Search

Istraživanje je dio našeg svakodnevnog života i naših iskustava od trenutka kad se rodimo. Ljudi neprestano istražuju svijet oko sebe koristeći svoja osjetila i različite načine i medije te pritom stva- raju svijet svojih doživljaja i iskustava. Vodič je namijenjen i djeci i istraživačima. Djeci pojašnjava što su znanstvena istraživanja i koji su ključni elementi istraživanja. Istraživačima nudi osnovne informacije o načinu uključivanja djece u znanstvena istraživanja.

Uloga maloljetnika na tržištu droga zasigurno je fenomen koji zaslužuje puno veću pozornost znanstvenika koji se bave istraživanjem strukture i dinamike tržišta droga, ali i problematikom suzbijanja zlouporabe droga budući da njihovo sudjelovanje na tržištu droga u znatnome dijelu doprinosi razvoju i dinamici tržišta, ali predstavlja i značajan sociopatološki problem. Vrijeme adolescencije smatra se razdobljem intenzivnijeg upuštanja u rizična ponašanja - što u konačnici može rezultirati i dugoročnim neželjenim posljedicama. Istraživanja koja se bave tržištem droga uglavnom su epidemiološkog karaktera te je malo studija koje u središte pozornosti stavljaju maloljetnike kao aktivne sudionike ovakva tržišta. Cilj je rada dati odgovor na pitanje koja je uloga i način sudjelovanja maloljetnika na tržištu droga a sa svrhom osmišljavanja preventivnih aktivnosti. Rezultati analize znanstvene i stručne literature ukazuju na sve veću konzumaciju novih psihoaktivnih tvari među maloljetnicima te značajnu ulogu koju maloljetnici imaju na tržištu droga u okvirima preprodaje droga na virtualnim, online, tržištima. Otvara se i pitanje učinkovitosti politika suzbijanja zlouporabe droga u odnosu na djecu i mlade kao i pitanje učinkovitosti preventivnih programa i intervencija namijenjenih ovoj skupini., The role of juveniles in the drug market is certainly a phenomenon that deserves much more attention of scientists who study the structure and dynamics of the drug market, since their participation in the drug market significantly contributes to market development and dynamics and becomes a great sociopathological problem. Adolescence is considered a period of more intense engagement in risky behaviors, which can ultimately result in long-term side effects. The main focus of this scientific research on the drug market is on the prevalence of drug use among children and juveniles, but there are only a few studies that focus on children and young people as active participants in this market. The aim of this paper is to investigate the role and ways of participation of young people in the drug market in order to design preventive activities at different levels and taking into account the importance of an interdisciplinary approach to this issue. The results of the analysis of scientific and professional literature indicate the increasing consumption of new psychoactive substances among juveniles and the significant role that they have in the drug market in the context of drug traffickingin virtual/online markets. The question of the effectiveness of policies to combat drug abuse in relation to children and youth is also raised, as well as the question of the effectiveness of prevention programs and interventions intended for this group.

Svrha studije bila je steći opsežno znanje o sudjelovanju djece iz ranjivih skupina u Hrvatskoj (djeca romske nacionalne manjine, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca s teškoćama u razvoju, djeca u zdravstvenom sustavu, djeca u sustavu pravosuđa, djeca izbjeglice i migranti1, djeca koja žive u siromaštvu i djeca iz izoliranih područja), uključujući i informacije o postojećim stavovima, moguć- nostima, preprekama i poticajnim čimbenicima za dječju participaciju. Nadalje, od studije se očekuje da ponudi konkretne preporuke koje će usmjeravati buduće programske aktivnosti UNICEF-a i partnera za jačanje participacije djece iz ranjivih skupina u svim aspektima njihovih života. Ciljevi studije su sljedeći: konceptualizirati i opisati ranjivost djece s obzirom na njihova prava na sudje- lovanje ; steći informacije o stavovima opće javnosti i stručnjaka iz sektora obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i socijalne skrbi o participaciji djece iz ranjivih skupina ; steći informacije o mišljenjima šire javnosti i stručnjaka o postojećim mogućnostima za participaciju djece iz ranjivih skupina u obitelj- skom i školskom okruženju i lokalnoj zajednici ; dobiti pregled stanja participacije djece iz odabranih ranjivih skupina te informacije o utvrđenim ograničenjima i poticajnim čimbenicima (kroz osam stu- dija slučaja) ; prepoznati i opisati dobre prakse vezane uz participaciju djece iz ranjivih skupina ; utvrditi i opisati posljedice ograničenog sudjelovanja djece iz ranjivih skupina ; pripremiti sveobuhvatno izvješće (uz sudjelovanje djece) s preporukama za povećanje sudjelovanja djece iz ranjivih skupina.

Creating a culture of participation and involvement of children in decision-making is rather complex task in the field of alternative care. Due to their personal, family, and characteristics of their environment, participatory rights of children in care are more likely to be violated. Meaningful participation of children in this type of care can take many different forms: receiving and sharing information, being consulted, being actively involved in decision-making, and proposing and implementing their own ideas that match child interest and abilities. The children in alternative care can participate on at least three levels: individual, institutional, and social welfare system level. Individual participation refers to the participation of an individual child in decisions regarding the course of care, while collective participation refers to the participation of children as an interest group expressing opinions and participating in decision- making regarding the social welfare system, policies, and institutional practices. Eventhough there are numerous opportunities for children in alternative care to exercise their participation rights, research and practice show that participation in this type of care is often inadequate and incomplete or only declarative. The aim of this paper is to present current state and main challenges of meaningful participation of children in alternative care in the Republic of Croatia. In general, children have a rich experience of non-participation, they are not sufficiently involved, and informed about the care and important decisions in the process of care. Particularly problematic in terms of non- participation are unsuccessful attempts of participation that demotivates children for further participation, declarative form of beneficiary councils, as well as low quality of relations between adults and children. On the other hand, it is clear from interviews and practical work with children that they are very competent partners who clearly recognize most problematic areas in alternative care. Thus, it is the tasks of adults to learn how to make participation in alternative care broader and more meaningful. In answer to that need, within the program STEP FORWARD (program for improvement of assessment and care for youth with behavioral problems), the Youth Advisory Board in Educational Institutions, was established in Croatia. This Board is the first of its kind in Croatia with the aim to strengthen the collective participation of children in alternative care. In this presentation the process of establishment and planned activities with children will be presented. Highlighting the challenges and encouraging discussion about them, the overall goal is to encourage meaningful participation of children in alternative care. Child participation in alternative care can be a powerful tool in care quality and reforms in that field, and the responsibility of adults (experts working in the field, policymakers) is to make participation rights more accessible for every child in care.

Good-quality residential care requires continuous reflections from all participants – young people in care, professionals, scientists, and other stakeholders. A deeper understanding of all these perspectives, especially how young people and professionals perceive treatment, can bring important insights. Therefore, this research aimed to explore how young people and professionals perceive residential care. Research questions were focused on exploring the experience of care and its elements as well as recommendation for improvement. The qualitative approach was used. Data were collected through focus groups with young people living in two residential homes in Croatia and professionals working in these institutions. Results show that young people describe the experience in care in a generally negative way, highlighting inappropriate living conditions, lack of meaningful relationships with professionals, low level of participation in care, and presence of many different behavior problems. From a professional’s perspective, care is described as a wide range of interventions without any specific theoretical background. Professionals verbalize that working in residential care is challenging because of multiple and complex needs of children, insufficient number of staff and lack of cooperation with other institutions and community. Comparison between two perspectives shows that young people and professionals do not share a common understanding of care and interventions: young people tend to be more critical more explicit in their call for a meaningful relationships with professionals. On the other hand, professionals are more skeptical and place the responsibility for low quality of interventions on other stakeholders.

Experiential Pedagogy is a discipline focused on exposing individuals and groups to new experiences and reflect upon them, which can encourage development of new knowledge and skills that can be transferred into everyday life. Outward Bound is an organisation dedicated to personal development by using experiential learning and outdoor education. Its mission is to encourage participants in discovering and developing their potential through challenging experiences in unfamiliar settings. As with any other intervention, it is highly important for the practitioners to follow the theory on which the method is based and to adapt the mechanisms and tools to the needs of participants. With experiential learning still being a rather new discipline, this importance gains even more weight – we are still unaware of the full scope of unintended consequences if we stray and base our program on inappropriate tools, methods and techniques. The aim of this paper is to gain insights into perception of professionals who work in Outward Bound Croatia concerning following issues – how well the practitioners understand the theory that lies beneath the discipline itself and in which way the principles of experiential learning are integrated into their work. Research is based on qualitative methodology, using focus group. Three groups of professionals were included in the study: professionals that are responsible for program development, professionals that implement the program and work directly with participants and professionals that have experience with both of these roles. Results show how different groups of professionals perceive the theory of experimental learning and how they integrate principles of experiential learning in programs with children and youth. Besides that, results show possibilities of involving the perspective of children and young people in planning, implementing, adapting and evaluating the experiential learning programs.

