Search

Andrea Alkijato (Andrea Alciato) prikazuje proždrljivost slikom-amblemom koja otvara i zatvara odeljak o „ustima“ njegove Emblemate (amblem 90, duborez, 1608). Na slici je muškarac – proždrljivci su mahom muškarci – velikog trbuha i dugog vrata, kakav odlikuje i galeba i pelikana koje drži u rukama. Dugovratost je referenca na popularnu legendu o Filoksenu s Lefkade, koji je sanjao o vratu nalik ždralovom da bi slatko meso duže klizilo niz njega. Pored toga što su i same dugovrate, ptice simbolizuju halapljivost i bučnost. Kako je pomenuto, slika otvara i zatvara „Usta“, prvi put naslovljena kao „Proždrljivost“, drugi put „Protiv brbljivog proždrljivca“. Jedenje i govorenje, premda temeljno različite aktivnosti – jedna nas veže za životinju, druga nas razdvaja od ostalih bića jer smo logon echon – uvek zahtevaju telo, usta, ždrelo. A prekomerno jedenje, pijenje možda još i više, oslobađa govor koji postaje verbozan, bučan, često i besmislen, nalik graktanju. Na to podseća i Ludost, progovorivši kroz Erazma: „Jer kakva bi smisla imalo opterećivati želudac tolikim jelima, tako skupocenim i tako biranim poslasticama, ako ne bi istovremeno i oči i uši, i sva duša uživali u smehu, šalama i dosetkama?“

Rad nastoji integrirati zapažanja Theodora W. Adorna o odgoju i obrazovanju, koja su rasuta gotovo po čitavome njegovom opusu. Namjera međutim nije doktrinarna: izdala bi se lojalnost autoru i podbacilo ispod njegove kritike kada bi takva integracija nastojala rekonstruirati neku neokupljenu ili neizrečenu Adornovu »prosvjetnu doktrinu«. Kod zakletog antisistematičara ni vizije prosvjetne teorije i prakse ne smiju prerasti u sistem. Riječ je prije o stavu ili držanju koje insistira na pokušaju da se antinomija obrazovanja – neslobodnim sredstvima do cilja slobode, manipulacijom do nemogućnosti da se bude izmanipuliran – unese u školske, i ne samo školske, zadatke, kao cilj koji će onemogućiti ponavljanje Auschwitza, omogućiti autonomiju i osposobiti za autorefleksiju., The paper seeks to integrate Theodor W. Adorno’s observations about upbringing and education, scattered throughout his almost entire opus. The intention, however, is not doctrinal: loyalty to the author would be betrayed and it would fall short of his criticism if such integration would sought to reconstruct some uncollected or unspoken Adorno’s “educational doctrine”. With a sworn antisystematist, even visions of educational theory and practice must not grow into a system. It is rather about an attitude that insists on trying to bring the antinomy of education – by non-free means to the goal of freedom, by manipulation to the point of impossibility to be manipulated – into school and not only school tasks, as a goal that will prevent Auschwitz’s repetition, enable autonomy and empower for self-reflection.

Prvi dio rada posvećen je izlaganju razumijevanja dva pojma političke slobode Isaiaha Berlina: pozitivnog i negativnog. Posebna pozornost posvećuje se određivanju negativne koncepcije slobode i vrijednosnog pluralizma. Drugi dio rada navodi neke relevantne i utjecajne primjedbe koje su upućene, ili se mogu uputiti, Berlinovu binarnom razvrstavanju slobode, kao i odgovore apologeta negativne slobode na te primjedbe. Također se prikazuju alternativne konceptualizacije slobode, prije svega MacCallumova “tripartitna” te Skinnerova i Pettitova “republikanska”, ne bi li se izoštrile točke spora. U kratkom zaključku se sugerira da negativna sloboda nije dovoljan, ali jest neophodan uvjet svakog smislenog govora o njoj. Autor izražava uvjerenje da se takva interpretacija podudara s Berlinovom namjerom.

U prvom dijelu članka izlaže se tradicionalistička kritika Francuske revolucije, prvenstveno kroz autore Josepha de Maistrea i Edmunda Burkea. Drugi dio posvećen je recepciji protestantizma katoličke reakcije, naročito s obzirom na detektiranje »duha pobune« u njemu, kao jezgra onog držanja ili mentaliteta koji će obilježiti nastupajuće subverzivne političke i društvene prevrate. Zaključni dio rada prikazuje utjecaje i obrade rane konzervativne misli u suvremenosti, nalazeći da je ona, u istrajnom proturječju prema radikalnoj društvenoj reformi, imala ulogu ponekad razložne opomene i, rjeđe, korektiva pretencioznim revolucionarnim zahvatima., In the first part of the paper, the traditionalistic critique of the French Revolution is presented, primarily through the characters of Joseph de Maistre and Edmund Burke. The second part is dedicated to the reception of the Protestantism of the Catholic reaction, especially in the view of detecting the ‘spirit of rebellion' in it, as the nucleus of the posture or mentality that will mark the emerging subversive political and social upheavals. The concluding part of the paper exposes the influence and treatment of early conservative thought in modernity, finding that, in a persistent struggle against radical social reform, it sometimes had the role of the reasonable warning and, more rarely, the corrective of pretentious revolutionary interventions.

