Search

Diplomski rad "Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u političko-memoarskoj prozi" bavi se analizom triju književnih djela. Radi se o memoarima Slavka Kvaternika, Eugena Dide Kvaternika i Edmunda Glaisea von Horstenaua. U njima autori iznose svoje stavove i sjećanja o vremenu postojanja Nezavisne Države Hrvatske te svojoj djelatnosti unutar nje. Pritom se osvrću na veći broj raznolikih tema.

Umjetnost Trećeg Reicha u periodu od 1933. do 1945. bila je sredstvo propagande i širenja nacističke ideologije, no služila je i kao vizualni predložak ideala koje je njemački narod trebao slijediti. Režimski podobni slikari tematski i formalno rijetko su odstupali od datih smjernica te su u razdoblju modernih stremljenja njemačko slikarstvo vratili na tradicionalne i akademske forme. Zbog emigracije mnogih umjetnika i zabrane njihova djelovanja, kvaliteta umjetničke produkcije je pala. Slikarstvo Trećeg Reicha, bez ideoloških smjernica i konteksta nastanka lako bismo stilski smjestili u 19. stoljeće, no ono vrlo vjerno predstavlja što je umjetnost morala biti u razdoblju nacističke vlasti u Njemačkoj. Posljedično, nastankom Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine koja je pod jakim utjecajem Trećeg Reicha krojila gotovo svaki aspekt života i politike inspirirajući se totalitarističkim režimima, u prvom redu nacizmom, u hrvatskoj umjetnosti 1940-ih vidljivi su obrasci preneseni iz Nazi-Kunsta, od odabira tema sve do organiziranja izložbi istog tipa. U hrvatskim tiskovinama izlazili su članci i kritike u kojima se hvalila njemačka umjetnost te obrnuto. Ipak, hrvatsko slikarstvo u razdoblju od 1941. do 1945,. iako pod velikim utjecajem nacističke ideologije, nerijetko je u zadanim temama koristilo likovni jezik avangarde i modernizma. Iako se to može reći u manjoj mjeri i za njemačku umjetnost, u hrvatskoj, unatoč dominaciji akademizma i klasicizma, uočavamo istodobno uplive impresionizma, postimpresionizma, ekspresionizma i modernizama. To možemo protumačiti kao posljedicu doticaja hrvatskih slikara sa suvremenom umjetnosti pri studiranju i boravku u europskim metropolama, ponajviše u Parizu i Rimu. Nacionalistički obojeno, tradicionalno slikarstvo 1940-ih godina u Hrvatskoj slabo je obrađeno u literaturi, dok s druge strane slikarstvo Trećeg Reicha kao tema uvršteno je u mnoge knjige, znanstvene članke, dokumentarne serije i filmove. Cilj ovog rada je predstaviti kronologiju, teme, slikare i izložbenu djelatnost njemačke i hrvatske umjetnosti te pronaći zone doticaja i razilaženja. The art of the Third Reich in the period from 1933 until 1945 served as a means of propaganda and the spread of Nazi ideology, but also as a visual representation of the ideals that the German people were supposed to follow. The painters who were close to the regime rarely thematically and formally deviated from given guidelines and in this period of modernistic aspirations German painting returned to traditional and academic forms. The quality of artistic production had fallen due to emigration of many artists or from a ban on their activities, or both. The painting of the Third Reich could easily be stylistically placed in the 19th century without the context of its creation and ideological guidelines, but it very faithfully depicts what art had to be during the period of Nazi rule in Germany. The Independent State of Croatia was established in 1941. It, under the strong influence of the Third Reich, consequently shaped almost every aspect of local daily life and politics. Inspired by totalitarian regimes, mainly by Nazism, the Croatian art of the 1940s implemented patterns transferred from Nazi-Kunst – from the selection of themes to organizing exhibitions of the same type. Croatian newspapers published articles and reviews praising German art and vice versa. Nevertheless, Croatian painting in the period from 1941 to 1945, although heavily influenced by Nazi ideology, often used the artistic language of the avant-garde and modernism in its themes. In spite of the fact that this could be said for German art (to a lesser extent), in Croatia we simultaneously observe influences of impressionism, post-impressionism, expressionism and modernism (despite the general dominance of academism and classicism). We can interpret this as a consequence of the contact Croatian painters had with contemporary art while studying abroad and staying in European metropolises, mainly Paris and Rome. The painting of the 1940s in Croatia, colored by nationalism and traditionalism, is poorly covered in the literature, while on the other hand, the painting of the Third Reich has been a topic of many books, scientific articles, documentary series and films. The aim of this paper is to present the chronology, themes, painters and exhibition activity of German and Croatian art and to identify their similarities and differences.

Autori u članku s gledišta povijesti ustanova obrađuju ustroj tijela uprave nadležnih za poslove rudarstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za poslove rudarstva u početku je bilo nadležno Ministarstvo šumarstva i rudarstva NDH da bi, poslije njegova ukinuća u listopadu 1942. godine, navedene poslove preuzelo Ministarstvo narodnoga gospodarstva. U listopadu 1943. godine ponovo se osniva Ministarstvo šumarstva i rudarstva te preuzima poslove rudarstva u svoju nadležnost. Unutar nadležnoga Ministarstva za poslove rudarstva bio je zadužen Odjel za rudarstvo i kovinarstvo, da bi se to u listopadu 1942. godine podiglo na višu razinu osnivanjem Glavnoga ravnateljstva za rudarstvo. Tim upravama i ministarstvima bile su podređene posebne rudarske ustanove, rudarska glavarstva, rudarske škole, rudarske uprave, Ravnateljstvo državnih rudarskih poduzeća u Sarajevu s područnim rudnicima, državne solane, tvrtka Hrvatski rudnici i talionice d.d. Sarajevo, glavne bratinske blagajne s podređenim mjesnim bratinskim blagajnama, privatni rudnici i kamenolomi. Na području NDH poslove rudarstva regulirali su Opći rudarski zakon iz 1854. za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju te Rudarski zakon za Bosnu i Hercegovinu iz 1881. Iako su oba ova zakona počivala na liberalističkome načelu slobodna rudarenja, NDH je odmah u početku postavljanjem državnih povjerenika u rudarska i metalurška poduzeća stavila rudarstvo pod državni nadzor i posvemašnju kontrolu. To isto učinili su i Nijemci koji su trebali rude iz Bosne i Hercegovine za proizvodnju oružja., The authors of the article deal with the organization of governing bodies responsible for the mining industry in the Independent State of Croatia from a historical viewpoint. At first, the Ministry of Forestry and Mining of NDH was responsible for the mining industry, and after it was abolished in October 1942 its work was taken over by the Ministry of National Economy. In October 1943, the Ministry of Forestry and Mining was reestablished and it took over the mining under its jurisdiction. Within the responsible Ministry, the Department for Mining and Metallurgy was in charge of the mining industry, and that was raised to a higher level in October 1942 when the Main Directorate for Mining was established. Special mining institutions, mining leaderships, mining schools, mining boards, the Directorate of State Mining Companies in Sarajevo with regional mines, state salt pans, the company Croatian Mines and Metal Foundry Sarajevo, main social insurance registers with subordinate local social security registers, private mines and quarries were subordinated to those directorates and ministries. On the territory of NDH the mining industry was regulated by the General Mining Law from 1854 for Dalmatia, Croatia and Slavonia, and the Mining Law for Bosnia and Herzegovina from 1881. Although both these laws were based on the liberal principal of free mining, by installing state commissioners into mining and metallurgy companies right from the beginning, NDH put the mining industry under state surveillance and ultimate control. The same thing was done by Germans who needed the ores from Bosnia and Herzegovina in order to produce weapons.

Na osnovu arhivskih izvora rekonstruirana je internacija srpskog stanovništva iz 12 sela s područja kotara Petrinja u logore Jasenovac i Stara Gradiška u drugoj polovici svibnja 1942. Ukazano je da je internacija posljedica namjere ustaškog rukovodstva da izvrši eliminaciju što većeg broja Srba na prostoru Velike župe Gora, a ne posljedica napada partizana na prugu Sisak — Sunja. Naređenje o provođenju racije i interniranju lokalnih Srba izdao je vojskovođa Slavko Kvaternik. Autor polemizira s nekim ocjenama odnosa vojskovođe Kvaternika prema “srpskom pitanju” u NDH. Skrenuta je pozornost na slabo korištene ili nepoznate izvore koji sugeriraju da je Eugen Dido Kvaternik u to vrijeme bio ključna ličnost u donošenju naređenja o interniranju Srba u logore Jasenovac i Stara Gradiška. Većina stanovnika 12 sela uspjela je umaći ustašama i domobranima, zahvaljujući zaštiti partizana. Internacija je obuhvatila oko 1250 stanovnika, od kojih je najmanje 1056 stradalo u ustaškim i, manjim dijelom, nacističkim logorima. Većinu žrtava (741) činili su žene i djeca. Najviše su stradali stanovnici Bestrme, Kinjačke i Blinjskog Kuta. Istraživanje je otkrilo identitete 160 dosad nepoznatih žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška., Based on archival sources, the internment of the Serbian population from 12 villages of Petrinja district in the Jasenovac and Stara Gradiška camps in the second half of May 1942 has been reconstructed. The internment was cosequence of the Ustasha leadership's intention to exterminate Serb population from the area of Gora County, and not the consequence of the Partisan attack on the Sisak — Sunja railway. The order for the raid and internment of local Serbs was issued by Marshal Slavko Kvaternik. The author challenges some existing evaluations of the attitude of Marshal Kvaternik towards the “Serbian question” in the Independent State of Croatia. Attention was drawn to poorly used or unknown sources that suggest that Eugen Dido Kvaternik was at that time a key figure in passing the order on the internment of Serbs in the Jasenovac and Stara Gradiška camps. Most of the inhabitants of 12 villages managed to escape from the Ustasha and Home Guards, thanks to the protection by the Partisans. The internment included about 1,250 inhabitants, of which at least 1,056 perished in Ustasha and, to a lesser extent, Nazi camps. Most of the victims (741) were women and children. The research revealed the identities of 160 previously unknown victims of the Jasenovac and Stara Gradiška camps.

Ovaj diplomski rad proučava način na koji se prikazuju povijesne ličnosti i skupine unutar hrvatskih udžbenika povijesti Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Središnja analiza u radu usmjerena je na iščitavanje pozitivnih odnosno negativnih konotacija koje prate udžbeničke opise povijesnih ličnosti i skupina, kao i utvrđivanje kojima od njih su autori udžbenika pripisali i stanoviti herojski odnosno antiherojski status. Cilj rada jest ustanoviti i dokazati da su (anti)heroji, ali i svi ostali prikazi povijesnih pojedinaca i skupina, uistinu refleksija specifičnih politika pamćenja koje se provodilo u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je udžbenik povijesti još jedno mjesto pamćenja u kojemu se stvaraju značenja vezana uz prošlost. This graduate work examines the way in which historical figures and groups within Croatian textbooks of the history of the Kingdom of Yugoslavia and the independent State of Croatia are portrayed. The central analysis in the paper is aimed at reading positive or negative connotations accompanying textbooks descriptions of historical figures and groups, as well as determining to which historical figures and groups textbook authors attributed a certain heroic or antiheroic characteristics. The aim of this paper is to establish and prove that (anti) heroes, as well as all other portrays of historical individuals and groups, are merely a reflection of specific memory policies carried out in the Kingdom of Yugoslavia and the Independent state of Croatia, while history textbook is another place of memory in which meanings related to the past are created.