Aim of the study is to provide an insight into the experience of residential care from the perspective of beneficiaries and experts. The data was collected in two male residential units. Theresults show that adolescents and caregivers tend to have a negative attitude toward residential care. Adolescents are even more skeptical about the purpose of treatment since they experience shortcomings in the activities and the methods of treatment, as well as monotony and stigmatization by the local community. Caregivers highlight their disappointment regarding the inadequate intervention system and the complexity of working with children with multiple risks and problems.

Izvješće detaljno opisuje analizu stanja i potreba Doma za odgoj Osijek iz perspektive korisnika, odgajatelja, ravnatelja, stručnog tima, administratitvnog i tehničkog osoblja. Primijenjena je kvalitativna i kvantitativna metodologija.

Children’s participation became widely recognised in professional and general public in last decade. Many international and national laws, strategic documents and policies were created to describe, prescribe, and promote children’s participation. General impression is that, regardless relatively well normative organization, participation of children is still area of many misconceptions and not fully implemented in everyday life of children. Children and young people in the alternative care system are one of the groups of children whose voice is "seldomly heard". The term "seldomly heard children " refers to those children and young people who have fewer opportunities to participate and who face more obstacles when they want to participate. In addition, these children grow up in public care, or as Brown and Seita (2009) put it in “care of strangers” which increases their vulnerability and at the same time further enhances the importance of their participation, in terms of obtaining adequate information on the course of care, opportunities to participate in decisions important for their life and care, impact on the quality of care, etc. Larkins, Kiili, and Palsanen (2014) distinguish between individual and collective participation of children in the alternative care system. Individual participation refers to the participation of an individual child in the care process, especially in relation to decisions related to his / her course of care, while collective participation refers to the participation of children from alternative care as an interest group seeking change and participating in policy decisions and public childcare practices. Research shows that children in alternative care have rich experience of non-participation: children don’t receive any information concerning their placement (or wrong information) and they often feel like they are an object (a not a person). Professionals (adults) often speak the language of participatory rights but support paternalistic ideology” (Duncan, 2019), so there is a need for holistic approach where children's opinions and children's participation are equally integrated into the culture and structure of institutions. Child participation should be an organizational value (participation ethos). Therefore, there is a need for development of organization structures to support child participation: creating child participation strategy and action plan, as well as appoint adults (professionals) who will mentor and support children.

Od 1. do 3. rujna 2021. godine održana je XVI. Međunarodna EuSARF konferencija 2021 u organizaciji ZHAW University of Applied Sciences Zürich School of Social Work: Institute of Childhood, Youth and Family i suradnji s partnerima Amt für Jugend und Berufsberatung (AJB) Kanton Zürich, PACH and INTEGRAS o Perspektivi djeteta (engl. Perspective of the Child). Glavna tema konferencije bila je usmjerena na razumijevanje dječje perspektive u području socijalne zaštite i alternativne skrbi za djecu. Bogat i zanimljiv program omogućio je uvid u aktualnosti u području zaštite djece, mladih i obitelji, a kreativni formati sudjelovanja omogućili su razvoj novih suradnji, razmjenu promišljanja o aktualnim izazovima u tom području te otvorili mogućnost za nova međunarodna istraživanja. Ono što je posebno važno istaknuti je da su organizatori konferencije nakon završetka otvorili registraciju za nove korisnike i time omogućili pristup arhivi svih konferencijskih sadržaja uz uplatu kotizacije zainteresiranoj stručnoj i znanstvenoj javnosti koja nije bila uključena u konferenciju. Arhiva recentnih istraživanja i primjera prakse može biti korisna i zanimljiva studentima, znanstvenicima, paktičarima u području alternativne skrbi za djecu i mlade te svima ostalima koji se bave zaštitom prava djece (posebno prava na participaciju) i poboljšanjem kvalitete intervencija za tu skupinu djece i mladih.

Predavanje se bavilo poimanjem i doživljajem dječjih prava iz perspektive odraslih. Prikazani su rezultati istraživanja o dječjoj participaciji u školi.

Priručnik je rezultat projekta Školska volonterska zajednica – snaga za održivi razvoj, započetog 2019. godine. Projekt je nastao s ciljem razvoja kompetencija kod djece i mladih iz područja održivog razvoja, volonterstva i nenasilne komunikacije uz svrhu poticanja učenika na volontiranje i aktivno sudjelovanje u izgradnji zajednice.

PRIKAZ KONFERENCIJE: XVI. Međunarodna EuSARF konferencija 2021 – Perspektiva djeteta

Priručnik je nastao u okviru programa “Za snažniju obitelj” kojeg su pokrenuli Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike i UNICEF. Priručnik je praktični vodič stručnjacima za provođenje osposobljavanja za udomitelje koje nastoji informirati, senzibilizirati i osposobiti za različite izazove u osiguranju adekvatne skrbi uvažavajući specifične potrebe pojedinog djeteta.

U mnogim razgovorima, radnim grupama i istraživanjima djeca i mladi jasno su rekli kako žele participirati i kako im je prilika da razgovaraju i surađuju s odraslima jako važna. No, ono što djeca i mladi također poručuju je to da ne žele biti ukras, već da žele imati mogućnost utjecaja na aktivnosti, procese i ishode. U prilikama kada želimo uključiti djecu i mlade u savjetodavna tijela, radne grupe i sastanke, važno je prvo jasno definirati svrhu i cilj, odnosno odgovoriti na ključno pitanje: zašto želimo uključiti djecu i mlade te što time želimo postići? Smisleno uključivanje i sudjelovanje djece i mladih podrazumijeva ulaganje vremena i resursa, to nije nešto što se može obaviti na brzinu i bez pripreme. Riječ je o procesu tijekom kojeg se izgrađuju osobni potencijali i djece i odraslih, ali i zajednica u cjelini.

