Search

Prispevek predstavlja tematsko-motivno navezavo na obdobje baroka v Hiengovi tragikomediji Osvajalec, ki nastavlja ogledalo času svojega nastanka s pomočjo zgodovinskega okvira španskega osvajanja Mehike. Andrej Hieng evocira duha baroka z vrsto baročnih konvencij, od tem minljivosti, nestalnosti, ničevosti in utvare, prek baročnih topik, kot sta "življenje je sen" in "svet kot gledališče", do upodobitve za barok značilnih kontrastov, ki razodevajo napetosti in protislovja sveta v krizi. This paper analyses thematic reference to the Baroque era in Andrej Hieng's tragicomedy Osvajalec (The Conqueror) which holds up a mirror to the period of its creation by using the historical context of the Spanish conquest of Mexico. Hieng evokes the Baroque spirit through a series of Baroque conventions, ranging from themes of transience, inconstancy, vanity, illusion, and Baroque topics such as "life is a dream" and "the world as a stage", to the depiction of some characteristic Baroque contrasts that reveal the tensions and contradictions of a world in crisis.

Kapelski pasijon je poleg Škofjeloškega edino ohranjeno baročno dramsko besedilo v slovenščini in je tako po literarno-estetski strani kakor po širšem pomenu za slovensko kulturo z njim primerljiv. Prispevek predstavi ozadje Kapelskega pasijona in zasnovo njegove elektronske kritične izdaje, predvsem ločeno pripravo in jezikoslovno označevanje diplomatičnega prepisa in kritičnega prepisa. Ena od predstavljenih obogatitev elektronske izdaje je povezava diplomatičnega prepisa z lematizacijo, ki nam služi za prikaz konkordanc njegovega besedja. The Kapla Passion Play is, along with the Škofja Loka Passion Play, the only preserved Slovene dramatic text from the Baroque period and is comparable to it, both from the point of view of literary aesthetics as well as its wider meaning for Slovene culture. The paper presents the background of the Kapla Passion Play and the concept of its critical digital edition, especially the separate preparation of its diplomatic and critical transcriptions. One of the presented enrichments of the digital edition is the lemmatisation of the diplomatic transcription which serves to enable concordances of its vocabulary.

V prispevku skušamo povzeti metode prepisov besedil starejšega slovenskega slovstva (od baroka do zgodnjega 19. stoletja) v znanstvenokritičnih izdajah. Izhajamo iz shematičnega pregleda dosedanjih opredelitev metod posameznih znanstvenokritičnih izdaj rokopisnih besedil. Spremni aparat kritičnega prepisa znanstvenokritičnih izdaj naj bi vseboval sistematični prikaz prečrkovanja s komentarjem in s prečrkovanjem povezano jezikoslovno analizo besedila. The article summarizes the methodology used in the critical transcription of critical editions of Early Modern Slovene literature from the Baroque to the early nineteenth century. It proceeds from a schematic overview of the methodologies used in individual critical editions of manuscript texts to date. The critical transcription of critical editions should be accompanied by a systematic presentation of transliteration with a commentary and a transliteration- related linguistic text analysis.

Avtor obravnava razsvetljensko igro Pogovar od pijače inu ventočejna tega Vina med enim G. Fajmoštram inu medšterjimi Farmanim, ki jo je leta 1791 napisal Silvester Mure kot izvirno slovensko literarno delo. Igra je bila objavljena šele leta 1897 in je bila doslej v slovenski literarni zgodovini prezrta. Avtor s kompozicijsko, tematsko in idejno analizo igre ugotovi njene razsvetljenske in baročne prvine, jo primerja s kanoničnima deloma slovenske posvetne dramatike 18. stoletja ter opozori, da prezrta slovenska razsvetljenska igra anticipira nekatere usmeritve tuje in slovenske dramatike v 20. stoletju. The author discusses the Enlightenment play Pogovar od pijače inu ventočejna tega Vina med enim G. Fajmoštram inu med šterjimi Farmani (Talks about drinking and pouring wine between the parish priest and four parishioners) written by Silvester Mure as an original Slovene literary work towards the end of the 18th century. The play not published the late 19th century and has been ignored by Slovene literary history. Through a compositional, thematic and conceptual analysis the author uncovers the Enlightenment and Baroque elements, compares the play with two recognized Slovene dramatic works from the 18th century, and points out that the ignored Slovene Enlightenment play anticipates some trends in foreign and Slovene dramas of the 20th century.

Poljanski rokopis je obsežen foliant na več kot 700 straneh, ki pomeni eno večjih odkritij novejše slovenske baročne književnosti. Opisan in s faksimilom je predstavljen v Registru slovenskih rokopisov 17. in 18. stoletja. Najden je bil leta 2009 v Poljanah v Poljanski dolini, nastal je okrog leta 1800 kot prepis enega ali več starejših rokopisov literarne zvrsti vita Christi kapucinskega izvora. V prispevku predstavljamo nastajajo~o elektronsko obliko znanstvenokritične izdaje s faksimilom, diplomatičnim in kritičnim prepisom, njunim vzporednim prikazom, besednjakom starejše leksike, prikazom kritičnega prepisa v konkordančniku in študijami. The Poljane Manuscript is a folio-volume on more than 700 pages, considered one of the major recent discoveries of Slovene Baroque literature. The manuscript was discovered in Poljane in Carniola in 2009, where it was probably also used, and is described in the Register of Early Modern Slovene Manuscripts. It was written around 1800 as a transcription of earlier Slovene manuscripts of the Capuchin branch of the vita Christi genre. In the paper we present the digital scholarly edition, which comprises the digital facsimile, the diplomatic transcription, the edited text, the concordances and more.

V prispevku1 obravnavam vidnejše jezikovne značilnosti štajerske rokopisne pesmarice iz sredine 18. stoletja, ki prinaša prve slovenske zapise marijinoceljskih pesmi, ter podajam tudi opis rokopisa. Z analizo in primerjanjem z drugimi tedanjimi pisci slovenskih cerkvenih pesmi (Stržinar, Lavrenčič, Paglovec, Plohel, Andohtlive pejsme) je potrjen vzhodnoštajerski izvor pesmarice, čeprav so se nekateri pisci ozirali k osrednjeslovenskemu jezikovnemu prostoru. The article deals with the prominent linguistic characteristics of a handwritten Styrian hymnbook from the mid-eighteenth century. It is the first Slovene record of the so-called Mariazell Songs. A manuscript description is also provided. Through analysis and comparison with other Slovene hymn writers (Stržinar, Lavrenčič, Paglovec, Plohel, Andohtlive pejsme), the Eastern Styrian source of the hymnbook is confirmed, though some writers from the Central Slovene linguistic area imitated the works.

Pri zbiranju slovenskih pesmaric iz 18. stoletja je bil v Rokopisni zbirki NUK najden fragment rokopisne pesmarice. Pisava dopušča možnost, da bi bila pesmarica lahko delo Adama Skalarja, avtorja Skalarjevega rokopisa. Primerjava obeh rokopisov kaže podobnosti in razlike v duktusu oboje je na kratko predstavljeno v prispevku. Predstavljenih je tudi vseh devet pesmi iz fragmenta (nekaj je okrnjenih) in omenjena povezava z nekaterimi drugimi znanimi tiskanimi in rokopisnimi pesmaricami. While searching for Slovene songbooks from the 18th century in the Manuscript Collection of the National University Library NUK, a fragment of a manuscript songbook was found. The manner of the writing suggests the author of the songbook could be Adam Skalar, the author of Skalar's Manuscript. A comparison of the two manuscripts shows similarities and differences in the ductus, which will be presented in brief. The paper further presents the nine church songs from the manuscript fragment (some fragmentary) and noted its connection to some other well-known printed and manuscript songbooks.

Rad obrađuje likovnu kulturu Zagreba iz motrišta djelovanja isusovačkih kongregacija Blažene Djevice Marije kao naručitelja u vremenskom periodu od dolaska isusovaca u Zagreb 1606. godine do ukinuća isusovačkoga reda 1773. godine. Uzimajući u obzir da je umjetnost marijanskih kongregacija svojim ikonografskim temama povezna s tridentskom pastoralnom disciplinom, odnosno podukom o važnosti života u vjeri, redovitom primanju euharistije te pripremom za dobru smrt i vječni život, u ovom se radu osvrćem na djela slikarstva, kiparstva i primijenjenih umjetnosti koja su odigrala važnu ulogu u svakodnevnom vjerskom životu tadašnjega vjernika. Za analizu teme važnu ulogu ima poslijetridentska ikonografija obrađenih djela. This thesis deals with the artistic culture of Zagreb from the viewpoint of the activities of Jesuit congregations of the Blessed Virgin Mary as the orderers in the time period from the arrival of the Jesuits in Zagreb in 1606 until the abolition of the Jesuit order in 1773. Taking into account that the art of the Marian congregations is connected with its iconographic themes to the Tridentine pastoral discipline, that is, teaching about the importance of life in faith, regular reception of the Eucharist and preparation for a good death and eternal life, in this thesis I look at the works of painting, sculpture and applied arts that played an important role in the daily religious life of the believers at that time. The post-Tridentine iconography of the treated works plays an important role in the analysis of the topic.

Drvena kapela sv. Petra i Pavla u Boku Palanječkom podignuta je 1752. godine kao donacija kanonika zagrebačkog Kaptola Nikole Terihaja u koju je dao postaviti barokni oltar kipara Antuna Reinera, načinjen od drva i sa skulpturalnim prikazima svetih kraljeva Ladislava i Stjepana koji flankiraju sliku sv. Petra iznad koje se nalazi slika sv. Pavla. Čitav interijer kapele oslikan je motivima listova akanta isprepletenih s biljnim viticama, motivima mogranja, baroknih rešetki u kartušama i prikazom sv. Ivana Nepomuka na jednom od panela stropnog tabulata. U predvorju kapele nalazi se još jedna oltarna pala (štafelajna slika) koja prikazuje predaju ključeva sv. Petru, a s istočne strane kapele, iza svetišta pozornost privlači neobičan kameni stup, vjerojatno konstruiran rimskim spolijama. Ovaj rad donosi kronološki pregled povijesti kapele iz arhivskih izvora, osvrće se na protagoniste zaslužne za njezino podizanje, te analizu njezinih elemenata i arhitekture u kontekstu sinteze suvremene poslijetridentske ikonografije i drvene pučke gradnje. The chapel of Saint Peter and Paul in Bok Palanječki was erected in 1752 under the patronage of Kaptol of Zagreb’s canon Nikola Terihaj who commissioned an elaborate wooden altar from the sculptor Antun Reiner, introducing complex iconography of the aftermath of the eccumenical Council of Trent to a small rural community, combining it with wooden architecture specific to the region it’s located in. The chapel is of a simple, rectangular shape with a three-sided apse and a bell tower above the small atrium. It’s built of oak wood in the manner typical in the area around Sisak, to which parish it now belongs. Behind the apse of the chapel there is an interesting stone pillar, unique to a wooden chapel such as this one, most likely built by combining ancient stone from Roman times found nearby. The entire interior of the chapel is colorfully painted with acanthus leaves intertwined with vines and images of pomegranates and latticed cartouches. In the small atrium there is an oil painting of Delivery of the Keys depicting Christ and saint Peter. Another contemporary image is painted on the wood panels of the tabulazzo ceiling, a depiction of saint John of Nepomuk, protector against floods, the disaster that destroyed the older chapel in the same location. The altar is ornamented in the Baroque style, with sculptures of king-saints Ladislaus and Stephen flanking a painting of saint Peter, above which is a smaller painting of saint Paul. This paper gives the overview of the chapel’s history, key protagonists of its time, and a formal analysis of the artworks.

Tema ovoga rada je poslijetridentska ikongrafija sv. Josipa koja se analizira na likovnim primjerima iz dubrovačke kulturne baštine baroknoga razdoblja. U uvodnim poglavljima donosi se pregled teologije i razvoja pobožnosti prema sv. Josipu, s posebnim osvrtom na povijest čašćenja svetca u Habsburškoj Monarhiji i Hrvatskoj te Dubrovačkoj Republici. Hagiografija svetca prati se u kanonskim i izabranim apokrifnim evanđeljima koja će poslužiti kao glavni ikonografski izvori za likovne prikaze svetca. Nadalje, rad sadrži pregled ikonografije sv. Josipa od ranokršćanske umjetnosti do Tridentskoga sabora. U glavnom dijelu rada analizira se jedanaest slika s dubrovačkoga područja koje su izabrane kao reprezentativni primjeri poslijetridentske ikonografije. Uz to, donosi se i osvrt na djelovanje bratovštine drvodjelaca i crkvu sv. Josipa u Dubrovniku. Izabrane slike pripadaju jednoj od tri nove ikonografske teme u poslijetridentskoj umjetnosti: sv. Obitelj, sv. Josip s Djetetom i smrt sv. Josipa. The subject of this thesis is post-Tridentine iconography of St. Joseph, which is analyzed on the art examples from the Dubrovnik cultural heritage of the Baroque period. The introductory chapters provide an overview of theology and the development of devotion to St. Joseph, with special reference to the history of veneration of the saint in the Habsburg Monarchy and Croatia, and Dubrovnik. The saint's hagiography is followed in the canonical and selected apocryphal gospels, which will serve as the main iconographic sources for artistic depictions of the saint. Furthermore, the paper contains an overview of the iconography of St. Joseph from early Christian art to the Council of Trent. In the main part of the paper, eleven paintings from the Dubrovnik area are analyzed, which were chosen as representative examples of post-Tridentine iconography. In addition, there is also a review of the activities of the brotherhood of woodworkers and the church of St. Joseph in Dubrovnik. The selected paintings belong to one of the three new iconographic themes in post-Tridentine art: Holy Family, St. Joseph with the Child and the Death of St. Joseph.

