Search

Naravne snovi so spojine ali ekstrakti, ki izvirajo iz živih organizmov ter navadno izkazujejo biološko delovanje. So osnovna surovina za zdravila naravnega izvora. V farmakognoziji se ukvarjamo z njihovim izborom, karakterizacijo, identifikacijo in uporabo. Pogost pristop k odkrivanju potencialno zdravilnih naravnih snovi je preizkušanje učinkov rastlinskih izvlečkov, ki nas v povezavi s kromatografskimi separacijami vodi do izolacije biološko aktivnih molekul. Njihove kemijske strukture ugotavljamo s sodobnimi spektroskopskimi in spektrometrijskimi metodami in nadaljujemo s preizkušanjem njihovega farmakološkega delovanja. Ajda predstavlja bogat vir hranil z ugodnim vplivom na zdravje, zato njena poraba v skladu s popularnostjo zdravega načina življenja narašča. Poleg zdravju koristnih snovi pa ajda vsebuje tudi manj znane, fototoksične fagopirine, ki pod vplivom svetlobe oksidirajo biološko snov in povzročijo njene poškodbe. Za zagotavljanje varnosti ajde in njenih izdelkov je treba fagopirine vrednotiti tako s prehranskega kot s farmacevtskega vidika. Ne nazadnje gre tudi za spojine s potencialno terapevtsko uporabnostjo, na primer v fotodinamični terapiji. Razvili smo učinkovit postopek ekstrakcije fagopirinov z uporabo raztopine acetona in vode. Ugotovili smo, da so najprimernejši material za pridobivanje fagopirinov ajdovi cvetovi. Razvili smo preprosto in občutljivo metodo tekočinske kromatografije visoke ločljivosti s fluorescentno detekcijo. Metoda je primerna za analizo vzorcev ajde in kot izhodišče za razvoj preparativne metode za izolacijo fagopirinov. Ugotovili smo, da je poleg osnovne molekule fagopirina F v zeli ajde še vsaj sedem njegovih derivatov. Te derivate smo kromatografsko ločili na posamezne frakcije. Vrednotili smo jih z UV-Vis absorpcijo, masno spektrometrijo in NMR spektroskopijo. Ugotovili smo strukturi dveh novih fagopirinov, ki se razlikujeta po skupinah, pripetih na naftodiantronski obroč. Fagopirin F je že predhodno znana spojina z dvema piperidinskima obročema, fagopirin E je spojina s piperidinskim in pirolidinskim obročem, fagopirin A pa je spojina z dvema pirolidinskima obročema. Dokazali smo, da v ajdi ni fagopirinov, temveč zgolj protofagopirini kot njihove predstopnje z necikliziranim naftodiantronskim obročem. Po raztopitvi v ekstrakcijskem topilu in pod vplivom svetlobe se protofagopirini pretvorijo v fagopirine. Raziskovali smo topnost, fluorescenco in UV-Vis spektre fagopirinov v različnih topilih iz različnih vzorcev ajde. Za kvantitativno vrednotenje vsebnosti fagopirinov je treba pridobiti čiste spojine kot referenčne spojine. Raziskovalci namesto fagopirina kot referenčne spojine uporabljajo hipericin iz šentjanževke, ki pa zaradi nekoliko drugačne strukture in s tem drugačne absorpcije pri spektrofotometrijski detekciji ni ustrezen za točno kvantitativno vrednotenje fagopirinov. Naše ugotovitve in novo razvite metode bodo pripomogle k nadaljnjemu raziskovanju fagopirinov in vrednotenju vsebnosti in varnosti ajdovih izdelkov. V drugem delu doktorskega dela smo se ukvarjali z izvlečki debla navadne jelke. Izvlečki debel različnih vrst borovcev so znani po vsebnosti polifenolnih spojin z zanimivimi farmakološkimi učinki, predvidoma povezanimi z antioksidativnim delovanjem. Najbolj znan, raziskan in uporabljan je izvleček lubja obmorskega bora (Pinus maritima), Pycnogenol®. Ugotovili smo, da so izvlečki navadne jelke učinkovitejši antioksidanti od Pycnogenola® tako v in vitro antioksidativnih testih, kot tudi na humanih celičnih linijah, izoliranih iz periferne krvi. Komponente izvlečka lubja smo kromatografsko ločili z normalnofazno kolonsko kromatografijo pri zvišanem tlaku in reverznofazno tekočinsko kromatografijo visoke ločljivosti. Vsebovane spojine smo identificirali z metodami masne spektrometrije, UV-Vis absorpcijske spektroskopije in s primerjavo z referenčnimi spojinami. Identificirali smo šest fenolkarboksilnih kislin (galno, homovanilno, protokatehujsko, p-hidroksibenzojsko, vanilno in p-kumarno), tri flavonoide (katehin, epikatehin in katehintetrametileter) in štiri lignane (taksiresinol, 7-(2-metil-3,4-dihidroksitetrahidropiran-5-iloksi)-taksiresinol, sekolariciresinol in lariciresinol). Nadaljevali smo s farmakološkim testiranjem. Ugotovili smo, da izvleček zmanjša nastajanje ateroskleroze pri budrah na kronični aterogeni