Velik dio svojega djetinjstva i mladenaštva djeca i mladi provode u odgojno-obrazovnim ustanovama, zbog toga im škole i odgojno-obrazovni proces u njima predstavljaju - smatra Quennerstedt (2015) - život u svim njegovim aspektima. Zbog toga, nastavlja autorica, „obrazovanje nije samo pitanje razvijanja vještina i znanja za boljitak pojedinaca i društava, nego i pitanje življenja i rasta s drugima“ (Quennerstedt, 2015, 201). Iskustva, interakcije, odnosi i aktivnosti u školi pomažu djeci da formiraju svoje stavove i svjetonazore, uče o sebi kao ljudskom biću, ali i o sebi kao građaninu, odnosno nositelju svojih prava (Harcourt i Hägglund, 2013). Stoga su škole i važno okruženje za razvoj dječje participacije. No, što zapravo znači pojam „dječja participacija“ i kako se ona percipira i ostvaruje u kontekstu škola? Upravo je ovo pitanje predstavljalo jedan od ključnih početnih izazova ovog istraživanja. Participacija djece, općenito, tako i u području škole, složen je i multidimenzionalni konstrukt. U tom smislu, Reid i Nikel (2008) govore kako u istraživanje participacije treba uključiti sljedeće elemente: definiranje i određenje pojma participacije, opis prirode participacije i ne-participacije, kriterije za participaciju, opis onih koji participiraju, aktivnosti u kojima se participira, individualni doprinos osobe koja participira, stupanj slobode izbora načina sudjelovanja, način donošenja odluka u participativnim okruženjima i perspektivu participacije onog koji participira. Specifičnije, kompleksnost istraživanja dječje participacije u školi, određena je i sljedećim aspektima (Jeđud Borić i sur., 2018): • fenomenološkim određenjem participacije, odnosno dimenziji participacije koja se stavlja u fokus istraživanja. Neki autori sudjelovanje učenika promatraju kao meta-konstrukt ili okvir koji integrira područja pripadanja, participacije na razini ponašanja, motivacije, samoučinkovitosti, povezanosti sa školom/privrženosti školi, dok drugi vjeruju da definicija participacije mora imati jasnije definirane granice; • utjecajem individualnih i okolinskih uvjeta, kao što su kultura, dob, rod, okruženje, politički i širi društveni uvjeti, dostupni resursi; • razumijevanjem participacije kao procesa ili/i ishoda, pri čemu se postavlja pitanje utjecaja participacije na odluke i aktivnosti. U tom smislu nužno se postavlja pitanje mjerenja participacije, odnosno indikatora participacije; • oblicima participacije djece u školi, koji se najčešće ogledaju u formalnim oblicima (strukture i forme koje su osmišljene kako bi se načelo participacije u školama prihvatilo, kao što su, primjerice, vijeća učenika) i neformalnim oblicima participacije (koji obuhvaćaju šire područje odnosa u školi, kvalitetu okruženja tj. kulturu participacije). Jednako tako, važno je naglasiti kako djeca u školi ostvaruju mnogo uloga i sudjeluju u mnogim aktivnostima. Oni su istodobno „učenici“, odnosno konzumenti sadržaja i metoda poučavanja, ali i „dionici“ (partneri) škole kao zajednice te u novije vrijeme i sukreatori vlastitog učenja. Ove dvije njihove uloge međusobno su povezane i u smislu participacije, s time da je njihova „učenička“ participacija očekivana i podržavana, a ova druga, uvjetno rečeno „dionička“, vrlo često se ne prepozna u pravom smislu. U skladu s tim, Kodele (2017) smatra da su, kada je riječ o participaciji djece u školi, važna dva aspekta: prvi je obrazovanje, a drugi je odgoj. Upravo odgojni aspekt škola treba omogućiti učenicima cjeloviti razvoj te stvaranje sigurnog okruženja u kojem će djeca moći izraziti svoje mišljenje i doživljaje. Djeca sudjeluju u nastavi, izvannastavnim aktivnostima, školskim manifestacijama, ali više u smislu konzumenata sadržaja, a mnogo manje na razini aktivnih dionika koji sam taj sadržaj kreiraju, iniciraju ili su o njemu konzultirani. Važno je istaknuti i to da postoji razlika i u odnosu na aspekt iz kojeg se participira: participira li pojedino dijete ili postoji participacija djece kao grupe? Ovo prvo je mnogo češći slučaj, dok je participacija djece kao grupe u školama svedena najčešće na vijeće učenika. Participacija djece u školi nužno je povezana s participacijom djece općenito u društvenim procesima i okruženjima (škola je samo jedno od okruženja u kojima djeca žive), smatramo korisnim i nužnim osvrnuti se na širi kontekst dječje participacije. U tom smislu, u tekstu koji slijedi razmotrit ćemo nekoliko međusobno povezanih tema: poimanje djece i djetinjstva; dječja participacija kao građansko pravo zajamčeno Konvencijom o pravima djeteta (UN, 1989); odnos odraslih i djece; glas učenika u kontekstu škole kao zajednice te pitanja kultiviranja participacije djece u školi. Uvodno poglavlje je stoga opširnije, kako bi se i rezultati istraživanja, ali i razvoj praksi dječje participacije, mogli promatrati u širem kontekstu. No, postoji još jedan, ne manje važan razlog opsežnosti ovog poglavlja, a vezan je uz namjeru da se nadogradi baza informacija i znanja o dječjoj participaciji. Važnost dječje participacije vidljiva je u radovima o ovoj temi u domaćoj stručnoj i akademskoj zajednici, posebno u kontinuiranom radu nositeljica dječjih prava, dječje participacije i građanskog odgoja, kao što su: prof. dr. sc. Dubravka Maleš, prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, izv. prof. Ivanka Stričević, prof. dr. sc. Renata Miljević-Riđički, prof. dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović, prof. dr. sc. Nivex Koller-Trbović i prof. dr. sc. Antonija Žižak. Radovi spomenutih autorica, kao i njihovo zagovaranje dječjih prava i dječje participacije, predstavljaju temelj svim daljim istraživanjima u ovom području. Ovo poglavlje predstavlja i pokušaj da se znanja o dječjoj participaciji nadograde na ovim temeljima, stoga što su autorice ove publikacije jedne od mnogobrojnih učenica spomenutih doajenki dječjih prava i dječje participacije u Hrvatskoj.

Radi što boljeg upoznavanja stanja u ostvarivanju participativnih prava djece u sustavu odgoja i obrazovanja, tijekom 2017. i 2018. godine proveli smo istraživanje pod nazivom „Participacija djece u sustavu odgoja i obrazovanja“. Dodatni poticaj za provođenje istraživanja bile su i preporuke proizišle iz studije „Analiza stanja dječje participacije u Hrvatskoj“, koju je proveo Ured UNICEF-a za Hrvatsku, u suradnji s istraživačkim timom s Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, o potrebi provođenja daljih, obuhvatnijih istraživanja u području dječje participacije. Logičan izbor za provedbu istraživanja bile su škole, osnovne i srednje budući da u njima žive i svoja prava ostvaruju sva djeca - školski obveznici. Zanimalo nas je kakvo je stanje u pogledu participacije učenika u osnovnim i srednjim školama iz perspektive učenika, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja - u kolikoj mjeri su djeca u školama u prilici izraziti svoje mišljenje o stvarima koje ih se tiču, a odnose se na aktivnosti, sadržaje i situacije koje se odvijaju u razredu i cijeloj školi, te u kolikoj su mjeri odrasli spremni čuti i prihvatiti mišljenje učenika. U okviru istraživanja željeli smo dobiti i informaciju o primjerima dobre prakse učeničkog sudjelovanja, što bi predstavljalo temelj za stvaranje tzv. riznice primjera i različitih oblika dječjeg sudjelovanja u životu škole. (Iz predgovora.)

Smjernice sadrže osnovne pojmove o dječjoj participaciji u javnim politikama, kao i naputke o načinima uključivanja djece.

Tijekom 2017. i 2018. godine provedeno je istraživanje „Participacija djece u odgojno-obrazovnom sustavu", čiji je nositelj Ured Pravobraniteljice za djecu RH. Cilj istraživanja bio je steći dublje razumijevanje participacije djece u sustavu odgoja i obrazovanja iz perspektive djece i odraslih sa svrhom kreiranja smjernica za povećanje aktivne participacije učenika. U kvalitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je 70 djece te 41 odrasla osoba. Kvantitativni dio istraživanja proveden je u 41 školi iz svih županija u Hrvatskoj. Anketiranjem je obuhvaćeno 2720 učenika te 461 odrasla osoba. Temeljem istraživanja nastala je knjiga „Participacija djece u školi” u izdanju Pravobraniteljice za djecu te Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U knjizi je osim prikaza rezultata i zaključaka istraživanja, dan i konceptualni okvir za razumijevanje dječje participacije. Rezultati istraživanja potvrđuju da je važno, vrijedno i neizostavno aktivno uključivati djecu u teme i rasprave koje se tiču njihovog života. Participacija je i metoda i sadržaj uradu i odnosu s djecom –stoga je potrebno razvijati participativne metode rada s djecom kao i njegovati uvažavanje djece kao ravnopravnih dionika u odnosnom smislu. U tom smislu važno je revidirati postojeće studijske programe, u smjeru u jačanja kompetencija odraslih da rade s djecom na participativan način. Rezultati ukazuju kako sadašnji način rada i života u školama ne potiče suštinsku participaciju djece u odlučivanju o relevantnim temama. Zanemariv je i utjecaj formalnih učeničkih predstavničkih tijela te je participacija u nekoj mjeri limitirana na one koji su afirmirani i uključeni te na participaciju u već predviđenim i poznatim okvirima.

Djeca s problemima u ponašanju, jedna su od ranjivih skupina djece, budući da odrastaju pod utjecajem višestrukih ranjivosti- zdravstveni problemi, siromaštvo, neadekvatni obiteljski odnosi, nepoticajna sredina odrastanja itd. Nije rijetko da čak i intervencije koje se pružaju ovoj skupini djece budu dodatni čimbenik ranjivosti budući da su često nepravovremene i neadekvatne. Prava ove skupine djece zbog djelovanja niza kompleksnih rizika i okolnosti, često su ugrožena u svim aspektima- i u odnosu na skrb, zaštitu i pravo na participaciju. Motivacija djece s problemima u ponašanju za tretman iznimno je važan čimbenik cjelokupnog tretmana, posebno stoga što je s ovom skupinom djece teško ostvariti suradni odnos.

Polazeći od paradigme dječjih prava te znanstvenih i stručnih spoznaja o nepovoljnim utjecajima institucionalizacije na razvoj djece brojne zemlje nastoje razvijati nove oblike alternativne skrbi za djecu. Novi oblici skrbi primarno su usmjereni na prevenciju izdvajanja djeteta iz obitelji te smanjenje smještaja u institucije. Oni počivaju na procesima deinstitucionalizacije i transformacije institucija socijalne skrbi. Cilj deinstitucionalizacije je omogućiti svakom djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, da umjesto u instituciji odrasta u uvjetima koji su što sličniji obiteljskima – u udomiteljstvu, posvojiteljskim obiteljima ili u organiziranom stanovanju. Stoga, deinstitucionalizacija ne podrazumijeva zatvaranje ustanova koje pružaju institucionalnu skrb za djecu, već podrazumijeva procese koje su usmjereni na razvijanje novih socijalnih usluga namijenjenih djeci, mladima i obiteljima u riziku, na razvijanje usluga u zajednici te poboljšanje kvalitete tretmana za djecu kojoj je nužna institucionalna skrb. Kada je riječ o transformaciji ustanova za djecu s problemima u ponašanju u Planu iz 2011. godine bilo je predviđeno da se do kraja 2016. godine, broj djece u tim ustanovama smanji za 40% te da se ovoj skupini djece osiguraju odgovarajuće usluge u zajednici. Plan je potaknuo je izradu Operativnog plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi (2014-2016) koji je razradio precizne aktivnosti za sve odgojne ustanove za djecu i mlade s problemima u ponašanju. Individualni planovi pojedinih ustanova bili su usmjereni na smanjenje broja smještaja djece i mladih u domove, razvijanje usluga organiziranog stanovanja, udomiteljstva, usluge savjetovanja i pomaganja pojedincu i obitelji te poludnevnog boravka. Vidljivo je da se sustav odgojnih ustanova mijenja, ali relativno sporo i s brojnim izazovima. Promjene obuhvaćaju funkcioniranje ustanova i odgojne procese prema djeci i mladima. Mijenjaju se fizičko- materijalni uvjeti ustanova, razvijaju se nove usluge i programi, sve je veća potreba za usavršavanjem stručnih djelatnik i povećava se suradnja s lokalnom zajednicom i nevladinim organizacijama. Većina dosadašnjih hrvatskih istraživanja i stručnih radova (Sovar, 2015 ; Petrović, Laklija, 2017) izvještavala su o tijeku procesa deinstitucionalizacije za domove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Budući da su djeca s problemima u ponašanju posebno ranjiva skupina koja se nalazi u drugačijim oblicima skrbi i tretmana od djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi važno je sagledati specifičnosti deinstitucionalizacije i transformacije odgojnih ustanova.

