Search

Troškovi zdravstvenog sustava predstavljaju rastući izazov u svakoj društvenoj zajednici , pa tako i u našem zdravstvenom sustavu. Porast cijena lijekova, sofistikacija tretmana te multipliciranje broja dijagnostičkih postupaka u odnosu na prethodne periode su ponekad ograničavajući čimbenici u funkcioniranju zdravstvenih ustanova. Organizacija rada zahtjeva dodatne napore u smislu uspješnog zadovoljavanja svih potreba onkološkog bolesnika. Taj se izazov još više uočava u sustavu općih bolnica. Financijski aspekti su izrazito zahtjevni u tom okruženju.

Zdravstvena zajednica se našla pred izazovom u posljednje dvije godine te smo pojedinačno i kolektivno pronalazili alate da umanjimo mortalitet i morbiditet naših pacijenata, u periodu trajanja pandemije COVID-19 bolesti. Izuzetno osjetljiva kategorija pacijenata uključuje onkološke pacijente koji zahtijevaju posebno promišljanje zbog potrebe kontinuiteta prevencije, dijagnostike i terapije u svim uvjetima pa tako i u promijenjenim uvjetima pandemije. Iznašli smo brojna organizacijska rješenja kako bi odgovorili tom izazovu.

Postaviti dijagnozu zloćudne bolesti tijekom prvog pregleda bolesnika u hitnoj ambulanti nije jednostavno. Ako tijekom obrade proširenosti bolesti posumnjamo na inoperabilnost karcinoma, metastaziranje ili drugu zloćudnu novotvorinu, zadatak postaje još teži. Nedostatak protokola za aktivno liječenje bolesnika s dva sinkrona karcinoma udaljenih regija predstavlja veliki problem kod rijetkih bolesnika. Bolesnica u dobi od 64 godine javila se u hitnu ambulantu zbog promuklosti i razvoja obostrane otekline na vratu. Postavili smo dijagnozu karcinoma epiglotisa s obostranim metastazama u vratu. U sklopu obrade bolesnice uočili smo neočekivanu hipovaskularnu leziju jetrenog parenhima te smo dijagnosticirali kolangiokarcinom jetre. S obzirom na dva sinkrona karcinoma, bolesnicu smo uputili multidisciplinarnom onkološkom timu koji je indicirao konkomitantnu kemoradioterapiju, a liječenje je još uvijek u tijeku. Dva sinkrona karcinoma udaljenih regija izrazito su rijetka. Pretraživanjem baza podataka Pubmed i Google Scholar opisan je još samo jedan slučaj istovremenog karcinoma grkljana i kolangiokarcinoma u kojem nije provedeno aktivno liječenje, već samo palijativna skrb. Slučaj naše bolesnice pokazuje kako postoje terapijske opcije koje mogu produljiti život i poboljšati kvalitetu života takvih bolesnika.

Major incidents are unpredictable, but can and should be expected. In general, major incidents and crisis events arise as a surprise , and in that manor, preparedness is of a crucial importance, since response time is most likely to be very short. In order to have a proper response to Major incident, medical workers and first responders need leadership, and a level of knowledge and training, which they gain through MRMI (Medical response to Major Incident) courses.

Definicija i klasifikacija velikih nesreća na razine su osnova za donošenje odluka u realnim situacijama. Najvažniji resurs je osoblje, koje mora biti educirano i imati plan za djelovanje u kriznoj situaciji. Stručna edukacija medicinskog osoblja i djelatnika drugih hitnih službi koji se nalaze u lancu zbrinjavanja ključni je čimbenik pravilnog i adekvatnog odgovora na veliku nesreću. Edukacija mora biti sprovedena prema objektivnim podacima i validirana. Optimizacija resursa u odgovoru na veliku nesreću je bitan čimbenik. Hitne službe (policija, vatrogasci, medicinari, djelatnici civilne zaštite) sudjeluju u lancu zbrinjavanja na veliku nesreću prema standardnim operativnim postupcima i pravilnicima o postupanju u kriznim situacijama. Prema programu Kriznog stožera Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske sprovodi se kontinuirana medicinska edukacija od 2013. godine uz primjenu međunarodnog poslijediplomskog tečaja: Medical Response to Major Incidents – MRMI., Definition and classification of major incidents is base for decision making in a reality situations. Most important resource is educated staff and plan for response in a crisis situations. Education of medical and other emergency service staff is crucial factor for adequate response to major incident. Education must be based on objective methods and validated. Opimization of resources ina response to major incidents is a main factor. Emergency services are in a chain of response to major incidents by standard operative procedures and plans. Crisis Headquarter of Ministry of Health of Republic Croatia is conducting continous education from 2013 year by using international postgraduate Medical Response to Major Incidents Course – MRMI.

U posljednje dvije godine zdravstvena zajednica se našla pred velikim izazovom uzrokovanim pandemijom COVID-19 bolesti. Osnovni cilj je bilo zadržati standardizirane protokole liječenja i dijagnostike uz zadržavanje kvalitete i kvantitete postupaka. Prikazujemo naša iskustva te organizacijska rješenja kao i cjelokupnu promjenu rada u Općoj bolnici "Dr. Josip Benčević" u tom periodu.

U suvremenom društvu sport i rekreacija zauzimaju izuzetno važno mjesto. Povećanjem broja rekreativaca, ali i povećanjem zahtjeva za što boljim rezultatima u profesionalnom sportu, naročito kada se uzme u obzir sve veći broj tzv. "ekstremnith sportova", ozljede prsišta i srca postaju sve učestalije. Samim tim , važnost prevencije, dijagnostike i terapije tih ozljeda postaje primarni cilj svih dionika sportske aktivnosti. Prikazat ćemo naša iskustva uz osvrt na suvremene trendove povezane uz ovu patologiju.

Kalkuloza žučnjaka predstavlja jedan od najčešćih entiteta koji se susreću na kirurškim odjelima.Uvođenjem laparoskopskog pristupa kao minimalno invazivnog načina rješavanje te patologije, laparoskopska kolecistektomija postaje "zlatni standard" i opće prihvaćena kao takva. Unapređenjem tehnologije i operativne tehnike otvaraju se brojni izazovi na koje još moramo dati odgovore i provesti raspravu. Iznosimo naša iskustva u tom smislu u nadi da će potaći raspravu koja će u perspektivi još unaprijediti rezultate ove metode.