Naručitelji i umjetnici u Rijeci tijekom 17. i 18. stoljeća do sada su bili tek djelomično istraženi i katalogizirani. Stoga je temeljni cilj ove disertacije bio kroz brojne novopronađene arhivske dokumente izraditi analitičan katalog naručitelja i donatora umjetnina, ali i aktivnih majstora u Rijeci tijekom 17. i 18. stoljeća. Pronalaskom dosad nepoznatih arhivskih podataka prvi puta su sustavno prikazane aktivnosti i funkcije pojedinih uglednih naručitelja i donatora. Isto tako nove arhivske vijesti omogućile su brojne podatke o djelatnosti određenih umjetnika i majstora. Metodom atribucije pojedinim je kiparima i altaristima nadopunjen katalog djela na području Kvarnera, ali i u Venetu, Furlaniji i Sloveniji. Konačno, tijekom istraživanja je otkriveno nekoliko dosad u potpunosti nepoznatih zlatara i slikara, a koji su djelovali u gradu tijekom 18. stoljeća. Sustavno arhivsko istraživanje provedeno je u osam arhiva u Hrvatskoj i šest u inozemstvu. Istovremeno su se odvijala i terenska istraživanja u crkvama na širem području Kvarnera, ali i u Veneciji, Venetu, Furlaniji, Austriji i Sloveniji. Stoga je u disertaciji po prvi puta objavljen katalog od 82 umjetnička djela koja se mogu povezati s pojedinim naručiteljima ili donatorima u Rijeci, kao i tablica od 32 arhivski potvrđena nepoznata umjetnika i majstora prisutna u gradu tijekom 18. stoljeća. Osim standardno povijesno-umjetničke analize umjetnina u radu su objavljena mnogobrojna nova saznanja o kontekstu narudžbe određenih djela, kao i o društvenom, rodbinskom i ekonomskom statusu naručitelja ili donatora. Pri pisanju disertacije koristila se, uz to, primijenjena metoda ,,case study”, odnosno analiza pojedinih slučajeva koja se u suvremenim istraživanjima umjetnosti ranog novog vijeka pokazala izuzetno uspješnom. U prvoj polovici 17. stoljeća najznačajnija narudžba u gradu odnosila se na gradnju nove isusovačke crkve svetog Vida zajedno s kolegijem. Projekte za budući kompleks izradio je arhitekt Giacomo Briano, a prvu fazu gradnje crkve do kraja 1640-ih vodio je Francesco Olivieri. Također, riječki redovnici će prvi stupiti u kontakt s altaristom Leonardom Pacassijem kada će započeti barokizacija interijera crkava podizanjem novih mramornih oltara. Glavni oltar u franjevačkoj crkvi na Trsatu podignut sredstvima braće Uzolin 1692. postat će ikonografski obrazac kojeg će slijediti svi riječki naručitelji prilikom naručivanja mramorne opreme za gradske crkve. Tijekom druge polovice 17. stoljeća u gradu djeluju lokalne slikarske radionice Giovannija Francesca Gladicha (Ivan Franjo Gladič) i Giovannija Battiste Cosmina. Međutim, 644 dio uglednih patricijskih obitelji i bogatih trgovaca, ali i redovničkih zajednica naručivali su djela u prvoj četvrtini 18. stoljeća i kod venecijanskog slikara Cristofora Tasce. Riječki isusovci odredili su daljnji put naručivanja mramorne altaristike i opreme kada su 1711. angažirali goričkog altarista Pasqualea Lazzarinija za podizanje novog glavnog oltara u svetom Vidu. Isti majstor će tijekom sljedećih petnaestak godina dobiti i narudžbe za klesanje oltara svetog Petra i Presvetog Sakramenta u Zbornoj crkvi, ali i oltara svetog Ignacije Loyolskog i onog svetog Alojzija Gonzage i Stanislava Kostke u isusovačkoj crkvi. S goričkim altaristom na oltarima za riječke naručitelje surađuje gradišćanski kipar Paolo Zuliani unutar čije je radionice svoju naobrazbu započeo i mladi Antonio Michelazzi. Tih godina s Lazzarinijem jedino neće stupiti u kontakt obitelj Orlando, a koja će novi monumentalni oltar za Zbornu crkvu naručiti kod ljubljanskog altarista Luke Misleja. Istovremeno isusovci angažiraju arhitekta Carla Martinuzzija da bi dovršio gradnju crkve svetog Vida podizanjem galerija i kupole. Dolaskom kipara, altarista i arhitekta Antonija Michelazzija u grad 1727. bogati trgovci i aristokracijske obitelji po prvi puta su dobili mogućnost naručivanja mramornih kipova i oltara u lokalnoj radionici tada smještenoj ispred gradskih zidina. Povoljna ekonomska situacija u Rijeku je privukla i slikare Giovannija Battistu Fayenza i Giuseppea Paoluccija te zlatare Mattiu Cortiva i Giovannija Battistu Fanella. Sve do pojave prvih lokalnih zlatarskih radionica riječki naručitelji su liturgijske predmete nabavljali u prestižnim zlatarskim centrima poput Augsburga, Beča ili Venecije. Tijekom 18. stoljeća kao najvažniji naručitelji i donatori ističu se obitelji Androcha i Orlando te bogati trgovci poput Pietra Felicea Tremaninija, Martina Sumreckera, Cristofora Branchovicha i Giuseppea Minollija. Uz njih, potrebno je spomenuti i pripadnike klera poput svećenika Girolama de Stembergara, pićanskog biskupa Giorgija Saveria Francesca de Marottija, župnika u Donjoj Idriji Riječanina Giovannija Buratellija i arhiđakona Pietra Francesca Svilocosija. Također, veliku ulogu u podizanju mramornih oltara i kupnji novih liturgijskih predmeta imale su riječke redovničke zajednice koje su činili augustinci, isusovci, kapucini i benedektinke, kao i najvažnije bratovštine poput one Gospe Žalosne u crkvi svetog Vida, Bezgrešnog Začeća u samostanu svetog Jeronima te Presvetog Sakramenta i Gospe Karmelske u Zbornoj crkvi. S druge strane, određena naručiteljska aktivnost vezana je uz gradsko vijeće i kapetana, a ona se većinom odnosila na gradnju ili obnovu javnih građevina. Sredinom 18. stoljeća za riječko zlatarstvo posebno je bio važan dolazak salzburškog majstora Francesca Schenfelda oko 1740. u obližnji Bakar. Tog udomaćenog majstora će tijekom sljedećih godina angažirati riječke redovničke zajednice, bratovštine, privatni naručitelji te Zborni kaptol. Istovremeno je u Rijeci djelovao i zlatar Gaspare Anderlich s čijim se djelima susrećemo u riječkoj Zbornoj crkvi. U svibnju 1755. u Rijeci je boravio venecijanski altarist Pietro Fadiga kako bi potpisao ugovor za podizanje oltara svetog Vinka Fererskog u Zbornoj crkvi. Spomenuta narudžba mu je omogućila nove poslove u Rijeci na kojima surađuje s kiparom Marcom Chiereghinijem, a samim time Antonio Michelazzi po prvi puta dobiva konkurenciju u gradu. Značajne urbanističke promjene u Rijeci kroz drugu polovicu 18. stoljeća provodili su arhitekti i inženjeri Francesco Saverio de Bonomo i Anton Gnamb s ciljem poboljšanja i modernizacije grada. Nakon Michelazzijeve smrti 18. rujna 1771. činilo se da će se riječki naručitelji za nabavu oltara i kipova morati ponovno okrenuti furlanskim radionicima. Međutim, već 1775. u grad dolazi kipar, altarist i arhitekt Sebastiano Petruzzi koji nastavlja klesati mramorne oltare i kipove u baraki u blizini Fiumare. Osim toga, on će kao i Michelazzi od 1775. do 1787. u ulozi arhitekta i projektanata sudjelovati u raznim javnim gradnjama. Tih godina u Rijeci djeluje i slikar Giuseppe Candido kojeg su podjednako angažirali privatni naručitelji i kler. Naposljetku, potrebno je spomenuti da je kontinuitet klesanja mramornih kipova i oltara krajem 18. stoljeća nastavio i udomaćeni majstor Saverio Medelin iz Rovinja. Donors and artists active in Rijeka during the 17th and 18th centuries have so far only partially been studied and catalogued. Therefore, the primary goal of this dissertation was to create an analytical catalogue of donors and artwork commissions as well as masters active in Rijeka in this period. Previously unknown activities and roles of notable donors were discovered trough the research of newly found archival documents and presented systematically for the first time. As another result of archival research, new information concerning specific artists and their production has been uncovered as well. By applying the method of attribution, artworks were added to the catalogues raisonnés of certain sculptors and altar builders in the area of the Kvarner Bay as well as Veneto, Friuli and Slovenia. Finally, several completely unknown goldsmiths and painters who worked in Rijeka during the 18th century are brought to light in the thesis. Systematic analysis of archival documents was implemented in eight Croatian and six foreign archives, while field research was done in the churches of the wider Kvarner Bay area, Venice, Veneto, Friuli, Austria and Slovenia. As a result, the dissertation contains a catalogue of 82 artworks which relate to specific donors and commissions in Rijeka and a table with 32 previously unknown artists active locally in the 18th century, whose names and presence are confirmed by archival sources. Other than standard art-historic analysis, the thesis includes numerous news relating to the context of the artworks’ commissions and the donors’ social and financial standing and familial connections. Additionally, the thesis includes several case studies, the method of which was proven very successful in contemporary research of early modern period art. The most significant commission in 17th century Rijeka was the construction of the Jesuit Church of St. Vitus and its adjoining college. The complex was designed by Giacomo Briano, while the first phase of its construction was led by Francesco Olivieri and completed by the end of the 1640s. The Rijeka Jesuits were the first to establish contact with altar builder Leonardo Pacassi, which sparked numerous large-scale renovations of church interiors with marble altarpieces in the baroque style. The high altar of the Trsat Franciscan church, erected in 1692 after the Uzolin brothers’ donation, however, became an iconographic model for other donors in Rijeka interested in furnishing churches in Rijeka. Even though local workshops of painters Giovanni Francesco Gladich (Ivan Franjo Gladič) and Giovanni Battista Cosmin were active in the second half of the 17th century, a number of esteemed patrician families, wealthy merchants and religious orders commissioned paintings from the Venetian painter Cristoforo Tasca as well in the first quarter of the 18th century. The Rijeka Jesuits paved the way for marble altar commissions in the 18th century when they hired Gorizian altar builder Pasquale Lazzarini for the construction of the new high altar in the Church of St. Vitus in 1711. In the following 15 years, Lazzarini executed altars dedicated to St. Peter and the Most Blessed Sacrament in the Collegiate Church as well as altars of St. Ignatius of Loyola and Sts. Aloysius Gonzaga and Stanislaus Kostka in the Jesuit church. The Rijeka altars by Lazzarini were executed in collaboration with sculptor Paolo Zuliani from Gradisca d’Isonzo, under whom young Antonio Michelazzi started his training in sculpting. The only donors in Rijeka who did not commission from Lazzarini in this period are the members of the Orlando family, who in turn hired sculptor Luka Mislej from Ljubljana to build a new monumental altar for the Collegiate Church. At this time, the Rijeka Jesuits hired architect Carlo Martinuzzi to complete the Church of St. Vitus by erecting a gallery and a dome above its circular nave. With the arrival of sculptor, altar builder and architect Antonio Michelazzi in Rijeka in 1727, wealthy merchants and noble families were presented with an opportunity to commission marble sculptures and altars from a local workshop situated in front of the city walls. As Rijeka experienced favourable economic conditions in this period, painters Giovanni Battista Fayenz and Giuseppe Paoluci as well as goldsmiths Mattia Cortivo and Giovanni Battista Fanello were drawn to the prospering city. Until the formation of local goldsmith’s workshops, the citizens of Rijeka would usually acquire liturgical objects from European centres of this trade such as Augsburg, Vienna or Venice. The Androcha and the Orlando families and wealthy merchants such as Pietro Felice Tremanini, Martin Sumrecker, Cristoforo Brancovich and Giuseppe Minolli stand out as some of the most significant donors of 18th century Rijeka. In addition to them, members of the clergy also made significant commissions, such as Girolamo de Stembergar, Bishop of Pićan Giorgio Saverio Francesco de Marotti, Donja Idrija’s minister Giovanni Buratelli (originally from Rijeka) and archdeacon Pietro Francesco Svilocosi. Religious orders in Rijeka, such as the Augustinians, Jesuits, Capuchins and Benedictines, played an important role when it came to erecting marble altars and acquiring new liturgical objects as well. This was also true of several confraternities, such as the Confraternity of Our Lady of Sorrow in the Church of St. Vitus, the Confraternity of the Immaculate Conception in the Monastery of St. Hieronymus and the Confraternities of the Most Blesses Sacrament and of Our Lady of Mount Carmel in the Collegiate Church. Certain commissions of mostly architecture and renovation of public buildings were, on the other hand, related to the City Council and the Governor of Rijeka. One of the most significant events for the development of goldsmithery in Rijeka in the 18th century was the arrival of Salzburg master Francesco Schenfeld to the nearby town of Bakar around 1740. Religious orders, confraternities, private donors and the Cathedral chapter in Rijeka made numerous commissions from this master in the following years. Goldsmith Gaspare Anderlich, whose works can be found in the Collegiate Church, was also active in Rijeka around this time. Venetian altar builder Pietro Fadiga resided in Rijeka in May 1755 in order to sign a contract in which he agreed to construct an altar dedicated to St. Vincent Ferrer in the Collegiate Church. The contract created an opportunity for Fadiga to gain several other commissions in Rijeka, executed in collaboration with Marco Chiereghini. This was the first time that Antonio Michelazzi had to work competitively alongside other sculptors in Rijeka. The most significant changes in 18th century urban planning of Rijeka were implemented by architects and engineers Francesco Saverio de Bonomo and Anton Gnamb, whose goal was to improve and modernise the city. After the death of Michelazzi on 18 September 1771, it seemed that donors from Rijeka interested in acquiring altars and sculptures would have no other choice than to turn to Friulan workshops once again. However, sculptor, architect and altar builder Sebastiano Petruzzi arrived in Rijeka in 1775 and continued to produce statues and construct altars in a shack near Rijeka’s Fiumara. Similarly to Michelazzi, Petruzzi participated in several public building projects from 1775 to 1787. Painter Giuseppe Candido, equally hired by private donors and the clergy, also resided and worked in Rijeka in this period. Finally, it should be noted that sculptor Saverio Medelin from Rovinj, residing in Rijeka at the end of the 18th century, preserved the continuity of local marble sculpture production.