The implementation of the idea and values of participation in the everyday practice of working with children requires some elements of preparing the key stakeholders in this process: children, experts (adults) and institutions. The phase of preparation for participation is an important prerequisite for later phases of participation, and is considered by many authors to be the most important part of child participation (Lansdown, 2001 ; Stephenson, Gourley and Miles, 2004 ; Žižak, 2005 ; Steinitz, 2009 ; Davey, 2010). The preparation of adults and institutions precedes the preparation of children, because it is important that adults first understand what participation means and how it can be implemented, so that they can transfer that insight to children and can familiarise them with the purpose of participation. While preparing, professionals should read and reflect on participation, and question their own attitudes towards it. Čekić Bašić (2009) claims that professionals may be sceptical or cautious, and even intimidated by the more equal distribution of power between them and children, which can make the process of the inclusion and participation of children in decision making more difficult. The author states that the implementation of what she calls the rhetoric of participation in practice is more time consuming and harder than just accepting the idea in itself. In the evaluation of legislation, policies and practices of child participation in the European Union, 15 Day et al. (2015), among other things, list the lack of awareness, knowledge and skills for participation, both in children and experts, as obstacles to effective participation.

Student councils in schools are the most prominent form of formal participation for children. However, they are often criticized for this formality and lack of effectiveness in fulfilling children’s rights. Many authors agree that ineffective student councils may have a negative effect on students in the sense that they question the very purpose of participation and create an impression that such participation is in fact a waste of time. Consequently, students may become frustrated and alienated from the idea of participation and may be under the impression the adults’ desire to hear their voices is merely declaratory. In order for student councils to be effective, they should be more inclusive, focus on relevant issues and be based on perspective of students as experts for their own experiences and school life. This paper presents the results of the study conducted by the Office of the Children’s Ombudsperson of the Republic of Croatia, entitled Child Participation in the Educational System. The study combined both qualitative and quantitative approach. In the qualitative part of the research a total of 70 children and 41 adults from primary and secondary schools were included and quantitative part of the research covered 2720 students and 461 adults. In this presentation, we will focus on general knowledge, beliefs and practice with regard to student councils by both students and adults (teachers and other educational professionals working in schools). Results indicate that both students and adults are well informed about the existence of student councils in their schools, but lack specific information concerning activities of these councils. They are also poorly informed about the role and purpose of student councils. The basic common perspective of both children and adults is that student councils are merely formal bodies, without any real impact on school life. Children also believe that adults are a key factor for improving the perception and influence of student councils in schools.

Ured Pravobraniteljce za djecu RH, u suradnji sa znanstvenicama s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu proveo je istraživanje na temu sudjelovanja djece u sustavu odgoja i obrazovanja. Cilj ovog istraživanja je steći dublje razumijevanje participacije djece u sustavu odgoja i obrazovanja iz perspektive djece (učenika) i odraslih (nastavnika i stručnih suradnika). Istraživanje je provedeno u razdoblju do rujna 2017. do lipnja 2018. U istraživanju je korištena kombinacija kvalitativnog i kvantitativnog pristupa. U kvalitativnom dijelu istraživanja provedeno je 19 fokusnih grupa u 4 regije u Republici Hrvatskoj. U fokusnim grupama sudjelovalo je ukupno 70 djece i 41 odrasla osoba iz osnovnih škola i srednjih škola. U kvantitativnom istraživanju sudjelovali su učenici i odrasli iz 41 škola diljem Hrvatske: 21 osnovna škola i 20 srednjih škola. Uzorak je prigodan, no vodilo se računa o zastupljenosti škola iz svih županija u Hrvatskoj. U kvantitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je ukupno 2720 učenika i 461 odrasla osoba.

School is one of the key environments for the growth and development of each child because children spend a significant portion of their time at school, where they create their social network and develop as individuals through learning, playing and socialising. Therefore, school is also an important place where children learn, promote and fulfil their rights. More specifically, the fulfilment of the children’s participatory rights is a core precondition of civic education and the contemporary approach to children, which is also noted in numerous documents issued by the Republic of Croatia and the European Union. There are numerous questions regarding the methodology and the practice of child participation, indicating that it is a complex and multidimensional concept. In fact, the participation of students at schools is seen as a meta concept or a frame that encompasses a sense of belonging, participation at a behavioural level, efficacy and dedication to school. This paper presents the results of the research conducted by the Office of the Ombudsman for Children of the Republic of Croatia, entitled Child Participation in the Education System. The aim of the research project was to gain a better understanding of child participation at school, with regard to the forms of participation, levels of participation, involvement of children and adults from the perspectives of students, teachers and other education professionals. The study combined both qualitative and quantitative approach. In the qualitative part of the research a total of 70 children and 41 adults from primary and secondary schools were included and quantitative part of the research covered 2720 students and 461 adults. The results show that the participation of students at schools is rich and diverse when it comes to extracurricular activities, as well as the participation in various school projects and activities. Most of this participation is adult-initiated and led. However, when it comes to the participation in decision-making and activities initiated by students, child participation is rare and limited. The students want to participate at schools and they believe that they are competent to do so, but it is clear that the adults still determine the level and the content of participation, as well as decide on who will participate. The results also indicate that the participation of those students who have excellent grades, who are polite and behave well is promoted in Croatian schools. Regarding the motivational factors that can increase the participation of students, the children recognize the support of caring and interested teachers, as well as other education professionals. Apart from collecting the comprehensive data on the participation of students in Croatian schools, the added value of this research is raising awareness and educating about the importance of child participation at schools. Further discussions, collaboration and participation of all stakeholders in this process are necessary to achieve meaningful child participation at schools.

Konvencija o pravima djeteta jamči prava djece na participaciju u svim okruženjima i stvarima koje ih se tiču, pa tako i u školi. Načini na koje učenici u školi mogu ostvariti svoja participativna prava podrazumijevaju slobodno izražavanje mišljenja od strane učenika, ozbiljno razmatranje tih mišljenja od strane odraslih prilikom donošenja odluka koje se tiču učenika, formalnu participaciju kroz učenička predstavnička tijela, individualni doprinos na razini razreda te sudjelovanje u i predlaganje školskih projekata i aktivnosti. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati u kojoj mjeri učenici u svojoj školi percipiraju postojanje nekih od oblika aktivne participacije, poglavito izražavanje i uzimanje u obzir mišljenja, te sudjelovanje i pokretanje školskih projekata i akcija. Dodatno, zanimalo nas je i kakvu ulogu pri tome imaju kontekstualni faktori poput podrške vršnjaka i nastavnika, nastavničkih ponašanja, te osjećaj pripadnosti školi. Očekivali smo da će povoljniji kontekst biti povezan s višom razinom učeničke aktivne participacije u školi. Na uzorku od 2720 učenika iz osnovnih škola, te gimnazija i strukovnih škola iz svih regija Hrvatske (55% učenica) ispitali smo percepciju razine aktivne participacije učenika u školi, njihov osjećaj pripadnosti školi, percepciju podrške nastavnika i vršnjaka, te kako vide ponašanje nastavnika vezano uz uvažavanje mišljenja različitih grupa učenika. Rezultati su pokazali kako su više razine sudjelovanja u školskim projektima te izražavanja mišljenja povezane s više podrške i od strane nastavnika i od strane učenika, te izraženijim osjećajem pripadnosti školi. Percepcija nastavničkog nejednakog postupanja prema učenicima (favoriziranje miljenika i ignoriranje problematičnih i manjina) povezana je s manje izražavanja mišljenja i osjećajem da se učenička mišljenja ne uzima u obzir, međutim nije povezana sa sudjelovanjem u školskim projektima. U radu su raspravljene praktične implikacije i smjernice za buduća istraživanja.