Godina pandemije, koju je proglasila WHO, pred cijeli zdravstveni sustav je postavila brojne izazove, a naročito pred organizaciju kirurških i onkoloških službi. U vrijeme smanjenja elektivnih zahvata, organizacija preventivnih, dijagnostičkih i terapijskih postupaka je zahtijevala prilagođavanje novonastalim uvjetima, a u smislu povećane fleksibilnosti i promjene uobičajenih načina rada. Osnovni cilj je bilo zadržati standardizirane protokole liječenje i dijagnostike uz zadržavanje kvalitete i kvantitete postupaka.Prikazujemo naša iskustva te organizaciju kako kirurške i onkološke kazuistike te cjelokupnu promjenu rada OB "Dr. J. Benčević" u tom periodu

Multidisciplinarni timovi predstavljaju zlatni standard u tretmanu i dijagnostici onkološke patologije. Potreba za njihovim postojanjem predstavlja poseban izazov naročito za opće županijske bolnice zbog smanjenog broja stručnjaka koji im stoje na raspolaganju. U nastojanju adekvatnog praćenja europskih standarda multidisciplinarni timovi se osnivaju i u našim županijskim bolnicama. Proveli smo anketu o postojanju i broju multidisciplinarnih timova u hrvatskim županijskim bolnicama te rezultate prikazujemo u statistici.

Jedna od najčešćih ozljeda u sportskoj medicini je distorzija gležnja. Nastaje prilikom prekomjerne ili neprirodne rotacije gležnja, najčešće inverzije stopala, što može dovesti do istegnuća ili rupture ligamenata koji stabiliziraju zglob. Veći rizik ima ženski spol, te djeca i tinejđeri. Najčešće se javlja u fizički aktivnih pojedinaca, posebno onih koji se bave kontaktnim sportovima kao što su košarka, nogomet, rukomet. Istraživanja su pokazala da distorzija gležnja čini najveći broj svih hitnih ortopedskih stanja, stoga treba obratiti pozornost na prevenciju, dijagnostiku i liječenje iste, te spriječiti komplikacije.

Damage Control Surgery contributes to a major advance in a trauma patients management. Damage Control Surgery principles are applying in a treatment for a selective group of a patients. In a daily routine work DCS treatment is reserved for a heavy polytrauma patients. In a situation when a Major Incident is declared significant changes in a prehospital and hospital management of a patients is present. Authors discuss about values and principles of damage control surgery in a daily practice and point on difference in a hospital management and treatment of a patients in a situation when Major Incident is declared. Applying principles of Damage Control Resuscitation in a prehospital and hospital settings could reduce the need for a DCS treatment in a selective group of a patients.

Main goal of all health systems is to minimize and prevent tragic outcomes of major incidents, thus reducing morbidity and mortality and psychological and physical suffering. Lessons learned from Major Incidents throughout the World point out that tragical outcomes could be avoided through adequate preparation and planning. It is legal obligation that every hospital has plan in case of Major Incident. Effective planning must incorporate: identification of risks, methods of prevention, anticipation of errors and detailed protocol of response for each participant. Knowledge and skills needed for Major incident situations must be adopted through interactive training and practical exercise („learning by doing„). That can be achieved by field exercises and by simulation model. Simulation model has many advantages and enables simultaneous education and training of all participants ; scene, transport, hospitals, communication and command which than can be evaluated through objective outcomes. The goal is to train medical staff in real time, on position they are assigned to, with available resources in conditions of Major incident.

Jedna od najkompleksnijih ozljeda kod sportaša, zbog poteškoća kod dijagnostike, praćenja i liječenja je potres mozga. Uzrok tome je prvenstveno nepostojanje sigurnih dijagnostičkih testova koji bi nas uputili na postojanje potresa mozga na sportskom terenu. Ta činjenica nas upućuje na djelovanje u smislu da svakog sportaša kod kojeg sumnjamo na potres mozga zbog mehanizma ozljede ili inicijalnih simptoma, udaljimo s terena i učinimo set potrebitih dijagnostičkih testova.

Damage control is concept in surgery that represents new approaches that treat patients with severe injuries. The triad of death in trauma, hypothermia, acidosis and coagulopathy should be tackled as soon as possible by initial laparotomy, correction of physiological settings and finally definitive repair of all injuries in a second operation. The concept needs a dedicated team effort with careful patient selection for achieving the optimal results. Definitive control and repair may be accomplished in the immediate treatment but often putting patient in risk that can be avoided by damage control surgery.

Uvod: Autori u svom radu prikazuju najčešće greške koje se pojavljuju u odgovoru na veliku nesreću, s osvrtom na bolnički interventni plan koji se primjenjuje za iste situacije. Cilj: Prikazati osnovne greške u odgovoru na veliku nesreću te koliko primjena i adekvatna organizacija rada doprinose smanjenju mortaliteta i morbiditeta u tim situacijama. Metode: Prikaz rezultata kontinuirane medicinske edukacije za medicinski odgovor na veliku nesreću koja se primjenjuje u Republici Hrvatskoj i u drugim zemljama EU-a s rezultatima rada. Prikaz najčešćih grešaka koje se pojavljuju u organizaciji prilikom nastanka kriznih situacija. Prikaz važnosti klasifikacije razine velike nesreće i primjene odgovarajućeg stupnja pripravnosti. Prikaz funkcija od kritične važnosti. Zaključak: Primjenom standardizirane edukacije i postupaka moguće je značajno povećati efikasnost medicinskog odgovora na veliku nesreću i smanjiti mortalitet i morbiditet.

Uvod: Autori u svom radu prikazuju međunarodnu klasifikaciju velikih nesreća u skladu sa standardima ESTES-a (eng. European Society for Trauma and Emergency Surgery), standardizirani način rada te način edukacije i uvježbavanja za pravilan medicinski odgovor na krizne situacije. Cilj: Uvođenje standardnih međunarodnih postupaka u pravilnike za postupanje u kriznim situacijama u svim bolnicama u Republici Hrvatskoj. Metode: Prikaz cjelokupnog lanca zbrinjavanja u odgovoru na veliku nesreću s prikazom strukture bolničkog odgovora. Prikaz metoda edukacije i uvježbavanja medicinskog odgovora na veliku nesreću koja se primjenjuje u Republici Hrvatskoj kontinuirano u posljednjih šest godina. Prikaz osnovnih informacija: gdje se nalazi plan, gdje se nalaze kartice postupanja, što raditi kada je proglašena velika nesreća, kako postupati u različitim incidentima, prikaz vertikalne i horizontalne komunikacije, načina podizanja pripravnosti i dr. Zaključak: Primjenom standardiziranih postupaka u situacijama velike nesreće čiji je sastavni dio i bolnički odgovor mogu se smanjiti morbiditet i mortalitet u kriznim situacijama.

It has been confirmed that aristolochic acid ingested via bread consumption is the causative agent for endemic (Balkan) nephropathy in Bosnia and Herzegovinia, Croatia, Romania and Serbia. Observed differences in incidence, prevalence and clinical course very probably reflect differences in exposure to aristolochic acid due to difference in abundance of the plant, agricultural practices (harvesting and millimng), and difference in the presence of other risk factors for chronic kidney disease (CKD) and upper urothelial cancers (UUC). Patients from the Bosnian and Croatian endemic villages located in the river Sava valley have been treated in General Hospital Slavonski Brod for many decades. The aim of this work was to analyze whether farmers from Croatian and Bosnia EN and non-EN villages differ in clinical course and UUC characteristics.