U radu se analizira odnos Katoličke Crkve i Nezavisne Države Hrvatske u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Nastanak Nezavisne Države Hrvatske obilježen je početkom Drugog svjetkskog rata i njemačkim napadom na Kraljevinu Jugoslaviju. U tim okolnostima, 10. travnja 1941. godine dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Pet dana poslije Ante Pavelić stiže u Zagreb i sastavlja vladu s članovima Ustaškog pokreta na čelu. Ustaška vlada dolazi u doticaj s visokim dužnosnicima Katoličke Crkve među kojima se ističe zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Stepinac, kao i veliki dio klera, raširenih ruku dočekuju novu vlast te se nadaju kvalitetnoj suradnji. Tijekom 1941. planovi o suradnji bivaju narušeni raznim ekscesima, ali i političkim neslaganjima. Prvi kamen spoticanja bila je odluka ustaškog vodstva za davanje krune talijanskom vojvodi Aimonu od Spoleta, s čim se Katolička Crkva u NDH nije slagala. U međuvremenu dolazi do prvih javnih ubojstava, ali i sve većeg progona Židova, Roma i Srba. Zbog tih događaja neki dijelovi Katoličke Crkve postaju sve glasniji s oltara te upućuju kritike ustaškoj vlasti. Među pripadnicima klera javljaju se i oni poput Ivana Guberine koji se zalažu i brane stavove ustaške politike. Tijekom 1942. godine na dnevni red dolaze nesuglasice oko priznanja NDH od strane Svete Stolice. Koncem godine Katolička Crkva i NDH gomilaju nesuglasice oko strateških pitanja što uzburkava i potencira druga nasilnija rješenja. Stepinac sve jače kritizira vlast, a oni zauzvrat planiraju njegovu smjenu nasilnim putem. Ustaše traže odgovor na svoje probleme djelovanjem kroz katolički tisak i institucije obrazovanja, a podržava ih i vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić.

Tema diplomskog rada prikaz je Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole i četvrti razred gimnazije u razdoblju između 1960. godine i 2018. godine. Rad se temelji na udžbenicima da bi se stekao uvid kako je NDH bila prikazivana kroz dvije različite države s različitim ideološkim polazištima. Osim udžbenika, koji su temelj ovog rada, proučavani su i nastavni planovi i programi za temu NDH kako bi se što bolje uvidio i ocijenio utjecaj politike na razvoj i promjene koje prate temu NDH. Budući da su udžbenici napisani u socijalističkoj Jugoslaviji i Republici Hrvatskoj, analizirat će se i razlike među udžbenicima napisanim u različitim državama. Prvi dio diplomskog rada posvećen je prikazu udžbenika povijesti napisanih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Nakon kratkog prikaza nastavnih planova i programa, analiziraju se udžbenici kronološkim redoslijedom, prvo za osnovnu školu, a nakon toga za gimnazije, odnosno od sredine 1970-ih godina, škole za usmjereno obrazovanje. Posebna pažnja posvetit će se gimnazijskim udžbenicima koji su napisani 1971. godine i preradama tih udžbenika koje su izašle naredne godine, 1972. U drugom dijelu opisuju se udžbenici napisani u Republici Hrvatskoj. Oni će se proučavati po nešto drugačijem principu. Najviše pažnje bit će posvećeno udžbenicima napisanim u 1990-im godinama, posebno onima autora Ive Perića. Iako su oni kontroverzni, u udžbenicima izdanim narednih godina i dalje se može vidjeti određeni utjecaj istih. Treći dio je najkraći i dotiče se teme Bleiburga i „križnog puta“. U njemu se analiziraju samo udžbenici napisani u Republici Hrvatskoj jer o tim događanjima nije pisano u socijalističkoj Jugoslaviji. Usporedbom događanja na Bleiburgu i „križnom putu“ te usporedbom istih s ustaškim terorom jasno će se vidjeti utjecaj politike na kreiranje udžbenika povijesti. U zaključnom dijelu dodatno se opisuje utjecaj politike na pisanje udžbenika, primjerice činjenica da udžbenici teško mijenjaju narative unutar nekog političkog uređenja. Također se ističe nezadovoljavajuća forma nastavnih planova i programa koja se teško mijenja, a ako se i mijenja, promjene su spore i nedovoljne. The topic of this MA thesis is the presentation of the Independent State of Croatia (NDH) in history textbooks for the eight grade of elementary school and the fourth grade of elementary school in the period between 1960 and 2018. The MA thesis is based on textbooks in order to gain an insight into how the NDH was presented through two different states with different ideological starting points. In addition to the textbooks, curricula and programs on the topic of NDH were also studied in order to better understand and evaluate the impact of politics on the development and changes that follow NDH accompanying the topic of NDH. Since the textbooks were written in socialist Yugoslavia and the Republic of Croatia, the differences between textbooks written in different countries will also be analyzed. The first part of the thesis deals with the presentation of history textbooks written during the socialist Yugoslavia. After a brief presentation of the curricula, the textbooks are analyzed in chronological order, first for elementary schools, and then for high schools, that is, from the mid-1970s, schools for focused education. Special attention will be paid to high school textbooks written in 1971 and revisions of those textbooks that were published the following year, 1972. The second part describes the textbooks written in the Republic of Croatia. They will be studied according to a slightly different principle. Most attention will be paid to textbooks written in the 1990s, especially those by Ivo Perić. Although they are controversial, a certain influence of them can still be seen in the textbooks published in the following years. The third part is the shortest one and it refers to the topic of Bleiburg and the "Way of the Cross". It analyzes only textbooks written in the Republic of Croatia, because these events were not written about in socialist Yugoslavia. By comparing the events at Bleiburg and the "Way of the Cross" and by comparing them with the Ustaša terror, the influence of politics on the creation of history textbooks will be clearly seen. In the conclusion, the influence of politics on the writing of textbooks is additionally described, for example the fact that textbooks have difficulty changing narratives within a political system. The unsatisfactory form of curricula is also highlighted, which is difficult to change, and if it is changed, the changes are progressing slowly and insufficiently.

This paper seeks to thoroughly describe the 1941 Ustasha funerals of Mijo Babic and Antun Pogorelec, two of the most important early Ustasha martyrs, and to demonstrate the centrality of funeral practices in the Ustasha project to reconfigure Croatian society in the 1940s and its role in mediating the relationship between the individual and the state. Funeral practices are not seen only as cultural values imposed from above, but also as events of importance for the members of the movement as well as their supporters in the wider local community that participated in them.

U radu se analizira devet romskih obitelji koje su živjele u općini Stupnik uoči Drugoga svjetskog rata kako bi se pridonijelo istraživanju stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Istraživanje se temelji na analizi ispunjenih upitnika pomoću kojih su stupničke općinske vlasti u kolovozu 1939. ispitale (popisale) Rome i Romkinje iz tih obitelji koje su živjele u mjestima Žitarki i Razborišću na području općine Stupnik (u zagrebačkom kotaru). Upotrijebljena građa danas se čuva u fondu Upravne općine Stupnik u Državnom arhivu u Zagrebu. Na temelju analize tih podataka istražene su demografska i socioekonomska struktura primjera romskih obitelji u međuratnoj Hrvatskoj, točnije Banovini Hrvatskoj. Istraživanje je obuhvatilo analizu demografske i socioekonomske strukture, posebno uz njihov ekonomski položaj i migracijske obrasce, te se pokušalo doznati što se dogodilo s njima tijekom Drugoga svjetskog rata. U radu se također analizira njihov odnos prema vjeri i državi (u kontekstu služenja vojnog roka). Cilj je ove povijesno-demografske i socioekonomske analize romske zajednice na određenom području pridonijeti boljem razumijevanju povijesti Roma u Hrvatskoj., The paper analyses nine Roma families who lived in Stupnik Municipality; more precisely, in the villages of Žitarka and Razborišće, on the eve of World War II. The research draws from a questionnaire used by the municipal authorities in late August 1939 to survey and register the Roma men and women from those families, seeking to implement a policy of the Banovina authorities aimed at better controlling the migration of Roma people. Nowadays, these files are kept at the State Archives in Zagreb, in the holdings of the Administrative Municipality of Stupnik. The analysis of these data served as a basis for examining the demographic and socio-economic structure of individual Roma families in inter-war Croatia, more specifically, in the Banovina of Croatia. The first piece of data from the 1939 census of Stupnik Roma that can be analysed is their demographic structure. The average age of the total of 30 registered Roma was 26.9 years, which indicates a middle age structure. Roma parents were on average 35.2 years old, while the average age of their children was 16.4 years, which merely confirms their middle age structure. These data correspond to the age structure of Roma in other areas of inter-war Croatia, where approximately 44% of all Roma registered in the Sava Banovina in 1931 were between 20 and 59 years old. The family structure shows that the nine registered Roma families had an average of 3.5 members, while three families had no children. Almost all families consisted of a married couple with or without children, while only one family included a mother-in-law (husband›s mother). This file also reveals whether the Roma were legally married or lived in a “concubinage”, i.e. in an extramarital union. Half of the Roma couples were legally married, while the other half were unmarried. The issue of marriage legality is followed by the issue of their attitudes to religion, especially when it comes to the baptism of children. All Roma interviewed stated that they had been baptised, as well as their children, which suggests that the registered Roma from Stupnik were religious insofar as they and their children had been baptised, but the documents themselves provide no insight into their personal attitude toward religion. A review of the data from the Roma census enables an analysis of their economic position and migration routes. All registered Roma people stated that they were engaged in agriculture on small plots of land. When it comes to migration, it is important to point out that those Roma lived a sedentary lifestyle. Comparison between the birthplace of the registered Roma and the place of their residence in Stupnik municipality shows that they had been migrating only within the wider Zagreb area. In addition, data were collected on their plans to emigrate from their (Stupnik) municipality, with all registered Roma stating that they intended to stay in that area, which further underlines the high level of their social integration. The final question of the interviews with the Roma was related to military service. These data reveal that a part of the Roma served in the army during World War I, while the second part was declared unfit for the army, although some of them also took part in military operations during the war. The analysis of the above data leads to certain conclusions. In 1939, nine Roma families with a total of 27 members lived in Stupnik municipality. They were permanent residents of the villages of Žitarka and Razborišće. Their average age of 26 corresponds to the average age of registered Roma in the Sava Banovina. Most Roma families consisted of a mother and father with children, while only one of them included a mother-in-law. Half of the Roma partners were legally married, while the other half were unmarried or living in concubinage. It is interesting to note that all registered Roma had been baptised, which can be explained by a certain level of adaptation to the local environment. The analysis of the above data reveals that the majority of Roma households were engaged in agriculture, while a minor part were workers. The Stupnik authorities were particularly interested in where the Roma had immigrated from and whether they intended to stay or relocate. All registered Roma were born and lived near Stupnik municipality, mostly in the areas of Sv. Klara, Sv. Nedjelja and Samobor. The question concerning military service also reveals the attitude of the Roma towards state authorities. These data are diverse, too. While some stated that they had actively fought in World War I, others had been declared unfit. Further research into the history of the Stupnik Roma shows that the municipal authorities registered Roma twice in two years (in May 1940 and in July 1941). That was in line with the local provisions of official authorities for resolving the issue of relations with the Roma. Those Roma were also victims of the Ustasha genocidal policy of Roma extermination. In early June 1942, they were forcibly evicted and deported to the Jasenovac concentration camp, where they were killed. This historicaldemographic and socio-economic analysis of the Roma community in a certain area aims to contribute to a better understanding of the history of the Roma in Croatia.