dieti. Ovrednotili smo vpliv izvlečka in dveh v njem prisotnih fenolnih kislin, p-kumarne in protokatehujske, na izolirana podganja srca, podvržena akutnim ishemijsko-reperfuzijskim poškodbam. Ugotovili smo, da je izvleček značilno zmanjšal poškodbo srčnega tkiva, merjeno preko sproščanja laktat-dehidrogenaze in zmanjšal pojavnost aritmij. p-kumarna in protokatehujska kislina nista imeli tako izrazitih učinkov, zato verjetno samo delno prispevata k sinergističnemu delovanju v izvlečku prisotnih učinkovin. Kot ustrezno surovino za raziskovanje in uporabo smo oblikovali izvleček, raztopljen v polietilenglikolu. Pojavila se je potreba po ugotavljanju vsebnosti vode v tovrstnih vzorcih. Uveljavljena in dostopna Karl-Fischer metoda z opazovanjem spremembe barve pri končni točki titracije ni bila ustrezna, saj je bil izvleček obarvan. Zato smo razvili preprosto in finančno dostopno titracijsko metodo za ugotavljanje vsebnosti vode v obarvanih vzorcih, pri kateri končno točko titracije zaznamo spektrofotometrijsko. Tako ovrednoten izdelek predstavlja dobro osnovo za nadaljnje raziskovanje in razvijanje novih prehranskih dopolnil, kozmetičnih izdelkov in zdravil. Natural products are compounds or extracts that originate from natural sources and usually exhibit biological activity. They are raw materials for natural medicines. Pharmacognosy encompasses their selection, characterization, identification and use. Bioassay-guided fractionation of plant extracts linked to chromatographic separation techniques leads to the isolation of biologically active compounds whose chemical structures can readily be determined by modern spectroscopic and spectrometric methods, followed by testing of their pharmacological activity.Buckwheat contains many healthy nutrients, and its consumption is therefore increasing. The plant contains phototoxic compounds called fagopyrins that can act as photosensitisers upon excitation with visible light causing fagopyrism, but these compounds have received little research attention. To assure adequate safety of buckwheat and its products, fagopyrins should be characterized from a nutritional and pharmaceutical point of view. Nevertheless, fagopyrins are not only health-threatening compounds but also potent photodynamic agents that deserve further research. In this work, fagopyrins extraction procedure was improved employing a mixture of acetone and water. Flowers were recognized as the best material for the extraction. A chromatographic analysis of fagopyrins was performed by developing a simple, sensitive HPLC analytical method of high-resolution employing fluorescence detection. The developed method is a good starting point for a preparative method that would enable the isolation of pure compounds. At least eight fagopyrin derivatives were observed upon isolation and were characterized via UV-Vis absorption, NMR spectroscopy and mass spectrometry. The structures of two new fagopyrins were elucidated. Fagopyrin F is a previously known compound that consists of naphthodianthrone scaffold and two piperidine moieties. Fagopyrin A differentiates by two pyrrolidine moieties instead of piperidine moieties, and fagopyrin E consists of one pyrrolidine and one piperidine moiety. The existence of protofagopyrins that originate in buckwheat and can transform into fagopyrins upon light exposure was confirmed. Information on solubility, fluorescence and UV-Vis absorbance in different solvents were obtained. The need for reference compounds of different fagopyrins that would allow proper quantitative evaluation of buckwheat samples still remains. Researchers use hypericin for that purpose, but we recognize its use as inadequate due to the different structure and consequently uncomparable absorbance in spectrophotometric detection. Our methods complement the existing knowledge regarding fagopyrins and will facilitate their further isolation and analysis of their biological activity. In the second part of our work, silver fir trunk extracts were investigated. Extracts from the bark of different conifer species are known to contain various polyphenols that possess interesting pharmacological activities. So far the most extensive research was done on the antioxidative extract of the maritime pine (Pinus maritima) bark Pycnogenol®, which is widely used in food supplements and cosmetic