Children’s participation became widely recognised in professional and general public in last decade. Many international and national laws, strategic documents and policies were created to describe, prescribe and promote children’s participation. General impression is that, regardless relatively well normative organization, participation of children is still area of many misconceptions and not fully implemented in everyday life of children. Studies on child participation showed also that participation of children from vulnerable groups is not specifically distinguished in the sense of participation, and that importance of their participation is not sufficiently recognized neither in policies and laws, nor in the researches. Vulnerable groups of children do not have equal access to services, equal chances to participate, so many spheres of social, educational, political and cultural life still remain hard to reach. This presentation will be based upon study on participation of children from vulnerable groups in Croatia, conducted by UNICEF Office for Croatia. The purpose of the study is to gain extensive knowledge on participation of children from vulnerable groups in Croatia (Roma children, children without adequate parental care, children with disabilities, children in a health care system, children in justice system, refugee and migrant children, children affected with poverty and children from isolated areas), including information on existing attitudes, opportunities, barriers and enabling factors for children’s participation. Within this presentation focus will be put on professional’s perspective on participation of children from vulnerable groups, based on semi-structured interviews with relevant stakeholders in public sector and online survey with professional working directly with children in public institutions and civil sector. Convenient sample of 65 professionals working in various fields of education, health, juvenile justice, social welfare and police, participated in research. Results show that professionals perceive vulnerability of children as complex and multidimensional concept. Vulnerability implies need for more care, support and protection from adults which can paradoxically contribute to decrease of participation. Vulnerability can become certain stigma that can diminish self-determination, self- representation and participation. Realization of participatory rights for vulnerable groups of children is currently more on formal- declarative level, while in everyday practice only a few positive practices are identified.

According to the UN Convention on the Rights of the Child (CRC), all children (persons under the age of 18) have the right to protection and survival, the right to optimal development and the right to express their opinions and participate in decisions which affect them. However, whether or not child rights will be implemented and how, depends primarily on adults. Therefore, the main goal of this study was to examine how adults in Croatia view children and their rights. This was part of a larger UNICEF Croatia project which investigates participation of children from vulnerable groups. Total of 1000 adult Croatians participated in the study (47.5% women ; 64.1% high school graduates, 23.3% university graduates ; from all Croatian regions, 55.2% employed ; 58.3% married, 68.5% with children). The sample is representative for the adult Croatian population. We examined their perception of children (image of the child), and their attitudes towards and understanding of child rights. All the instruments were constructed for the purposes of this study and based on available questionnaires in the field and the CRC. Expectedly, results show children are viewed very positively. However, the image of the child is somewhat ambivalent – Croatian adults view children as active, cooperative and capable to express their opinion, they also view them as vulnerable and dependent. Overt support for different child rights based on the CRC was high, with support for nurturance rights (M=6.51, SD=0.731) being significantly higher (t = 34.84, p.05) When we examined attitudes towards child rights via modern prejudice (e.g. “children should stop complaining that they do not have enough rights”, “children today have too many rights, and too little responsibilities”, “children rights SOCIAL PSYCHOLOGY 185 threaten adult rights”)we observed high endorsement of modern prejudice (M=3.75 ; SD=1.058). In addition, those who harbor more modern prejudice also believe that adults should respect and support children rights less (r = -.44, p

U razdoblju od rujna 2017. do lipnja 2018. Ured pravobraniteljice za djecu RH, proveo je istraživanje na temu participacije djece u sustavu odgoja i obrazovanja. Sustav odgoja i obrazovanja je namjerno izabran budući da je najveći dio djece obuhvaćen školovanjem te život u školi predstavlja značajan dio odrastanja svakog djeteta. Participacija učenika u školi podrazumijeva različite stvari: od formalne participacije kroz učenička predstavnička tijela, individualni doprinos na razini razreda, sudjelovanje u akcijama i projektima do samostalnog iniciranja projekata u školi. Stoga je cilj ovog istraživanja steći dublje razumijevanje participacije djece u sustavu odgoja i obrazovanja iz perspektive djece (učenika) i odraslih (nastavnika i stručnih suradnika) sa svrhom kreiranja smjernica za povećanje aktivne participacije učenika. U istraživanju je korištena kombinacija kvalitativnog i kvantitativnog pristupa. Tako je u početnom, kvalitativnom dijelu istraživanja provedeno 19 fokusnih grupe u 4 regije u Republici Hrvatskoj, u gradovima u kojima djeluju regionalni uredi PZD: Zagreb, Rijeka, Split i Osijek. U kvalitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je ukupno 70 djece i 41 odrasla osoba. Nakon početne analize podataka iz fokusnih grupa, kreiran je Upitnik o participaciji u školi te je provedeno kvantitativno istraživanje u kojem je sudjelovala 41 škola diljem Hrvatske: 21 osnovna škola i 20 srednjih škola. Uzorak je prigodan, no vodilo se računa o zastupljenosti škola iz svih 21 županija u Hrvatskoj. Nastojalo se obuhvatiti različite škole: veće, manje, škole u urbanim i ruralnim sredinama, škole u izoliranijim sredinama, škole u kojoj se djeca školuju na jeziku nacionalnih manjina, škole na otocima i dr. U kvantitativnom dijelu istraživanja sudjelovalo je ukupno 2720 učenika te 461 odrasla osoba. U ovom izlaganju prikazat će se rezultati i zaključci koji se odnose na ulogu učitelja u ostvarivanju participativnih prava djece u školi. Podaci pokazuju kako je jedinstveno mišljenje svih sudionika kako djeca i odrasli u školi nisu i ne mogu biti ravnopravni. Djeca odraslima pripisuju više znanja, više iskustva, više moći, veće percipirane vrijednosti mišljenja pa čak i više prava te tome pristupaju gotovo kao nekom aksiomu. Čini se kako djeca moraju više poštovati odrasle nego oni njih i to je djeci čak i normalno pa i prihvatljivo ponašanje. Pritom djeca često navode i kako puno ovisi o sprezi dvije komponente: raspoloženju nastavnika i ponašanju učenika. Ako su nastavnici dobro raspoloženi, a učenici korektni tada je sve u redu, no ako se jedna od komponenta promijeni (ili čak obje), nastavnici su skloni zlouporabiti svoju moć. Djeci je ponekad teško razumjeti odrasle i predvidjeti njihovo ponašanje što negativno utječe na osjećaj povjerenja i povezanosti pa time i na participaciju djece u školi. U takvim slučajevima, djeca nerijetko odlučuju ne sudjelovati. Djeci je u odnosu na participaciju, ali i šire od toga, podrška odraslih važnija nego podrška vršnjaka. Podršku odraslih najčešće procjenjuju u obliku spremnosti da ih odrasli saslušaju te da ih potaknu na slobodno izražavanje mišljenja. Odrasli svoju podršku učenicima procjenjuju na izrazito visokoj razini, višom nego što procjenjuju vršnjačku podršku učeničkoj participaciji. Jednako tako vide i značajno više vršnjačke podrške nego to vide učenici. Velika je potreba djece da ih nastavnici sve doživljavaju (vole) jednako, no to gotovo da uopće ne odgovara realnosti. Učenici primjećuju pristranost nastavnika i to na način da nastavnici pri uzimanju u obzir mišljenja učenika favoriziraju odlikaše, poslušne i tzv. svoje miljenike, dok one «druge i drugačije» u istom tom smislu shvaćaju manje ozbiljno, odnosno više zanemaruju njihova mišljenja. Djeca u konačnici žele više uvažavanja, ravnopravnosti i pravednosti u odnosu s odraslima. Sami odrasli smatraju kako je za postizanje promjena u školi važno da se odrasli angažiraju i budu modeli za participaciju i poticanje promjena. Odrasli jasno ističu svoju odgovornost za razvoj odnosa s djecom. Ističu kako je važno raditi na ravnopravnosti u odnosnom smislu, ne odričući se istovremeno odgovornosti koja je dio njihove formalne uloge. Odrasli poručuju da je važno ostvariti „autoritet sa srcem“, temeljem na otvorenosti, korektnosti i uvažavanju. No, jasna je poruka odraslih i da je postupanje nastavnika (i općenito svih odraslih u školama) postalo suviše pitanje individualnog postupanja koje najviše ovisi o pojedinom nastavniku, a premalo je pitanje zajedničkih vrijednosti i postupanja škole kao zajednice. Pritom ističu svoju zabrinutost prevladavajućom pasivnosti u društvu, nepovjerenjem u javne sustave te niskom razinom građanske participacije koje se prenosi s odraslih na djecu. Važno je ne zanemariti i poruke odraslih koje govore o doživljaju marginaliziranosti nastavnika te osjećaju pritiska na njih od strane roditelja i djece, ali i sustava u cjelini. Zaključno možemo reći kako rezultati jasno govore kako bi učenike na veću participaciju u školi najviše potaknuli bolji odnosi s odraslima (prvenstveno učiteljima). Pritom djeca naglašavaju pravednost u pristupu i ocjenjivanju, otvorenost odraslih, kao i dobro raspoloženje, ljubaznost i ohrabrivanje od strane učitelja. Učenicima je podrška odraslih važnija od podrške vršnjaka: na veću participaciju najviše će ih motivirati dostupni, motivirani i uvažavajući odrasli. U promišljanjima koja se odnose na unapređenje kompetencija učitelja, važno se stoga usmjeriti na edukaciju i osnaživanje učitelja, ali i drugih odraslih u školama, o tome kako ostvarivati dobre odnose s djecom temeljene na pravednosti, dijalogu, suradnji i međusobnom uvažavanju. Isto je moguće ostvariti kroz dodatne stručne edukacije učitelja, ali i promjenama na razini visokog obrazovanja, pri čemu se u nastavne planovima učiteljskih studija mora uvesti više eksplicitnijih tema vezanih uz socio-emocionalno učenje, razvoj odnosa s djecom, dječja prava i specifično participativna prava.