Problematika prognanoga slovenskog stanovništva s prostora koji je tijekom Drugoga svjetskog rata okupirao Treći Reich prisutna je u hrvatskoj, slovenskoj i srpskoj povijesti, ali je prije svega povezana s iseljavanjem i progonom drugoga (u prvom redu srpskoga) etničkog stanovništva. Ta etapa slovenske povijesti u Hrvatskoj nije dovoljno poznata široj javnosti. Upravo stoga radom se želi upozoriti na veliki broj Slovenaca koji su Drugi svjetski rat preživjeli na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, koja je imala drugačije granice od današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U dosad objavljenim radovima o progonu slovenskoga stanovništva u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu često se zaboravlja na dodatni kulturni šok koji su prognanici doživjeli. Osim opisa djelovanja legalnih institucija koje su bile zadužene za skrb o prognanom slovenskom stanovništvu, u radu su predstavljeni pojedinačni slučajevi iz kojih je vidljiva teška situacija i problemi s kojima su se suočavali stanovnici prognani iz slovenskih krajeva., The problem of the expelled Slovene population from the areas occupied by the Third Reich during World War II is present in Croatian, Slovene, and Serbian history, but is primarily linked to the emigration and expelling of the population of other ethnicities (mostly Serbian). This phase of Slovene history is not well-known to the broader public in Croatia. Therefore, the aim of this paper is to highlight the large number of Slovenes who survived World War II on the territory of Croatia and Bosnia and Herzegovina, i.e. then the territory of the Independent State of Croatia, which had different borders than Croatia and Bosnia and Herzegovina today. Papers on the topic of the Slovene population displaced to Croatia and Bosnia and Herzegovina often do not consider the cultural shock that the displaced persons suffered. Apart from describing the activities of the institutions that were legal and responsible for providing for the expelled Slovene population, this paper also presents individual cases that exemplify the difficult situation and problems faced by those expelled from Slovene lands.

Povijest romskoga stanovništva često je obilježena nasiljem, stradanjem i progonima, posebice od njihova doseljavanja na europska područja nakon XII. stoljeća, a to traje, s manjim intenzitetom, sve do danas. Kontekst takva položaja Roma u europskim državama jest u njihovu negativnom percipiranju kao besposličara i lijenčina, kriminalaca, otimača djece, špijuna i sl. Upravo su to razlozi nacističkoga pokušaja genocida nad njima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sličan odnos prema Romima imale su talijanske fašističke vlasti, a on se temeljio na rasnim zakonima. Talijanske vlasti imale su tijekom Drugoga svjetskog rata nadležnost i nad Hrvatskim primorjem te znatnim dijelom hrvatske istočnojadranske obale. Istraživanje u radu usmjereno je na analizu položaja romskoga stanovništva u Hrvatskom primorju, pri čemu će se posebice analizirati odnos ustaških i talijanskih vlasti prema Romima. U radu će se koristiti dosad neobjavljena građa iz Državnoga arhiva u Rijeci te građa iz Hrvatskoga državnog arhiva, kao i relevantna literatura., During World War II, the Roma population in Croatia was exposed to the repression and assimilation policy of several authorities. Ustasha authorities in the Independent State of Croatia persecuted Roma based on racial laws aimed at their genocidal extermination. This paper analyses the position of Roma in some present-day Croatian areas, especially in the Croatian Littoral, which were under Italian (Fascist) rule during the war. Only a few dozen Roma lived in these border areas before the war, who were already subject to the repressive-assimilation policies of the official Italian authorities. This is evidenced by the provisions issued by the aforementioned authorities with the aim of better monitoring the movement of Roma in the Italian–Yugoslav border area. As World War II approached, it was noticeable that the Italian authorities’ relationship with the Roma was intensifying, because they feared, first and foremost, Roma espionage and association with the anti-fascist (communist) resistance movement. The deportation of Roma from the wider Istrian area to internment camps in southern Italy, Sardinia, etc. must be observed in this context. According to other Roma living in the Croatian Littoral, the Italian authorities often sought to control their movements, especially after the establishment of the Independent State of Croatia in April 1941, when attempts were made to reach the Roma in areas under Italian rule. This paper studies the attitude of Croatian anti-fascists towards the Roma. Some tension (conflicts) can be seen in the perception of the indigenous population towards the Roma, in this case in the Omišalj area on the island of Krk. The Roma population managed to survive the war in the Croatian Littoral area, though a considerable number of them died.

U članku se na osnovu neobjavljene arhivske građe iz Vojnog arhiva u Beogradu, objavljenih izvora koji se čuvaju u hrvatskim arhivima, relevantne memoarske i istoriografske literature, prikazuje atmosfera u društvu Kraljevine Jugoslavije, s naglaskom na Bjelovar. Posebna pažnja je posvećena analizi izvođenja mobilizacije jedinica Slavonske divizije i rekonstrukciji toka pobune njenih pešadijskih pukova u vreme Aprilskog rata 1941. godine.

U radu polazimo od pretpostavke da masovni mediji nužno poprimaju obilježja društva u kojem djeluju. Takva se dinamika, možda i najvidljivije, zrcali u totalitarnim režimima te se stoga u prvom dijelu disertacije analiziraju obrisi sovjetsko-komunističke teorije tiska u medijsko-promidžbenom sustavu Nezavisne Države Hrvatske. U njemu se rasvjetljavaju društveno-političke prilike u kojima su mediji djelovali, donose se ključna obilježja cenzorskog i propagandnog aparata vladajućeg režima, te se s aspekta deontologije novinarstva razjašnjava položaj urednika i novinara u redakcijama svjetovnih i vjerskih tiskovina tadašnjeg doba. Osnovni cilj istraživačkog dijela disertacije bio je promotriti kako se i koje točno postavke sovjetsko-komunističke teorije, odnosno oblici i načini cenzure očituju pri izvještavanju o događajima na kojima je javno istupao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Da bi se to moglo, ponajprije se pristupilo kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi sadržaja javnih istupa nadbiskupa Stepinca od 1941. do 1945. pri čemu je od ukupno devedeset osam (98) dostupnih istupa izdvojeno njih šezdeset tri (63) iz kojih se iščitava odnos prema tadašnjim društvenim okolnostima, besmislenosti rata i njegovim pogubnim posljedicama, uzaludnosti pokušaja uspostave novih društvenih poredaka koji ne poštuju Božje zakone te rasističkoj ideologiji. Došlo se do zaključka kako je nadbiskup Stepinac u svojim javnim istupima za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske često, vrlo jasno i nedvosmisleno adresirao problem ili određenu društvenu pojavu pa samim time i eksplicitno prokazivao neprihvatljive politike tadašnjeg režima. Konačno, temeljem izdvojenih javnih istupa nadbiskupa Stepinca, kvantitativno i kvalitativno je analiziran sadržaj šest (6) relevantnih svjetovnih i vjerskih tiskovina toga doba. Rezultati su pokazali kako je odnos svjetovnog i vjerskog tiska prema Stepinčevim javnim istupima uvelike ovisio o njihovoj dominantnoj temi. Pritom je cenzorsko postupanje ponajviše primijećeno u izvještavanju o istupima koji su tematizirali uspostavu novih društvenih poredaka koji ne poštuju Božje zakone te rasističku ideologiju. Tom je dinamikom poglavito obilježen analizirani svjetovni tisak, dok se kod vjerskog tiska, točnije Katoličkog lista, ne mogu utvrditi jednaki obrasci uređivačke politike, barem kada je riječ o javnim istupima nadbiskupa Stepinca.

U središtu ovoga članka stoji pjesma kojom su se koristili ustaše kao svojom himnom za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U prvome dijelu autor prikazuje korijene i rana objavljivanja te pjesme. U drugome dijelu teksta donosi se kako je Ante Pavelić preoblikovao pjesmu i kako je ona postala ustaškom himnom. U trećemu dijelu rada riječ je o tome kakav je položaj imala ta pjesma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te kako je bila vezana uz elemente ustaške ideologije. Na kraju su kratko prikazani novi oblici ustaške himne nastali za vrijeme Republike Hrvatske., This article is based on the evolution of the Ustasha anthem. The text deals with the transformation of a folk song into an Ustasha battle song, which was later sung as the second official anthem in the Independent State of Croatia. The author demonstrates the theories about the genesis of the song in the first part of the text, and points out its presumable origin. For this purpose, statements from Croatian, Serbian, and Bosnian songbooks and anthologies from the 19th and the early 20th centuries are used. The myths surrounding the birth of the battle song are described in the second chapter, and they are compared to the events that influenced Ante Pavelić, the leader of the Ustasha: Croatian Revolutionary Organisation, to rewrite the text of a folk song. Although this song later became the Ustasha anthem, its importance could not be seen until the end of the 1930s because it appeared rarely in the newspapers and year-books of the Ustasha exiles. The third section is about the usage of the Ustasha anthem in the Independent State of Croatia. Although there was no law that defined the anthem of the Ustasha state, the role of the Ustasha anthem can be observed in the printed and visual media since it was usually presented along with the Croatian national anthem, Our Beautiful Homeland. The author points out the connection between the song and Ustasha ideology. The last part of the text illustrates the new forms of the song in the era of modern Croatia.

U radu se daje pregled najvažnijih političkih događaja u hrvatskoj povijesti od sredine XIX. stoljeća do kraja XX. stoljeća, s naglaskom na promjene državnih okvira i političkih sustava u kojima su se nalazile hrvatske zemlje u navedenome razdoblju. Također, pažnja se posvećuje državnopravnomu statusu u kojem se nalazila Hrvatska u promatranome razdoblju, kao i granicama teritorijalnih jedinica u kojima su živjeli Hrvati. Uzimajući u obzir brojna iskrivljena, potpuno netočna te zlonamjerna tumačenja novije hrvatske povijesti u inozemstvu, ovaj tekst daje opširan pregled domaće i, što je još važnije, strane historiografske i publicističke literature o navedenome dijelu hrvatske povijesti, prvenstveno na njemačkom jeziku, kao i prijedlog kako strancima prezentirati to izrazito važno razdoblje hrvatske povijesti. U posljednjim dionicama teksta autor nudi sliku trenutnoga stanja u Hrvatskoj, njezinih potencijala i teškoća s kojima se hrva u europskom kontekstu. Autor rada sredinom 1950-ih morao je napustiti komunističku Jugoslaviju zbog političkoga progona, smjestivši se u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje je nekoliko desetljeća radio na njemačkoj radio-televizijskoj postaji Deutsche Welle u emisijama na hrvatskom jeziku. Usporedno s tim, bio je suradnik i suosnivač emigrantskih publikacija Hrvatske revije, Nove Hrvatske, Poruke slobodne Hrvatske i Kroatische Berichte. Prevodio je i modernu njemačku poeziju na hrvatski za časopise Hrvatsku reviju, Mogućnosti i Republiku. Trinaest je godina uređivao s Karlom Müllerom tromjesečnu internetsku platformu Bulletin Hrvatskoga svjetskoga kongresa u Njemačkoj i društva Colonia Croatica u Kölnu (na njemačkom jeziku).