products. We have shown that antioxidant activity of silver fir (Abies alba) extract is higher comparing to the maritime pine bark extract in vitro and in cultured cells. Components of the extract were separated with normal phase flash chromatography and reversed phase HPLC. Structures of individual compounds were elucidated by mass spectrometry, UV-Vis absorption spectroscopy and comparison to reference compounds. Six phenolic acids were identified (gallic, homovanillic, protocatehuic, p-hydroxybenzoic, vanillic and p-coumaric), three flavonoids (catechin, epicatechin and catechin tetramethyl eter) and four lignans (taxiresinol, 7-(2-methyl-3,4-dihydroxytetrahydropyran-5-yloxy)-taxiresinol, secoisolariciresinol and laricinresinol).The research was continued with pharmacological testing. It was found that the extract exerts strong antioxidative and protective effects against atherogenic diet-induced arterial wall damage. Protective effects of the silver fir extract and its compounds as well as of two phenolic acids (p-coumaric and protocatechuic acids) were also evauated against ischemia-reperfusion-induced damage in isolated rat hearts. The silver fir extract significantly reduced tissue damage (measured as the lactate dehydrogenase release rate) and shortened the duration of arrhythmias, which was not observed in the case of phenolic acids. It was concluded that the two acids are only partially responsible for the observed effects and synergism of more compounds could be present. Silver fir extract, solubilized in polyethylene glycol was developed as an appropriate raw material for research and use. A need for water determination in such samples emerged. The most accessible technique for water content determination is Karl-Fischer titration with visual detection of a titration endpoint, which was unfortunately not suitable for the analysis of the silver fir extract due to its strong colour. Therefore an appropriate method for moisture determination in coloured samples was developed employing simple equipment and spectrophotometric detection of a titration endpoint. Silver fir extract, characterized in such manner is a suitable ingredient for development of food supplements, cosmetic products and medicines.

Julije Domac je veliko ime hrvatske farmacije. Iako se školovao za ljekarnika prepoznat je kao prvi hrvatski kemičar u međunarodnoj znanosti krajem 19. stoljeća. Utemeljio je hrvatsku znanstvenu farmakognoziju i osnovao prvi samostalni Farmakognostički institut u svijetu (1896.). Suautor je izvorne hrvatske farmakopeje (1901.) i pisac prvog sveučilišnog udžbenika farmakognozije na materinskom jeziku. Svoje je svestrano znanje i bogato iskustvo posvetio sveučilišnom radu i ljekarničkoj struci koja je zahvaljujući njemu stekla velik ugled u svijetu. Bio je cijenjen kao osoba visokih moralnih načela kojih se dosljedno držao cijeloga života. U spomen Juliju Domcu, kojega su njegovi suvremenici nazivali ocem hrvatske farmacije, najviša nagrada Hrvatskog farmaceutskog društva nosi njegovo ime, a dodjeljuje se za izniman uspjeh u znanstvenom i stručnom radu na području farmacije.

Promocijas darba mērķis - eksperimentāli noskaidrot lunasīna izplatību ēdamos augos un identificēt faktorus, kas ietekmē tā producēšanos graudaugos, un pētīt lunasīna farmakoloģiskos efektus. Tika optimizēta ŠH/MS/MS metode lunasīna līmeņa mērīšanai augos. Mēs atklājām lunasīnu tritikālē un auzās un izmērījām tā līmeni tritikāles, auzu, miežu, ziemas kviešu un ziemas rudzu šķirnēs un selekcijas līnijās . Novērojām, ka lunasīna saturs augu sēklās atšķiras atkarībā no genotipa , un identificējām ar lunasīnu bagātākās šķirnes un līnijas , kā arī atbilstošus to audzēšanas apstākļus (bioloģiskā vai konvencionālā sistēma). No auzām izolētais lunasīns bija bioloģiski aktīvs un in vitro testos tā antioksidanta efekti neatšķīrās no sintētiskā peptīda. Pirmo reizi parādījām, ka lunasīns atrodams arī laboratorijas dzīvnieku pārtikas granulās . Atslēgvār di: lunasīns, graudaugi, ŠH/MS/MS, antioksidatīvie efekti, šūnu proliferācija., The aim of dissertation – to investigate the presence of lunasin in edible plants, to identify factors that influence production of lunasin in cereals and to study its pharmacological activity. We have optimized LC - MS/MS method to measure lunasin content in plants. Lunasin was discovered in triticale and oats, and its level was measured in triticale, oats, barley, winter rye and wheat varieties and breeding lines. It was shown, for the first time, that the production of lunasin is mostly genotype - dependent and the most lunasin - rich breeding lines and varieties and the breeding directions ( biological or conventional) were identified. Lunasin isolated from oats is biolo gically active, and its effects in in vitro antioxidant assays do not differ from those of synthetic lunasin. Additionally, lunasin was found in laboratory animal feed pellets. Keywords : lunasin, cereals, LC - MS/MS, antioxidant effects, cell proliferation