Rad nastoji predočiti glavne orijentire i argumentaciju u jednom suvremenom sporu oko razumijevanja prosvjetiteljstva. U prvom dijelu se izlažu razlozi zastupnika “pluralizacije” prosvjetiteljstva koji tvrde da se o njemu može govoriti još samo u množini, s obzirom na posebne nacionalne i regionalne specifičnosti, da bi se onda razmotrile reakcije zastupnika jedinstvenog prosvjetiteljstva i utemeljenost njihovih potkrjepljenja zajedničkih nagnuća prosvjetitelja. Sličnu strukturu ima i drugi dio rada, koji prati “okomitu” podjelu prosvjetiteljstva na “visoko” i “nisko”, te potom osporavanja da takva dihotomija dovodi u pitanje njegov integritet. Uvažavajući doprinose i zagovornika “obitelji prosvjetiteljstva” i studija koje rehabilitiraju europski ili “svjetski” karakter jednog prosvjetiteljstva, na kraju se sugerira da o opravdanosti ovog ili onog pristupa ili naglaska odlučuje tek plodnost njegovog izvođenja.

Članak nastoji relativizirati poslovičnu primjedbu historizma prosvjetiteljstvu za njegovu nepovijesnost. U prvome se dijelu unutar same škole filozofske historijske hermeneutike pronalazi napor za rehabilitiranjem prosvjetiteljske filozofije povijesti pred napadima romantizma i pravedno procijene njeni dometi, da bi se potom čitavom historizmu suprotstavila protufilozofska tradicija znanosti povijesti. Na primjeru razumijevanja povijesti čovječanstva Kanta i Herdera, u drugom dijelu rada izlažu se njihove rivalske koncepcije s namjerom testiranja opravdanosti zamjerke za manjak historijske svijesti prosvjetiteljstva i ukaže na korektiv koji »univerzalnoj povijesti« upućuje »kulturna povijest«. Zaključuje se da je uvriježeni refren o nepovijesnosti prosvjetiteljstva prije zgodna akademska poštapalica za svrstavanje u uredne rubrike povijesnofilozofskih usmjerenja nego što se može tekstualno dokumentirati i razložno braniti., This paper seeks to relativize the proverbial remark that historicism addressed to the Enlightenment for its unhistoricity. The first part finds the effort to rehabilitate the Enlightenment philosophy of history before the attacks of Romanticism and fair assessment of its achievements within the very school of philosophical historical hermeneutics, to be followed by opposing the entire Historicism a counter-philosophical tradition of the science of history. In the examples of Kant’s and Herder’s understanding of the history of mankind, the second part of the paper exhibits their rival concepts, in order to test the validity of criticism for the lack of historical consciousness of the Enlightenment and indicate the corrective that “cultural history” suggests to “universal history”. It is concluded that ingrained refrain about ahistorical Enlightenment is rather convenient academic buzzword for its inclusion in neat columns of historico-philosophical orientations than it can be textually documented and reasonably defended.