Icons in the Podlasie region are among the most interesting cultural phenomena there, but their history has not been researched to this day. This conclusion applies to the icons of the baroque period. Most of them are probably icons intended for Uniate Churches. The author discusses several of such icons., Ikony na Podlasiu należą do najciekawszych zjawisk kulturowych, ale ich dzieje nie są do dziś zbadane. W artykule zostały omówione dzieła okresu baroku. Większość z nich najprawdopodobniej było przeznaczonych dla cerkwi unickich. Autorka omawia kilka z tych ikon.

At the center of Iavors’kyi’s interest is man in his relation to God, the world, nature and fate. The starting point is the Aristotelian concept of man imagined under the form of microcosm and macrocosm perceived as a thinking and exalted being, created in the image and likeness of God, which, however, has a defective, transient and sinful nature. Because of his flawed nature, man does not decide his own fate, so on earth, he cannot experience happiness. Happiness, based on the notion of infinity, immortality, irreversibility and inner peace (passionlessness), is only available in heaven, according to the author. In response to this paradox, the preacher combines the theology of happiness with the theology of salvation, and develops a theory of good and “active” life, according to which man will be able to overcome obstacles, gain influence over his own destiny and achieve partial happiness in mortality and full happiness in heaven., W centrum zainteresowania Jaworskiego stoi człowiek w swojej relacji do Boga, świata, natury, losu. Punktem wyjścia jest arystoteliańska koncepcja człowieka wyobrażonego pod formą mikroi makrokosmosu postrzeganego jako istota myśląca i wywyższona, stworzona na obraz i podobieństwo Boga, która jednak posiada zdefektowaną, przemijającą i grzeszną naturę. Z powodu ułomnej natury człowiek nie decyduje o własnym losie, więc na ziemi nie może zaznać szczęścia. Szczęście, oparte na pojęciu nieskończoności, nieśmiertelności, nieodwracalności i spokoju wewnętrznego (beznamiętności), dostępne jest według autora tylko w niebie. W odpowiedzi na ten paradoks kaznodzieja łączy teologię szczęścia z teologią zbawienia, opracowuje teorię dobrego i „czynnego” (aktywnego) życia, zgodnie z którą człowiek będzie zdolny pokonywać przeszkody, zdobywać wpływ na własny los i osiągać częściowe szczęście w życiu doczesnym oraz pełne szczęście w niebie.

Crkva sv. Marka jedna je od najprepoznatljivijih sakralnih građevina grada Zagreba. Sagrađena u srednjem vijeku, crkva nosi obilježja mnogih stilskih razdoblja, no obilježja baroknog razdoblja suvremenom su promatraču danas većinom nevidljiva. U razdoblju XVII., a posebice XVIII. stoljeća crkva je bila dom jednom od najraskošnijih baroknih interijera kontinentalne Hrvatske. U njoj se od XVIII. stoljeća do obnove u XIX. stoljeću nalazilo trinaest baroknih i rokoko oltara te propovjedaonica. Oni su danas većinom izgubljeni ili su njihovi dijelovi muzealizirani. Samo je jedan oltar i dalje u uporabi. Ovom je diplomskom radu cilj predočiti barokni interijer crkve sredinom XVIII. stoljeća te kontekstualizirati okolnosti nastanka, nestanka i ikonografije oltara. Prvi dio rada posvećen je uvodu i kritičkom osvrtu na malobrojnu literaturu o baroknom periodu crkve. Drugi dio rada posvećen je povijesnom kontekstu prije barokne obnove. Treći je dio rada bavi se baroknim periodom: obnovom, naručiteljima oltara, kiparima i samim skulpturama, ikonografskom analizom istih i prijedlogom virtualne restitucije. Četvrti dio rada kontekstualizira razdoblje nakon baroka i sudbinu oltara. Peti je dio potpuni katalog svih oltara crkve u XVIII. stoljeću. Rad završava zaključkom i popisom korištene literature i slikovnih izvora. St. Mark's Church is one of the most recognisable sacred historical buildings in Zagreb. Built in medieval times, the church has been a witness to many historical, liturgical and stylistic changes. In the 17th and the 18th century the church was home to one of the richest baroque interiors in continental Croatia. There were thirteen altars with more than hundred sculptures altogether, each of the altars representing one of the city’s numerous guilds. However, to a contemporary eye the baroque layer is invisible today. With the arrival of the 19th century and the purification fashion in art history, much of the earlier inventory was forever lost or found its new home in museums. The aim of this thesis is to present the complete catalogue of all the altars in the middle of the 18th century and to offer a virtual restitution of the interior. In order to do that the researcher analysed the available literature concerned with the baroque period in the church and did the archival research. In the first part of the thesis the researcher gives a critical review of the literature. In the second part of the research there is a short historical overview of the pre-baroque period and the post-baroque period as well as the elaborated analysis of the baroque renovation, iconography and all the preserved baroque sculptures. An important discovery during research was a complete photo documentation of the preserved sculptures in the photo-archive of the Institute of Art History which has helped to offer a better insight into the inventory. The most important parts of the thesis are the virtual restitution, which was done according to canonical visitations in Photoshop, and the complete catalogue of all the altars from the church. The catalogue provides an overview of all thirteen altars and the pulpit regarding the sculptures, iconography, the guilds and the donors. It acknowledges that today there are in fact two preserved altars from the church, whereas in the previous literature only one was assumed to be preserved.

Baroque composer had different reasons for presenting work, such as church duties, works performed in public places, special orders, and instrument methods for amateurs interested in music. Therefore, a composer of the period had to write constantly. This situation contains two important elements in music writing. Firstly, the composer had to be a master performer and improviser in this intense tempo. Secondly, although very productive, the composer cannot keep up with original compositions. Therefore, he used his own melodies and other composers’ themes in works for different instruments. This establishes as one of the important writing methods of the Baroque era and is frequently seen in Bach’s works, the most dominant name of the period. This feature of the Baroque era is not accepted in the context of the copyright laws of today’s music industry. However, in the 1980s, under the leadership of Stallman, the free software movement for creative production was initiated, claiming that the laws in question were no longer functional and that new forms of intellectual property were needed with new technology. This movement is an ideological approach that defends the idea of freedom in the producer, product, and consumer context and called “Copyleft” with its stance against Copyright., Barok dönem bestecisi için yapıtını ortaya koymanın farklı nedenleri bulunmakta. Kilise görevleri, halka açık yerlerde seslendirilen eserler, özel siparişler, müzikle ilgilenen amatörler için çalgı metodları. Bu yüzden dönem bestecisi sürekli yazmak zorundadır. Bu durum müzik yazımında iki önemli unsuru barındırır. İlki, bu yoğun tempo içinde besteci aynı zamanda usta bir seslendirici ve doğaçlama ustası olmak zorundadır. İkincisi ise besteci her ne kadar çok üretken olmak zorunda olsa da özgün yapıtlar vermeye yetişmesi olanaksızdır. Bu yüzden gerek kendi ezgilerini gerekse diğer bestecilerin temalarını farklı çalgılar için yazdığı eserlerde kullanmak zorundadır. Bu, aynı zamanda barok dönemin önemli eser yazma yöntemlerinden biri olarak yerleşir ve dönemin en baskın ismi Johann Sebastian Bach’ta sıkça görülür. Barok dönemin bu özelliği, günümüz müzik endüstrisinin copyright yasaları bağlamında kabul görmez. Ancak 1980’li yıllarda, Stallman öncülüğünde söz konusu yasaların yeni teknolojiyle birlikte artık işlevsel olmadığı öne sürülerek yaratıcı üretimler için “free software” hareketi başlatılır. Bu hareket, üretici, ürün ve tüketici bağlamlarında özgürlük fikrini savunan ideolojik bir yaklaşımdır. Copyright’a karşı duruş özelliğiyle “Copyleft” olarak isimlendirilir. Günümüzde copyleft yaklaşımının müziğe olan yansımasını, farklı platformlarda yer alan playlistler aracılığıyla gözlemlemek mümkün. Aynı zamanda Twitch örneğinde olduğu gibi bir yayın politikası olarak da karşımıza çıkmakta.

U radu se proučava koncept romantične ljubavi u djelima hrvatske književnosti od 16. do 19. stoljeća. Koncept se romantične ljubavi analizira u sljedećem korpusu književnih tekstova: Robinja autora Hanibala Lucića, Grižula autora Marina Držića, Pavlimir i Danica autora Junija Palmotića i Teuta autora Dimitrija Demetera. Istražuju se sličnosti i razlike između ljubavnih zapleta različitih drama. Rad se teorijski temelji studijama iz područja sociologije i psihologije, autora Niklasa Luhmanna, Pavla Brajše i Hellen Fisher. U radu se jednako tako uzimaju u obzir osobitosti različitih književnopovijesnih razdoblja kojima odabrani književni tekstovi pripadaju: renesansne, baroka i romantizma. The paper studies the concept of romantic love in works of Croatian literature from the 16th to the 19th century. The concept of romantic love is analyzed in the following corpus of literary texts: Robinja by Hanibal Lucić, Grižula by Marin Držić, Pavlimir and Danica by Junije Palmotić and Teuta by Dimitrije Demeter. The similarities and differences between the love plots of different dramas are explored. The work is theoretically based on studies from the fields of sociology and psychology, by Niklas Luhmann, Pavle Brajša and Hellen Fisher. The work also takes into account the peculiarities of different literary and historical periods to which the selected literary texts belong: Renaissance, Baroque and Romanticism.

The aim of this article is to trace the influence of the polemical works of the Jesuit priest Piotr Skarga (1536–1612) on the religious life of Ukraine and on the Ukrainian culture of his era. The writings of Piotr Skarga, Stanislaw Orzechowski, Benedict Herbest, Herasym Smotrytsky, Ivan Vyshensky, and Hypatius Potius are the sources examined in the author’s scholarly study. Works about Skarga and his era by Józef Tretiak, Ludowik Piechnik, Janusz Tazbir, and Stanisław Cieślak, writings about interfaith polemics concern- ing the Union of Brest by Volodymyr Antonovych, Nikolaj Skabalanovich, Stepan Golubev, Vladimir Zavitnevich, Ivan Franko, Mykhailo Hrushevskyi, Kyrylo Studynskyi, Porfyriy Yaremenko, Ihor Mytsko, Borys Gudziak, Vitalii Shevchenko, Leonid Tymoshenko, and Ruslan Tkachuk, as well as courses in the history of Ukrainian literature are analyzed to comprehensively present Skarga’s impact on Ukrainian culture. A comparative methodol- ogy is applied. Skarga’s writing talent was brought out during his stay in Vilnius – one of the centers of Reformation movements in the Polish- Lithuanian Commonwealth, the residence of Kyiv Orthodox Metropolitans (1416–1795). The multi-confessionalism of Vilnius challenged Skarga. He wrote O jedności Kościoła Bożego (1577) – a book in which he expounds Tridentine ecclesiology, enumerating from his point of view heresies and schisms characteristic of the Orthodox East. He outlines the prospects of returning the Church of Kyiv to unity with the Apostolic See of Rome. In 1596 the Synod of Brest proclaimed union with the Catholic Church. Skarga was present at the synod as an observer and adviser. He pub- lished a documentary description of the synod’s proceedings – the book Synod Brzeski with an appendix – Obrona Synodu Brzeskiego (1597), which defends the canonical validity of the synod, adding a historical retrospec- tive to justify the need to overcome schism. These works became important catalysts in the development of the Ukrainian Greek Catholic Church, which proved its viability during the period of persecution and entered the post-communist era as a most creative spiritual force, combining the careful nurturing of local church tradition with the universality of the apostolic mission., Celem artykułu jest prześledzenie wpływu polemicznych dzieł księdza Piotra Skargi (1536–1612) na życie religijne Ukrainy i kulturę ukraińską ówczesnej epoki. Źródłem badań są prace Piotra Skargi, Stanisława Orzechowskiego, Benedykta Herbesta, Herasyma Smotrzyskiego, Iwana Wyszeńskiego, Hipacego Pocieja. Podstawą naukową analizy wpływu Skargi na kulturę ukraińską są poświęcone jego osobie i czasom, w których żył i tworzył, prace: Józefa Tretiaka, Ludowika Piechnika, Janusza Tazbira, Stanisława Cieślaka oraz publikacje traktujące o międzywyznaniowej polemice epoki unii brzeskiej: Volodymyra Antonovycha, Nikolaja Skabalanovicha, Stepana Golubeva, Vladimira Zavitnevicha, Ivana Franki, Mykhaila Hrushevskiego, Kyryla Studynskiego, Porfyrego Yaremenki, Ihora Mytska, Borysa Gudziaka, Vitalija Shevchenki, Leonida Tymoshenki, Ruslana Tkachuka, a także kursy z historii literatury ukraińskiej. W analizie preferowana jest metoda porównawcza. Przebudzenie się pisarskiego talentu Skargi związane jest z jego pobytem w Wilnie, jednym z ośrodków ruchów reformacyjnych w Rzeczypospolitej Obojga Narodów, katedrze głównej prawosławnej metropolii kijowskiej (1415–1795). Wyzwaniem dla Skargi stała się wielowyznaniowość Wilna. Napisał książkę O jedności Kościoła Bożego (1577), w której wykłada trydencką koncepcję eklezjologiczną, odsłania obraz herezji i schizm prześladujących prawosławny Wschód, zarysowuje perspektywy powrotu metropolii kijowskiej do jednoś i ze Stolicą Apostolską. Książka ta, wznowiona w 1590 r., była ważnym impulsem do rozpoczęcia polemiki międzywyznaniowej i poszukiwania przez ukraińskich i białoruskich biskupów prawosławnych środków do przezwyciężenia schizmy. W 1596 r. Synod Brzeski ogłosił zjednoczenie z Kościołem katolickim. Skarga był obecny na synodzie jako obserwator i doradca. W 1597 r. opublikował dokumentalny opis jego przebiegu – księgę Synod Brzeski i jej załącznik: Obrona Synodu Brzeskiego, które bronią kanonicznej ważności synodu, dodając retrospektywę historyczną uzasadniającą konieczność przezwyciężenia schizmy. Dzieła te stały się ważnym czynnikiem w rozwoju Ukraińskiego Kościoła Greckokatolickiego, który udowodnił swoją żywotność w okresie prześladowań i wszedł w epokę postkomunistyczną jako najbardziej twórcza siła duchowa, łącząc staranne pielęgnowanie lokalnej tradycji kościelnej z uniwersalnością misji apostolskiej.