Između hrvatskoga komunističkog povjesničara Franje Tuđmana i slovačkog povjesničara i komunističkog dužnosnika Gustava Husaka postojale su veze koje su primarne motivirane sličnim položajem hrvatskoga i slovačkog naroda. Politička kretanja u Slovačkoj 1918.-1945. poučna su i za shvaćanje hrvatskoga političkog razvitka u tom razdoblju. Pod pritiskom hrvatskoga narodnog pokreta uzmicale su jugoslavenske integralističke i unitarističke snage, ali je i u hrvatskom pokretu došlo do rascjepa na reformističko i radikalno krilo. No, dok su slovački komunisti, premda naglašeno negativno raspoloženi prema neovisnoj Slovačkoj (1939.-1945.), ipak u znatnoj mjeri bili svjesni vrijednosti vlastite države, velika većina komunista hrvatskog podrijetla trajno je zadržala osjećaj privrženosti Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Franjo Tuđman bio je jedan od malobrojnih koji je shvatio razliku između režima i države.

Ovaj rad ispituje percepciju ustaškog režima u gradu Zagrebu između 10. travnja 1941. i 8. svibnja 1945. Ključni cilj je utvrditi da li se taj režim smatrao legitimnim ili nametnutim iz perspektive stanovnika Zagreba te kako se ta percepcija eventualno mijenjala tijekom četiri ratne godine. Da bi se odgovorilo na ova pitanja mikrohistorijska analiza provedena je nad 46 memoara i svjedočanstava ljudi koji su bar neko vrijeme boravili u Zagrebu tijekom tog perioda. Analiza je usmjerena na četiri glavna teorijska elementa istraživanja. Prvi element govori o reakciji Zagrepčana tijekom uspostave Nezavisne Države Hrvatske i dolaska njemačkih nacističkih snaga u grad. Drugo, u radu se istražuje kako su promjene u razinama kontrole utjecale na promjene u ponašanju pojedinaca u Zagrebu i njihovu percepciju režima. U tom se kontekstu pojam kontrole temelji na specifičnim političkim, sociološkim i ekonomskim uvjetima utječu na svakodnevni život u Zagrebu ili se smatraju važnim čimbenicima u kreiranju određenih promjena u ponašanju. Ključne točke istraživanja u tom kontekstu su prisutnost njemačkih nacističkih snaga, potpisivanje Rimskih ugovora, partizansko djelovanje u Zagrebu i bližem gradskom području, bombardiranja te gospodarska situacija u gradu. Nadalje, u radu se ispituje na koji je način sustavni teror režima utjecao na Zagrepčane, odnosno na njihove postupke i stavove. Konačno, razmatra se i važnost osobnih motiva kao što su materijalna korist, obiteljske veze, utjecaj ljubavnih veza i dr. U tom aspektu prikazana je i djelatnost Narodnooslobodilačkog pokreta predvođenog komunistima. This thesis is examining the perception of the Ustasha regime in the city of Zagreb between the 10th of April 1941 and the 8th of May 1945. The key goal is to establish whether that regime was considered to be legitimate or forced upon from the point of view of Zagreb citizens, and how did that perception possibly change during the four war years. To answer these questions, a micro-historical analysis is conducted on 46 memoirs and testimonies of people who experienced life in Zagreb during that time. The analysis is focused on four main theoretical elements of research. The first element deals with the reaction of the people of Zagreb during the establishment of the Independent State of Croatia and the arrival of German Nazi forces into the city. Secondly, I examine how changes in levels of control influenced changes in the behaviors of individuals in Zagreb and their perception of the regime. For this, the notion of control is based on specific political, sociological, and economic conditions that are reflected in everyday life in Zagreb or considered important factors in creating certain changes in behavior. The key points of research in that context are the presence of German Nazi forces, the signing of the Treaties of Rome, partisan activity in Zagreb and the nearer city area, bombings, and the economic situation in the city. Next, the paper examines in which way the systematic terror of the regime influenced the citizens of Zagreb, that is their actions and attitudes. Finally, the thesis considers the importance of personal motives such as material gain, family connections, the influence of love affairs, etc. In that aspect, the activity of the National liberation movement led by communists is also presented.

Protužidovska propaganda jedna je od istaknutijih propagandi koja se odvijala u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Tijekom čitavog vremena opstanka nove državne tvorevine, jasno je kako je ustaški režim bio pod velikim utjecajem sila Osovine, a ponajviše nacističke Njemačke. Ustaško vodstvo bilo je vrlo surovo te ovaj režim predstavlja jedan od najkrvavijih satelitskih režima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ustaški pokret u svojim korijenima imao je usađena načela rasizma i netolerancije, koja su bila izrazito izražena protiv židovske zajednice. U ovom se završnom radu na temelju analize literature donosi pregled začetka stvaranja nove države te politike koja se provodila već na samom početku. Kroz poglavlja se opisuje nemilosrdna ustaška politika koja je u svojoj srži imala ideološke osnove koje su bile okrenute protiv takozvanih „neprijatelja“, a jedan od njih bili su Židovi. Nadalje, objašnjava se važnost propagande te se govori o ustrojstvu propagandnih sustava koji su za konačni cilj imali obmanjivanje javnosti i opravdavanje terora koji je vršio ustaški režim. U konačnici, donosi se pregled svih važnijih aspekata protužidovske propagande te se iznose detalji o takozvanoj židovskoj suradnji s pojedinim državama i zajednicama.

Autor donosi zapisnike sa sjednica tabora Ustaške mladeži u Vukovaru od srpnja 1942. do travnja 1943. godine. U zapisnicima se nalaze podatci o djelovanju lokalne organizacije Ustaške mladeži u Vukovaru u razdoblju nešto kraćem od godine dana iz kojih se može dobiti dojam o intenzitetu, kvaliteti, preferencijama i načinu na koji je tabor, kao osnovna teritorijalna ustrojbena jedinica organizacije Ustaške mladeži, administrirao i vodio mušku i žensku mladež grada Vukovara od 7 do 18 godina. Zapisniku prethodi kraće objašnjenje ustroja i djelovanja Ustaške mladeži, te su dodatnim bilješkama uz tekst objašnjeni neki važniji momenti i informacije koje ovi dokumenti sadrže., The protocols from the meetings of the Vukovar Ustasha Youth Camp are significant historical sources giving an insight into the activities and operations of the local organization of the Ustasha Youth within the Independent State of Croatia. Even though this involves a rather short period of time, a few months only, it is possible to reconstruct the dynamics of the implementation of directives from the centre (Zagreb Ustasha Youth Command) as well as of the superior Headquarters of the Ustasha Youth Vuk I. The protocols present the scope of work and the problems the local organization of the Vukovar Ustasha Youth Camp had to face in its activities. The publishing of such sources allows us to draw comparisons between the successes as presented in propaganda, which can be read about in numerous newspapers of the Ustasha Youth, and the reality that presented obstacles to local officials of the Ustasha Youth. It is fairly certain that protocols of local organizations of the Ustasha Youth are kept in other archives as well; hence, this is a suggestion for others to publish these protocols and make them available to the interested scholarly community.

U radu je analiziran položaj romskog stanovništva na slavonskom području za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Istraživanje je bilo usmjereno na analizu politike državnih i lokalnih vlasti prema Romima, koja je uključivala mjere poput njihovog popisivanja, zabrane kretanja i u konačnici njihove sustavne deportacije u jasenovački logor, gdje je znatan dio njih ubijen. Drugi dio odnosi se na analizu odnosa neromskog stanovništva na slavonskom području prema progonu i stradanju njihovih romskih sumještana, unutar kojeg su opisani slučajevi u kojima je dio Slavonaca izravno nastojao spasiti Rome molbama i drugim intervencijama kod ustaških lokalnih i državnih vlasti., The Roma population had lived in a significant number in the Slavonian region, especially since the 18th century when they inhabited deserted areas after the withdrawal of the Ottomans. Their life in Slavonia was mostly marked by periods of persecution and assimilation, as was the especially case in the second half of the 18th Century during the rule of the Mary Theresa and Joseph II. Such a repressive policy will have its peak during the Second World War with the coming of power of the Ustasa in the Independent State of Croatia. The Roma will be one of the main victims groups of the Ustasha racial politics. At the same time, almost 40% of Roma had lived in Slavonia during the Second World War, and they will be almost all deported to the Jasenovac concentration camp in mid-1942, where most of them had been tortured and killed. The proportions of such Ustasha policies will be particularly visible after the war, when only about fifty Roma were recorded in this area (1948).

U članku se opisuju i razlažu nastanak i djelovanje Pododbora Matice hrvatske u Osijeku od njegova osnutka 1936. do prisilnoga gašenja 1945., uzimajući u obzir da su ranije objavljene pregledne sinteze djelovanja Matice hrvatske u Osijeku izostavile to razdoblje iz svoga fokusa, držeći 1961. godinom prvoga osnutka Matičina pododbora (ogranka) u Osijeku. Analiza ima uporište u metodološkoj paradigmi intelektualne povijesti, s kontekstualizacijom protagonista i aktivnosti osječkoga Pododbora Matice hrvatske u široj intelektualnoj mreži grada Osijeka, organizacijske strukture Matice hrvatske i srodnih društava unutar društveno-političke zbilje u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te intelektualnih gibanja unutar europskoga prostora toga vremena. Zbog nedostatne količine izvorne građe za kasnije referentno razdoblje, ponajviše prostora zauzima raščlamba prvih dviju godina djelovanja Pododbora Matice hrvatske u Osijeku, dok se nedostatak izvora za razdoblje Nezavisne Države Hrvatske pokušava supstituirati analizom časopisa Hrvatski sjever iz 1944., The subcommittee of Matica hrvatska in Osijek was founded in 1936 on the initiative of several active members and commissioners of Matica hrvatska in Osijek, among which Franjo Helfrich, Aleksander Hećimović and Matija Kovačić can be singled out. Grammar school teacher Tomislav Pavetić was elected president at the Constitutional Assembly. The membership structure has been analysed on the basis of available member lists. It has been possible to examine the very rich and propulsive cultural activities of the Subcommittee of Matica hrvatska in Osijek which gave it an important position within the framework of the social, cultural and intellectual network of interwar Osijek. The activities include the establishment of specialized divisions within the Subcommittee, meetings of members, public lectures with home and guest participants, the publication of thematic articles in Hrvatski list, the collaboration with related cultural and heritage institutions in the territory of the city of Osijek, the distribution and sale of publications of Matica hrvatska and so on. These activities continued until 1937; but for a serious review of the activities of the Subcommittee in the following years there is a lack of source materials. However, apparently, even according to rather fragmentary sources, the Subcommittee of Matica hrvatska in Osijek continued its work during the time of World War II and the Independent State of Croatia. After Pavetić’s death in 1940 Milan Blažeković became president and many notable members of the Subcommittee took office within the governmental and political apparatus of the newly established state (Stjepan Hefer, Milan Blažeković, Franjo Helfrich, Kamilo Krvarić, Matija Kovačević, Franjo Lukac, Mišo Mazur and Karlo Köhler) while others primarily pursued their professions (Kamilo Firinger and Josip Bösendorfer). During this period the Subcommittee issued in 1944 its own journal Hrvatski sjever (Croatian North) one of the two active journals of the Subcommittee of Matica hrvatska outside of Zagreb; however, it was issued in two numbers only.