Utemeljenjem modernog Sveučilišta u Zagrebu (1874.) i njegovih prirodoslovnih odjela (1876.) bio je otvoren put za osnivanje studija farmacije (1882.). Julije Domac, sveučilišni profesor farmakognozije, osniva prvi samostalni Farmakognostički zavod u svijetu (1896.) i odvaja farmakognoziju kao samostalnu znanost. Profesora Domca naslijedio je njegov asistent Antun Vrgoč (1881. – 1949.), izvanredni profesor farmakognozije i predstojnik Farmakognoškog zavoda (1924.), potom redovni profesor farmakognozije (1925.) i prvi dekan Farmaceutskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1942. – 1945.). Antun Vrgoč se znanstveno usavršavao na sveučilištima u Grazu (1904./05.) i Bernu (1912. – 1914.) i svojim znanjem obogatio hrvatsku znanstvenu farmakognoziju i farmaciju. U ovom diplomskom radu prvi puta je analiziran doprinos Antuna Vrgoča hrvatskoj farmaciji osobito na području farmakognozije. Napisao je iscrpne radove o opiju (1926. i 1928.). Objavio je Uputu u farmakognoziju (1931.), prvi moderni sveučilišni udžbenik iz farmakognozije. Autor je farmakognoškog dijela prve Jugoslavenske farmakopeje (1933.) te suautor opsežnog rada Farmakogeografija Banovine Hrvatske te ujedno Bosne i Hercegovine (1941. i 1942.), prvi takav rad napisan s ciljem razvoja farmaceutske industrije u Hrvatskoj. Diplomski rad donosi potpunu bibliografiju Antuna Vrgoča i neke dosad neobjavljene fotografije i dokumente iz njegova bogatog životopisa.

U okviru ovog diplomskog rada obrađeno je šesnaest smola i balzama iz Farmakognoške zbirke s ciljem dokumentiranja fitokemijskih i etnofarmakoloških podataka o navedenim drogama. Smole i balzami su vrlo kompleksne prirodne tvari koje imaju dugu tradiciju primjene u liječenju. Koristili su se kao antiseptici, protuupalna sredstva, antireumatici, diuretici i purgativi, zatim u liječenju dišnih bolesti, za zacjeljivanje rana te kod kožnih i spolnih bolesti. U Europsku farmakopeji oficinalno je sedam smola i balzama: Balsamum peruvianum, Balsamum tolutanum, Benzoe tonkinensis, Benzoe sumatrans, Colophonium, Myrrha i Olibanum. Zbog svog terapijskog potencijala i danas su česta tema znanstvenih istraživanja.

Med je prirodni zaslađivač poznat u cijelom svijetu. Osim kao prirodno sladilo, već od davnih vremena, med je prepoznat kao ljekovito sredstvo. Fitokemikalije potječu iz biljaka s kojih pčele skupljaju nektar ili mednu rosu, a dokazano je kako mnoge od njih mogu povoljno utjecati na zdravlje. Antioksidansi prisutni u medu mogu biti enzimski (katalaza, glukoza-oksidaza) i neenzimski (organske kiseline, produkti Maillardovih reakcija, aminokiseline, proteini, flavonoidi, fenoli, vitamin E, vitamin C, karoteonidi). Flavonoidi najčešće prisutni u medu su pinocembrin, apigenin, kemferol, kvercetin, galangin, krizin, pinobanksin, luteolin i hesperitin. Med ima raznolike biološke učinke i terapijsku primjenu: antimikrobni učinak (djeluje na širok spektar bakterija, uključujući i neke multirezistentne sojeve, a učinkovit je i kod mikoza), zacjeljivanje rana, koristi se u gastroenterologiji kao prebiotik, kod ulkusa i gastritisa, kao sredstvo za rehidraciju kod akutnog gastroenteritisa kod djece, sportašima sluţi kao brz izvor energije, kod dijabetesa smanjuje rizik od komplikacija bolesti, pozitivno djeluje na kardiovaskularni sustav, učinkovit je kod stomatitisa i drugih oralnih lezija, koristi se kod različitih očnih infekcija, pronalazi primjenu i u onkologiji. Med se moţe koristiti i za smanjenje kašlja, kod prehlade, gripe i dr. Honey is a natural sweetener known through the world. In addition to being a natural sweetener, since ancient times, honey has been recognized as a healing agent. Ever since, honey is not only used as nutrition, but