In my PhD dissertation the theoretical and compositional vieuw of Johann David Heinichen as presented in his Neu erfundene und gründliche Anweisung (Hamburg 1711) [H 1711] and in Der General-Bass in der Composition (Dresden 1728) [H 1728] have been examined. Heinichen’s life as theoretician and composer can be defined by place of residence. Heinichens early professional period took place in Leipzig, with studies in music at the Thomasschule and law at the University of Leipzig. During this period Heinichen was engaged at the Leipzig Opera as composer and thorough-bass-player. Both university and opera provided the social and cultural context within which he wrote his Neu erfundene und Gründliche Anweisung. This early study advocates independent critical thinking, free from all speculative influences. This stance supported Christian Thomasius’ independent, objective acquisition of knowledge as proposed in his Vernunfftlehre (1691). Johann Walch in his Philosophisches Lexicon (1726) defines this new knowledge as “Weltweisheit”: independent, objective reasoning purely focused on human and worldly problems. In H 1711 the harmony is simple, based on major and minor scales, dissonances are avoided. Chords are played in four part-arrangements, placing the bass-note in the left hand and three notes in the right hand. This way of playing chords was a break with previous notation-traditions. In the second part of H 1711 the new practice of not-figured basses of the new theatrical style are practiced. Heinichens’s second period took place in Venice (1711-1716/1717) where he found himself in the middle of the gallant tradition of opera. During his third period (1717- 1729) Heinichen stayed at the Court of Dresden, where he was tasked with writing compositions to celebrate the marriage of Friedrich August II. 1722 marks the first drafts of Der General-Bass in der Composition, (H 1728) a study self-published in 1728 after numerous setbacks. This second study promotes the new gallant style. Numerous and lengthy footnotes, containing personal observations and discussions on musical and esthetical principles make this work strikingly different from the Anweisung (1711). In the ‘Einleitung’ innovation is present in theoretical ideas about composition in which “der Gout”, “the personal taste”, plays a new and important role; the emphasis on personal taste was from now on the aim of compositions. This focus places Heinichen at the center of an esthetic transformation in which personal pleasure was considered the purpose of a composition. Individual pleasure took precedence over God’s honor: personal taste became a strong factor in the independent thinking of “Weltweisheit” and in the gallant thinking about music. However there are several elements in Heinichen’s compositions contradicting the new gallant style, where the melody is all important. So are Heinichen’s architectural importance of the bass and his preference for full-voiced chords and dissonances, “falsae”, characteristics of an earlier baroque way of music-thinking. The musical taste of the early eighteenth century evolved from a rich language to graceful melodies with sober basses. This new gallant music experience was remote from Heinichen’ architectural harmonic language as proposed in H 1728.

Ovaj rad govori o književnom i kulturnom stvaralaštvu Ane Katarine Frankopan Zrinski (o. 1625–1673). U prvom dijelu rada prikazuje se Katarinina biografija, njezino književno stvaralaštvo u djelima književne historiografije te njezino kulturno djelovanje, tj. njezina briga da se knjige tiskaju i rašire među čitatelje. U drugom dijelu rada predstavlja se djelo koje je izdano pod Katarininim mecenatstvom, molitvenik Dvoji dušni kinč, Baltazara Milovca. Zatim se analizira Katarinin molitvenik Putni tovaruš, s naglaskom na autoričin predgovor i uvodnu pjesmu. Potom slijedi prikaz zbirke pjesama-gatalica Sibila, koja je dokaz postojanja popularnih zabavnih formi na dvorovima Zrinskih i Frankopana. U središnjem dijelu rada detaljnije se analizira nedavno pronađena Pjesmarica Ane Katarine Zrinske, koja pokazuje Katarininu versifikatorsku vještinu, ali i važnost njezine uloge kako u ozaljskom jezično-književnom krugu tako i u književnoj historiografiji. Na kraju se prikazuje Katarinin kulturno-politički utjecaj u stvaranju zrinsko-frankopanskoga kulta te literalizacija njezina lika od demonizacije u političkim pjesmama poslije urote preko nacionalne heroine u književnim djelima 19. i 20. stoljeća do prikaza u suvremenim djelima. This thesis is about the literary and cultural work of Ana Katarina Frankopan Zrinski (d. 1625–1673). In the first part, the author describes Katarina's biography, her literary work in literary works of historiography, and her cultural activities, that is her concern for books to be printed and distributed among readers. In the second part of the thesis, author presents a work published under Catherine's patronage, the prayer book Dvoji dušni kinč, by Baltazar Milovec. Afterwards Katarina's prayer book Putni tovaruš is analyzed, with an emphasis on the author's preface and introductory poem. Later is followed by a presentation of the collection of poems-fortune tellers Sibila, which is proof of the existence of popular entertainment forms at the courts of Zrinski and Frankopan. In the central part of the thesis, author analyzes in detail recently found Songbook of Ana Katarina Zrinske, which shows Katarina's versification skills, but also the importance of her role in the Ozalj language and literature circle and in literary historiography. Finally, Katarina's cultural-political influence in the creation of the Zrinsko-Frankopan cult is presented, as well as the literalization of her character from demonization in political songs after conspiracy through national heroine in 19th and 20th-century literary works to contemporary works.

Lokalitet na kojemu se nalazi današnja katedralna crkva Uzvišenja Svetog Križa u Sisku je mjesto na kojemu se crkva nalazila kroz svoju čitavu povijest pa tako i tijekom baroknog razdoblja. Dok je u XVII. stoljeću zidana crkva jednobrodna sa tabulatom, užim svetištem, sakristijom na strani evanđelja te zvonikom iznad atrija, u XVIII. stoljeću radi se o jednobrodnoj crkvi sa nadsvođenim užim svetištem i nadsvođenim brodom te zvonikom na sjevernoj strani pročelja na više katova s baroknom lukovicom. Crkva pripada takozvanom tipu Wandpfeilerkirche budući da unutar svoje konstrukcije ima zidane stubove koji nose svod. Godine 1714. u crkvu je smješten glavni oltar Uzvišenja Svetog Križa, posljednje djelo pavlinske kiparske radionice Tome Jurjevića i Pavla Beline koji je nakon potresa s početka XX. stoljeća preseljen u Jasenovac te je od tada doživio mnoge preinake. U stručnoj literaturi poznat je kao Jasenovački oltar. Barokna crkva je posvećena 1765. godine te je tijekom čitavog baroknog razdoblja bila pod upravom Zagrebačkog stolnog kaptola. Promjene u neoklasicističkom stilu doživjela je nakon stradanja u potresu 1909. godine, a zbog potresa 2020. godine zvonik je srušen te se crkva trenutno nalazi u obnovi. Ovaj rad ima za cilj dati sveopći prikaz poznatih podataka o crkvi iz njene prošlosti te se temelji na najnovijoj stručnoj literaturi, podacima iz kanonskih vizitacija te župne spomenice. The site of today's cathedral church of the Exaltation of the Holy Cross in Sisak is the place where the church was located throughout its history, including the Baroque period. While in the 17th century it was a single-nave church with a wooden painted ceiling, a narrow sanctuary, a sacristy on the side of the Gospel and a bell tower above the atrium, in the 18th century it was a single-nave church with a vaulted sanctuary, a vaulted nave and a bell tower on the north side of the façade on several floors with a baroque bulb. The church belongs to the socalled Wandpfeilerkirche type, as it has masonry pillars that support the vault. In the year 1714, the main altar of the Exaltation of the Holy Cross was located in the church. It was the last work of the Pauline Fathers sculpture workshop of Tomo Jurjević and Pavao Belina. After the earthquake at the beginning of the 20th century the altar had been moved to Jasenovac and has since experienced many adjustments. In the academic literature the altar is known as the Jasenovac altar. The baroque church was dedicated in the year 1765 and it was under the direction of Zagreb’s Cathedral chapter throughout the Baroque period. The church underwent changes in neoclassical style after the earthquake in the year 1909, and due to the earthquake in the year 2020, the bell tower was demolished and the church is currently being renovated. This paper aims to give a general overview of known data about the church from its past and it is based on the latest professional literature, data from canonical visitations and the parish memorial book. Der Standort der heutigen Domkirche der Erhöhung des Heiligen Kreuzes in Sisak ist der Ort, an dem sich die Kirche während ihrer gesamten Geschichte, einschließlich der Barockzeit, befand. Während die Kirche im 17. Jahrhundert eine Einschiffkirche mit einer bemalten Holzdecke, einem schmalen Altarraum, einer Sakristei an der Seite des Evangeliums und einem Glockenturm über dem Atrium war, war die Kirche im 18. Jahrhundert eine Einschiffkirche mit einem gewölbten Altarraum, einem gewölbten Langhaus und einem Glockenturm an der Nordseite der Fassade, über mehrere Stockwerke hoch, mit einem barocken Zwiebelhelm. Die Kirche gehört zum sogenannten Wandpfeilerkirchentyp, da sie gemauerte Pfeiler hat, die das Gewölbe tragen. Im Jahr 1714 befand sich in der Kirche der Hauptaltar der Erhöhung des Heiligen Kreuzes. Es war das letzte Werk der Pauliner Bildhauerwerkstatt von Tomo Jurjević und Pavao Belina. Nach dem Erdbeben zu Beginn des 20. Jahrhunderts wurde der Altar nach Jasenovac verlegt und hat seitdem viele Umbauten erfahren. In der wissenschaftlichen Literatur ist der Altar als Jasenovac-Altar bekannt. Die Barockkirche wurde im Jahr 1765 eingeweiht und stand während der gesamten Barockzeit unter der Leitung des Domkapitels von Zagreb. Die Kirche wurde nach dem Erdbeben im Jahr 1909 im neoklassizistischen Stil verändert, und aufgrund des Erdbebens im Jahr 2020 wurde der Glockenturm abgerissen und die Kirche wird derzeit renoviert. Diese Arbeit möchte einen allgemeinen Überblick über bekannte Daten über die Kirche aus ihrer Vergangenheit geben und basiert auf der neuesten Fachliteratur, Daten aus kanonischen Visitationen und dem Pfarrgedenkbuch.

Osmanlı Devleti XVII. yüzyıl sonlarında Avrupa devletleri karşısında aldığı askerî yenilgiler sonrasında XVIII. yüzyıl başlarından itibaren Batı’yla ilişiklerini sistematik hâle getirmeye başlamıştır. “Batılılaşma” olarak adlandırılan hareketler Sultan III. Selim Dönemi’nde (1789-1807) daha bilinçli bir şekilde sürdürülmüş, özellikle askerî sahadaki yeniliklerin izleri, toplumsal ve siyasi alanda olduğu kadar kültür ve sanatta da seçilir olmuştur. Yeniliklerden nasibini alan tezhip sanatında da farklı uygulamalar yer bulmuştur. Barok ve rokoko üsluplarının Türk zevki ile birleşmesi neticesinde “Türk rokokosu” olarak adlandırılan üslupta eserler verilmiştir. Bununla beraber klasik kaideler motif, desen ve işçilikteki kayıplara rağmen uygulanmaya devam etmiştir. Bu makaleye konu olan el yazması eser, İstanbul Üniversitesi Nadir Eserler Kütüphânesi T. 5526 numarada kayıtlı Dîvân-ı İlhâmî nüshasıdır. Dönemine göre tezyinatı özenli bir şekilde yapılmış klasik usuldeki eserlerden olan yazma, bulunduğu kütüphanede sayfa sayfa incelenmiş, eb’adı, bezemeli sayfaları tespit edilmiştir. Nitel araştırma yönteminin kullanıldığı araştırmada eserin künye bilgileri verilmiş, bezemeli sayfaları desen analizi yapılarak ayrıntılı bir şekilde anlatılmıştır. After the military defeats against the European States at the end of the XVII century, the Ottoman Empire began to systematize its relations with the West from the beginning of the XVIII century. “Westernization” movements were carried out more consciously during the reign of Sultan Selim III (1789-1807), especially the traces of the innovations made in the military field have become prominent in culture and art as well as in the social and political field. There were also different applications in the art of book illumination, which had its share of innovations. As a result of the combination of baroque and rococo styles with Turkish taste, works in the style called “Turkish rococo” were produced. However, the classical rules continued to be applied despite the losses in motifs, patterns and techniques. The manuscript that is the subject of this article is the Dîvân-ı İlhâmî copy registered at Istanbul University Rare Works Library T. 5526. Imprint information of the Divan, which is one of the works in the classical style, whose decorations were made meticulously according to its period, is given, and its decorated pages are explained in detail by analyzing the pattern.