Researching in familiy settings is extremely hard and complex issue on multiple levels. In order to exchange the knowledge and experiences gained so far, the authors will focus their presentation on three key topics: family definitions, research design, and methods of data gathering in researching families. The presenters will open some important questions of defining qualitative research design in family studies. That is: challenges in defining post-modern families (at risk), complexities in studying family as a system and researching multy family perspectives, problems of data analysis in family researches (individual vs. family data), ethical questions in researching with (in) family (family interview as a method and intervention for strengthening families), benefits and disadvantages of family group interview as a method of data collection as well as possibilities of using creative methods and techniques as a complementary data collection methods. The authos will illustrate above stated dilemmas with examples from their (modest) former research experience gained through research in the field of social pedagogy in Croatia, such as research with families at risk and foster families. The aim of the presentation is explorative because presenters want to start scientific reflections and discussion as well as to bring new topics for further implementation and development of these issues in research practice.

The Plan for Transformation and Deinstitutionalization of Social Welfare Homes and Other Legal Entities Providing Social Welfare Services in Republic of Croatia for the period 2011-2018 was created as the basic strategic document for planning the network of institutional care and social welfare activities. The purpose of the Plan was to reduce the need for institutional care, while establishing a diversity of new forms of child care, in particular to increase family- and community-based care services for children. When it comes to transforming institutions for children with behavioural problems, the Plan envisioned that by the end of 2016, the number of children in these institutions will be reduced by 40% and that this group of children will be provided with adequate family- and community-based care. In Croatia, there are 9 institutions for treatment of children with behaviour problems, that accommodate around 350 children. By the end of 2017, only one of the nine institutions successfully completed the transformation process. Therefore, the purpose of this paper is to critically reflect on the conditions and context of deinstitutionalization and the process of transformation of the institutions for children with behavioural problems from several key aspects: current offer of treatment programs and interventions in institutions and communities, competences of professionals in transformation process, research related to needs and risks of children and education of future professionals. Overview of these three perspectives: the policy perspective, the perspective of professionals and the perspective of the academic community, is focused on relatively slow process of transformation of institutions for children with behavioural problems in Croatia. The aim of this paper (as well as the aim of entire deinstitutionalization process) is the right of children to live in a stable, healthy and happy (family) environment with adequate care and intervention. The main perspective, the one of children in care, will be presented through research results and some action projects in which children clearly advocate their right to quality care.

Izvješće donosi rezultate istraživanja provedenog s mladima iz romskih zajednica u Zagrebu i Međimurju na temu kako istraživati temu zlouporabe droga djece i mladih u romskim zajednicama

„Istraživanje strukture i dinamike tržišta droga u Republici Hrvatskoj“ prikupilo je podatke o načinu funkcioniranja tržišta droga na području Republike Hrvatske s posebnim osvrtom na ulogu maloljetnika na navedenom tržištu. U izvješću se elaborira utjecaj strukture i dinamike tržišta droga na različite aspekte socijalnog i ekonomskog razvoja kao i razvoja kriminalnih aktivnosti koje su sastavni dio ilegalnih tržišta droga. Poseban naglasak izvještaja je na razvoju i značaju online tržišta drogama, kao jednog novijeg, rastućeg te nedovoljno istraženog fenomena, a koji svakako ima svoj važan utjecaj na tržište droga te definiranje uloge maloljetnika.

U suvremenom društvu, posebno nakon donošenja Konvencije o pravima djeteta (1989), pravo djece na sudjelovanje (odnosno tvz. participativna prava) u širem je fokusu mnogih stručnih rasprava i aktivnosti: od razine donošenja odluka do svakodnevne prakse. Iako često spominjano kao sintagma, „sudjelovanje djece“, podrazumijeva različite stvari za različite dionike te se ne može govoriti o jedinstvenom shvaćanju pojma, kao ni o ujednačenim pristupima i praksama. Stručnjaci se slažu kako je participacije djece vrlo često prisutna na deklarativnoj razini, no da znatno rjeđe odrasli zaista razumiju i vjeruju u mogućnost šireg sudjelovanja djece u različitim okruženjima, što posebno dolazi do izražaja kad je riječ o tzv. ranjivim skupinama djece. U tom smislu važno je sagledati ključne suvremene koncepte koji su izravno povezani s dječjim participativnim pravima i mogućnostima, kao što su „post-konvencijsko djetinjstvo“, novi autoritet, paradigma odgovornosti i dr. Pritom je neizostavno važno u fokus staviti ne samo dijete, nego i ulogu odraslih. Sljedeći važan aspekt su svakako konteksti dječjeg sudjelovanja pri čemu se misli na sva okruženja u kojima dijete živi, kreće i ostvaruje se. Razmatrajući koncepte i kontekste kroz fleksibilan i dijaloški pristup u odnosu odraslih i djece, moguće je razviti kontekstualna razumijevanja sudjelovanja djece koja odgovaraju aktualnom vremenu i okruženju.

Kontinuum razumijevanja dječje participacije predstavlja niz različitih shvaćanja, no ponekad se čini da se participacija nepotrebno limitira na dva suprotna pola: apsolutna neparticipacija (djeca ne sudjeluju, ne uključuju se, odrasli su zastupnici djece) i apsolutna participacija (koja se očituje kroz samostalno dječje odlučivanje bez podrške i uključivanja odraslih). I jedno i drugo su ekstremi kontinuuma, no takva pojednostavljena shvaćanja odraz su elementarnog nerazumijevanja (ili nedostatka volje da se razumije) dječjih prava i uvažavanja djece i udaljavaju odrasle (a time i djecu) od praktičnog ostvarivanja prava na sudjelovanje. Razmatranje dječjih prava posebno je važno u širem kontekstu kvalitete života djece u lokalnim zajednicama.

The purpose and goal of the needs assessment are presented based on the Public Call for Expressions of Interest for Consulting Services in the Project "Refugee Children and Migrants in Croatia", published on November 30, 2016 on the website of the Center for Missing and Abused Children Osijek.

Any discussion of children’s rights inevitably starts with the Convention on the rights of the child (1989). This Convention has, in a way, brought to life and publicized a change in the way that the child and childhood are understood, with regard to the child’s competences and the importance of hearing children’s experiences and opinions (Verhellen, 2000). In that sense, the public discourses often refer to terms such as “the contemporary, post-convention child” and “the contemporary, post-convention childhood” (Pećnik, 2008 ; Markovinović, 2010 ; Kušević, 2010). These contemporary notions see children as co-creators of their lives, as autonomous entities, in opposition to the former paternalistic understanding of children as immature and lacking in competence. The traditional understandings of children and childhood are based on the idea of child as an entity in the making, as opposed to the contemporary notion of child as entity in existence, in its own right (Prout and James, 1997). In the traditional notions of child and childhood, the children were not visible, nor were their voices taken into account. Just as is the case with understanding children’s participation on a general level, so pupils’ participation assumes different factors in the context of the school: from formal participation in pupils’ representative bodies, individual contributions at the classroom level, participation in activities and projects, and initiating project. In this regard, there are differences across schools, with some schools having participation as an everyday experience, while in others it is only an isolated occurrence, more declaratory than meaningful. Meaningful participation may strengthen and emancipate the students, even in the sense of emancipation from traditional educational practices (Masschelein and Quaghebeur, 2005), making the experience of participation at school-level exceptionally important for the child’s understanding of what it means to be an active and involved citizen (Smith, 2007).