In an attempt to articulate the link between the “ideas” of university and self-education, the authors of this paper firstly set forth the classical understanding of education that precedes the conception of self-education. The second part deals with Nietzsche’s rigorous understanding of self-education as the most consequent and most far-reaching intervention in the concept of education so far. The third part is exploring the example of Derrida’s wavering in regard to university activity and efficacity and signals the modern “antinomies” of legitimising its status. It is concluded that not only exterior challenges, but also the paradoxical tasks a university sets for itself, appertain to the very constitution of the university model which readily relied on the tradition of self-education, and that the relation between the visions of university and self-education, is not devoid of intrinsic tensions, though it is often thought of these as mutually underpinning., U nastojanju da artikuliraju vezu između »ideja« univerziteta i samoobrazovanja, autori ovog članka, kao svojevrsnu predigru, u prvom dijelu izlažu ona klasična razumijevanja obrazovanja koja prethode koncepciji samoobrazovanja. U drugome dijelu diskutira se Nietzscheovo rigorozno shvaćanje samoobrazovanja kao najkonzekventnija i najdalekosežnija intervencija u dotadašnji koncept obrazovanja. Treći dio na primjeru Derridaovih kolebanja u pogledu djelatnosti i djelotvornosti univerziteta signalizira suvremene »antinomije« legitimacije njegovog statusa. Zaključuje se da ne samo izvanjski izazovi nego i paradoksalni zadaci koje sebi postavlja spadaju u samu konstituciju onog modela univerziteta koji je rado sebe oslanjao na tradiciju samoobrazovanja, a da odnos između vizija univerziteta i samoobrazovanja, za koje se mislilo da se uzajamno podupiru, nije lišen intrinzičnih tenzija., Se proposant d’articuler un lien entre l’« idée » d’université et celle d’éducation par soi-même, les auteurs de cet article, sous forme d’une mise en train générique, exposent dans la première partie les acceptions classiques du terme éducation antérieures à la conception de l’éducation par soi-même. Dans la deuxième partie, il est question de la manière rigoureuse de Nietzsche de comprendre l’éducation par soi-même comme l’intervention la plus conséquente et la plus porteuse dans le concept d’éducation ayant cours jusqu’alors. La troisième partie signale, partant de l’exemple des hésitations de Derrida au sujet de l’activité et de l’efficacité de l’université, des « antinomies » modernes touchant à la légitimité de son statut. La conclusion formule que non seulement des défis extérieurs mais également des tâches paradoxales qu’elle s’impose font partie de la constitution même du modèle d’université qui s’appuyait volontiers sur la tradition de l’éducation par soi-même, tandis que la relation entre la vision d’université et celle d’éducation par soi-même dont on pensait qu’elles s’étayaient mutuellement, n’est pas exempte de tensions intrinsèques., Sich bemühend, die Verbindung zwischen der Idee der Universität und der der Selbstbildung zu artikulieren, darstellen die Verfasser dieses Textes im ersten Teil, als ein eigenartigen Vorspiel, die dem Konzept der Selbstbildung vorangehenden klassischen Bildungsverständnisse. Im zweiten Teil wird die strenge Bildungsauffassung Nietzsches als die konsequenteste und weitreichendste Intervention in den bisherigen Bildungskonzept diskutiert. Im dritten Teil des Textes werden die gegenwärtigen “Antinomien” diskutiert, die im Zusammenhang mit der Legitimierung der Lage der Universität entstanden sind, und zwar auf dem Beispiel der Schwankungen Derridas in Bezug auf die Wirkung und die Wirksamkeit der Universität. Es wird gefolgert, dass nicht nur externe Herausforderungen, sondern auch paradoxe Aufgaben, die die Universität sich selbst stellt, in die Verfassung selbst desjenigen Universitätsmodells gehören, das sich gern auf die Tradition der Selbstbildung anlehnt, und dass das Verhältnis zwischen der Universität- und Selbstbildungsvorstellungen, die als sich gegenseitig stützend angesehen waren, der intrinsischen Spannungen nicht entbehren kann.

Ovaj rad želi u dilemama s kojima se suočavaju suvremene društvene znanosti pri nastojanju artikuliranja koncepcije kolektivnog identiteta prepoznati motive mišljenja identiteta koje je već iskušavala spekulativna filozofska tradicija. Čini se da jednim zaobilaznim i tako reći »empirijskim« putem prve ponavljaju paradokse potonje: udarajući na samu granicu diskurzivnog poimanja identiteta, svjedoče o unutrašnjoj proturječnosti i, istovremeno, neophodnosti njegovog instaliranja. Oba pristupa ustanovljuju neizbježnu »dijalektičku« suigru identiteta i razlike, koji se, čak i u svojim radikalnim samoafirmacijama, međusobno podrazumijevaju, konstituiraju i podržavaju. Upitno, međutim, (p)ostaje koliko je takva njihova »apstraktna« strukturalna su-upućenost operativna, kao i je li moguće misliti mimo ili preko nje., In confronting dilemmas of contemporary social science when attempting to articulate the concept of collective identity, this paper would try to recognize the motives of thinking the identity that has already been tried by the speculative philosophical tradition. It appears that in roundabout, so called “empirical” way the former are repeating the paradox of the latter: aiming at the boundary of the discursive understanding of the identity, they testify inner contradictions, and at the same time, necessity of establishing it. Both approaches ascertain unavoidable “dialectical” inter-play of the identity and the difference, that even in their radical self affirmation, imply, constitute, and endorse one another. However, there is still the question of how much is this “abstract” structural co-dependency operative, and also, is it possible to think past it or over it.