Povijest Našica može se pratiti od 13. stoljeća, odnosno od prvog spomena grada, a do dolaska obitelji Pejačević u 18. stoljeću ključnu ulogu u razvoju grada imali su franjevci koji su u središtu mjesta podigli crkvu sa samostanom oko koje je započelo formiranje trga ljevkastog oblika na kojemu je započela izgradnja najprije trošnih kuća od slabih materijala, a kasnije i onih od čvršćih materijala. Uz franjevce, veliki značaj imala je i obitelj Aba koja je poticala naseljavanje ljudi iz raznih krajeva koji su potom kroz razvoj trgovine i obrta pridonosili i razvoju samoga grada. Za prodora Turaka, pod čijom su vlašću Našice bile 155 godina, bio je prekinut daljnji gospodarski razvoj grada. Nedugo nakon uspostavljanja habsburške vlasti, našički posjed dolazi u vlasništvo obitelj Pejačević i tada započinje novo razdoblje koje je obilježeno intenzivnom izgradnjom u 19. stoljeću koja se kasnije nastavila još intenzivnije i kroz cijelo 20. stoljeće. U 19. stoljeću započinje razvoj Našica kao trgovišta kroz doseljavanje brojnih trgovaca i obrtnika među kojima su se posebno isticali Židovi koji su uz gradnju stambenih i stambeno-poslovnih objekata dali podići i jednu od najljepših sinagoga u Hrvatskoj. Na potezu od novoizgrađenog dvorca obitelji Pejačević do franjevačke crkve i samostana grade se prizemnice i jednokatnice javne i stambeno-poslovne namjene u historicističkom stilu. Osim u užem centru grada, cijeli niz historicističkih objekata izgrađen je u tada najstarijim ulicama koje danas nose naziv Ulica J. J. Strossmayera, Ulica kralja Tomislava te Ulica braće Radića. U 20. stoljeću dolazi do najvećih promjena u Našicama, i u urbanom razvitku i u arhitekturi. Nakon Drugog svjetskog rata izgrađen je velik broj javnih i stambenih objekata u samom centru grada, ali i šire. Vinogradi i hrastove šume ustupaju mjesto novim ulicama, dok se najstarije ulice dalje proširuju. Glavni našički trg polako dobiva svoje današnje lice izgradnjom zgrade Gradske uprave i Policijske postaje, Kreditne banke, robne kuće te novog hotela „Park“. Od ostalih javnih građevina svakako valja spomenuti i novu osnovnu i srednju školu u Ulici Augusta Cesarca, novi dječji vrtić, dom zdravlja, bolnicu, poštu, šumariju, veterinarsku stanicu te novu zgradu željezničkog kolodvora. Uz snažnu stambenu izgradnju u periodu nakon Drugog svjetskog rata grad Našice preoblikovan je u potpuno funkcionalan grad intenzivnog razvoja koji se nastavlja sve do danas. The history of Našice dates back to the 13th century – that is, to the town’s first mention. Up until the arrival of the Pejačević family in the 18th century, the Franciscans played a key role in the town’s development – they built a church with a monastery in the town center around which a funnel-shaped square started developing. The first houses erected around the square were dilapidated, built with weak and inferior materials, with the solid material houses appearing later on. Besides the Franciscans, the Aba family was of great importance to the town – they encouraged the immigration of people from all over the region, which in turn prompted the development of trade and crafts, that way contributing to the general development of the town. During the Ottoman invasion (Našice had been under their authority for 155 years) further economic development of the town was interrupted. Not long after the establishment of Habsburg rule Našice became a property of the Pejačević family. It was a period characterized by intensive construction development in the 19th century, and an even more intensive one in the 20th century. In the 19th century, Našice began developing as a market town, assisted by the immigration of primarily Jewish merchants and craftsmen which, in addition to building many residential and commercial establishments, erected one of the most lavish synagogues in Croatia. During that time, many single-story public, residential and commercial Historicist houses were constructed in the area stretching from the newly-built Pejačević castle to the Franciscan church and monastery. A series of Historicist buildings was erected not only in the very center of the town, but on its oldest streets as well – today they are called the Josip Juraj Strossmayer Street, King Tomislav Street and Radić Brothers Street. The 20th century brings about the biggest changes in Našice, both in urban development as well as architecture. After World War II, a large number of public and residential buildings was erected in the town center as well the surrounding areas. Vineyards and oak forests gave way to new streets while the older ones were expanded. With the construction of the town hall, the police station, the bank, the department store and the new hotel “Park”, the main square of Našice slowly assumed its current look. Among other things, it is worth mentioning the construction of a new elementary and high school in August Cesarec Street, a new kindergarten, a community health center, a hospital, a post office, a forestry, a veterinary clinic and a new train station building. Thanks to intensive residential construction after World War II, the town of Našice has been reshaped into an entirely functional town with its development continuing to this day.

Teoretičari arhitekture – počevši od Vitruvija, preko za ovu temu najznačajnijega Jacques-Françoisa Blondela, pa sve do naših suvremenika – nekada su eksplicitno, a najčešće implicitno pisali o muškome i virilnome te ženskome i feminilnome u arhitekturi. Ovdje će se ukazati na to koliko je Blondelu suvremena arhitektonska praksa korespondirala s njegovim promišljanjima te kako možemo uočiti izrazito odvajanje arhitekture javne, maskuline sfere od one privatne, feminine, koja je bila lišena vidljivosti u javnome prostoru – prostoru moći. Pokazat će se i kako su neki arhetipski konstrukti o muškim i ženskim oblicima bili prisutni u francuskoj i europskoj profanoj arhitekturi i perivojnome oblikovanju 18. stoljeća, pri čemu će u obzir biti uzete analiza prostornih oblika te onih arhitektonske plastike, kao i analiza proporcijskih odnosa dijelova arhitektonskih sklopova, koji će biti interpretirani na razini simbolā. Razmotrit će se i uloga naručiteljica građevina i opreme enterijera te njihov ukus, koji su usvojile kroz odgoj i obrazovanje. Izlaganje nastoji ponuditi interpretativni model primjenjiv i na analizu arhitekture drugih povijesno-stilskih razdoblja iz feminističke perspektive, no Francuska i ostatak Europe u 18. stoljeću vjerojatno su najegzemplarniji primjer za elaboraciju navedenoga, kao i suodnos rokokoa i klasicizma.

U izlaganju se donosi pregled povijesno- urbanističkog razvoja Petrinje, Hrvatske Kostajnice i Gline, gradova koji se tijekom 18. stoljeća transformiraju u upravna, gospodarska i društvena središta Banske krajine.

Autor publicira dva kamena kipa postavljena u niše na pročelju crkve sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Kipovi prikazuju sv. Kvirina, biskupa rimske Siscije (Sisak) i bl. Augustina Kažotića (Casotti), biskupa u Zagrebu i Luceri u Apuliji. Kipovi nisu dosad bili predmet povijesnoumjetničkih analiza, iako je riječ o djelima visokih umjetničkih dometa. Autor ukazuje na njihovu sličnost s djelima mletačkog kipara Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1670. – 1747.) te ih pripisuje njegovoj radionici u kojoj su djelovala njegova tri sina, Ambrogio, Carlo i Giuseppe. U drugom dijelu teksta analizira se mramorni grb na ogradi vrta kurije Stjepana Putza na Kaptolu 7 u Zagrebu. Na kuriji je kameni portal datiran 1756. godine pripisan mletačkom kiparu Francescu Robbi (Venecija, 1698. – Zagreb, 1757. ) koji je djelovao u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Grb u Zagrebu pripisuje se Robbi te se uspoređuje s grbovima koje je umjetnik izveo u Celovcu i u Ljubljani. Pretpostavlja se da je grb bio dio cjeline s portalom te da ga je naručio također Stjepan Putz, smederevski i beogradski biskup te prepozit zagrebačkog kaptola.

Izdanje donosi pregled Tridentske likovne baštine u Hrvatskoj, strukturiran u dvije velike cjeline: Hrvatske regije i tridentska likovna baština ; Redovničke zajednice u hrvatskoj i hrvatska likovna baština. Unutar njih obrađene su pojedinačne teme vezane za povijesne prostore Dalmacije, Istre, sjeverozapadne Hrvatske, Slavonije, Baranje i Srijema, te dominikanskoga, franjevačkoga, pavlinskoga, kapucinskoga i isusovačkoga reda.

Urbana jezgra Petrinje kakvu danas poznajemo počinje se oblikovati u drugoj polovici 18. stoljeća, kada se Petrinja, od skromnog vojnog naselja grupiranog oko zemljane krajiške utvrde, naglo razvija u upravno, obrtničko, trgovačko i društveno središte Banske krajine. Novo, planirano naselje gradskih obilježja oblikuje se po uzoru na tipične vojnokrajiške gradove, sa središnjim parkom oko kojega se podižu važne građevine vojnoupravne, sakralne i civilne namjene. Osnovna urbana struktura u velikoj je mjeri ostala nepromijenjena do današnjih dana, dok je dio građevina porušen i zamijenjen novima. Preostale vrijedne najstarije građevine teško su oštećene u razornom potresu koji je 29. prosinca 2020. pogodio Sisačko-moslavačku županiju. Cilj je izlaganja iznijeti urbanističke, arhitektonske i ambijentalne vrijednosti središta Petrinje kreirane krajem 18. stoljeća, istaknuti nužnost njihove adekvatne obnove i očuvanja te razmotriti mogućnosti unošenja novih obilježja i funkcija koje bi potaknule revitalizaciju grada, kao i njegova šireg područja.

Senior representatives of the Venetian Republic inspired distinguished noblemen and rich citizens in Venice, as well as in Terraferma and Stato da Mar, to perpetuate their memory through lavish commemorative monuments that were erected in churches and convents. Their endeavour for self-promotion and their wish to monopolise glory could be detected in the choice of material for the busts that adorned almost every monument: marble. The most elaborate monument of this kind belongs to the Brutti family, erected in 1695 in Koper Cathedral. In 1688 the Town of Labin ordered a marble bust of local hero Antonio Bollani and placed it on the facade of the parish church. Fine examples of family glorification could be found in the capital of Venetian Dalmatia – Zadar. In the Church of Saint Chrysogonus, there is a monument to the provveditore Marino Zorzi, adorned with a marble portrait bust. Rather similar is the monument to condottiere Simeone Fanfogna in Zadar’s Benedictine Church of Saint Mary and the monument to the military engineer Francesco Rossini in Saint Simeon. All these monuments embellished with portrait busts have a common purpose: to ensure the everlasting memory of important individuals. This paper analyses comparative examples, models, artists, as well as the desires of clients or authorities that were able to invest money in self or family promotion, thus creating the identity of success., Postavljanje spomenika uglednim članovima zajednice, posebno državnim i vojnim dužnosnicima, učestalo je u Veneciji te na njezinim posjedima Stato da Terra i Stato da Mar. Po uzoru na javne dužnosnike, brojni su privatni naručitelji ulagali velika novčana sredstva kako bi ime i djela zaslužnih članova obitelji ostala zauvijek zapamćena. Jedan od načina bilo je podizanje komemorativnih spomenika, ne nužno i nadgrobnih, na javnim mjestima ili u crkvama. Članovi venecijanske obitelji Barbaro financirali su 1679. godine gradnju pročelja venecijanske crkve Santa Maria del Giglio ukrašeno s pet velikih kipova braće Barbaro u prirodnoj veličini. Kipove i poprsja javnih dužnosnika, napose vojnih zapovjednika, podizali su gradovi kao izraz zahvale za dobrobit koje je slavljena osoba učinila na korist komune. Takvi su spomenici postavljeni u Zadru, Šibeniku, Splitu, Korčuli i Kotoru, a veći dio njih nije se sačuvao zbog odluke venecijanske vlasti iz 1691. godine kojom se naređuje uklanjanje takvih spomenika i natpisa kako bi se suzbilo glorificiranje pojedinaca i njihovih zasluga naspram Serenissime. Kip generalnog providura Leonarda Foscola postavljen u dvorište palače Arneri u Korčuli doživio je preinake kako bi se istaknule zasluge lokalne obitelji povezane uz toga visokog mletačkog dužnosnika. Mramorne biste gradskih knezova postavljaju se na komunalne palače u Kopru, ali i na crkvena pročelja, što je na istočnoj jadranskoj obali bio rijedak slučaj. Danas još jedino bista senatora Antonija Bollanija iz 1688. godine, junaka Morejskog rata (1684.–1699.) stoji na pročelju župne crkve u Labinu. Nadgrobni komemorativni spomenici kakav je, primjerice, onaj Girolama Cecconija iz 1642. godine u franjevačkoj crkvi u Šibeniku, isticali su zasluge pojedinca uz njegov u kamenu ovjekovječeni lik nadvišen obiteljskim grbom. U drugoj polovici 17. stoljeća mijenja se oblik komemorativnih grobnica kada se za njih u Veneciji naručuju portretne biste izrađene al naturale u mramoru. Takvih je nevelik broj, a prva među njima je ona providura Marina Zorzija iz 1675. crkvi svetog Krševana, potom ona contea Simonea Fanfogne iz 1707. godine u crkvi svete Marije te konačno komemorativna bista vojnog inženjera Francesca Rossinija u crkvi svetog Šime, također u Zadru. No najsloženiji i najveličanstveniji komemorativni spomenik jednog roda je onaj obitelji Brutti iz 1695. godine u koparskoj katedrali. Na njemu su tri mramorne biste članova obitelji, a popraćene su kipovima Ljubavi i Snage. Taj je spomenik jedini primjer složenijega baroknog concetta na istočnoj jadranskoj obali koji uključuje biste pokojnika i kipove personifikacija. Može se zaključiti kako je kipove i biste živućih providura, gradskih kneževa te ratnih junaka postavljala zahvalna Komuna slaveći tako zasluge pojedinca učinjene na opću dobrobit. Drukčijeg karaktera su komemorativni, ne nužno i nadgrobni spomenici postavljeni u crkve. Njih je odreda podizala rodbina zbog vječne uspomene i zasluga svoga pokojnog člana, ali i u slavu obiteljskog imena. U slučaju obitelji Brutti u koparskoj katedrali može se govoriti o dinastičkoj glorifikaciji triju generacija iste obitelji po uzoru na venecijanske primjere. Naposljetku, teško je zamisliti da bi se itko sjećao, primjerice, providura Marina Zorzija koji je u četrdeset trećoj godini života te nakon samo tri mjeseca službe 1675. godine umro u Zadru. No njegova je rodbina ‘pobijedila’ vrijeme i zaborav postavivši mu spomenik s portretnom bistom izrađenom u skupocjenom mramoru, materijalu predviđenom za vječnost.

Celem artykułu jest charakterystyka, pochodzącego z roku 1724, utworu Dialogus pro Magna Feria Sexta, który ogłosił, poprzedzając go słowem wstępnym, Wiktor Gomulicki w roku 1901 na łamach Wędrowca, w numerach 13–18. Powstały najprawdopodobniej w środowisku jezuickim, w czasie, który badacze nazywają okresem późnego baroku dialog, stanowi alegoryczną, dydaktyczno – moralizatorską prezentację pasyjnych wydarzeń oraz sposobów ich oddziaływania na odbiorców. Omówienie dialogu, jego przeznaczenia oraz funkcjonowania, dokonane zostało z uwzględnieniem tradycji literackiej oraz uwypukleniem jego związku z ówczesną konwencją literacką i teatralną, ze specyfiką wyodrębnianych przez badaczy modeli religijnych widowisk tego czasu. Akt drugi sztuki, będący moralitetem, zawiera charakterystyczny dla literatury średniowiecznej, następnie podejmowany i wielorako powtarzany w wiekach XVI i XVII, motyw trzech nieprzyjaciół człowieka: szatana, świata i ciała. Akt trzeci, będący lamentem i opłakiwaniem Męki i Śmierci Chrystusa, stanowi skierowane do grzesznika wezwanie do wewnętrznego rozmyślania nad dokonanym dziełem odkupienia oraz do podjęcia pokuty za swoje grzechy. Prezentowany utwór, poddany kryteriom klasyfikacyjnym oraz zabiegom analityczno-interpretacyjnym, wpisuje się stylistycznie i ideowo w alegoryczne widowiska, jest przykładem wyraźnie wyodrębnionego przez Juliana Lewańskiego dialogu dewocyjnego, który w sposób zdecydowany ciąży ku liturgiczno-kontemplacyjnemu charakterowi.