U radu se na temelju do sada nepoznatih i nekorištenih dokumentarnih izvora sovjetskoga podrijetla predstavljaju i analiziraju stavovi sovjetske diplomacije prema uzrocima nastanka i okolnostima u kojima se formirala Nezavisna Država Hrvatska. U tekstu je prikazan sovjetski odnos prema samom činu njezina proglašenja, posljedicama koje je njezin nastanak imao na sudbinu jugoslavenske kraljevine i ulozi Italije i Njemačke u formiranju i prvim danima postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Rad sadržava i pregled stavova Sovjetskoga Saveza prema hrvatskom pitanju u jugoslavenskoj državi međuratnoga perioda i sovjetskih diplomatskih ocjena međunarodnih razmjera hrvatskoga problema u međuraću i prvim danima Drugoga svjetskog rata., During the interwar period, in the climate of a lack of regular diplomatic relations between the Yugoslav kingdom and Soviet Russia/the USSR, the Soviet side came to see the Yugoslav state as an artificial creation that needed to be destroyed. Later, the stance that the Yugoslav state needed to be reconstituted on a federal basis became more accepted. Despite a series of attempts to normalise interstate relations, a series of controversies, one of the most important being the Soviet stance towards the national question in Yugoslavia, resulted in a lack of regular diplomatic communication between the two states. After long negotiations, official diplomatic relations were established in summer 1940. The most influential Croatian political party – the Croatian Peasant Party led by Vladko Maček – supported the Yugoslav rapprochement with the USSR, seeing in it a sort of counterbalance to aggressive Italian policy towards the Balkans. The Soviet side saw Croatian-Serbian relations – the backbone of the Yugoslav state – as deeply conflicting interests of two opposed bourgeoisies that maintain their political monopoly through compromises and agreements and thus oppose the revolutionary strivings of the working people. They believed that Italy, and especially Germany, would try to use the deep-rooted contradictions between the Serbian and Croatian national bodies in the Yugoslav state in order to destabilise it from within. Soviet diplomacy was convinced that Germany would try to convert Croatia into a starting point for spreading its influence in the Yugoslav lands. They anticipated that, instead of the Croatian Peasant Party, the Axis forces would place their trust in the Ustasha movement and entrust its leader, Ante Pavelić, to lead an independent Croatian state, which would in fact be a puppet state similar to Slovakia. They believed that the Ustasha movement, through its statements and proclamations during the April War, managed to play an important role in the collapse of the Yugoslav kingdom. The Soviets considered the newly-established Croatian state under German and Italian patronage a quisling political creation completely dependent on the Axis powers. The Independent State of Croatia’s political and economic treaties with Italy were interpreted as proof of its status as an Italian protectorate. Despite the fears of the Yugoslav government in exile that the USSR could recognise the Independent State of Croatia and establish diplomatic relations with it, this did not come to pass due to the Soviets’ negation of its state subjectivity.

U logor Auschwitz s područja Nezavisne Države Hrvatske bilo je u kolovozu 1942. upućeno pet transporta s oko 5000 Židova. Među njima je bio i transport iz Vinkovaca, koji je odande krenuo 19. kolovoza, a stigao 22. kolovoza 1942. godine. Bio je sastavljen od oko 1000 Židova s područja Srijema, tada u okviru velikih župa Vuka i Posavje (Ilok, Vukovar, Županja, Srijemska odnosno Hrvatska Mitrovica, Ruma, Šid, Stara Pazova), te ostatka židovske zajednice s područja kotara Bijeljina. Nakon što su od svibnja do kraja srpnja 1942. masovne deportacije Židova iz Srijema (Vinkovci, Zemun, Stara Pazova) u nekoliko navrata bile upućene u logore Jasenovac i Stara Gradiška, transportom iz kolovoza 1942. holokaust na području Srijema i Bijeljine uglavnom je okončan. Izuzeti su Židovi koji su bili u mješovitom braku, zdravstveni radnici i članovi njihovih obitelji te osobe koje su dobile poštedu na temelju pojedinačnih intervencija. Oni su obuhvaćeni deportacijama koje su uslijedile 1943. godine. Rad se osvrće i na prethodne deportacije te donosi nove spoznaje o osobama registriranima u knjigama mrtvih u Auschwitzu, deportiranima iz Vinkovaca i Zemuna u logore Jasenovac i Stara Gradiška, ali i druge spoznaje o povijesti holokausta na tom području Nezavisne Države Hrvatske. U istraživanju su korišteni izvorni dokumenti iz Hrvatskoga državnog arhiva, Arhiva Vojvodine, Arhiva Jugoslavije, Jevrejskoga istorijskog muzeja, Državnoga muzeja Auschwitz-Birkenau i drugih baštinskih ustanova., In August 1942, five transports were sent to the concentration camp Auschwitz-Birkenau from the territory of the Independent State of Croatia (ISC), with approximately 5,000 Jews. One of them was sent from Vinkovci with circa 1,000 Jews. It left the territory of the ISC on 19 August, and arrived in Auschwitz on 22 August. The transport has been only partially researched, mostly regarding victims from the Serbian part of the Syrmia region, without taking into account the complete picture, and with various omissions and mistakes. Documents scattered in numerous archival and other heritage institutions, many of them unknown to research communities in Croatia and Serbia, compared with statistical data for inhabitants of the settlements included in the analysis, reveal what was going on with Jewish communities not only in the wider region of Syrmia (Srijem), nowadays in Croatia and Serbia, but also in Bijeljina in Bosnia and Herzegovina, from where Jews were also incorporated into that transport. The analysis includes not only Jews who were sent to Auschwitz via the detention camp in Vinkovci, where they were kept during July and August 1942 (Jews from Vukovar, Županja, Ruma, Sremska Mitrovica, Bijeljina, Ilok, Šid, maybe some from Stara Pazova), but also those who were sent to the concentration camps in Jasenovac and Stara Gradiška from May to August 1942 (Jews from Vinkovci and Zemun, most of the Jews from Stara Pazova, maybe/probably some of those from Ilok and Šid). The paper also includes a review of the destiny of Syrmian and Bijeljina’s Jews during 1941 and in the earlier period of 1942. The Holocaust was almost complete in those areas in August 1942. The only exemption was granted to Jews in mixed marriages and their children, those employed in medical services, and individuals who were exempt on some other basis. Most of them perished in the next wave of deportations in May 1943. The results of the research give a clearer picture of the flow of Holocaust in that part of the territory of the ISC and can be used for the correction and supplementation of the data about victims, not only of the individuals who perished in Auschwitz, registered in the death books from the camp or confirmed as victims of that camp by other sources, but also of those who perished in the concentration camps Jasenovac and Stara Gradiška. Regarding the Croatian part of Syrmia, some new results refer to the victims from Vukovar and Ilok who perished in Auschwitz but were previously linked to the Jasenovac and Stara Gradiška camps. Some of the victims, e.g. those from Županja, were not registered at all, and were mostly deported to Auschwitz. The data for Jews from Vinkovci and Zemun, almost all of whom perished in Jasenovac and Stara Gradiška from May to July 1942, can also be updated from the transfer lists of the Ustasha Surveillance Service (Ustaška nadzorna Služba, UNS) used in this research.

Usredotočujući se na privatne zbirke zagrebačkih židovskih obitelji spomenute u Izvještaju o provedbi zakonske odredbe o zabrani otuđivanja i izvažanja starinskih umjetničkih, kulturno-povjesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne Države Hrvatske koji je u srpnju 1941. godine sastavio Božidar Murgić, namjera je ovog priloga istražiti sudbinu oduzetih zbirki odnosno pojedinačnih umjetnina, pokušati rekonstruirati nekadašnji sadržaj i opseg tih zbirki te predstaviti sakupljačke interese u Izvještaju spomenutih zagrebačkih sakupljača., The author focuses on the private collections of Jewish families in Zagreb mentioned in the Report on the Implementation of the Legal Prohibition of Alienation and Removal of Artworks, Cultural, Historical and Natural Monuments in the Independent State of Croatia compiled by Božidar Murgić in July 1941. The article intends to investigate the fate of confiscated collections or individual works of art, and tries to reconstruct the former content and scope of these collections and present the collecting interests of the Zagreb collectors mentioned in the Report.

U povodu izlaska knjige Nede Rosandić Šarić (Domovina iznad svega: Moj otac Mime Rosandić), autor raspravlja o slomu Nezavisne Države Hrvatske i očekivanjima koja su njezini pristaše imali od Zapada, potom i o odnosu jugoslavenske i hrvatske historiografije i publicistike prema time događajima.

Bivšega policijskog upravitelja u Banjoj Luci i Sarajevu vlastodršci su krajem 1940. odabrali za ravnatelja zagrebačkoga redarstvenog ravnateljstva kao zamjenu za nepouzdanoga Josipa Vragovića. Svojim je iskustvom i oštrim pristupom prema neistomišljenicima političkoga poretka, prokušanim tijekom sedamnaestogodišnje policijske službe, trebao suspregnuti sve snažniju djelatnost komunističkih i ustaško-frankovačkih snaga u hrvatskoj metropoli neposredno pred početak ratnih operacija na ovim prostorima. U prilogu se nastoji približiti Vikertov profesionalni i privatni život uz iznošenje podataka o njegovoj povezanosti s onodobnim političkim strukturama, načinu ophođenja s protivnicima režima te najbližim suradnicima. Posebna je pozornost posvećena upravljanju policijom u Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu, što je naposljetku i dovelo do toga da je samo nekoliko dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske postao jednom od za režim najnepoželjnijih osoba., Rikard Vikert (1889–1941) was the last chief of the Zagreb police before the beginning of World War II in this region. He remained at this post only for a short time. Despite this, immediately after the establishment of the Independent State of Croatia, he was declared one of the most wanted persons of the new regime. The reasons for this were related to his earlier policing activities, especially his performance as the head of the Sarajevo police (1935–1940), when he was responsible for the cruel treatment of political dissidents of the old Yugoslav regime. He was trained to perform police duties as early as the time of the Austro-Hungarian Monarchy, acting as part of the armed forces, i.e. the gendarmerie, immediately after the establishment of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes. He was well-accepted in centralist circles because he voluntarily left the Austro-Hungarian army and joined the Serbian army at the very beginning of the Great War. In this way, he gained the trust of Belgrade’s political elites, which found him suitable for larger police tasks, due to the fact he was an educated officer. From 1923, he was employed by the Ministry of the Interior, and climbed the administrative ladder within the police apparatus. He experienced a professional zenith when he became the chief of the Zagreb police, where he tried to oppose the increasingly strong attempts of members of the Ustasha and communist movements to break the old order. After the entry of German forces into Yugoslavia and the proclamation of the puppet Independent State of Croatia, he and his associates fled Zagreb, trying to find refuge in Sarajevo. There, at the end of April 1941, he committed suicide while resisting an attempt of the Ustasha police to apprehend him.