also used for different indications. Phytochemicals are derived from plants from which bees collect nectar or a delicious honey dew, and it has been proved that many of them can benefit the health. Antioxidants present in the honey can be enzymatic (catalase, glucose oxidase) and non-enzymatic (organic acids, products of Maillard reactions, amino acids, proteins, flavonoids, phenols, vitamin E, vitamin C, carotenoids ). Flavonoids present in honey are usually pinocembrin, apigenin, kaempferol, quercetin, galangin, chrysin, pinobanksin, luteolin and hesperitin. Today, honey is used because it's antimicrobial activity, anti-inflammatory activity, as dressing to promote healing of wounds, burns and skin ulcers. Also, honey is used in gastroenterology as prebiotics, antibacterial agent and rehydrating agent for the treatment of childs gastroenteritis, antibacterial agent and healing-promoting agent for the treatment of dyspepsia and peptic ulcers. Honey is used in sports as a quick source of energy. In diabetics, honey has a positive impact on reducing complications. Honey has positive effects on cardiovascular health. Stomatitis and other oral lesions can be successfully treated with honey. Numerous reports from around the world detail the use of honey to treat ophthalmologic disorders. Honey is also use in oncology. It may be an effective cough suppressant. It is used because its anti-influenza viral effects, as topical antifungal agent for the treatment of tineas etc.

Med je prirodni zaslaĎivač poznat u cijelom svijetu. Osim kao prirodno sladilo, već od davnih vremena, med je prepoznat kao ljekovito sredstvo. Fitokemikalije potječu iz biljaka s kojih pčele skupljaju nektar ili mednu rosu, a dokazano je kako mnoge od njih mogu povoljno utjecati na zdravlje. Antioksidansi prisutni u medu mogu biti enzimski (katalaza, glukoza-oksidaza) i neenzimski (organske kiseline, produkti Maillardovih reakcija, aminokiseline, proteini, flavonoidi, fenoli, vitamin E, vitamin C, karoteonidi). Flavonoidi najčešće prisutni u medu su pinocembrin, apigenin, kemferol, kvercetin, galangin, krizin, pinobanksin, luteolin i hesperitin. Med ima raznolike biološke učinke i terapijsku primjenu: antimikrobni učinak (djeluje na širok spektar bakterija, uključujući i neke multirezistentne sojeve, a učinkovit je i kod mikoza), zacjeljivanje rana, koristi se u gastroenterologiji kao prebiotik, kod ulkusa i gastritisa, kao sredstvo za rehidraciju kod akutnog gastroenteritisa kod djece, sportašima sluţi kao brz izvor energije, kod dijabetesa smanjuje rizik od komplikacija bolesti, pozitivno djeluje na kardiovaskularni sustav, učinkovit je kod stomatitisa i drugih oralnih lezija, koristi se kod različitih očnih infekcija, pronalazi primjenu i u onkologiji. Med se moţe koristiti i za smanjenje kašlja, kod prehlade, gripe i dr.

Utemeljenjem modernog Sveučilišta u Zagrebu (1874.) i njegovih prirodoslovnih odjela (1876.) otvoren je put razvoju prirodnih znanosti što je potaknulo i osnivanje studija farmacije (1882.) na Filozofskom fakultetu. Julije Domac, sveučilišni profesor farmakognozije, osniva samostalni Farmakognostički institut (1896.), prvi takav institut u svijetu i odvaja farmakognoziju kao samostalnu znanost na Zagrebačkom sveučilištu. Nasljeđuje ga njegov asistent Antun Vrgoč (1881. – 1949.) najprije kao izvanredni profesor i predstojnik Farmakognoškog zavoda (1924.), potom kao redovni profesor farmakognozije (1925.) i prvi dekan Farmaceutskog fakulteta hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu (1942. - 1945.). Na poticaj profesora Domca, Vrgoč odlazi na znanstveno usavršavanje u Farmaceutski institut Sveučilišta u Bernu (1912. – 1914.) kod znamenitog profesora farmakognozije Alexandera Tschircha i svoja bogata iskustva prenosi u hrvatsku znanstvenu sredinu. O njihovoj stručnoj suradnji i prijateljstvu svjedoče međusobno razmijenjena pisma (1920. – 1939.). U ovom diplomskom radu prvi put su prezentirana originalna Tschirchova pisma (37 pisama) te pisma njegove obitelji (4 pisma), poslana Vrgoču kao i Vrgočevi prijevodi tih pisama. Analiza Vrgočeve prepiske s Tschirchom daje uvid u dugogodišnju stručnu i znanstvenu suradnju dvojice sveučilišnih profesora. Sačuvana i prevedena Tschirchova pisama govore o istinskom prijateljskom odnosu zasnovanom na međusobnom razumijevanju, uvažavanju i poštivanju.