Prijenos ogromnih količina podataka pomoću optičkih vlakana, impulsa svjetlosti, koji se provode kroz kanale stakla nude mnoge prednosti u odnosu na druge konvencionalne sustave. Optička vlakna su lakša, jednostavnija za upravljanje jeftinija za instalaciju, imuna na električnu buku i elektromagnetske smetnje pa ne čudi da je njihova upotreba široko rasprostranjena u pomorskoj industriji. Svjetlovodna tehnologija primjenjuje se i u obliku senzora koji su ugrađeni unutar kompozitnih materijala broda kako bi se ustvrdila unutarnja naprezanja i deformacije, otkrivanje pukotina i oštećenja, temperatura, vibracije itd. Činjenica da pojedine vrste senzora mogu nadgledati željenu veličinu na više točaka uzduž cijelog optičkog vlakna te to što senzori prikupljaju podatke u realnom vremenu uvelike povećava cjelokupnu sigurnost i olakšava posao posadi broda. Ovim radom opisuje se primjena svjetlovodne tehnologije na brodovima i odobalnim platformama za potrebe komunikacije te primjena pojedinih vrsta senzora u praksi.

Perkutana endoskopska gastrostoma (PEG) je opisana osamdesetih godina prošlog stoljeća u pedijatrijskoj praksi i od tada ima stalan porast upotrebe, kako kod odraslih tako i kod djece. Jednostavnost ove metode je dovela do toga da postaje preferencijalna metoda kod pacijenata koji ne mogu zadržati dostatan oralni unos, odnosno pruža potporu pacijentima koji zahtijevaju potpomognutu prehranu na duži period vremena. Indikacije uključuju poteškoće kod oralnog unosa nutritienata zbog obstrukcije, neuroloških i neuromuskularnih bolesti, ozljeda glave, malignih bolesti, opeklina itd. Široka primjena, te lakoća postavljanja i održavanja uz mali broj komplikacija vezanih uz samu primjenu PEG bili su nam putokaz u želji da i bolesnicima u Slavonskom Brodu omogućimo primjenu ove metode. Kreiranje multidisciplinarnog tima bio je prvi korak u aplikaciji ove metode u našoj bolnici. Cilj nam je prikazati iskustva Službe za kirurške djelatnosti Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“ i neke specifičnosti rada s PEG-om na temelju 47 bolesnika u posljednjih 6 godina, jer smo mišljenja da PEG predstavlja sigurnu u izvodivu metodu koja donosi brojne pogodnosti pacijentu i zdravstvenim djelatnicima.

Goblet cell karcinoidi spadaju u heterogenu skupinu neoplazmi apendiksa s različitom kliničkom prezentacijom i različitim patohistološkim nalazom. Uglavnom se radi o mješovitim adeno i neuroendokrinim karcinomima. Nađu se u manje od 1% svih apendektomiranih. U više od 50& se manifestiraju bolovima i kliničkom slikom apendicitisa, u oko 27% perforacijom. Dijagnoza se postavlja patohistološki i u više od 50% slučajeva se radi o već proširenoj bolesti. Prognoza i način liječenja ovise o građi tumora, proširenosti bolesti imunohistokemijskim metodama, broju mitoza i Ki-67 Indeksu – Klasifikacija World Health Organization (WHO) 2010. Po registru za rak HZJZ-a 2010.-2014. u RH je bilo 57 tumora apendiksa. U Brodsko-posavskoj županiji su u istom periodu dijagnosticirana 3 slučaja. Godine 2016. otkrivena su 2 nova slučaja. Prikaz slučaja: 53- godišnji muškarac do tada zdrav, prima se na odjel radi bolova u desnoj ileocekalnoj regiji praćenih mučninom i povraćanjem. Uz kliničku sliku i CT abdomena potvrđena je dijagnoza akutnog apendicitisa te je izvršena laparoskopska operacija. Uz performirani normalno pozicioniran apendiks nađeno je 20 ml gnoja u desnom donjem abdomenu. Sve se evakuira endoskopskom vrećicom. Patohistološki nalaz apendiksa s okolnim tkivom: Goblet cell carcinoid, pT3 i gangrenozni perforirani apendicitis. Na crvuljku veličine 9x1 cm je histološki nađeno tumorsko tkivo – gnijezda tm stanica nalik prstenu pečatnjaku ili vrčastim stanicama (histokemijski PAS pozitivna). Žarišna mjesta ekstracelularne sluzi. Infiltracija svih slojeva sluznice i stijenke sa subseroznim širenjem u masno tkivo mezoapendiksa. Nema proboja visceralnom peritoneuma. Unutar tumora 8 mitoza/10 VVP. Vidljiva žarišta perineuralne invazije, vaskularne nema. Imunohistokemijski tm st pozitivne na CK, CK20, CEA, synaptophysin i Chromogranin. Proliferativna aktivnost Ki-67 je 80%. Kolonoskopski i CD abdomena uredni. U drugom aktu napravljena je desna hemikolektomija sa staplerskom anastomozom. Propisana kemoterapija po FOLFOX protokolu. Dobio 10 ciklusa KT koji su protjecali bez komplikacija. Lokalni nalaz uredan. Po razvijanju značajne alerijske reakcije na oxaliplatin i leukovorin ista se prekida. Zaključak: Unatoč kompleksnom kirurškom tretmanu u dva akta i klinički nevidljivim znakovima proširenosti bolesti, cjeloviti PH nalaz ukazuje na visoki rizik proširenja bolesti visok Ki-67 80%. Potrebne su redovite kontrole nadležnog onkologa s kompletnim lab. nalazima, kontrolnim CT-om toraksa, abdomena i male zdjelice.

Zdjelična aktinomikoza je rijetka bolest koja može biti uzrok zdjeličnog apscesa, hidronefroze, te ileusa tankog i debelog crijeva. Bolest se rijetko kada otkrije prije nego dovede do komplikacija koje zahtijevaju hitnu operaciju. Intraoperacijski nalikuje neoplazmi od koje ju je vrlo teško razlikovati. Zdjelična aktinomikoza je dokazano povezana s dugotrajnom uporabom IUD-a. Prikazujemo slučaj 47-godišnje žene s ileusom tankog i debelog crijeva te obostranom hidronefrozom uzrokovanima ekstenzivnom zdjeličnom aktinomikozom. Preoperativni CT abdomena je pokazao ileus u oba nivoa s obostranom hidronefrozom i presumpcijom da se radi o uznapredovalom karcinomu sigmoidnog kolona. Intraoperacijski se našla tumorska masa koja zauzima cijelu zdjelicu, stenoza i infiltracija sigmoidnog kolona i terminalnog ileuma s pripadajućim mezenterijem, te na nekoliko nivoa deserozirani izrazito dilatirani kolon. S obzirom na to da nije bilo moguće dobiti patohistološku potvrdu tumorske mase napravljena je resekcija stenoziranog sigmoidnog kolona, resekcija stenoziranog ileuma, prešivanje kolona na mjestima deserozacije nakon čega su izvedene terminalna kolostomija i terminalna ileostomija. Cilj navedene operacije je bio patohistološka verifikacija navedenih promjena, a potom odluka o daljnjim postupcima i liječenju. Patohistološki nalaz reseciranog sigmoidnog kolona i ileuma je pokazao apscese u mezenteriju, a unutar apscesa mikroorganizme koji odgovaraju Actimomyces. Kod žena koje se prezentiraju ileusom, s dugotrajnim IUD-om, a mlađe su životne dobi, treba pomišljati i na zdjeličnu aktinomikozu kao uzrok akutnog stanja koji zahtijeva hitni operacijski zahvat.