Samuel Brzezewski was a monk, highly regarded as a priest and hagiographist in the 17th century. Two out of three of his sermons that have remained till today talk about Virgin Mary. One of them is Zaciąg dworzanów na kurią Najaśniejszej Królowej nieba i ziemie Maryjej, in which the author describes the criteria necessary for becoming a part of the Virgin Mary’s court. While portraying the Virgin Mary, he uses many epithets taken from the Biblical tradition. The Virgin Mary is e.g. the Queen, the Empress, second Eva, the Gate, the Window and… the Fire Place. Brzezewski tries to explain these metaphorical descriptions and their theological meanings. Wespazjan Kochowski did the same, writing Ogród panieński. It is possible that Kochowski was inspired by the sermons written by Brzezewski. Samuel Brzeżewski to zakonnik, który w XVII w. był docenianym kaznodzieją i hagiografem. Dwa z trzech zachowanych jego kazań dotyczą Maryi. Należy do nich Zaciąg dworzanów na kurią Najaśniejszej Królowej nieba i ziemie Maryjej, w którym autor użył konceptu: przedstawia kryteria doboru chrześcijan na dwór Matki Bożej. Opisując Maryję, stosuje wobec niej bardzo wiele określeń, które zaczerpnął z tradycji biblijno-patrystycznej. Matka Boża to m.in. królowa, cesarzowa, druga Ewa, brama, okno i… piec. Brzeżewski używając tych nazw, starał się wyjaśnić ich metaforyczny lub teologiczny sens. Podobnie postąpił w tym samym stuleciu Wespazjan Kochowski, pisząc Ogród panieński. Niewykluczone, że barokowy twórca inspirował się również kazaniem krakowskiego zakonnika.

Od pretpovijesti čovjek traži način kako bi zabilježio trenutak, odnosno svoje postojanje. Od otisaka ruku u špilji, egipatskih hijeroglifa, naručivanjem portreta do „camere obscure“. Pojavom prve stalne fotografije, razvio se film i u konačnici digitalna fotografija koju danas poznajemo. Za analognu i digitalnu fotografiju najnačelnija komponenta jest svjetlost. Odnos svjetlosti i sjene smatramo bitnim za portretnu fotografiju jer određuje (između ostalog) ugođaj. U prošlosti, odnosno baroku, pojam chiaroscuro, koje prvi koristi Carravaggio, primjenjuje se i u portretnoj fotografiji danas. Ovaj rad istražuje utjecaj i povezanost primjene osvijetljena danas portretne fotografije inspirirane baroknim slikarstvom. Također, dokaz da danas koristimo Rembrandtov stil osvjetljenja govori o važnosti slikarstva u baroku i utjecaju na portretnu fotografiju

Junije Palmotić dubrovački je barokni pisac koji je djelovao u sedamnaestom stoljeću. Pisao je liriku, epove (njegov prepjev Kristijade Marka Jerolima Vide s latinskog na hrvatski objavljen je posthumno), no najviše se istaknuo pisanjem melodrama. Njegove se melodrame mogu podijeliti u krugove, ovisno o tome iz kojih je izvora koristio građu. Dijele se na drame prema klasičnim (antičkim) uzorima, drame prema renesansnim uzorima i drame panslavenske tematike. Budući da je glavni cilj ovoga rada izdvojiti primjere koji se odnose na slavensku mitologiju i potkrijepiti ih citatima, rad će se temeljiti na četirima dramama panslavenske tematike. U prvom se dijelu rada predstavlja Palmotićev život i književno djelovanje. Zatim se predstavlja književnopovijesni kontekst, to jest poteškoće u određivanju granica književnog baroka. Objašnjava se i pojam melodrame. U trećem dijelu objašnjava se pojam mitologije i predstavlja kratak hodogram istraživanja mitologije u svijetu i Hrvatskoj. U sklopu ovog dijela rada, a prije analize samih drama, predstavit će se slavenska mitologija te izdvojiti bića i priče važni za analizu tekstova. Slavenska mitologija najviše se očituje u Palmotićevim dramama panslavenske tematike u onom najširem okviru: te drame temelje se na antitezi, binarnosti. Binarnost se očituje u borbi između dobra i zla, svjetla i tame, to jest očituje se u likovima koji se nalaze na strani zla i dobra.

U korpusu baroknih književnih djela odabranih za ovaj rad nalaze se dva povijesna viteško-junačka epa – Gundulićev Osman i Dionirićev Dubrovnik ponovljen, te pet Palmotićevih melodrama, od kojih dvije nastaju na tematskoj podlozi iz grčke mitologije (Ipsipile i Captislava), jedna na temelju pripovjednog izvora iz 12. stoljeća i stare dubrovačke predaje (Pavlimir), zbog čega se atribuira kao pseudopovijesna, a druge dvije (Armida i Alčina) nadahnute su dvama talijanskim renesansnim epovima – Tassovim Oslobođenim Jeruzalemom i Ariostovim Bijesnim Orlandom. U svim djelima ovoga istraživanja očituje se tassovska barokna poetika. Povijesna tematika okružena je kvazipovijesnim i romantičnim epizodama, čak i eshatološkim prizorima, u fabulu ulaze različiti tematski sadržaji; radnja je vjerojatna u kontekstu djela jer se egzistencija fantastično oblikovanih likova i pojava ne propituje, a istovremeno je i čudesna, čime se na tematskoj razini ispunjava poetička norma ranog seičenta i postiže temeljna funkcija baroknog teksta – proizvodnja meraviglie. Temeljni istraživački koncept ovoga rada analiza je romantično-fantastičnih junakinja u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća koje u nekoj mjeri posjeduju otklon od norme i oblikovani su kao nositelji nadnaravnih moći, a kao polazište se koriste teorije fantastike i fantastičnoga. Na početku se nudi sustavan i jezgrovit pregled značajnijih promišljanja o fenomenu fantastike i fantastičnoga, iz kojeg proizlaze tri moguća određenja: fantastika kao žanr, pripovjedni modus ili ontološka dominanta, odnosno impuls kojim se zahvaća sve što nije mimetičko, od čudovišta do metafore. Nakon toga se na oblikovanje ženskih likova nastoji primijeniti teorija fantastike i fantastičnoga francuske autorice I. Bessière, što dovodi do zaključka da su takvi likovi uvelike preuzeti iz različitih slojeva kulturne tradicije i zasnovani u maskulinoj perspektivi, a moguće ih je razvrstati u tri skupine: žene ratnice, koje utjelovljuju legendarne Amazonke, demonske ženske likove, čija djela nastaju u dosluhu sa Sotonom, i dobre vile, koje su redovito izvršitelji Božje volje. Uočava se ambivalentna slika žene kojoj se uzrok može tražiti u sedamnaestostoljetnom zagovaranju kršćanske svjetonazorske koncepcije, zbog koje se nekršćanski likovi prikazuju kao demonski, a kršćanski, njima antitetički, kao utjelovljenje najviših moralnih vrijednosti. In the corpus of baroque literary works which have been selected for this work, there are two historical knightly-heroic epics – Osman by Gundulić and Dubrovnik ponovljen by Dionorić, as well as five melodramas by Palmotić. Two of the melodramas are based on themes from Greek mythology (Ipsipile and Captislava); one is based on a narrative source from the 12th century and an old Dubrovnik folktale (Pavlimir), which is why it has been attributed as pseudo-historical; and the other two (Armida and Alčina) are inspired by two Italian Renaissance epics – Tasso's Oslobođeni Jeruzalem and Ariosto's Bijesni Orlando. Tasso’s baroque poetics is evident in all parts of this research. Historical themes are surrounded by quasi-historical and romantic episodes, and even by eschatological scenes. The plot includes various thematic contents; the action is probable in the context of the work because the existence of fantastically shaped characters and phenomena is never questioned. At the same time, it is miraculous, and therefore fulfils the poetic norm of the early seicento and achieves the basic function of a baroque text – the production of meraviglia. The basic research concept of this paper is the analysis of romantic-fantastic heroines in Dubrovnik literature of the 17th century who have, to some extent, deviated from the norm and are shaped as bearers of supernatural powers, using theories of fantasy and fantastic as a starting point. At the beginning, a systematic and concise overview of significant reflections on the phenomenon of fantasy and fantastic is offered, from which three possible definitions emerge: fantasy as a genre, narrative mode or ontological dominant, i. e. an impulse that captures everything that is not mimetic, from monsters to metaphors. After that, the theory of fantasy and fantastic by the French author I. Bessière is applied to the formation of female characters, which leads to the conclusion that such characters are largely taken from different layers of cultural tradition and are based in masculine perspective. They can be classified into three groups: warrior women, who are embodied by the legendary Amazons; demonic female characters, whose works are created in collusion with Satan; and good fairies, who are regularly executors of God’s will. There is an ambivalent image of a woman whose cause can be sought in the seventeenth-century advocacy of the Christian worldview, which is why non-Christian characters are portrayed as demonic, and Christian (antithetical to non-Christians) as the embodiment of the highest moral values.

Crkva sv. Lovre jedna je od najvažnijih povijesnih građevina u gradu Požegi. Riječ je o sakralnoj građevini čiji zidovi nose tragove brojnih povijesno umjetničkih razdoblja – srednjovjekovnog, osmanskog, baroknog, neogotičkog, a posljednjih dvadesetak godina i suvremenog koji je nenametljivo interpoliran među izloženim ulomcima svakog od prethodnih slojeva. Ovom diplomskom radu cilj je predočiti sveukupnost baroknih intervencija – arhitektonskih, umjetničkih i obrtničkih – koje su provodili tadašnji vlasnici, isusovci, na crkvi sv. Lovre tijekom XVIII. stoljeća te propadanja crkve i raznošenja njezina baroknog inventara nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine. Prvi dio rada posvećen je kratkom prikazu povijesnih zbivanja koja su prethodila dolasku isusovaca u Požegu te stanju u kojemu su zatekli crkvu. Drugi dio donosi kratki pregled stilskih svjedočanstava koja su prethodila baroknoj obnovi crkve, popis literature i arhivskih izvora korisnih za proučavanje baroknog razdoblja te opise pregradnji i dogradnji crkve u vrijeme njezine barokne obnove. U ovom dijelu rada posebna pažnja posvećena je baroknoj likovnoj baštini crkve – njezinom slikarskom, kiparskom i umjetničko-stolarskom inventaru te iluzionističkim zidnim oslicima glavnoga broda i Loretske kapele – koja je stavljena u kontekst isusovačke poslijetridentske ikonografije. Tema trećeg dijela rada tridentski je katolicizam koji je predstavljen putem udruženja vjernika kao što su Marijina Kongregacija proizašlog iz pobožnosti Gospe Loretske, molitvena zajednica za sretnu smrt okupljena oko oltara sv. Križa pod nazivom Bratovština muke i smrti Isusove te čašćenja i ikonografije drugih važnih isusovačkih svetaca čiju je popularnost posvjedočio požeški isusovac i književnik sahranjen u crkvi sv. Lovre, Antun Kanižlić, a našla je odjeka u ikonografiji. Pretposljednjim poglavljem sabrani su svi do danas dostupni podaci vezani uz crkveni namještaj Svetog Lovre te metalne i tekstilne liturgijske predmete koji su, nažalost, u cijelosti izgubljeni. Posljednji dio rada odnosi se na razdoblja nakon ukidanja Družbe Isusove i svih promjena koje su zadesile crkvu do konzervatorsko-restauratorskih istraživanja 1960-ih i 1970-ih godina te do opremanja crkve krajem XX. stoljeća kada Sveti Lovro po osnivanju Požeške biskupije postaje biskupijskom kapelom što je, nakon katedrale Terezije Avilske, čini drugom najznačajnijom crkvom u gradu Požegi. Church of St. Lawrence is one of the most important historical buildings in the city of Požega. It is a sacral building whose walls bear traces of numerous art movements – from The Middle Ages to Baroque, Neo-Gothic and contemporary art. The aim of this thesis is to present totality of Baroque interventions in the church of St. Lawrence throughout the 18th century, the decline of the church and the distribution of its Baroque inventory after the abolition of the Jesuit order. Special attention of the thesis is going to be paid to the Baroque artistic heritage of the church – its paintings, sculptural and carpentry inventories –and illusionist wall paintings of the main nave and Loreto chapel, which are all going to be contextualised in the manner of post-Tridentine iconography. Liturgy of The Catholic Reformation will also be presented through associations of believers such as “Marijina kongregacija” (Congregation of Mary), a prayer community for happy death by the name “Bratinstvo Gospodina Isukrsta na Križu umirajućega” (Confraternity of Lord Jesus Christ Dying on the Cross) and piety of other important Jesuit saints. While the penultimate chapter gathers available data related to the Baroque church furniture and liturgical objects (both metal and textile) which have nowadays been completely lost, the last chapter refers to the period after the abolition of the Society of Jesus and all the changes that befell the church until the late 20th century when it became a diocesan chapel.