The aim of the article is to describe the foundation and development of the first distinct department of pharmacognosy and the biography of its founder Julije Domac. The institute was founded in 1896 as a separate institution at the University of Zagreb, Croatia, at that time part of the Austro-Hungarian Empire. In other European university centers, pharmacognosy institutes were founded together with pharmacology, biology, pharmaceutical or general chemistry. Julije Domac ( 1 853-1 928) graduated in pharmacy from the University of Vienna ( 1 874) and received bis Ph.D. from the University of Graz ( 1 880) with a paper elucidating the structure of mannitol obtained from manna. He lectured on pharmacognosy at the University of Zagreb ( 1 887- 1 924), wrote chemistry and pharmacognosy textbooks and co-authored the CroatianSlavonian Pharmacopoeia.

Povijesni tragovi obitelji Domac sežu u 17. st. kada su nosili prezime Domčević. Tijekom 19. st., dolazi do kraćenja prezimena u Domac, o čemu nalazimo potvrdu u matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih. Julije Domac (1853–1928) rođen je u Vinkovcima u ljekarničkoj obitelji. Diplomirao je farmaciju u Beču 1874., a doktorirao u Grazu godine 1880. Bio je prvi Hrvat s doktoratom iz kemije i prvi Hrvat koji je dao izvorni prilog europskoj kemiji, objavom svojih znanstvenih radova u međunarodnim znanstvenim časopisima (1881. i 1882.). U tim radovima odredio je i potvrdio strukturu heksena i manitola dobivenog iz manne. Povratkom u domovinu (1882) djelovao je kao profesor kemije na Velikoj realki u Zemunu, a kasnije u Zagrebu, gdje je objavio rad o kemijskoj analizi šećerne repe (1885), prvoj takvoj analizi u Hrvatskoj. Napisao je srednjoškolske udžbenike iz organske kemije, koji su izašli u tri izdanja (1893., 1899., 1906.), te iz anorganske kemije (1901). Tim knjigama omogućio je prihvaćanje suvremenih europskih kemijskih gledišta u Hrvatskoj i znatno utjecao na oblikovanje hrvatske znanstvene kemijske terminologije početkom 20. stoljeća. Nastavu iz farmakognozije na Zagrebačkom sveučilištu preuzeo je 1887. kao suplent, potom kao izvanredni (1896) i redovni profesor (1899). Utemeljio je hrvatsku sveučilišnu farmakognoziju i osnovao sveučilišni Farmakognostički institut (1896), u to doba prvi takav samostalni institut u svijetu. Napisao je farmakognozijski dio Hrvatsko-slavonskog ljekopisa (1901), u kojem je dao izvorne makroskopske i mikroskopske opise droga. Izvorna hrvatska farmakopeja dobila je pozitivne kritike najuglednijih europskih farmaceutskih stručnjaka. Pisana je dvojezično, latinskim i hrvatskim jezikom a imala je i šire značenje kao intelektualni otpor mađarizaciji i odraz težnje hrvatskog naroda za izdvajanjem iz Austro-Ugarske Monarhije. Objavio je i Uputu u farmakognoziju (1899), pisanu kao komentar hrvatskoj farmakopeji, a bila je prvo znanstveno tumačenje botaničkih, farmakognozijskih i kemijskih pojmova na hrvatskom jeziku. Naporima Julija Domca sve su ljekarne u Hrvatskoj bile preuređene prema strogim propisima hrvatske farmakopeje i djelovale su kao zdravstveni zavodi. Sudjelovao je u ljekarničkom zakonodavstvu i svojim čvrstim stavom onemogućio podržavljenje ljekarni, osigurao izradu službenih cjenika lijekova po utvrđenim pravilima i time olakšao rad ljekarnicima. U reformi farmaceutskog studija zalagao se za vizionarsku ideju stvaranja samostalnog Farmaceutskog fakulteta. Medalja Julije Domac je najviša godišnja nagrada Hrvatskog farmaceutskog društva, utemeljena 1955. u spomen Juliju Domcu, a dodjeljuje se za izniman doprinos u promicanju farmacije i farmacijskih znanosti. Julije Domac je svojim bogatim životnim i radnim iskustvom doveo hrvatsko ljekarništvo na najvišu svjetsku razinu. Ova knjiga pisana je u nakani da se ovako značajni ljudi u hrvatskoj povijesti znanosti istrgnu zaboravu i predstave široj znanstvenoj i kulturnoj javnosti.