Palijativna skrb je sveobuhvatna (zdravstvena, psihološka, socijalna i duhovna) skrb s ciljem pružanja potrebne njege bolesnicima s neizlječivom bolešću koja značajno skraćuje životni vijek. Nastoji se ublažiti bol i podići kvaliteta života bolesnika neizlječivih ili složenih bolesti. Palijativni bolesnik je bolesnik koji boluje od neizlječive bolesti koja mu značajno skraćuje životni vijek. Bolesnik može biti tek rođeno dijete do čovjeka koji je proživio svoj životni vijek do duboke starosti. Kada pacijent ima opstrukciju gornjeg dišnog puta, nemogućnost gutanja sa mogućom aspiracijom hrane te kada je potrebna toaleta respiratornog puta pacijentu se preporuča traheotomija. Traheotomija je također potrebna kada zdravstveni problemi zahtijevaju dugoročnu mehaničku ventilaciju. Traheostoma je umjetno stvoren otvor na prednjem dijelu vrata i traheje. U otvor traheostome se plasira kanila koja se po potrebi fiksira. Toaleta kanile podrazumijeva ispiranje ili izmjenu uloška i aspiraciju trahealnog sekreta. Toaletu kanile potrebno je vršiti često, ponekad više puta dnevno. Komplikacije kod pacijenata s trahealnom kanilom su: smanjena prohodnost dišnih putova, ozljede kanilom, aspiracija sekreta, pomicanje kanile, hipoksija, hiperkapnija, infekcija i stvaranje fistula. Najvažnija je suradnja s pacijentom ukoliko je svjestan, te koordinacija i timski rad između medicinske sestre, obitelji i liječnika. Mnogi palijativni pacijenti se otpuštaju na kućnu njegu s traheostomom što izrazito plaši obitelj i okolinu. Učeći pravilnom postupanju i njezi traheostome prihvaća se traheostoma kao normalni put disanja te se olakšava pacijentu život održavajući traheostomu čistom i prohodnom. U radu je prikazan način njege pacijenta s traheostomom i njeno održavanje.

INTRODUCTION AND AIMS: Endemic nephropathy (EN) which was found in strict geographical areas in Balkan region is an environmental form of aristolochic acid nephropathy (AAN). Recently, we proved that the presence of aristolactam DNA adducts is the firm evidence for the exposure to aristolochic acid (AA), the confirmed etiological agent of EN i.e. AAN. Upper urothelial cancers (UUC) which occur in 50% of EN patients can be a solitary manifestation of exposure to AA. It has not been resolved why EN should be restricted only to several limited rural areas and it was questioned whether EN might unrecognized occur in villages out of established endemic focuses. Our aim was to confirm occurrence of this sporadic form of EN in villagers from Croatia and Bosnia analyzing the presence of aristolactam DNA adducts in kidney cortex of patients with UUC. METHODS: In this retrospective study (2005-2010), the samples of 72 UUC from 69 patients (27 men, 42 women) residing from Croatia and Bosnia were analyzed. The data on medical history, place of birth and residence as well as laboratory data were taken from hospital medical records. The histopathological data were reviewed by two pathologists. 46 patients had available specimens of renal cortex, and aristolactam (AL)-DNA adducts were quantified by (32)P- postlabeling and the adduct was confirmed by mass spectrometry. RESULTS: Out of 72 tumors, 37 and 35 cases were from EN and non-EN areas, respectively. Mean age of patients was 72 (41-84), no statistical difference was found between EN and non-EN patients (p=0.2398). Also no significant differences were found in tumor grade (EN (N): LG 9, HG 26 ; non-EN (N): LG 14, HG 18, v2=2.412 ; p=0.12) or tumor recurrence rate (EN vs. non-EN 16.2% vs.22.9%, v2=0.5064 ; p=0.47), as well as in patients’ kidney function (eGFR- MDRD) at the time of surgery (EN vs. non-EN 41.1 vs. 53.1 ml/min/1.73m2 ; p=0.2044). There were more women within the EN group (v2=3.9679 ; p=0.046) while hemoglobin values were higher in non-EN group (110 vs. 123 g/l ; p=0.0391). Positive AL-DNA adducts were found in renal cortex of 63% (29/ 46) patients with UUCs. As expected it was found in 18/28 patients from EN areas but importantly also in 11/18 patients from non- endemic villages. CONCLUSIONS: Based on the presence of aristolactam DNA adducts in 63% analyzed samples it can be concluded that aristolochic acid is the most frequent cause of UUC in this cohort of peasants from Croatia and Bosnia. Finding of aristolactam DNA adducts in patients residing out of established EN villages is the first molecular evidence for occurrence of EN i.e. AAN much broader than previously considered. This is an important alert for nephrologists, urologist and public health authorities which are taking care of villagers from all world regions where plants of Aristolochia genus are growing.

Zloupotreba alkohola predstavlja jedan od vodećih čimbenika rizika i etiologije za brojne akutne medicinske, a napose kirurške urgencije. Na žalost informacija o alkoholnoj ovisnosti je često neprepoznata od strane medicinskih djelatnika u OHBP-u. Ovom prezentacijom pokušati ćemo prikazati učestalost intoksikacije među pacijentima na OHBP- u, u posljednje tri godine, u našoj bolnici i potaknuti bolje prepoznavanje intoksiciranosti i ovisnosti kod pacijenata koji se prijavljuju na OHBP. Mišljenja smo da bi standardiziran pristup unaprijedio prepoznavanje alkoholom induciranih urgencija i pridonio tretmanu tih pacijenata.