Barok se, kao kulturno-umjetnička epoha (XVI. – XVII. stoljeće), u književnosti Europe pojavio kao reakcija na prethodno razdoblje renesanse i postojeće stanje u društvu. Recepcija baroka nije se u europskoj književnosti događala istovremeno, pa tako ni u hrvatskoj književnosti. Dubrovačka je Republika, uslijed povoljnih uvjeta, geografskog položaja te veze s Mlečanima slovila kao prijemljivija na utjecaje drugih europskih književnosti, pogotovo iz susjedne Italije. Stoga djela dubrovačko-dalmatinskih autora vrve danas poznatim karakteristikama baroka. Povijesni ep Osman Ivana Gundulića kruna je njegova stvaralašta, a ujedno i jedno od najznačajnih djela hrvatske barokne književnosti te hrvatske književnosti uopće. U baroku se veća važnost pridaje stilskim nego tematskim značajkama, a jedna od najvažnijih tehnika barokne književnosti jest upotreba opisa. U kontekstu u kojem iziskuje ovaj rad koristi se opis kao jezični i književni prikaz karakteristika pojava, bića i stanja koja je moguće dohvatiti osjetilima. Cilj je ovog diplomskog rada dati prikaz opisa u epu Osman unutar tematskog okvira prema tematskoj jezgri (prozopografski, topografski, opisi vremena i doba, opisi događaja) te s obzirom na mjesto gdje se u tekstu pojavljuju (introduktivni, ekskurzivni, konkluzivni), također uz osvrt na korišteni leksik. Svaku podjelu prati jedan primjer takvih opisa iz epa. Svrha je ponuditi uvid u raznovrsne barokne opise unutar Osmana, potvrditi njegovu važnost kao reprezenta hrvatske barokne književnosti te, moguće, dati osnovu za daljnje proučavanje i istraživanje te tematike.

Magistrska naloga se osredotoča na delovanje baročnega kiparja Janeza Gregorja Božiča, ki je živel in deloval v Laškem med letoma 1711 in 1724. V nalogi ponovno analiziram kiparska dela, ki sestavljajo kiparjev opus, in na podlagi tega poskušam natančneje opredeliti njihove slogovne lastnosti ter ponuditi sistematični pregled nad njimi. Prav tako poskušam natančneje opredeliti kiparjevo formacijo in dopolniti nekatere podatke, ki zadevajo njegovo življenje in delo. The master thesis focuses on the work of the baroque sculptor Janez Gregor Božič, who lived and worked in Laško between 1711 and 1724. In this thesis, I re-analyze the sculptural works that make up the sculptor's oeuvre and thus define his stylistic features in more detail and offer a systematic overview of them. I also try to elaborate on the sculptor’s formation and update some data concerning his life and work.

U diplomskom radu analizira se djelo poslaničkog karaktera Knjiga Marojice Kaboge (Knjiga gospodina Maroja Caboga) dubrovačkog pjesnika XVII. stoljeća Vladislava Menčetića (1617–1666), koje je pjesnik napisao u ime svog prijatelja Marojice Kabužića (1630–1692), osuđenog na doživotni zatvor zbog ubojstva. Pokušava se utvrditi točan kontekst nastanka djela, pri čemu se ističe mogućnost da je djelo nastalo na temelju stvarnog pisma u trenutku kad je Kabužić slao molbu za pomilovanje. Provedena je i stilska i sadržajna analiza kako bi se otkrilo kako djelo funkcionira u okviru barokne poetike, posebno u odnosu na Ivana Gundulića, pri čemu je utvrđeno da je Menčetićev spjev i izvan svog povijesnog konteksta značajan kao poetska tvorevina. Rad sadrži i tekst djela priređen na temelju triju poznatih rukopisa s priloženim kritičkim aparatom i rječnikom. Poseban dio rada posvećen je Kabužićevoj biografiji i njegovoj sudbini nakon izlaska iz zatvora. This master's thesis analyses a poem with the characteristics of an epistle (verse epistle) titled Knjiga Marojice Kaboge (Knjiga gospodina Maroja Caboga) by the XVIIth century Ragusan poet Vladislav Menčetić (1617–1666), who wrote it on behalf of his friend Marojica Kabužić (1630–1692), sentenced to life imprisonment for murder. It attempts to establish the exact context of the creation of the versed epistle, while highlighting the possibility that the poem was based on the real letter that Kabužić sent for his petition for a pardon. Style and content analysis was conducted to reveal how the poem functions within the framework of baroque poets, especially in relation to Ivan Gundulić, and it was determined that this poem is significant as a poetic creation outside its historical context. The thesis also contains the text of the poem edited from three known manuscripts attached with the critical apparatus and the dictionary. A part of the thesis is dedicated to Kabužić's biography and his fate after his release from prison.

Liturgijski predmeti od plemenitih metala izrađeni u vremenskom razdoblju od 1400. do 1800. godine na području nekadašnje Pulske biskupije, do sada nisu bili sustavno istraženi. Stoga je cilj ove doktorske disertacije bio njihova znanstvena katalogizacija i analiza. Za svaki se predmet nastojalo prepoznati njegova temeljna stilska obilježja, datirati ga te povezati s radionicama ili majstorima unutar venecijanske, veneto-furlanske, augsburške, bečke, gračke, tršćanske ili lokalne zlatarske tradicije. Uz provedenu valorizaciju predmeta, analizirana je upotreba zlatarskih materijala i tehnika, kao i tipologija te namjena liturgijskih predmeta. Na odabranim je primjerima pokazana praksa naručivanja te formiranja cijena prilikom narudžbe. Sustavno terensko istraživanje provedeno je u 56 sakralnih objekata koji se nalaze u 52 mjesta na području nekadašnje Pulske biskupije. Ovo višegodišnje istraživanje rezultiralo je katalogom s 411 različitih liturgijskih predmeta od kojih su pojedini radovi dijelovi kompleta od dva, četiri ili više primjera. Istraživački je rad obuhvatio detaljno fotografiranje zlatarskih djela u svrhu izrade kataloga zlatarskih oznaka te iscrpno prikupljanje najnovije literature u inozemnim knjižnicama specijaliziranim za povijest umjetnosti. U tom kontekstu valja istaknuti da knjižnice u Hrvatskoj ne prikupljaju tu vrstu bibliografskog fonda stoga je doprinos ove doktorske disertacije i relevantan pregled literature o zlatarskoj djelatnosti nekoliko umjetničkih centara na području Republike Venecije i Svetog Rimskog Carstva. Stvaranjem ovih nužnih uvjeta za primjenu suvremene metodologije znanstvenog istraživanja, pristupilo se detaljnoj analizi kataloga djela uz konzultiranje arhivskih izvora poput apostolske vizitacije Agostina Valiera koja se čuva u Vatikanu te dvije pastoralne vizitacije pulskih biskupa Giuseppea Marije Bottarija i Giovannija Andree Balbija pohranjene u Rijeci. Rezultat istraživanja u sklopu ove doktorske disertacije je doprinos poznavanju liturgijskih predmeta u kontekstu njihove tipologije te načina upotrebe plemenitih metala i raznovrsnih zlatarskih tehnika a s ciljem postizanja kreativnih dekorativnih kompozicija. Za gotovo četvrtinu djela je ustanovljen kontekst njihove narudžbe, a dan je i kratak pregled te povijesno-umjetnička valorizacija dokumentiranih i zbog različitih okolnosti danas izgubljenih zlatarskih djela. Posebno je obrađena i vrlo aktualna tema iz područja zaštite i očuvanja kulturne baštine koja donosi pregled najboljih praksi restauriranja, čuvanja i prezentiranja liturgijskih predmeta od plemenitih metala. Primjenom suvremene metodologije istraživanja zlatarskih djela utvrđeno je da je više od tri četvrtine sačuvanih liturgijskih predmeta izrađeno u venecijanskim i veneto-furlanskim radionicama, gotovo tridesetak se djela može povezati sa zlatarima djelatnima u Augsburgu, Beču, Grazu i Trstu dok se preostali zlatarski radovi vezuju uz nepoznate radionice aktivne tijekom druge polovice 17. i u 18. stoljeću na području Furlanije i Kranjske. Također, temeljem brojnosti i sličnosti oblikovanja te pronađenih arhivskih izvora, iznijeta je hipoteza o postojanju najmanje dvije riječke zlatarske radionice. Liturgijski predmeti koji se vezuju uz venecijanske i veneto-furlanske radionice sačuvani su u svim crkvenim riznicama razmatranog područja, dok se djela nastala u zlatarskim centrima Svetog Rimskog Carstva mahom nalaze samo u naseljima uz sjeverozapadnu padinu Učke, duž Liburnije, zaključno s Rijekom. Navedeni je geografski prostor bio pod vlašću Habsburgovaca dok je južni dio Pulske biskupije bio dio venecijanskog Stato da Mar. Na venecijanskim i veneto-furlanskim djelima se u navedenom vremenskom razdoblju uočavaju izmjene nekoliko stilskih rječnika. Gotički se ukrasni elementi mogu zamijetiti sve do prve četvrtine 16. stoljeća, dok se dekorativnim rječnikom renesansne venecijanski zlatari služe sve do posljednje četvrtine 17. stoljeća. Barokna se obilježja na pojedinim vrstama liturgijskih predmeta uočavaju kroz gotovo cijelo 18. stoljeće, ali se istovremeno, tijekom druge četvrtine 18. stoljeća javljaju rocaille motivi. Krajem 18. stoljeća na zlatarskim se radovima uočavaju klasicistički ukrasi. Većini se liturgijskih predmeta ne može odrediti autorstvo no, brojna su se djela temeljem zlatarskih oznaka povezala s radionicom Nome di Gesù, Coraggio, Trionfo, Noviza, Albero d'Oro, Bo, Tre Chiodi, Corona, Due Corone, Tre Corone, Croze i Orso. Liturgijski predmeti nastali u zlatarskim centrima Svetog Rimskog Carstva se u najvećem broju datiraju u 17. i 18. stoljeće te se vezuju uz augsburške zlatare Franza Thäddausa Langa, Johanna Davida Salera, Franza Ignaza Berdolta, Jeremiasa Michaela, Johannesa Zeckela, Martina Maira i Tobiasa Grabera, bečkog zlatara Johanna Georga Wolffingera, potom uz gračke zlatare Franza Pfäffingera i Leopolda Vogtnera te vjerojatno uz tršćanskog zlatara Mattea Kandlera. Zlatarska se djela unutar svih umjetničkih centara te između radionica i samih zlatara razlikuju u tehničkoj izvedbi, kompozicijama ukrasnih motiva i tipologiji, a među njima je pronađeno dvadesetak važnih djela koja su ujedno i doprinos poznavanju venecijanskog, augsburškog, bečkog, gračkog i tršćanskog zlatarstva u matičnim zemljama. Liturgical objects made of precious metals, dating from 1400 to 1800 and preserved in the area of the former Diocese of Pula have not been the subject of a systematic research yet. The goal of this doctoral dissertation was, thus, their scholarly cataloguing and analysis. For each object, an attempt was made in recognizing its basic stylistic features, date of execution and connection to the workshops or masters belonging to Venetian, Veneto-Friulian, Augsburg, Viennese, Graz, Trieste or local goldsmith traditions. In addition to the valorisation of objects, the use of goldsmiths’ materials and techniques was analysed, as well as the typology and purpose of liturgical objects. Selected examples were chosen to demonstrate the practice of ordering and pricing of such precious artworks. A systematic field research was conducted in 56 religious buildings situated in 52 locations all over the territory of the former Diocese of Pula. It lasted eight years and it resulted in a catalogue containing 411 liturgical objects, some of which make part of a set of two, four or more items. The research included detailed photographing of goldsmiths’ works in order to create a catalogue of their hallmarks. It also included the gathering of an exhaustive collection of the fundamental as well as the newest literature on the subject that, more often than not, could be found only in the renowned European libraries specialized in art history. In this context, it should be noted that since the Croatian libraries do not possess this type of literature, this doctoral dissertation comprises a first attempt at reviewing the relevant sources on goldsmithing in the Republic of Venice and several art centres in the Holy Roman Empire, written in Croatian language. Once the necessary conditions for applying the current research methodology were established, a detailed analysis of the catalogued works was conducted. At the same time, the archival documents such as the manuscript of the apostolic visit conducted by Agostino Valier and the manuscripts of two pastoral visits conducted by two bishops of Pula, Giuseppe Maria Bottari and Giovanni Andrea Balbi, were consulted. The result of the research carried out within this doctoral dissertation is a contribution to the knowledge of the typology of liturgical objects, the usage of the precious metals and various goldsmiths’ techniques for decorative compositions. For almost one fourth of the works, the context of their commissioning was established. Furthermore, a brief overview and valorisation of documented but unfortunately lost goldsmiths’ works has been included. An entire chapter of the dissertation discusses the topical question of protection and preservation of cultural heritage. It also provides an overview of the best practices in restoration, storing and presentation of liturgical objects made of precious metals. By applying the modern methodology of research, it was possible to determine that more than three-quarters of the preserved liturgical objects originated from Venetian and Veneto-Friulian workshops. Almost thirty items can be associated with goldsmiths active at the time in Augsburg, Vienna, Graz and Trieste and the rest of the catalogued artworks was made in unknown workshops active during the second half of the 17th and in the 18th century in Friuli and Carniola. Furthermore, based on recurrent similarity of design among a number of objects and archival sources, the hypothesis of the existence of at least two goldsmith workshops in Baroque Rijeka was formulated. Liturgical objects originating from Venetian and Veneto-Friulian workshops are preserved in all church treasuries of the area, while the works manufactured in the goldsmith centres of the Holy Roman Empire could be found in localities situated on the north-western slope of Učka and in the centres situated along the Kvarner Bay, including Rijeka. This geographical area was under the rule of the Habsburg family, while the southern part of the Diocese of Pula made part of the Venetian Stato da Mar. The Venetian and Veneto-Friulian works manifest several stylistic transformations between 1400 and 1800. Gothic decorative elements appear up to the first quarter of the 16th century, while the Renaissance decorative vocabulary persists until the last quarter of the 17th century in such works. Baroque features on certain types of liturgical objects persist throughout almost the entire 18th century, while the rocaille motifs appear during its second quarter. At the end of the 18th century, Neo-classicist ornaments emerged on Venetian goldsmith's works. For the majority of liturgical objects it was not possible to determine the author. Nevertheless, it was possible to connect numerous works to the Venetian workshops according to the hallmarks they bear. These are: Nome di Gesù, Coraggio, Trionfo, Noviza, Albero d'Oro, Bo, Tre Chiodi, Corona, Due Corone, Tre Corone, Croze and Orso. Liturgical objects created in the goldsmiths' centres of the Holy Roman Empire could be dated mostly in the 17th and in 18th century. They exhibit Baroque and Rococo decoration and could be connected to Augsburg goldsmiths, such as Franz Thäddaus Lang, Johann David Saler, Franz Ignaz Berdolt, Jeremias Michael, Johannes Zeckel, Martin Mair and Tobias Graber. Other works could be associated with the Viennese goldsmith Johann Georg Wolffinger, as well as with Graz goldsmiths Franz Pfäffinger and Leopold Vogtner and, probably, with the Trieste goldsmith Matteo Kandler. All the analysed works differ significantly in the quality of production, in compositions of decorative motifs and in typology. Among these, about twenty items appear to be very important due to their quality of execution and, thus, they represent a valuable contribution to the Venetian, Augsburg, Vienna, Graz and Trieste goldsmithery.