Predmet istraživanja ovog rada je cjelovit, sustavan i originalan prikaz života i djela Julija Domca, znanstvenika, pedagoga, dekana Filozofskog fakulteta (1901./02.), rektora Sveučilišta u Zagrebu (1911./12.), praktičnog farmaceuta i čovjeka koji je dao izniman doprinos utemeljenju i razvitku moderne farmacije u Hrvatskoj. Temeljitim istraživanjem arhivske građe u Zagrebu, Vinkovcima, Osijeku i Đakovu, kao i privatnog arhiva obitelji Domac omogućen je cjelovit uvid u genealogiju i biografiju Julija Domca. Povijesni tragovi obitelji Domac sežu u 17. st. kada su nosili prezime Domčević. Tijekom 19. st., dolazi do kraćenja prezimena u Domac o čemu potvrdu nalazimo u matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih. Julije Domac (1853.-1928.) je rođen u Vinkovcima u ljekarničkoj obitelji. Diplomirao je farmaciju u Beču 1874., a doktorirao u Grazu godine 1880. Bio je prvi Hrvat s doktoratom iz kemije i prvi Hrvat koji je dao vrijedan prilog europskoj kemiji, objavom svojih znanstvenih radova u međunarodnim znanstvenim časopisima (1881. i 1882.). U tim radovima odredio je i potvrdio strukturu heksena i manitola dobivenog iz manne. Povratkom u domovinu (1882.) djelovao je kao profesor kemije na Velikoj realci u Zemunu, a kasnije u Zagrebu, gdje je objavio rad o kemijskoj analizi šećerne repe (1885.), prvoj takvoj analizi u Hrvatskoj. Napisao je srednjoškolske udžbenike iz organske kemije, koji su izašli u tri izdanja (1893., 1899., 1906.), te iz anorganske kemije (1901.). Tim knjigama je omogućio prihvaćanje suvremenih europskih kemijskih gledišta u Hrvatskoj i znatno utjecao na oblikovanje hrvatske znanstvene kemijske terminologije početkom 20. stoljeća. Nastavu iz farmakognozije na zagrebačkom Sveučilištu preuzeo je 1887. kao suplent, potom kao izvanredni (1896.) i redoviti profesor (1899.). Bio je utemeljitelj hrvatske sveučilišne farmakognozije i osnivač sveučilišnog Farmakognostičkog instituta (1896.), u to doba prvog samostalnog instituta takve vrste u svijetu. Napisao je farmakognozijski dio Hrvatsko-slavonskog ljekopisa (1901.), u kojem je dao izvorne makroskopske i mikroskopske opise droga. Izvorna hrvatska farmakopeja dobila je pozitivne kritike najuglednijih europskih farmaceutskih stručnjaka. Pisana je dvojezično, latinskim i hrvatskim jezikom, te imala šire značenje kao odraz težnje hrvatskog naroda za izdvajanjem iz Austro-Ugarske monarhije. Objavio je i Uputu u farmakognoziju (1899.), pisanu kao komentar hrvatskoj farmakopeji, a bila je prvo znanstveno tumačenje botaničkih, farmakognozijskih i kemijskih pojmova na hrvatskom jeziku. Naporima Julija Domca sve su ljekarne u Hrvatskoj bile preuređene prema strogim propisima hrvatske farmakopeje i djelovale su kao zdravstveni zavodi. Sudjelovao je u ljekarničkom zakonodavstvu i svojim čvrstim stavom onemogućio podržavljenje ljekarni, osigurao izradu službenih cjenika lijekova po utvrđenim pravilima i time olakšao rad ljekarnicima. U reformi farmaceutskog studija zalagao se za vizionarsku ideju stvaranja samostalnog Farmaceutskog fakulteta. U spomen Juliju Domcu utemeljena je najviša godišnja nagrada Hrvatskog farmaceutskog društva, Medalja Julije Domac, koja se od 1955. godine dodjeljuje za iznimne zasluge na području farmacije. The subject of this work is a complete, systematic and original view of life and achievements of Julije Domac. He was a scientist, educator, dean of Faculty of Philosophy (1901/02), the Rector of the University of Zagreb (1911/12), practical pharmacist and man who has given outstanding contribution to the establishment and the development of modern pharmacy in Croatia. A thorough exploration of archives in Zagreb, Vinkovci, Osijek and Đakovo, as well as private archives of Domac family enabled a complete insight into the genealogy and biography of Julije Domac. Historical records of the Domac family are going back to the 17th century when their surname was Domčević. During the 19th century, surnames Domčević was shortened into Domac which registration of births, marriages and deaths confirmed. Julije Domac (1853-1928) was born in Vinkovci in a family of pharmacists. He graduated pharmacy from