The purpose of this study was to establish the role of bacteria found in chronicaly inflamed sinuses and to evaluate if the bacteria present colonized or infected sinus mucosa. In this study we made nasopharyngeal and sinus swabs in 65 patients that underwent functional endoscopic sinus surgery with diagnose of chronic sinusitis based on a history of sinusitis lasting for more than 3 months, the findings of nasal endoscopy and CT scans. The nasopharyngeal swabs were taken immidiately before the endoscopis sinus surgery while maxillary and ethmoidal sinus swabs were taken during the operation. The swabs was used for Gram stain smear and then cultivated on both selective and nonselective culture media. At the magnification of X100 the number of leukocytes in smears was scored as significant if >10 laukocytes were present in high power field, or insignificant if

Uvod: Tonzilektomija je najčešće izvođena operacija u otorinolaringologiji diljem svijeta. Najznačajnije komplikacije tonzilektomije su intraoperativni gubitak krvi, postoperativno krvarenje i postoperativna bol. Pretpostavlja se da kirurška tehnika može biti uzrok postoperativne boli i krvarenja. Cilj ovog rada je utvrditi koja operativna tehnika tonzilektomije (klasična tonzilektomija sa bipolarnom kauterizacijom / ultrazvučni rezač) uzrokuje manji odnosno veći intenzitet boli u operirane djece. Materijal i metode: Na Odjelu za otorinolaringologiju Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu u periodu od godinu dana učinjena je prospektivna studija na 100 ispitanika dobi od 3 do 30 godina. Podijeljeni su u dvije skupine. Skupina A (50 ispitanika) – operirani klasičnom metodom tonzilektomije s bipolarnom kauterizacijom, i skupina B (50 ispitanika) – operirani ultrazvučnim rezačem. Rezultati: Rezultati naše studije upućuju da kirurška tehnika ultrazvučnim rezačem ne doprinosi smanjenju postoperativne boli u odnosu na klasičnu tonzilektomiju sa bipolarnom kauterizacijom. Bipolarna kauterizacija u koje je prisutna velika električna dijatermija prisutna je samo između vrhova pincete, te dovodi do manjem oštećenja okolnog tkiva kao i manjeg bola za razliku od ultrazvučnog rezača gdje je cijelo područje tonzilarne lože dijatermijski oštećeno. Zaključak: Klasična tonzilektomija sa bipolarnom kauterizacijom je metoda izbora jer dovodi do manje postoperativne bolnosti i brži početak normalne prehrane. Kvaliteta života djece operirane klasičnom metodom je značajno bolja.

Laparoscopic surgery represents new development in surgery in last two decades, which is based on development of endoscopy, biotechnical sciences and surgery itself. It has been a trigger for development of all minimally invasive procedures. Benefits that have been seen in laparoscopic surgery, such as less postoperative pain, less wound complications, less pulmonary complications, good visualisation, good cosmetics outcome are driving, all involved in this process, to overcome all obstacles and to improve both ; technical and human factors which limit this procedure. We have seen great changes in the last two decades, and we are bound, in near future, to see more, as laparoscopy has started a trend in seeking new horizons in surgical treatment.

Vaskularni odsjek službe za opću kirurgiju Opće bolnice u Slavonskom Brodu, na temeljima do tada već rutinskih laparoskopskih operacija u abdomenu te nakon provedene uskospecijalističke edukacije 1999. god. izvodi prvu endoskopsku operaciju ligiranja i presjecanja perforantnih vena donje trećine potkoljenice u svrhu liječenja kroničkog venskog ulkusa. Prvu i sve slijedeće endoskopske operacije vena (SEPS) izveo je dr. Velimir Bano nakon pomne selekcije bolesnika s kliničkom slikom dugogodišnjih kroničnih venskih ulkusa refrakternih na konzervativnu terapiju. Rezultati operacija uglavnom su impresivni, operacije nisu vremenski dugotrajne te se nakon krivulje učenja izvode rutinski i prolaze bez većih komplikacija. U zadnje vrijeme razvojem tehnologije obloga za previjanje kroničnih rana te kombiniranjem s kompresivnom terapijom postotak zalječenja kroničnih venskih ulkusa raste, ali endoskopska kirurgija perforantnih vena ima svoje sigurno mjesto u liječenju upravo onih bolesnika kod kojih unatoč provedenoj svoj konzervativnoj terapiji ne dođe do poboljšanja.

Uporaba laparoskopije za sve zahtjevnije operacijske postupke zahtijeva postavljanje sve većeg broja širih troakara kroz trbušnu stijenku. Kao rezultat navedenog u 0, 2% do 2% laparoskopskih operacija dolazi do ozljeda krvnih žila trbušne stijenke. Krvarenje iz ozlijeđene krvne žile trbušne stijenke predstavlja ozbiljnu komplikaciju. U ovom radu prikazujemo slučaj intraabdominalnog hematoma nastalog iz lezije epigastrike inf. tijekom laparoskopske operacije ventralne kile koji se prezentirao akutnim abdomenom 9. poslijeoperacijski dan.

Indikacije za endoskopsku kirurgiju kao i broj endoskopskih kirurških zahvata u stalnom su porastu. S druge strane, endoskopske operacije su tehnički zahtijevne, potrebna je sofisticirana oprema te specifične kirurške vještine. S obzirom da je usvajanje navedenih vještina neophodno kako bi endoskopska kirurgija bila i minimalno invazivna kirurgija, očita je važnost adekvatne edukacije i vježbe u endoskopskoj kirurgiji već za vrijeme specijalizacije. Cilj predavanja je prikazati odnos između starog i novog programa specijalizacije te iskustva specijalizanata u području endoskopske kirurgije. U ovom predavanju iznijet će se i rezultati ankete koja je bila sprovedena u hrvatskim bolnicama među specijalizantima, a odnosi se na broj učinjenih laparoskopskih operacija tijekom specijalističkog staža.

Varicocele is dilatation of pampiniform venous plexus. It is associated with male infertility, as it is found in more than 40% of male partners in infertile couples. The main pathophysiological mechanism for impaired spermatogenesis is considered to be elevated scrotal temperature. Mainstay for diagnostic assessment of varicocele is physical examination and scrotal ultrasound/doppler. Thermography is a diagnostic method which measures temperature differences across the skin surface using a highly sensitive infrared camera. Currently there is no consensus regarding diagnostic parameters for thermography in diagnosis of varicocele. Aim of this study is to examine application of digital thermography in diagnosing varicocele. Material and methods: Study group consisted of 10 patients of mean age 18.2±2.4 (range=15.5-23.7). In all patients varicocele was detected incidentally on routine physical examination. All patients were evaluated by three methods. Infrared digital thermography was followed by physical examination and ultrasound/doppler. Infrared camera Thermo Tracer TH7102WL (NEC Sanei Instruments, Ltd., Japan) was used during all measurements. This infrared system has a geometric resolution of 76.800 pixels per picture (320x 240) and the minimum detectable temperature resolution (difference) is 0.07 °C at 30 °C (Normal mode). Results: Mean temperature at left pampiniforum plexus was 34.65±0.66 °C (range=34.1-36.3 °C) and at right pampiniform plexus 32.53±0.78 °C (range=31.5-33.5 °C). Temperature at left testicle was 33.58±0.97 °C (range=32.1-35 °C) while at right testicle it was 32.19±0.81 °C (range=31.2-33.5 °C). Temperature at pampiniform plexus higher than 34°C presents main thermographic sign of varicocele, while temperature at testicle higher than 32 °C is indicative of varicocele. Temperature difference between left and right pampiniform plexus was 2.12±1.08 °C (range=0.9-4.7 °C), and between testicles was 1.39±1.20 °C (range=0.1-3.6 °C). Thermography succesfully confirmed varicocele diagnosis in all patients. Conclusion: Digital infrared thermography presents feasible and low cost diagnostic method for varicocele. Further study on a larger number of patients and healthy participants is needed to evaluate sensitivity and specificity of this method and to establish consistent diagnostic parameters for thermographic assessment of varicocele.