Memoarsko-dokumentarna knjiga Nede Rosandić Šarić, čiji je otac Milan (Mime), hrvatski političar, politički uznik i bivši državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda, bio sudionik Akcije Deseti travnja te je 1948. pred jugoslavenskim komunističkim sudom osuđen na smrt i smaknut.

U ovome radu bit će riječi o načinu na koji su se promjene simbola i rituala te režima i ideologije u gradu Zagrebu odrazile na promjene imena ulica i trgova. Nakon predstavljanja metodološkog pristupa arhiteksture, rad donosi pregled promjena imena ulica i trgova, potaknutih promjenama vladajućih političkih režima u gradu Zagrebu u 20. stoljeću, tijekom razdoblja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske.

U radu se na temelju izvora, novinstva i literature razmatraju događaji u Đakovu i Đakovštini u vrijeme Travanjskoga rata te uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, uz poseban osvrt na đakovačke žrtve tih događaja te na pristup historiografije, publicistike i žrtvoslova tim događajima i žrtvama. Posrijedi su događaji koji su do sada nedostatno bili zastupljeni u historiografiji i publicistici, odnosno događaji o kojima ne postoji, ili barem zasad nije poznato obilnije izvorno dokumentarno gradivo. Uz takvu oskudnost izvornih dokumenata istraživači su često oslonac nalazili u suvremenim novinskim napisima i(li) memoarskim zapisima koji su s jedne strane, dragocjeni u rekonstrukciji događaja, dok su, s druge strane, počesto nepouzdani i kao takvi izvor raznovrsnih netočnosti. Takve netočnosti su u međuvremenu počesto postale općim mjestima u historiografiji, publicistici i žrtvoslovima.

Romsko stanovništvo živi više od šest stoljeća na hrvatskim područjima i u tom je razdoblju većinom bilo progonjeno od državnih i lokalnih vlasti koje su težile njihovoj asimilaciji. Takva anticiganistička praksa nije bila jedinstvena za hrvatski prostor, nego se provodila u većini drugih europskih država. Vrhunac takve represivno-asimilacijske politike dogodio se uoči i u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Europi, a rezultirao je otprilike s pola milijuna ubijenih Roma. Nakon Drugoga svjetskog rata izostalo je komemoriranje i priznavanje romskih žrtava u većini europskih zemalja, uključujući i socijalističku Hrvatsku (Jugoslaviju). Takva marginalizacija kulture sjećanja na romske ratne žrtve odrazila se na području izostanka obrazovanja i odgoja o ovoj tematici u hrvatskom obrazovnom sustavu, gdje se ono većinom spominje tek u nekoliko riječi. Rad je usmjeren na analizu kako je tematika stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Europi (ne)integrirana u hrvatski obrazovni sustav., The Roma population has been living in Croatian territories for more than six centuries and during that period was mostly persecuted by state and local authorities who sought to assimilate them. Such antigypsyism political practice was not unique only for the Croatian territory but was practiced in most other European countries. After World War II there was no commemoration and recognition of Roma victims in most European countries, including socialist Croatia (Yugoslavia). Such marginalization of the culture of remembrance of Roma war victims was reflected in the lack of education on this subject in the Croatian education system, where it is mostly mentioned in only a few words. The paper focuses on the analysis of how the issue of Roma suffering in the Independent State of Croatia (NDH) and Europe is (un)integrated into the Croatian education system.

Nasuprot tvrdnjama da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske u ljeto 1941. kanile pobiti srpsko pučanstvo iz Imotske krajine, u radu se pokazuje da nikad nije postojala takva nakana, nego da je kratkotrajno prikupljanje imotskih Srba bilo motivirano krivo shvaćenom odlukom o iseljavanju Srbijanaca (Srba doseljenih u 20. stoljeću) u Srbiju, u sklopu ugovora o razmjeni pučanstva koji je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Velikonjemačkim Reichom.

U knjizi autor prikazuje teološko stvaralaštvo, djelovanje Crkve i crkvenih institucija za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Za vrijeme Travanjskog rata, na dijelu teritorija raspadajuće Kraljevine Jugoslavije uz podršku sila Osovine osnovana je Nezavisna Država Hrvatska, marionetska država u kojoj je političku kontrolu imao ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića. S obzirom na multietnički i multikonfesionalni karakter države, ustaški je režim primjenjivao različitu politiku prema različitim vjerskim i etničkim skupinama. Prema bosansko-hercegovačkim muslimanima primjenjivana je politika pridobivanja koja se temeljila na tvrdnji da su oni rasno najčišći dio hrvatskoga naroda koji je tijekom specifičnog povijesnog razvoja prihvatio islam. Međutim, politika ustaškog režima naišla je na vrlo ograničen odaziv kod muslimana koji su nerijetko putem rezolucija i zahtjeva upućenih nacističkoj Njemačkoj izražavali nezadovoljstvo ustaškom vlašću. Odnos prema Židovima i Romima bio je znatno drugačiji i određen rasnim zakonima koji su pripadnike ovih dvaju naroda proglasili nearijevcima. Rasno je zakonodavstvo svoj uzor imalo u zakonodavstvu nacističke Njemačke. Nadalje, ustaške su vlasti na poseban način tretirale Srbe unutar svojih državnih granica. Prvobitna ideja bila je pomoću iseljavanja, pokatoličenja i masovnih pokolja izbrisati najveću nacionalnu manjinu koja je činila gotovo trećinu stanovništva. Tijekom vremena, zbog odlaska velikog broja Srba u partizane, čelnici države su djelomično promijenili svoju politiku prema Srbima te ih neuspješno pokušali asimilirati u nacionalni korpus pomoću osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve. Židovi, Romi i Srbi bili su lišeni temeljnih građanskih prava i sloboda, a velik ih je broj stradao u ustaškim logorima smrtima, najviše u Jasenovcu. Odnos vlasti prema bosansko-hercegovačkim muslimanima, Židovima, Romima i Srbima može se pratiti pomoću analize sadržaja Hrvatskog lista, proustaških osječkih novina koje su tiskane tijekom Drugog svjetskog rata. Sadržaj ovog dnevnog lista uvelike je bio uvjetovan smjernicama dobivenim od državnih institucija zaduženih za propagandu te se stoga odlikovao iznimnom subjektivnošću, pristranošću te rasnom isključivošću. To se najviše očitavalo u tekstovima koji na razne načine demoniziraju Židove, Rome i Srbe. S druge strane, pokušala se stvoriti slika da su bosansko-hercegovački muslimani bili vjerni ustaškom režimu, iako je realnost bila drugačija. Urednici Hrvatskog lista nastojali su oblikovati mišljenje svojih čitatelja u skladu s ustaškom rasnom ideologijom kojoj su ostali dosljedni sve do posljednjeg broja.

Razdoblje između dva svjetska rata iznjedrilo je nove političke i društvene ideje u zemljama gubitnicama Prvog svjetskog rata. Invazijom nacista na Poljsku 1939. započeo je Drugi svjetski rat te je Treći Reich svoju antisemitsku politiku ubrzo proširio po osvojenim europskim područjima. Osnivani su koncentracijski logori u kojima su se masovno istrebljivali Židovi, Romi i drugi narodi. Takvu je politiku provodila i Nezavisna Država Hrvatska. Lea Deutsch bila je petnaestogodišnja zagrebačka kazališna glumica koja je preminula u stočnom vagonu na putu za Auschwitz. Od 1932. do 1941. ostvarila oko sedamdeset nastupa u zagrebačkom kazalištu, ali i u okolnim gradovima poput Varaždina, Siska, Petrinje i drugima. Često su ju nazivali hrvatskom Shirley Temple, a surađivala je s brojim uglednim redateljima, glumcima i književnicima. Najpoznatije uloge ostvarila je u predstavama Graničari (1932.), Tonček i Tončica (1933.), Hasanaginica (1934., 1940.), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1934.) i Ženidba Mickeyja Mousea (1937.). The Interwar period saw the birth of new political and social ideas in losing countries of World War I. World War II started with the Nazi invasion of Poland in 1939 and soon the Third Reich was able to spread their anti-Semitic ideas to conquered areas in Europe. The Nazis created concentration camps in which they exterminated Jews, the Romani and others. This kind of policy was also pursued by the Independent State of Croatia. Lea Deutsch was a 15-year-old theatre actress who died in a cattle car on the way to Auschwitz. Lea Deutsch played in over 70 shows in the period from 1932 to 1941 in Zagreb, but also in nearby cities such as Varaždin, Sisak, Petrinja etc. During her short career which was abruptly ended she was deemed the Croatian Shirley Temple and she worked with renowned directors, actors and writers. Her most famous roles were in Graničari (1932), Tonček i Tončica (1933), Hasanaginica (1934, 1940), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1934) and Ženidba Mickeyja Mousea (1937).

U hrvatskom društvu tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se prepoznati dvije proaktivne temeljne državnopravne vizije. Prva i desna proaktivna vizija je ustaška koja je ostvarena kroz Nezavisnu Državu Hrvatsku osnovanu 10. travnja 1941. godine na čelu s Antom Pavelićem kao poglavnikom koji u rukama drži zakonodavnu, upravnu i vojnu vlast. Nekoliko puta je sazivan Hrvatski državni sabor, iako je njegova funkcija bila samo fiktivna. NDH je mogla ulaziti u odnose s drugim državama te su je neke države i priznale (iako su to bile samo države Trojnog pakta i njihove marionetske države), što je podrazumijevalo njezinu nezavisnost, ali se ona ne može povezati sa suverenošću koja je bila vezana za volju Njemačke i Italije, što je vidljivo po pitanju teritorijalnog razgraničenja te nedostatka kontrole na svojem teritoriju i nad svojom vojskom. NDH je bila država čija je sudbina bila izravno vezana uz sudbinu Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. S porazom sila Osovine prestala je postojati i NDH. NDH se s gledišta međunarodnog prava ne može smatrati pravom državom. Druga i lijeva proaktivna državnopravna vizija koja se razvijala gotovo istovremeno s prvom vizijom je komunistička koja je ostvarena kroz tijela nastala u okviru narodnooslobodilačkog pokreta. U okviru Federativne Narodne Republike Jugoslavije kojom upravljaju Josip Broz Tito i narodno-oslobodilački pokret kao jedna od šest republika osnovana je federalna Hrvatska. Na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 1943. godine odlučeno je da će Jugoslavija biti federativna republika sa šest federalnih jedinica. U Hrvatskoj se osniva Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske kao vrhovno tijelo državne vlasti u toj jedinici, na čijem je prvom zasjedanju potvrđena orijentacija na federativno uređenje buduće države. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. taj je organ konstruiran kao državni sabor Federalne Države Hrvatske. Ono što je zajedničko Pavelićevoj i Titovoj državi jest to što su u obje države osnivane institucije koje su se trebale vezati za hrvatsku državnu tradiciju imenovanjem organa koji su imali privid vezivanja nove vlasti i povijesnih hrvatskih institucija.