Prepoznata je potreba za stjecanjem dubljeg i cjelovitijeg uvida u participaciju djece u Hrvatskoj, odnosno analize stanja u odnosu na sudjelovanje djece kroz četiri aspekta: zakonsko uređenje, istraživanja o dječjoj participaciji, poučavanje o dječjoj participaciji te prikaz primjera dobre prakse sudjelovanja djece. S tim u vezi, istraživački tim od pet znanstvenica s Edukacijsko- rehabilitacijskog fakulteta (studijski program Socijalna pedagogija) i Filozofskog fakulteta (studij Pedagogije), u suradnji s Uredom UNICEF-a za Hrvatsku, proveo je tijekom 2015. analizu stanja u području dječje participacije u Hrvatskoj. Poseban fokus u analizi stavljen je na sudjelovanje djece iz tzv. ranjivih skupina, koja su u većem riziku od nesudjelovanja ili manjeg sudjelovanja zbog svojih osobnih obilježja, teškoća te uvjeta života koji im otežavaju participaciju. Namjera je da saznanja dobivena iz ove studije budu temelj za buduća istraživanja o dječjoj participaciji, razvoj politika i zagovaranje sudjelovanja djece te razvoj metoda za neposredan rad s djecom u ostvarivanju njihovih prava sudjelovanja, posebno kad je riječ o djeci iz ranjivih skupina.

Škole kao odgojno - obrazovne ustanove važno su okruženje za rast i razvoj svakog djeteta. Djeca u školi provode značajan dio svog vremena, kroz učenje, igru i druženje izgrađujući svoju socijalnu mrežu i sebe kao pojedinca te bi upravo škola trebala biti ključno mjesto na kojem uče, promoviraju, ali i ostvaruju svoja prava. Osnovna pretpostavka građanskog odgoja i suvremenog pristupa djeci, o čemu svjedoče brojni EU i hrvatski dokumenti, je upravo ostvarivanje njihovih participativnih prava. U izlaganju će se prikazati rezultati istraživanja provedenih u zagrebačkim školama na temu sudjelovanja djece u školi, tijekom dvije školske godine (2015./2016. i 2016./2017.). Cilj istraživanja bio je ispitati kako djeca razumiju i doživljavaju vlastitu participaciju u školi te temeljem toga ponuditi smjernice o mogućnostima rada s djecom kako bi se prostor njihove participacije povećao. Spomenuta istraživanja doprinose razvoju spoznaja o mogućnostima i načinima participacije učenika u školi iz učeničke perspektive te poticanju novih i širih istraživanja o participaciji djece u sustavu odgoja i obrazovanja. Rezultati istraživanja upućuju na potrebu šire rasprave o značenju pojma participacije i doživljaja iste u kontekstu škole i učenika. Također je zanimljivo da su Vijeća učenika, kao jedan od oblika propisane participacije djece u školi, promatrana relativno kritički te da učenici u ovaj oblik participacije nemaju povjerenja. Osim navedenih rezultata, samo iskustvo provođenja navedenih istraživanja o participaciji ponudilo je i smjernice za buduća istraživanja navedene teme.

The type of sanction that best fits the concept of juvenile probation in Croatia is called Intensified Care and Supervision (ICS). This sanction is an educational measure that can last from 6 months to 2 years. As all probation sanctions, it is intended for juvenile offenders with low to medium criminogenic risk. Conducting of this measure is entrusted to the centres for social welfare, while ICS measure leaders (juvenile probation officers) can be professionals working in the centres or part- time associates (external measure leaders). This paper presents a short historical and legal background of ICS in Croatia, describes the basic principles of process and impact evaluation, and elaborates in more details basic methodological elements of the first national study of ICS, key results, limitations and implications for practice.

U škole Republike Hrvatske uključena su djeca koja iskazuju potencijalnu darovitost za različita područja. Nakon utvrđene razine darovitosti kod učenika za pojedino područje učitelji individualiziranim pristupom utječu na razvijanje znanja, umjeća i sposobnosti istih. Tu je neizostavna izrada godišnjih i mjesečnih planova i programa s jasno istaknutim ciljevima, načinima i postupcima rada kao i ostvarenim rezultatima u mjesečnim planovima. Zato će učitelj i daroviti učenik najbolje rezultate ostavriti mentorskim radom. Cilj ovog istraživanja je bio utvrditi način rada učitelja hrvatskog jezika s učenicima koji pokazuju iznadprosječne sposobnosti upotrebe riječi u govoru i pisanju, tj. s darovitim učenicima koji pokazuju iznadprosječno razvijenu verbalno-lingvističku inteligenciju. U radu su prikazani rezultati anketnog istraživanja provedenog sredinom 2015. na uzorku 162 učitelja hrvatskog jezika. Učitelji kao dominantne oblike podrške u redovnoj nastavi za učenike s iznadprosječnom verbalno- lingvističkom inteligencijom navode proširivanje nastavnih sadržaja i povećanje količine zadataka. Izvan redovne nastave s takvim učenicima kao dominantne oblike podrške navode različite dodatne aktivnosti, smotre i natjecanja. Dobiveni rezultati upućuju da unatoč zakonskim odredbama i ciljevima, učitelji hrvatskog jezika ne pružaju potrebnu i odgovarajuću podršku učenicima koji pokazuju iznadprosječnu verbalno-lingvističku inteligenciju. Cjeloživotnim usavršavanjem učitelja u području rada s darovitim učenicima potrebno je uključiti suvremene teorijske koncepte darovitosti.

The awareness on the importance of child participation in various aspects of child’s life has risen during the last decade among the academics and professionals in Croatia. The child participation became widely recognised within many national laws (e.g. Family Law Act, Law on Education in Primary and Secondary Schools, Child Ombudsman Law, Social Welfare Act, Foster Care Law, The Youth Councils Law, etc.) and policies as well. The National Strategy for Child Right in Republic of Croatia 2014 - 2020, specifically recognizes child participation as one of its four strategic goals (Enabling active participation of children), as well as specific measures within all other strategic goals. Since 1999, there have been several researches on the rights of the child, including participatory rights. Data from research conducted in 1999 (Žižak and Koller-Trbović), showed that most of the children believed that adults do not listen to them and that they don't have opportunity to express their views. Later researches showed no improvement in that sense. Child perspective and participation has become prominent in public discourse but not so present in everyday practise, especially when it comes to children in alternative care. Main aim of this research is to gain insight in level and forms of child participation in institutional treatment with special focus on children with emotional and behavioural problems due to increased risk of low level of participation. Research will be conducted in 10 correctional institutions in Croatia, using questionnaires and focus group discussion to investigate children's and professionals' perspective. Research questions will focus on context and forms of participation in institutional care, specific characteristics of children with emotional and behaviour disorders and their potential and willingness to participate and role of professionals in realization of participatory rights.

The participation of children in all issues that concern them, in the communities in which they live, is undoubtedly an important topic that does not lose its relevance. It is common practice for children to be involved (or at least informed and consulted) in all matters concerning their lives. But Austin (2010) states that despite the fact that children make up about 30% of the world’s population, their voices are little heard and generally lack the ability to influence policy, law, or financial allocation and are not actually perceived as equal citizens. In Croatia, the participation of children is prescribed through laws and regulations in various ways within certain departments such as education (legal establishment of student councils in schools), social welfare (the right to participate in care), justice, health, etc. In practical terms, the exercise of participatory rights it is possible to monitor at the national and local level, most clearly through activities related to national bodies and networks such as the Network of Young Advisors of the Ombudsperson for Children and the National Student Council, and through the activities of children's councils in cities and municipalities. The importance of children's perspectives and children's participation has been recognized at all levels of the Alliance of Societies Our Children, especially through the action "Cities and Municipalities Friends of Children", a global initiative that has been implemented in Croatia since 1999. The intention of this initiative is to create cities tailored to children, where active children's participation is an indispensable element, and children are one of the key stakeholders. In order to give even more weight to the children's perspective as part of the reevaluation of the criteria for granting the status of "Child-Friendly Cities / Municipalities", the current way of children's participation is reviewed and a new working model is developed, which will consider children's participation. 2001): who participates (who is allowed to participate), who listens (decides), what skills do stakeholders have and are needed to participate, and what are the organizational conditions for meaningful participation? The answers to these questions focus on children and adults alike and can contribute to better participation of children in this action and in general in the realization of children's rights in local communities.