1981. godine Kurt Semm, njemački ginekolog učinio je prvu laparoskopsku apendektomiju. Iako se u početku smatrala neetičnom, unazad 20 godina ova metoda postaje sve više prihvaćena diljem svijeta, pa tako i kod nas. Laparoskopija ima bolju dijagnostičku preciznost, te prednosti u smislu bržeg oporavka pacijenta u odnosu na kliničku metodu. Cilj ove prezentacije je pokazati naša iskustva i rezultate u laparoskopskom zbrinjavanju akutnog apendicitisa.

Akutni abdomen ostaje jedna od najizazovnijih dijagnostičkih i terapijskih dilema. Unatoč napretku medicinske tehnologije preoperativna dijagnoza akutnih abdominalnih stanja još uvijek je neprecizna. Laparoskopija kao dijagnostički zahvat omogućava ranije, točnije i sigurnije dijagnosticiranje takvih stanja a ujedno je i terapijska tehnika. Perforacija šupljih organa jedan je od najčešćih uzroka peritonitisa i kliničke slike akutnog abdomena. Stanja koja pogoduju perforaciji u 30% slučajeva su raniji zahvati u abdomenu. Ostala stanja koja pogoduju perforaciji su invazija i ingestija neoplastičnog procesa te inflamacija kao posljedica radioterapije onkološki liječenih bolesnika. Prikazujemo slučaj 82-godišnje pacijentice, tijek postupanja te način kirurškog zbrinjavanja. Mišljenja smo kako minimalno invazivna kirurška intervencija i iskusni tim dovode do povoljnog ishoda.

Introduction: Severe traumatic brain injury is the most frequent cause of young adult fatalities all over the worlds. The deformation of the brain at the moment of impact, leads to primary brain injury. Secondary brain injury may be due to surgical mass lesions and brain swelling causing elevated intracranial pressure. More than 4 h delay in evacuation of surgical mass lesions has been demonstrated to have an additional impact on outcome. We studied two groups of patients with the goal to investigate an influence of transport time delay on neurosurgical outcome. Materials and methods: The study population was comprised of 37 patients with severe brain injury who were admitted to neurosurgical division of General Hospital Slavonski Brod and operated on in 7 years period. Patients were divided in two groups based on transportaion delay: A) patients transported from the town and surrounding area, B)patient s transported from distant cities. We used Chi- square test for statistical analysis. Results: Analyzing median time, patients mostly came to neurosurgical unit in the 90 min (group A) and 180 min (group B) after an accident. Conclusion: We found out that time required for transport didn't play an important role in treatment outcome after brain injury. Critical time is 4 h as it is published in literature. Age is the only solid fact which affects the result if all prerequisites have been made for transport, welfare and other measures.

Hernije trbušne stijenke javljaju se relativno često u svakodnevnoj kirurškoj praksi. Primarne s incidencijom od 5-15% te postincizionalne nakon raznolikih abdominalnih zahvata i recidivne u čak preko 50% slučajeva. Uporaba prostetskog materijala uz minimalnu invazivnu tehniku, znatno je reducirala incidenciju recidiva. U ovoj retrospektivnoj studiji analiziramo i prezentiramo naša iskustva u posljednje dvije godine. Materijal i metode: U posljednje dvije godine, 92 bolesnika operirano je na našem odjelu zbog hernija trbušne stijenke. Carbajo tehnika dvostruke krune primijenjena je u 22 bolesnika operirana laparoskopskim putem. Prostetski materijal koji smo koristili bile su Proceed, Physiomash i Parietex Composite mrežice. Rezultati: Od 92 bolesnika s ventralnim hernijama, 22 (20, 24%) prosječne dobi 48 godina, operirali smo laparoskopskim putem. Prosječno trajanje operacijskih zahvata bilo je 64 minute. Najznačajnija zamijećena komplikacija, krvarenje iz epigastrične arterije, bila je razlogom reintervencije kod jedne bolesnice. Poslijeoperacijski boravak u bolnici trajao je prosječno 4, 4 dana. Zaključak: Prednosti minimalnih invazivnih zahvata te niži postotak recidiva, pokazali su se glavnim opravdanjem u primjeni ove metode u liječenju hernija trbušne stijenke. Krivulja učenja te relativno visoka cijena korištenog prostetskog materijala, glavni su razlozi ne korištenja ove prihvatljive i korisne metode u većem broju slučajeve.

Bill Heald je 1993. godine inogurirao TME kao zlatni standard kod operacija karcinoma rektuma, koja sadovoljava sve kirurško onkološke kriterije RO resekcije i D2 limfadenektomije, kod otvorene metode. Tehnika se zasnika u operiranju u sloju embrioloških limfovaskularnih ovojnica koja omogućava očuvanje autonomnih živaca, prezervaciju krvnih žila i organa zdjelice. Uvođenjem laparoskopije kao kirurške tehnike ništa ne mijenja u navedenim standardima osim što zahtijeva dobru kiruršku uvježbanost kirurškog tima. Tumori čija donja granica udaljena 3.5 cm od anokutane linije zahtijevaju abdominoperitonealnu resekciju rektuma. Nakon uvođenja 3 troakara od 12 mm disecira se Toldova fascija i pristupi u sloj embrioloških ovojnica uz vizualizaciju uretera, pleksus hipogastrikusa, disekciju magistralnih krvnih žila na ishodištu i TME. Kolon diseciramo linearnim staplerom u blizini mjesta kreiranja peristentne stome na mjestu uboda lijevog troakara od 12 mm. Perinalni akt izvodimo standardno kao i kod otvorene metode uz tamponadu i drenažu zdjelice.