Tema ovoga diplomskoga rada je jezična politika Nezavisne Države Hrvatske, a rad je podijeljen na povijesni, teorijski i istraživački dio. Povijesni dio čine poglavlja Nezavisna Država Hrvatska, Varaždin u NDH i Tisak u NDH, u kojima su prikazani osnutak NDH, njezine najvažnije karakteristike, upravnoteritorijalni ustroj, političko, gospodarsko i društveno stanje u Varaždinu i utjecaj totalitarnog, ustaškog režima na tisak. Teorijski dio čine poglavlja Jezik i politika, Zakonske odredbe o jeziku i Jezični purizam, u kojima se objašnjava što čini jezičnu politiku i kakva je bila jezična politika NDH, nabrajaju se i objašnjavaju najvažnije zakonske odredbe o jeziku, definira se i klasificira jezični purizam. Istraživački dio čine poglavlja Koriensko pisanje A. B. Klaića, Pravopis u novinama Hrvatsko Jedinstvo, Leksik, Oživljenice, Novotvorenice, Dijalektizmi, Tuđice. U navedenim poglavljima opisuje se i oprimjeruje korijenski pravopis i leksik na korpusu iz novina Hrvatsko Jedinstvo, jedinom tjedniku iz NDH.

U prilogu je donesen prijepis 12 tjednih političkih izvještaja koje je Konzulat Nezavisne Države Hrvatske (NDH) tijekom 1942. godine slao Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu, odnosno ministru vanjskih poslova dr. Mladenu Lorkoviću. Usto je donesen prijepis dijela jednog tjednog izvještaja Odsjeka za Italiju Političko-pravnog odjela Ministarstva vanjskih poslova NDH iz rujna 1941. koji se odnosi na otvaranje Konzulata NDH u Ljubljani. Spomenuti izvori, iako fragmentarni, daju niz podataka o ratnim događajima u Ljubljanskoj pokrajini, koju je Kraljevina Italija uspostavila kada je, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941., anektirala dio slovenskog teritorija, The paper contains the transcription of 12 weekly political reports of the Consulate of the Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska, NDH) in Ljubljana from 1942 sent to the NDH’s Ministry of foreign affairs in Zagreb, more precisely to the minister of foreign affairs Mladen Lorković. The paper also contains the transcript of a weekly report of the Detachment for Italy of the Political-legal department of the NDH’s Ministry of foreign affairs from September 1941 dealing with the establishment of NDH’s Consulate in Ljubljana. Transcripts of these documents, although fragmentary, give a whole variety of information dealing with the events in the Ljubljana province. Kingdom of Italy established the Ljubljana province on the Slovenian territory annexed by Italy after the Axis attack on Kingdom of Italy in April 1941.

Radijska emisija - osvrt na sudbinu zarobljenika s Kozare (sredina 1942.) te na uvrštenje filma Dnevnik Diane Budisavljević u školski nastavni program povijesti u Republici Hrvatskoj.

Problematika prognanoga slovenskog stanovništva s prostora koji je tijekom Drugoga svjetskog rata okupirao Treći Reich prisutna je u hrvatskoj, sloven-skoj i srpskoj povijesti, ali je prije svega povezana s iseljavanjem i progonom drugoga (u prvom redu srpskoga) etničkog stanovništva. Ta etapa slovenske povijesti u Hrvatskoj nije dovoljno poznata široj javnosti. Upravo stoga radom se želi upozoriti na veliki broj Slovenaca koji su Drugi svjetski rat preživjeli na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, koja je imala drugačije granice od današnje Hrvatske i Bosne i Her-cegovine. U dosad objavljenim radovima o progonu slovenskoga stanovništva u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu često se zaboravlja na dodatni kulturni šok koji su prognanici doživjeli. Osim opisa djelovanja legalnih institucija koje su bile zadužene za skrb o prognanom slovenskom stanovništvu, u radu su predstavljeni pojedinačni slučajevi iz kojih je vidljiva teška situacija i problemi s kojima su se suočavali stanovnici prognani iz slovenskih krajeva.

Reagiranje/Pismo uredniku, Reaction/Letter to the editor

The exhibition was set up in the French pavilion in Zagreb, at the occasion of the 75th anniversary of the liberation of the concentration camp Auschwitz-Birkenau. It focused on the sufferings of the Jews from Croatia during World War II, with a special emphasis on the fates of Jews deported to the CC Auschwitz-Birkenau. It was divided into four thematic units: 1. Excommunication, 2. Concentration and Liquidation, 3. Auschwitz – Death factory, 4. Sparkle in the Darkness. The last unit was dedicated to the Jews participants of the antifascist movement and to the Croatian Righteous among the Nations. In addition to those four thematic units, video clips of the survived inmates of the Auschwitz- Birkenau camp were presented as well as the Project of creating a list of names of victims killed at the Auschwitz-Birkenau camp.

Rad na temelju dostupnih arhivskih vrela i literature nastoji približiti neke sastavnice životopisa redarstvenika Josipa Vragovića, upravitelja zagrebačke policije u vrijeme monarhističke Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Usporedno se u članku spominje i ustroj međuratnoga zagrebačkog redarstva, a doneseni su i podaci o Vragovićevim najbližim suradnicima iz toga razdoblja. Na kraju se nastojala analizirati i Vragovićeva, s obzirom na istaknute dužnosti koje je obavljao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pomalo iznenađujuća sudbina u socijalističkoj Jugoslaviji., The paper endeavours to outline biographical fragments and fathom the character of Josip Vragović (1886–1965), a long-time employee and director of the Zagreb police in the Kingdom of Yugoslavia and Independent State of Croatia. The paper also shows the structure of the interwar Zagreb police and Vragović’s closest associates. Particular emphasis is put on Vragović’s professional activity in the period of turbulent social and political conditions in 1918, 1941, and 1945, and some light is shed on his private life (as much as possible through available archival sources).

Riječ je o vodiču izložbe održane 2020. u Francuskom paviljonu u Zagrebu, povodom 75. obljetnice oslobođenja nacističkog logora Auschwitz-Birkenau. Izložba je obuhvatila stradanje Židova s područja današnje Hrvatske u logorskom kompleksu Auschwitz, ali se osvrće i na sudbinu Židova i dr. stradalih u logorskome sustavu NDH. Izložba se sastojala se od 4 cjeline: Ekskomunikacija, Koncentracija i likvidacija, Auschwitz-tvornica smrti i Sjaj u tami. Posljednjom navedenom cjelinom prikazano je sudjelovanje Židova u antifašističkom pokretu te su predstavljeni pravednici među narodima. Na izložbi su prikazani i video isječci svjedočenja preživjelih iz logora Auschwitz te Projekt izrade poimeničnog popisa žrtava tog logora s područja RH.

U radu su hronološki prikazani zločini 1. UOZ nad srpskim stanovništvom općine Crkveni Bok tokom Drugog svjetskog rata s naglaskom na zločine iz 1944. budući da je stradanje mještana tokom te godine ostalo u sjenci događaja i stradanja iz 1942. Stanovnici općine su nekoliko puta bili internirani u logor Jasenovac. Oko hiljadu mještana, interniranih 13. oktobra 1942, ubrzo je pušteno iz logora. Na osnovu novih izvora po prvi put možemo govoriti o približnom broju (oko 90) mještana ubijenih 13. oktobra 1942. U nekoliko navrata tokom 1944. pripadnici 1. UOZ upadali su u općinu, hvatali, ubijali ili internirali mještane. Najmasovnija ponovna internacija dogodila se 22. avgusta 1944. kada je u selima ubijeno oko 30 te internirano oko 220 mještana. Niko od interniranih nije preživio rat. U radu su obrađeni i napadi snaga njemačkog okupatora na sela općine Crkveni Bok tokom 1943. i 1944, kada je ubijeno preko 20 mještana. U radu su rekonstruirane struktura i aktivnosti 8. satnije 1. UOZ i ustaške milicije iz Puske, koje su najviše bile involvirane u zločine nad mještanima općine Crkveni Bok tokom 1944. Važan dio rada odnosi se na nastanak i djelovanje Samozaštitne brigade Banija, kolaboracionističke milicije koja je djelovala u nekoliko srpskih mjesta na Baniji, uključujući i općinu Crkveni Bok. Većina podataka navedenih u radu zasniva se na istraživanju i analizi dosad nekorišćene arhivske građe. Istraživanje je otkrilo identitete nekoliko desetina dosad neregistriranih žrtava logora Jasenovac., The paper chronologically presents the crimes of the First Ustasha Defense Division (1st UDD) against the Serb population of Crkveni Bok municipality during the Second World War. The emphasis was given on the crimes of 1944, since the suffering of the local population during that year remained in the shadow of the events and crimes committed in 1942. Residents of the municipality were interned in the Jasenovac camp several times. On October 13, 1942, over a thousand locals were interned but were soon released from the camp. Based on new sources, we are able to assess the approximate number (about 90) of locals killed on October 13, 1942. On several occasions during 1944, members of the 1st UDD entered the municipality, capturing, killing or interning the locals. The second most massive internment took place on August 22, 1944, when about 30 people were killed in the villages and about 220 locals were interned. None of the internees survived the war. The paper also reveals details about the attacks of the German forces on the villages of the Crkveni Bok municipality during 1943 and 1944, when over 20 locals were killed. Furthermore, the paper reveals the structure and activities of the 8th Company of the 1st UDD and the Ustasha militia from the village Puska, whose members were mostly involved in crimes against the inhabitants of Crkveni Bok during 1944. An important part of the paper is devoted to the formation and operation of the Banija Self-Protection Brigade, a collaborating militia that operated in several Serb villages in Banija, including the municipality of Crkveni Bok. Most of the data presented in this paper are based on research and analysis of hitherto unused archival material. Among the findings of this research are the identities of several dozen unregistered victims of the Jasenovac camp.

Romsko stanovništvo živjelo je u Bošnjacima od kraja XVIII. stoljeća, a do početka Drugoga svjetskog rata većinom je živjelo sjedilačkim načinom života, baveći se raznim obrtima (obradom metala i drva), trgovinom (konjima), poljoprivredom i manjim poslovima u seljačkim kućanstvima. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske ustaške su vlasti započele s politikom rasnih progona, na čijem su udaru bili i Romi. Vrhunac represije ustaških vlasti prema Romima dogodio se u svibnju 1942., kada su politička, vojna i policijska tijela dobila zadatak deportirati Rome iz svih područja Nezavisne Države Hrvatske u jasenovački koncentracijski logor, gdje je većina njih bila mučena i/ili ubijena. Takva politika ustaških vlasti doprla je i do općinskih vlasti u Bošnjacima, koje su ubrzo deportirale Rome sa svojega područja u jasenovački logor. Istraživanje ovoga rada usmjereno je na analizu progona Roma u Bošnjacima, i to ponajprije na temelju dostupnih arhivskih podataka, relevantne literature te zabilježenih svjedočanstava preživjelih neroma i Roma., The history of the Romani population from their settlement in medieval Europe until today was for the most part marked by periods of violent persecution, which often had the goal to completely assimilate them into the majority population of a certain area. Periods of peace and a certain form of peaceful coexistence with the majority population were rare, and the Romani population continued to “survive” on the socio-economic margins of European societies. The Roma had similar predominantly negative historical “experiences” in Croatian areas. Thus, they also experienced periods of repressive assimilation, which reached their climax during the Independent State of Croatia. The Romani population then found itself targeted by Ustasha racial policy and excluded from Croatian society, which led to their deportation, torture, and killing in various concentration camps, primarily Jasenovac. The consequence of this policy was the almost complete demographic “eradication” of the Roma in Croatian areas. The research presented in this paper is focused on the village of Bošnjaci in Srijem (Syrmia), which was home to several hundred Roma before World War II. Most of them led sedentary lifestyles and constituted an integral part of the community through their economic activity, crafts, trade, and agriculture. After the establishment of the Independent State of Croatia, Ustasha racial policy encompassed this rural community, and as a result the Roma were labelled as “dangerous enemies” and “parasites” upon “the pure Croatian racial body”. The deportation of the Roma was conducted in June 1942, when the Roma from Bošnjaci were taken on foot to the county railway station, and then by train to Vinkovci. From this town, they were deported by train to Jasenovac. Only two Roma survived – they were soldiers of the Kingdom of Yugoslavia, captured by the German military and sent to perform forced labour in German and Italian camps. The number of Romani victims from Bošnjaci still hasn’t been fully researched despite 11 known attempts. It is, however, known that nobody declared themselves as Romani in the village of Bošnjaci and the entire surrounding district at the time of the next population census (1948). Almost the entire pre-war Romani community, which numbered at least a few hundred Roma, was destroyed as a consequence of Ustasha racial policy. According to the most recent population census, only seven people in this village declared themselves as Roma.

