Search

Naučavanje i praxis o tzv. ‘paralelizmu nadležnosti’ Ustavnoga suda i Upravnoga suda u području zaštite ‘ustavnih pravicâ’ podvrglo se kritičnim razmatranjima povodom jednoga slučaja izbora ustavnoga sudca od strane Hrvatskoga sabora. Odnosni slučaj pokupio je bio iznimnu pozornost javnosti, posebice zato, kako se to tvrdilo, što jedna od izabranih pristupnicâ ne bi ispunjavala sve ustavno propisane pretpostavke, i to, s jedne strane,.pretpostavku duljine radnoga iskustva u pravničkoj struci (15 godinâ), te, s druge strane, pretpostavku ‘istaknutosti u pravničkoj struci’. U sklopu razr’ješivanja odnosnoga slučaja došlo je do niištenja odluke Hrvatskoga sabora o izboru odnosne pristupnice, i to s presudom Upravnoga suda Republike Hrvatske (po quasi-upravnoj tužbi jedne od neizabranih pristupnicâ), i do dokidanja presude potonjega suda s odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske (po ustavnoj tužbi izabrane pristupnice, dotično one čiji je izbor bio osporenim pred Upravnim sudom). Odlučujući se na dokidanje presude Upravnoga suda, i to postupajući kao da je sudom pune jurisdikcije, Ustavni sud je istakao da je Upravni sud pogr’ješno ocijenio pravovaljanost izbora pristupnice čiji je izbor osporen, a to zato što je potonja izabrana na dužnost ustavnoga sudca pod jednakim pretpostavkama kao i ostali pristupnici, te da je Upravni sud povr’jedio ustavno jamstvo odnosne pristupnice stavljajući je u nejednak položaj sproću svih ostalih pristupnika, uključujući i podnositeljicu quasi-upravne tužbe. U svezi s razr’ješivanjem odnosnih prijeporâ želi se ovdje pokazati, načelno i praktično prihvaćajući pravorijek Ustavnoga suda, da upravno sudište nije nadležnim odlučivati o ‘ustavnim pravicama’ te da je ustavno-pravno bilo ispravnijim poništiti presudu upravnoga sudišta, i to s naslova sukoba nadležnosti izmedju tijela vlasti zakonodavne i tijela vlasti sudbene, dakle poništiti a ne dokinuti ...