Prolaps rektuma ili rektalna procidencija je protruzija pune debljine stijenke rektuma kroz analni sfinkter. Uzrok nastanka prolapsa rektuma nije potpuno jasan ali smatra se da se radi o klizajućoj herniji kroz defekt u zdjeličnoj fasciji ili intususcepciji rektuma koja počinje na razini srednje trećine rektuma. Najčećše korištene klasifikacije rektalnog prolapsa prema Altemeiru i Beahrsu ne uzimaju u obzir status analnog sfinktera, kontinentnost, opće stanje, spol i dob bolesnika, činitelje koji su važni u izboru operativnog zahvata za liječenje rektalnog prolapsa. S obzirom na navedene probleme ne iznenađuje velik broj operativnih zahvata koji se koriste ili su se koristili u liječenju rektalne procidencije, i danas je najveći izazov pronaći vrstu zahvata koja uzima u obzir sve gore navedene čimbenike.Operativne zahvate za liječenje rektalnog prolapsa dijelimo u dvije glavne skupine: abdominalne i perinealne. Abdominalne procedure dugoročno daju bolji rezultat ali su rezervirane za mlađe bolesnike i bolesnike dobrog općeg stanja, što kod bolesnika s rektalnim prolapsom najčešće nije slučaj te stoga i perinealni zahvati i dalje imaju široku primjenu. U našoj ustanovi se rijetko susrećemo sa slučajevima rektalnog prolapsa. Uzroci tome su, kao i drugdje, što se često radi o starijim bolesnicima koji bolest rijetko prijavljuju i dijelom u nedostatnoj dijagnostici slučajeva inkompletnog i povremenog prolapsa. U prošlosti su se na našem odjelu izvodile perinealne procedure liječenja prolapsa rektuma. S razvojem kirurške tehnike resekcije rektuma (u prvom redu TME, potom laparoskopske resekcije rektuma), započeli smo s abdominalnim pristupom i kao logičnim nastavkom laparoskopskom rektopeksijom u selektiranim slučajevima. Ovom prilikom prikatati ćemo s slučaja laparoskopske stražnje rektopeksije uz upotrebu djelomično resorptivne proteze.

U bolesnika oboljelih od malignih bolesti, u kojih postoji nemogućnost peroralnog uzimanja hrane, a s ciljem sprječavanja maligne kaheksije je potrebno omogućiti unos optimalnih energetskih i metaboličkih količina hranjivih sastojaka. Dakle, cilj je izbjeći gladovanje ili manjak bitnih sastojaka prehrane. Gastrostomu najčešće izvodimo kod inoperabilnih tumora probavnog trakta od usne šupljine, pa do kardije želuca. Ukoliko tumor u cijelosti opstruira probavnu cijev i kada nije moguće kroz isti proći gastroskopom ostaje nam mogućnost klasičnog i laparoskopskog kreiranja gastrostome. Do sada smo učinili 4 laparoskopske gastrostomije, te smo mišljenja da se i kod ove indikacije pokazuju sve prednosti laparoskopije kao minimalno invazivne kirurgije.

Od Bassini-jeve operacije, 1887. godine, pa do danas, uvođenjem prostetičkog materijala i razvojem laparoskopske kirurgije, tehnika popravka ingvinalne hernije se značajno poboljšala. Popravak ingvinalne hernije je najčešće izvođeni kirurški zahvat u svijetu. Početak laparoskopskog popravka ingvinalne hernije datira od 90-ih godina, te se primjenjuje kao transabdominalna preperitonealna plastika i transabdominalna ekstraperitonealna plastika. Brojne studije su dokazale prednosti laparoskopskog liječenja. Brži oporavak pacijenta i vraćanje k svakodnevnim aktivnostima, smanjenje postoperativne boli. U našoj ustanovi preferiramo T.A.P.P. tehniku, te u ovom predavanju iznosimo naša iskustva.

Introduction: Varicocele is a dilatation of pampiniform venous plexus. It is associated with male infertility, as it is found in more than 40% of male partners in infertile couples. The main pathophysiological mechanism for impaired spermastogenesis is considered to be elevated scrotal temperature. Mainstay for diagnostic assessment of varicocele is physical examination and scrotal ultrasound/doppler. Thermography is a diagnostic method which measures temperature differences across the skin surface using a highly sensitive infrared camera. Currently there is no consensus regarding diagnostic parameters for thermography in diagnosis of varicocele. Aim of this study is to examine application of digital thermography in diagnosing varicocele. Material and Methods: Study group consisted of 10 patients of mean age 18.2 ± 2.4 (range=15.5 to 23.7). In all patients varicocelewas detected incidentally on routine physical examination. All patients were evaluated by three methods. Infrared digital thermography was followed by physical examination and ultrasound/doppler. Infrared camera Thermo Tracer TH7102WL (NEC Sanei Instruments, Ltd., Japan) was used during all measurements. This infrared system has a geometric resolution of 76.800 pixels per picture (320 ´ 240) and the minimum detectable temperature resolution (difference) is 0.07° C at 30°C (Normal mode). Results: Mean temperature at left pampiniforum plexus was 34.65 ± 0.66°C (range=34.1 to 36.3°C) and at right pampiniform plexus 32.53 ± 0.78°C (range=31.5 to 33.5°C). Temperature at left testicle was 33.58 ± 0.97°C (range=32.1–35°C) while at right testicle it was 32.19 ± 0.81°C (range = 31.2 to 33.5°C). Temperature at pampiniform plexus higher than 34°C presents main thermographic sign of varicocele, while temperature at testicle higher than 32°C is indicative of varicocele. Temperature difference between left and right pampiniform plexus was 2.12 ± 1.08°C (range=0.9 to 4.7°C), and between testicles was 1.39 ± 1.20°C (range= 0.1 to 3.6°C). Thermography successfully confirmed varicocele diagnosis in all patients. Conclusion: Digital infrared thermography presents feasible and low cost diagnostic method for varicocele. Further study on a larger number of patients and healthy participants is needed to evaluate sensitivity and specificity of this method and to establish consistent diagnostic parameters for thermographic assessment of varicocele

Background: Pseudo aneurysm (PSA) of femoral artery is the second common post puncture complication. If PSA is less than 18 mm, it can be closed spontaneously and it can be asymptomatic. If not, it needs treatment. The most common non invasive method used in the treatment is ultrasound guided compression (UGC) with duplex color Doppler. In the treatment of PSA, other options are available, such as thrombin and collagen injection in the PSA sack, application of stent, but they are more invasive, with more complications than UGC. Material and method: Retrospective study was performed in the period from 2005-2010. During this period, 4575 punctions of femoral artery were performed. Because of suspected PSA of femoral artery, we examined and diagnosed 28 PSA in the ward of ultrasound diagnostic. Data regarding the location and morphologic characteristics of PSA, morbid disease were documented. Results: UGC was performed in 22 PSA patients, 12 men and 9 women, with average age of 48 years. 20 PSA were obliterated, while 2 remained persistent even after second attempt, and they were surgically treated. Efficacy of this method was 90%. Control examination was performed after 12 and 24 hours, and after 1 and 3 months. Intra- and after procedural complications were not observed. Conclusion: Non invasive treatment of PSA with UGC is cheap, efficient and easy to perform, with minor complications in well selected patients.