Rad se bavi Ustaškom uzdanicom, dječjim časopisom iz doba Nezavisne Države Hrvatske (1941. − 1945.). Riječ je o publikaciji namijenjenoj djeci uzrasta od sedam do jedanaest godina. U uvodnim poglavljima iznose se osnovni podaci o časopisu te o njegovoj ciljanoj čitateljskoj publici − pripadnicima najmlađe dobne skupine Ustaške mladeži, sastavnice Ustaškog pokreta. Središnji dio rada posvećen je analizi uredničke politike časopisa, s naglaskom na zastupljenosti i tipu prezentacije ideoloških, propagandnih sadržaja. Posebna je pažnja posvećena djelatnosti glavnoga urednika Vinka Kosa i njegovoj „filozofiji odgoja“ te analizi parateksta Ustaške uzdanice. Osim toga, preispituje se utjecaj službene jezične politike NDH na jezik časopisa. U radu je u kratkim crtama opisan dječji časopis Ustaška uzdanica te su izneseni podaci o njegovoj ciljanoj čitateljskoj publici i funkciji koja mu je bila namijenjena u radu s djecom osnovnoškolskog uzrasta. Analiza uredničke politike časopisa donosi podatke o uredniku Vinku Kosu i njegovom razumijevanju odgoja, koji bi trebao biti podređen političkim i kulturnim interesima državnog aparata. Podacima iz parateksta časopisa prikazano je na koje je načine časopis njegovao i poticao pozitivnu percepciju političkih i kulturnih vrijednosti države, te kako se to u konačnici odražavalo na sadržaj i jezik književnih djela čitateljske publike časopisa, koja i sama postaju sredstva ustaške propagande. Analiza je pokazala da je ova publikacija u mnogočemu srodna onovremenim propagandnim i odgojno- obrazovnim nacističkim publikacijama namijenjenim djeci i omladini.

U početku svibnja 1941. skupina mladih ustaša pri Ustaškom stanu u Karlovcu uhitila je i ubila trojicu Srba. Afera, poznata i kao slučaj Vujičić (prema Milanu Vujičiću, najpoznatijoj žrtvi, odvjetniku i političaru) svojedobno je zataškana, no u historiografiji i publicistici ostavila je dubljega traga od nekih većih zlodjela. U proljeće 1947. Jugoslaviji je izručen Vladimir Židovec, diplomat Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koji je u doba zločina bio tajnik karlovačkoga Ustaškog stana. On je podvrgnut intenzivnoj istrazi u kojoj je ponudio i svoju suradnju. U poduljem i višestruko upitnom svjedočenju on je kao inicijatora zločina teretio svojega lokalnog suparnika, predsjednika Stana Antu Nikšića, koji je i sâm završio u diplomatskoj službi NDH, ali je neko vrijeme bio i ministar unutarnjih poslova. Unatoč raznim dvojbenim pojedinostima istrage, na tezi prema kojoj je Nikšić potaknuo ubojstvo svojega osobnog prijatelja Vujičića ustraje se već desetljećima. Kao navodno neprijeporna činjenica našla je put u leksikografsku literaturu, a i poslužila u poopćenim kontekstualizacijama. U članku se stoga na osnovu nekih novih saznanja nastoji ponovno razmotriti cijeli slučaj, ne radi konačnoga odgovora, već kako bi se upozorilo na nužnost suzdržanijih interpretacija, kad se one odnose na materijale koji su imali zadovoljiti potrebe tajnih službi., In early May 1941, three Serbs were killed by a group of young Ustasha militiamen assigned to the local headquarters of the Ustasha movement in the Croatian city of Karlovac. The affair, known as »the Vujičić case« after its best known victim, attorney and politician Milan Vujičić, was hushed up at that time, but the case left a deeper imprint on historical studies than some of the larger atrocities committed during the period. The case was reopened in early 1947, upon the extradition of Vladimir Židovec to Yugoslavia. Židovec was the secretary of the local Ustaša HQ at the time of the crime, and afterwards a diplomat in the Independent State of Croatia (ISC). Subjected to harsh interrogation by the Yugoslav Udba secret police, Židovec offered to collaborate and authored a lengthy but tainted testimony. He claimed that his antagonist and formal local superior Ante Nikšić, afterwards an ISC diplomat and minister of the interior, initiated the crime. In spite of various important deficiencies of the inquiry, the thesis that Nikšić had instigated the murder of his personal friend Vujičić has been reiterated over the years. It has been incorporated into reference manuals as a proven fact, and has even been contextualized on a larger scale. This article therefore strives to reconsider the case on the basis of some new elements. While offering no final answers, it points to various incongruences of the present interpretation.

Autor istražuje utjecaj pakta Hitler – Staljin iz 1939. godine na Komunističku partiju Jugoslavije te njezino djelovanje do Njemačkog napada na SSSR 1941. godine. U dokumentiranom istraživačkom radu prikazuje kako je uplitanje staljinizirane Kominterne dovelo do pada strategije antifašizma i uništenja kredibiliteta Komunističke partije Jugoslavije.

Autor na temelju relevantne literature i (ne)poznatih izvora prikazuje djelovanje Giuseppea Masuccija kao tajnika apostolskog poslanika za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i u prvoj godini komunističke Jugoslavije. U radu se posebno analiziraju do sada neistraženi dokumenti koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu (fond Službe državne sigurnosti), a koji su rezultat rada jugoslavenskih tajnih službi za vrijeme nadzora i obrade Giuseppea Masuccija. Također, na istome mjestu nalazi se i do sada nepoznata inačica prijevoda Masuccijeva dnevnika, koja se na brojnim mjestima ne podudara s onom objavljenom 1967. u Madridu. Autor pokazuje kako se bez cjelovitog prikaza Masuccijeva djelovanja ne može ispravno zaključivati ne samo o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa Stepinca nego ni općenito o državno-crkvenim odnosima u promatranom razdoblju., The Vatican had never recognized the Independent State of Croatia (henceforth ISC) in accordance with its traditional policy of not giving recognition to the countries formed in war until hostilities cease and peace treaties come into effect. However, a few months after the declaration of the ISC, the Holy See sent an apostolic visitor to the Croatian Catholic episcopate in Zagreb, Dr. Ramiro Marcone, a monk from the Benedictine abbey in Montevergine, Italy. Marcone was accompanied by his secretary, Dr. Giuseppe Masucci, also a Benedictine monk. The two men lived in Zagreb until the end of the ISC in 1945 but also stayed for some time after that. In accordance with their duties, Marcone and Masucci were in contact with the archbishop of Zagreb, Alojzije Stepinac, on a daily basis and were thus well-informed about numerous issues of the time, especially those pertaining to the relationship between the Catholic Church and the government of ISC. The Catholic hierarchy headed by archbishop Stepinac, welcomed the proclamation of ISC and throughout the war expressed their belief that the Croatian people had the right to its own independent state. Abbot Marcone and his secretary Masucci acted in synergy with archbishop Stepinac. In accordance with his mission Marcone submitted reports to the Holy See while his secretary Masucci kept notes in his diary. One can observe Masucci's constant work on saving the persecuted, specially Jews from his diary (which has two different versions in Croatian translation). After the end of ISC, Masucci and Marcone were under strict surveillance and control of the secret service of the new communist regime which considered the Catholic Church an enemy of the state and openly persecuted it with the intention of destroying it. Abbot Marcone travelled to Rome on 10 July 1945 and the Yugoslav authorities denied him re-entry. His secretary Masucci also left Yugoslavia on 20 March 1946 after constant pressure from the new administration and was also denied re-entry.

U članku se, znatnim dijelom na temelju novih arhivskih izvora, prikazuje stanje željezničkih prometnica u obalnom pojasu Nezavisne Države Hrvatske. Talijanska vojska preuzela je početkom rujna 1941. upravu u tom pojasu. Članak prati stanje na tim prometnicima do talijanske kapitulacije u rujnu 1943. godine. Kroz ovo istraživanje može se doći do određenih novih spoznaja o odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ali i do novih spoznaja kada je riječ o prometnim vezama, u konkretnom slučaju željezničkim, koje su u ratnim okolnostima povezivale krajeve uz jadransku obalu sa zaleđem, odnosno Zagrebom i drugim krajevima sjeverno od rijeke Save., The paper presents the state of railway traffic in the coastal belt of the Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska, NDH) and the railway lines that connected that area with Zagreb and the rest of the NDH. These lines were the Zagreb–Rijeka (Fiume) line, the Lika line from Zagreb to Split, and the Bosnian narrow gauge line from Brod na Savi via Sarajevo to Mostar and Dubrovnik. In early September 1941, the Italian army took over command of the civilian and military NDH authorities in the coastal zone, and accordingly over the rail lines in that area. Relations between the NDH and Kingdom of Italy were formally those of close alliance and cooperation. In reality, however, the fact that the Italians annexed certain parts of Croatian coastal territory in May 1941 as well as the Italian occupation of the coastal zone caused mutual distrust and disagreements between the Italians and the NDH regime. Such relations were also visible in the railway traffic, where Italians often assumed command and control without consulting the Croatian State Railways. Already during late 1941, the Partisan movement directed its attacks on railway communications. Partisans committed hundreds of attacks on railway and trains, and soon traffic was heavily disrupted and limited on all railway lines connecting the coastal belt with Zagreb and the hinterland. In early 1943, Italian troops withdrew from Lika, and Partisans quickly took control over that region. After that, the Lika railway from Zagreb to Dalmatia was cut, and it did not become operational until after the war. After the Italian armistice with the Allies and the disintegration of Italian troops in the NDH and areas annexed in 1941, the Zagreb–Rijeka line was also cut. Only the Bosnian narrow gauge line remained operational as a link between the coastal parts of the NDH and its hinterland. In fact, because of the attacks on other railway lines, already from late 1941 the NDH authorities were redirecting the traffic to the Zagreb–Rijeka line (or Zagreb–Ljubljana–Rijeka line), and transports that arrived to Rijeka were then shipped by sea to ports in the Croatian Littoral and Dalmatia.