Još od antike, Quirinal je elitno, bogato područje, smješteno na najvišem rimskom vrhu. Ondje se nalazi Quirinalska palača, također izgrađena u baroknom stilu, koja uokviruje glavni trg. Brežuljak Quirinal, jedan od sedam rimskih brežuljaka, mjesto je predstavljanja papinske moći, a u sedamnaestom stoljeću ondje su stvarali arhitekti koji su djelovali na vrhuncu barokne umjetnosti: Francesco Borromini i Gian Lorenzo Bernini. Ta su dva arhitekta različitim umjetničkim jezikom, ali sa svojstvenim baroknim elementima, ovalnim tlocrtom, stvorili dva velebna djela sakralne arhitekture, a to su crkve San Carlo alle Quattro Fontane i Sant'Andrea al Qurinale. Osebujni arhitekti različitih karaktera u visokobaroknom stilu utjecali su na stvaranje nove slike prepoznatljivog brežuljka i Vječnog grada općenito. Ključnu razliku u njihovom stilskom izričaju čine Borrominijeva sklonost eksperimentiranju oblicima s primjesom srednjovjekovnog lombardijskog graditeljstva i Berninijeva reduciranost na elemente klasične arhitekture. Sličnosti su vidljive u odabiru ovalnog tlocrta, a oba su arhitekta djelovala po narudžbi crkvenih redova. Stvarajući u posttridentskom periodu, oba su arhitekta različito pristupala oblikovanju prostora što je rezultiralo dvjema inovativnim crkvama. Ever since the classical period, Quirinal has been an elite, rich area, situated on top of a Roman hill. There is the Quirinal Palace, also built in the Baroque style, which frames the main square. The Qurinal Hill, one of the seven Roman hills, is the spot of a representation of papal power, so in 17th century the great architects of High Baroque worked there: Francesco Borromini and Gian Lorenzo Bernini. These two architects created two magnificent works of sacral architecture in different artistic languages, but with their own baroque elements, an oval layout plan. The names of the churches are Saint Charles at the Four Fountains and Saint Andrew at Quirinal. Distinctive architects of different characters in the High Baroque style influenced the creation of a new image of the recognizable hill and the Eternal city in general. A key difference in their stylistic expression is Borromini's propensity to experiment with forms with an admixture of medieval Lombard architecture and Bernini's reduction to elements of classical architecture. The similarities are visible in the choice of the oval floor plan and both architects acted on behalf of the church orders. After Council of Trent, both architects approached the design of the space differently resulting in two innovative churches.

„Knjiga Dubrovačka ladanjska arhitektura obuhvaća vremenski period od 14. do kraja 18. stoljeća prateći sve činioce koji su djelovali na njezin razvoj i transformacije: političke, posjedovne, društvene, filozofske, literarne. Prati se i utjecaj ladanjske arhitekture na oblikovanje dubrovačkog krajolika, ovisno o njezinoj prvenstvenoj funkciji – gospodarskoj ili rezidencijalnoj. No prije svega se analizom pojedinačnih primjera te arhitektonske vrste prati recepcija stilskih oblika uz učešće domaćih i stranih majstora. Knjiga koja je posvećena velikom broju primjera dubrovačke ladanjske arhitekture, uspješno strogom organizacijom poglavlja ističe najbitnije predstavnike pojedinih tipoloških, i po namjeni bliskih, a jednako tako i primjere arhitektonskih i stilskih grupacija spomenika, ne zaboravljajući u uvodnim tekstovima poglavlja objasniti različite premise koje su u višestoljetnom razdoblju na sve njih djelovale. Djelo je primarno namijenjeno povjesničarima umjetnosti, arhitektima, pejzažnim arhitektima, konzervatorima, restauratorima, povjesničarima kulture, povjesničarima Dubrovnika, Dalmacije i jadranskog prostora te svima koji su zainteresirani za dubrovačku i hrvatsku kulturnu baštinu. Sažetak na engleskom omogućit će da knjiga postane dostupna brojnim stranim stručnjacima koji se bave istom temom. U knjizi Dubrovačka ladanjska arhitektura razmatra se veliki broj ladanjsko-gospodarskih sklopova i ljetnikovaca koji oblikuju svoju okolinu kao agrarni ili suburbani krajolik. S obzirom na brojnost obrađenih građevina, u ovoj knjizi neka su poglavlja pregled primjera spomenika koji se podvode pod istu grupaciju s obzirom na osnovnu namjenu a ne kronologiju, dok su u neka poglavlja izdvojena samo tri ili četiri primjera koji (uz navođenje drugih), na najbolji način ilustriraju bilo tipološka bilo stilska obilježja. Svako poglavlje uvodnim tekstom objašnjava političke, društvene ili umjetničke okolnosti određenog razdoblja. Ovisno o razdoblju, u uvodnom dijelu gotovo svih poglavlja navode se tekstovi iz traktata, književnosti ili arhivskih dokumenata ili se objašnjavaju umjetničke veze koje djeluju u tom vremenu. Na svaki način se ističe uloga ladanjske arhitekture u organizaciji izvangradskog teritorija.“ [iz recenzije prof. dr. Sanje Cvetnić]

Videolekcija "Barok" namijenjena je nastavi Glazbene kulture za 8. razred osnovne škole. Kao podršku nastavnicima, učenicima i roditeljima, s ciljem da svi sadržaji i učenje budu dostupni svim učenicima u uvjetima nastave povezanima s bolesti COVID-19, Ministarstvo znanosti i obrazovanja na stranicama MZO objavljuje videolekcije za sve nastavne predmete koji se poučavaju u predmetnoj nastavi u osnovnoj školi i gimnazijama.

Već od početka svoje znanstvene i konzervatorske djelatnosti Karaman je istraživao i pisao o slikarstvu u Dalmaciji. Njegovo zanimanje bilo je usmjereno na slikarstvo od 12. do 16. stoljeća. Pomno je pratio i recenzirao tekstove drugih autora, nastojeći proširiti znanja o središnjim ličnostima slikarske umjetnosti na hrvatskoj obali poput Blaža Jurjeva, Lovre Dobrićevića, Mihajla Hamzića i Nikole Božidarevića. Uvidom u sačuvana djela, od Raba do Kotora, utvrdio je da se može govoriti o »domaćoj slikarskoj školi« 15. i 16. stoljeća koja posjeduje jedinstvene i bliske stilske osobine. Na teoretskoj razini pokušao je prepoznati i definirati utjecaj bizantske umjetnosti na kasnosrednjovjekovno dalmatinsko slikarstvo. U tom smislu razumljiv je Karamanov interes za kasnobizantske ikone u katoličkim crkvama i privatnim kućama u Dalmaciji jer one pokazuju specifičnosti likovne kulture u regiji koja je tijekom povijesti bila otvorena utjecajima s Istoka i Zapada. Iako je dobro poznavao »dalmatinsku slikarsku baštinu« Karaman nije težio taksativnom nabrajanju i pojedinačnim, specijalističkim analizama, nego je, na podlozi suvremene povijesti umjetnosti kakva se oblikovala u Beču, nastojao utvrditi specifičnosti likovne kulture dalmatinske sredine koju je dobro poznavao.

Slovenian literature of the early modern period is characterized by a fact common to some smaller European literatures: because of difficult access to printing, manuscript culture played an important role in this literature from the early seventeenth century to the mid-nineteenth century. For certain literary genres of this period, the existence of texts, their textual transmission, distribution, and reader reception could be based almost exclusively on the medium of the manuscript. When Enlightenment censorship began to suppress Baroque Catholic literature in the late eighteenth century, Slovenian manuscript culture was a means of perpetuating the literary tradition in a persistent and creative way. This article outlines six groups of Slovenian manuscripts that managed to do so, albeit only for a limited period of time. Slovensko književnost zgodnjega novega veka zaznamuje dejstvo, skupno nekaterim manjšim evropskim literaturam, da je zaradi težavnega prehoda v tiskani medij vse od zgodnjega 17. stoletja do srede 19. stoletja v tej književnosti imela pomembno vlogo rokopisna kultura. Za določene literarne zvrsti tega obdobja so se obstoj besedil, njihova preoddaja, diseminacija in bralska recepcija lahko opirali skoraj izključno na rokopisni medij. Ko je v poznem 18. stoletju razsvetljenska cenzura začela zatirati baročno katoliško literaturo, je bila slovenska rokopisna kultura sredstvo trdoživega in kreativnega nadaljevanja literarne tradicije. Članek oriše šest skupin slovenskih rokopisov, ki jim je to v veliki meri uspelo, četudi le za omejen čas.

U ovoj se studiji donosi niz novih arhivskih dokumenta i novopronađenih skulptura kojima se dopunjuje opus riječkog majstora Antonija Michelazzija (Gradisca d’ Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.). Također, na temelju nepoznatih izvora nadopunjuje se i njegov dosad malen broj arhitektonskih djela. Majstor je u Rijeku došao kao član radionice svojeg učitelja Paola Zulianija krajem 1724., a u gradu se trajno nastanio od 1727. godine. Razlog preseljenja bile su pogodnosti obećane patentom cara Karla VI. od 19. prosinca 1725. godine. Michelazzi je surađivao na manje zahtjevnoj kiparskoj opremi oltara Presvetog Sakramenta koji je u riječkoj Zbornoj crkvi oko 1725. podizao njegov učitelj Zuliani. U ranu samostalnu majstorovu aktivnost ovdje su uvršteni kipovi svetog Mihovila, svete Agate i svete Margarete, danas razmješteni na širem području Gradskog groblja Kozala. Novi arhivski dokumenti pokazuju kako je Michelazzi od 1733. imao baraku za klesanje kipova smještenu na obali pred južnim gradskim vratima za koju je plaćao najam u iznosu od dva zlatnika godišnje. Kao majstorov rad prepoznata je mramorna skulptura svetog Karla Boromejskog i stipes s reljefom Mučeništva svetog Ivana Nepomuka, danas u dvorištu samostana sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Kresnikovoj ulici 15 u Rijeci. Utvrđeno je da su te skulpture izvorno pripadale kapeli svetog Karla Boromejskoga u sklopu nekadašnjega istoimenog lazareta u Rijeci. Michelazzijevoj je ruci pripisan i mramorni kip Gospe Žalosne u župnoj crkvi u mjestu Cavriè nedaleko od Trevisa, a pronađena je i isplata iz 1763. u iznosu od 150 fjorina za kip svetog Martina u riječkoj Zbornoj crkvi. Recentna su istraživanja pokazala kako je 1755. Michelazzi bio imenovan od strane carice Marije Terezije carsko-kraljevskim arhitektom zaduženim za obnove i poboljšanja luka Senj i Karlobag. Na temelju novopronađenog dokumenta utvrđeno je da je on autor barokne obnove riječke augustinske crkve svetog Jeronima iz 1768. godine, a koja je bila teško oštećena u potresu 1750. godine. Otkriven je i majstorov osobni pečat s monogramom, kao i dosad nepoznati podatci o njegovom angažmanu na gradnji kapelanijske crkve svetog Filipa Apostola u Mrkoplju, a koja je stradala u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata.

Günümüz ressamlarının portre anlayışlarının Barok dönem tavrı ve plastik unsurlar bağlamında karşılaştırılmasıyla çeşitli bulgulara ulaşılması ve sonuç olarak Barok üslupla güncel portrelerin deneyimlenmesi araştırılmıştır. Günümüz modernitesi, geleneksel portre anlayışlarına yeniyi sunduğunu iddia etmektedir. Barok dönemde yapılmış portre anlayışı günümüzde çağdaş sanatçıların geleneksel resim anlayışının güncel sanattan uzak olup olmadığını çözümlemek açısından çağdaş sanata ışık tutabilir. Bir yapıtın çağdaş olabilmesi için hangi yollardan geçmesi gerektiği gibi sorulara cevap arayarak, çeşitli bulgular ile sanat tarihinden ve günümüz sanatçılarının yapıtlarından örneklendirmeler vererek günümüz sanatçıları için önemli bilgiler araştırılmaktadır. Barok Sanatı portre resmi günümüz çağdaş sanatçılarının gelişiminde önemli roller üstlenmiştir. Bu etkilenmeler aynı zamanda ekollerin ve anlayışların oluşmasına, günümüz atölye sistemlerine kadar uzanmaktadır. Bu etkilerin plastik unsurlar ile şekillenmesi portre resminin önemini vurgulamaktadır. İncelemeler Barok Sanatının portre anlayışını daha kalıcı hale getirerek çağdaş sanatçıları nasıl etkilediğini çözümleme açısından önemlidir. Sonuç olarak Barok resim geleneği günümüz sanatçıları için çok önemli referanslar sunmaktadır. In this thesis, reaching various findings by comparing the portrait understandings of modern-day painters in the context of Baroque period attitude and plastic elements, and as a result of that, experiencing contemporary portraits with the Baroque style, have been researched. Today's modernity claims that it makes the new included into traditional portraits. The understanding of portrait in the Baroque period can shed light on contemporary art from the point of analysing that whether the traditional painting understanding of contemporary artists is far from contemporary art. Important information is investigated for modern artists by trying to find answers to questions such as which ways a work should pass in order to be a contemporary work and by giving examples from the history of art and works of contemporary artists with various findings. Baroque Art Portraiture has undertaken an important role in the development of today's contemporary artists. Baroque Art portraiture has undertaken an important role in the development of today's contemporary artists. These impressions have also extended to the formation of cults, understandings and to today's workroom systems. Forming these impressions with plastic elements emphasizes the importance of portraiture. Researches are important in terms of analysing how Baroque Art impressed contemporary artists by making the understanding of portrait more permanent. As a result, the Baroque painting tradition gives very important references to today's artists.