Traumatske ozljede mozga (TOM) su jedan od vodećih uzroka stečene nesposobnosti i smrti djece. Retrospektivnom analizom utvrđeno je 350 djece, 128 (36, 6%) djevojčica i 222 (63, 4%) dječaka, hospitalizirane zbog ozljeda neurokranija u 5- godišnjem razdoblju u Općoj bolnici "dr. Josip Benčević" u Slavonskom Brodu. Najvišene je ozlijeđene djece imalo istodobno kontuziju i komociju (46, 8%), zatim samu kontuziju glave (12, 5%), te frakture kosti lubanje (10, 5%). Rjeđa su bila krvarenja i hematomi (epiduralni, subduralni, subarahnoidna hemoragija)(3, 2%). Analiza obrade je pokazala da je u gotovo sve djece učinjena rentgenska pretraga (99, 7%). Najčešće je učinjen RTG glave (kraniogram) i/ili vratne kralježnice, zatim CT, EEG, UZV, te NMR. Pojava komplikacija zabilježena je u samo 2% ozlijeđene djece (epileptički napadi, sinkopa, febrilne konvulzije). Praćenje kirurških zahvata pokazalo je da u većine djece (89, 6%) liječenje provedeno konzervativno. Dužina liječenja ozlijeđene djece najčešće je iznosila 2 dana (34, 5%)ili 3 dana (32, 5%), dok je duže liječenje bilo rjeđe. S obzirom na dodatnu konzultaciju drugih specijalista (uz neurokirurga), najčešće je konzultiran pedijatar, kirurg/traumatolog, specijalist ORL/maksilofacijalne kirurgije, neuropedijatar, dječji kirurg, oftalmolog i dr. Može se reći da prognoza TOM u djece ovisi o dobi, neurološkom statusu i vrsti ozljede, te kvaliteti skrbi koja uključuje dostupnost neurokirurga i drugih specijalista.

Optimal approach to appendicitis in pregnancy remains controversial issue. There is also some concern that laparoscopy during pregnancy may cause fetal injury and alter fetal perfusion. Supporters of laparoscopy claim that minimally invasive approach even in pregnant state possesses several advantages, including fewer wound complications and less postoperative pain, producing faster return to normal activities and early hospital discharge, with no increased fetal risk. We present our series of pregnant patients who underwent laparoscopic appendectomy that shows that in the hands of an experienced surgeon, this method is a safe option in pregnant patients in the second trimester.

Prednosti minimalno invazivne kirurgije se pokazuju u širokom spektru operacijskih zahvata, pa tako i u liječenju ventralnih kila. U posljednje 2, 5 godine na našem odjelu je operirano 68 ventralnih hernija, od kojih je 10 učinjeno laparoskopski. Cilj rada je pokazati naša iskustva i rezultate u tretmanu ove patologije.

Laparoscopic technique for ventral hernia repair was intrtoduced in 1993. We have tested this approach and observed the benefits of laparoscopic technique for ventral hernia repair, through advantages such as rapid healing, less pain, early discharge from hospital. During period from January 1st 2008. to October 1st in the year 2010. we have operated 153 ventral hernias, with open aproach on our department. There were 65 female and 88 male patients. Median age for male patients was 50, 85 years and 54, 03 for female patients, with mean age for both groups 51, 7. Median lenght of hospital stay was 5, 88 days (5, 25 days for male patients and 6, 62 days for female patients) . In same period there were 25 laparoscopic ventral hernia repairs (8 female patients and 17 male patients) . Median age for female patients was 58, 25 and for male patients 49 years. Median lenght of hospital stay for female patients was 5, 31 days and for male patients 3, 24, in total 3, 8 days. Further studies with longer follow up, prospective, randomized sample are required to confirm our observation, but recent data reports significant lowering of recurrence rates.

This article presents two successfully managed cases of Fournier gangrene, in last three years, on Department for Surgery General Hospital "dr. Josip Benčević" in Slavonski Brod. Two male patient (age 47, 58) with anorectal etiology of Fournier's gangrene were diagnosed and treated on our department. Diabetes mellitus was present as a comorbid condition in one. After urgent surgical intervention, the treatment plan included aggressive resuscitation, repeated planed debridement (5.6) and broad spectum intravenous antibiotics. Diversion procedure (temporary colostomy) were performed in one due to extraperitoneal rectum lesion. Successful outcome in treatment of a patient with Fournier's gangrene can be achieved by combining aggressive surgical and medical management. Urgent surgical intervention with radical debridement, frequent repeated debridements associated with prompt fluid resuscitation and, rapid initiation of broadspectrum intravenous antibiotic therapy are milestones in treatment of this surgical emergency.

Na ovom posteru je prikazan slučaj mladog bolesnika s rekurentnom pojavom tromboembolijskih incidenata (renalne arterije, meseterična arterija) nakon operiane tanspozicije velikih krvnih žile u djetinjstvu.

Bezoars are accumulations of foreign material within the gastrointestinal tract. They most often occur in the stomach, but they may also be found in the small and large intestine. The commonest type of bezoar is the phytobezoar, which is composed of undigested food material. These usually develop in patients who have undergone gastrointestinal surgery or who have impaired gastric motility. There are several ways to remove a bezoar. Medical therapy, with or without endoscopy, surgical removal, and with the development of laparo-scopic surgery, new options for treatment are available. We report here the case of the laparoscopic treatment of gastric bezoar. A patient presented to the hospital with symptoms of gastric obstruction with nausea, vomiting and abdominal pain. Endoscopy revealed a large gastric bezoar, 11 centimeters in diametar localized in antrum with decubital ulceration of the mucosa, but endoscopic extraction was unsuceessful. Therefore the patient underwent a linear laparoscopic gastrotomy and the bezoar was removed with the use of an endobag. Gastrotomy was closed using intracorporeal suturing. There were no intra and postoperative complications. This case demonstrates that laparoscopic extraction of a phytobezoar as an alternative to laparotomy in patients whose disease is not amenable to endoscopic resolution.

Although laparoscopic cholecystectomy has become the golden standard in the treatment of the gallstone disease, the treatment of common bile duct stones (CBDS) continues to raise numerous discussions. The frequency of gallstones runs about 12% among the male and about 24% among the female population with 10-30% of the patients developing the symptoms of the disease. In 10-15% of the patients that underwent cholecystectomy, common bile duct stones were found either during the preoperative, intraoperative or postoperative evaluation. The treatment of common bile duct stones at the department of surgery in our hospital includes open exploration, laparoscopic exploration (LCBDE) and ERCP and ES (preoperative and postoperative). During the period between 2007 and 2009 we have performed 47 open explorations, 9 laparoscopic transcystic exploration, as well as 112 ERCP and ES. The success rate of the cases of open exploration was 95%, in 2 cases postoperative cholangiogram showed concrement residues that were successfully treated later on with ERCP+ES. Out of 9 transcystic LCBDE we have performed (we don’t perform laparoscopic choledochotomy), in 4 cases extraction was succesfull, 3 patients underwent conversion into open exploration, and 2 patients were successfully treated with postoperative ERCP. Altogether, we have performed 112 ERCP procedures, of which 43 were diagnostic. A total of 69 patients were treated with ERCP, and ES (preoperatively and postoperatively) with the 82% success rate of stone extraction (57 successful extractions). In cases where ERCP and ES failed we opted for open exploration. When it comes to ERCP and ES, we achieved greatest success with cases of CBDS after cholecystectomy.