According to the Convention on the Rights of the Child, those children and youth that are “temporarily or permanently deprived of their family environment, or in whose own best interests cannot be allowed to remain in that environment, shall be entitled to special protection and assistance provided by the State” (article 20). The "special treatment" in the most direct sense provide care-givers in residential care. How that special treatment is provided, is it matched with needs of children and youth is very important question. Therefore, the purpose of this paper is to examine differences in relationship of care-giver interventions and behaviour problems of youth when self-assessment and caregiver assessment of problems is taken into account. The research was conducted with convenience sample of youth (age 14 – 21) placed in 14 children's homes in Croatia (N=253). Regarding gender, 55.7% of them were female and 44.3% male. In order to obtain data, following instruments were used: 1. Sociodemographic questionnaire ; 2.Youth - Self Report (YSR, Achenbach, 1991), 3. The Child Behavior Checklist (CBCL, Achenbach, 1991), 4. Group Care Worker Intervention Checklist (Bastiaanssen et al., 2012). Methods of descriptive statistics and correlation analysis were used. The results of applied t-test indicate statistically significant differences in the assessment and self- assessment of youth internalising and externalising behavioural problems. Namely, youth perceive that they are dealing with more internalising and externalising behaviour problems then care-givers do assess. On the other hand, correlation analysis suggests stronger association between care –givers interventions and youth behavioural problems when problems are assessed by caregivers. Namely, caregivers assessment of youth internalising behavioural problems is positively correlated with all three measured care-givers intervention (controlling, warmth/support, autonomy granting). None of interventions was significantly correlated with self-assessed internalising problems. Similar results are found when externalising behavioural problems are taken into account. There is a positive correlation between the care-giver assessment of externalizing problems and controlling (.54) and warmth/support (.25). Only significant correlation between care-givers intervention (controlling) and self-assessed youth behavioural problems was found when analysing externalising problems. However, this connection was of law values (.15). These data show a concerning fact that youth assess to have more internalising and externalising behavioural problems then their caregiver perceive, and that those problems are not addressed with appropriate interventions. In order word, on the basses of these results it is not possible to confirm that those children are receiving ‘special treatment’, matched with their intervention needs and Convention principles. The results indicate the importance of taking into account youth perspective on their behaviour when planning and implementing interventions.

This paper is based on project „Improvement of assessment standards for children at risk/or with existing behavioural problems” conducted by Ministry of Social Policy of Republic of Croatia and UNICEF Office for Croatia. The main goal of this project is to standardize risk and needs assessment within the social welfare system, specifically in correctional institutions. The intention is to improve current approach according to contemporary international practise. One aspect of contemporary good practise is recognizing and respecting user’s perspective. According to that, aim of this paper is to describe perception of children who experienced assessment process. Basic believe is that children are “experiential experts” and can give important information that can enhance quality of practise. Through interviews and focus groups, over 30 children (both boys and girls) shared their experiences. Preliminary results shows that active participation and involvement are important to children too. Children perceive assessment as a beginning of change- change in their behaviour and in life in general. Participants state numerous positive and negative aspects of assessment process. Good relationship with professionals based on respect and flexibility children perceive as crucial. Negative perception is most often related to poor living conditions (old and inadequate buildings), boredom and rigid structure.

U priručniku je opisana racionala metode treninga socijalnih vještina na programu Jačanje unutarnje snage (JUS-TSV), primjenjivost i koristi od implementacije treninga socijalnih vještina u zatvorski sustav te opis iskustava i evaluacije pilot izvođenja programa JUS-TSV. Nakon uvodnog dijela priručnika za izvoditelje slijedi detaljan opis 16 radionica s uputama za izvođenje prema kojem su izvoditelji educirani i dalje samostalno (ali u parovima) izvode program sa zatvorenicama i zatvorenicima.

Skrb o djeci izvan vlastite obitelji, tzv. alternativnoj skrbi, u zadnjih je desetak godina u sve većem fokusu stručne javnosti i nacionalnih politika. Riječ je o području socijalne skrbi i zaštite koji je u procesu transformacije cijelog sustava, temeljem Plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba donesenom 2010. godine. Krajnja je svrha smanjiti ulazak u institucije i povećati izlazak iz institucija u nove oblike skrbi, posebno stimulirajući obiteljsku reintegraciju (uz garanciju jedne ili više usluga podrške obitelji u lokalnoj zajednici) te usklađivanje s prioritetima razvoja mreže usluga na lokalnoj razini. Riječ je znači o procesima transformacije na razini sustava, ali i transformacije na razini pojedinih ustanova, kao i transformacije pojedinaca uključenih u sustav. Ovakve promjene zahtijevaju pažljivim i strukturiran rad na unapređenju pojedinačnih resursa stručnjaka, kao i skupnih resursa pojedinih timova, odnosno ustanova posebno s obzirom na promjenu paradigme skrbi o djeci koja u središte interesa stavlja dijete (korisnika) i njegova prava (naročito zaštitu najboljeg interesa te prava sudjelovanja) te kompleksne intervencije usmjerene na obitelj.

Volontiranje predstavlja jedan od prirodnih ljudskih resursa i kapitala i sigurno nije pogrešno tvrditi da postoji od kad ima ljudi: prirodna je težnja ljudi da pomažu jedni drugima i aktivno grade svoje zajednice. Volontirati ne znači samo davati svoje resurse (vrijeme, energiju…) bez financijske kompenzacije, već taj angažman istovremeno podrazumijeva i osjećaj altruizma i služenja zajednici: činim dobro radi dobra samog. Volontiranje često može značajno određivati i nečiji način i stil života te vrijednosti koje osoba zastupa. Ove i slične ideje i razmišljanja temelj su na kojem se prije 10-ak godina na Edukacijsko- rehabilitacijskom fakultetu počeo kreirati kolegij Volonterski rad. Kreirajući novi „bolonjski“ plan i program studija, odlučeno je da se uvede kolegij koji će dotadašnja dobra iskustva studenata i nastavnika pretočiti u okvire formalne nastave. Kolegij Volonterski rad provodi se na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu od 2007. godine, a iskustva i povratne informacije govore o velikom zadovoljstvu studenata i percipiranoj koristi na osobnom i profesionalnom planu. Samoprocjena kompetentnosti studenata kontinuirano potvrđuje značajan doprinos volontiranja ukupnoj kompetenciji. Važno je naglasiti i kako studeni sve češće volontiranje uzimaju i kao temu svog diplomskog rada, iskušavajući se pritom u nekim novim ulogama, novim akcijskim oblicima izrade diplomskog rada te izravnim ulaganjem u dobrobit lokalne zajednice i specifičnih skupina korisnika. Iskustva studenata i nastavnica ukazala su i na potrebu za revizijom kolegija u okviru aktualne revizije studija, pri čemu će se fokus staviti na društveno korisno učenje i zalaganje u zajednici.

Suvremeni kognitivni modeli razumijevanja anksioznosti i depresivnosti ističu ulogu metakognitivnih vjerovanja u njihovu nastanku i održavanju. Važna komponenta ovih modela su strategije suočavanja temeljene na ponavljanom negativnom razmišljanju u obliku ruminacije ili zabrinutosti. Cilj istraživanja bio je utvrditi povezanost između metakognicije, anksioznosti i depresivnosti te razlike u navedenim varijablama s obzirom na godište studija i spol. U istraživanju je sudjelovalo 264 sudionika; 118 studenata i 146 studentica 1., 2., 3. godine preddiplomskog studija i 1. godine diplomskog studija Ekonomskog fakulteta u Osijeku. U istraživanju su korišteni Upitnik metakognicije (Cartwright-Hatton i Wells, 1997) kojim se mjeri pet empirijski odvojenih kategorija vjerovanja i procesa usmjerenih na vlastite misli i subskale depresivnosti i anksioznosti Skale depresivnosti, anksioznosti i stresa (Lovibond i Lovibond, 1995). Rezultati su pokazali kako postoji statistički značajna umjerena pozitivna korelacija između metakognicije i anksioznosti te metakognicije i depresivnosti. Prosječni rezultati u varijablama metakognicije, anksioznosti i depresivnosti padaju porastom godišta studija. Nije pronađena statistički značajna razlika u metakognitivnoj aktivnosti studenata i studentica. Utvrđeno je kako studentice pokazuju više anksioznosti i depresivnosti od studenata. Emocionalni problemi s kojima se studenti suočavaju mogu uvelike omesti ostvarivanje željenih akademskih ciljeva, a pravodobna identifikacija takvih problema i pružanje odgovarajuće pomoći može im omogućiti da u potpunosti ispune svoje potencijale. Recent cognitive models of understanding anxiety and depression emphasize the role of metacognitive beliefs in their occurrence and maintenance. Important components of these models are coping strategies based on repeated negative thoughts in the form of rumination or worry. The aim of this study was to investigate the correlation between metacognition, anxiety and depression and the differences in their levels in function of year of study and gender. The sample consisted of 264 participants; 118 male and 146 female students of Faculty of Economics in Osijek (1st to 4th year university students). In order to assess metacognition, anxiety and depression, Meta-Cognition Questionnaire (Cartwright-Hatton and Wells, 1997), which measures five separate categories of empirical beliefs and processes focused on one's own thoughts and depression and anxiety subscales of Depression, Anxiety and Stress Scale (Lovibond and Lovibond, 1995) were used. The results showed that there is a statistically significant moderate positive correlation between metacognition and anxiety and between metacognition and depression. Average results of metacognition, anxiety and depression progressively decrease with the years of study. There is no statistically significant difference in total Meta-Cognition Questionnaire score in function of gender. Average results of anxiety and depression are significantly higher for female students. Students' emotional problems may hinder their achievement of desired academic goals, so identification of such problems and providing adequate assistance can enable them to fulfill their potential.

Priručnik je izrađen u namjeri da bude vodič u uspostavi i unapređenju volonterskih programa u organizacijama kao i radu s volonterima.