the University of Vienna (1874) and received his Ph.D. from the University of Graz (1880). He was the first Croat with a doctorate in chemistry and the first Croat who gave a valuable contribution to European chemistry, publishing his research papers in international journals (1881 and 1882). In these works he determined and confirmed the structure of hexene and mannitol obtained from manna. Returning to his homeland (1882) he worked as a secondary school professor of chemistry in Zemun and later in Zagreb. He published a paper on the chemical analysis of sugar beet (1885), the first such analysis in Croatia. He wrote textbooks on organic chemistry, that was published in three editions (1893, 1899, 1906), and on inorganic chemistry (1901). These textbooks have enabled the reception of modern European chemical knowledge in Croatia and significantly influenced on the forming of Croatian chemical scientific terminology at the beginning of the 20th century. In 1887, Julije Domac taught pharmacognosy as a suplent, then as an associate professor (1896) and as a full professor (1899). He was the founder of the Croatian university pharmacognosy and founder of the Pharmacognosy Institute (1896), the first independent institute of its kind in the world. He wrote the pharmacognosy section of the Croato-Slavonian Pharmacopoeia (1901) in which he gave the original macroscopic and microscopic descriptions of drugs. The original Croatian Pharmacopoeia has received positive reviews from the most prominent European pharmaceutical experts. It was written in two languages, Latin and Croatian, and had a wider significance as it reflected the aspirations of the Croatian people for separation from the Austro-Hungarian monarchy. Julije Domac wrote “Uputa u farmakognoziju” (Introduction to Pharmacognosy) in 1899, as a commentary to the pharmacognosy part of the Croatian pharmacopoeia. It was the first scientific explanation of botanical, pharmacognostical and chemical terms in the Croatian language. Thanks to the efforts of Julije Domac, all pharmacies in Croatia have been rearranged according to the strict requirements of the Croatian Pharmacopoeia and worked as medical institutes. He participated in the pharmaceutical legislation and his strong opinion prevented the nationalization of the pharmacies. He also participated to the preparation of the official price list of drugs according to established rules which facilitated the work of pharmacists. In the reform of the pharmaceutical studies he had a visionary idea of creating an independent Faculty of Pharmacy. To honor the memory of Julije Domac the Croatian Pharmaceutical Society introduced the Julije Domac Medal in 1955, as an award for exceptional achievements in pharmacy.

Predmet istraživanja ovog rada je cjelovit i originalan prikaz života i djela Julija Domca, znanstvenika, pedagoga, dekana Filozofskog fakulteta (1901./02.), rektora Sveučilišta u Zagrebu (1911./12.), praktičnog farmaceuta i čovjeka koji je dao izniman doprinos utemeljenju i razvitku moderne farmacije u Hrvatskoj. Povijesni tragovi obitelji Domac sežu u 17. st. kada su nosili prezime Domčević. Tijekom 19. st., dolazi do kraćenja prezimena u Domac. Julije Domac (1853.-1928.) rođen je u Vinkovcima. Doktorirao je u Grazu 1880. i bio prvi Hrvat s doktoratom iz kemije i prvi Hrvat koji je dao izvoran prilog europskoj kemiji objavom znanstvenih radova u međunarodnim znanstvenim časopisima. Napisao je srednjoškolske udžbenike iz organske i anorganske kemije kojima je omogućio prihvaćanje suvremenih europskih kemijskih gledišta u Hrvatskoj i znatno utjecao na oblikovanje hrvatske znanstvene kemijske terminologije početkom 20. st. Utemeljio je znanstvenu sveučilišnu farmakognoziju i osnovao prvi samostalni Farmakognostički institut u svijetu. Suautor je Hrvatsko-slavonskog ljekopisa (1901.), u kojem je dao izvorne makroskopske i mikroskopske opise droga. Izvorna hrvatska farmakopeja dobila je pozitivne kritike najuglednijih europskih farmaceutskih stručnjaka. Bio je utemeljitelj ljekarni kao zdravstvenih zavoda. Doktorski rad je originalan prilog poznavanju života i rada Julija Domca. Prvi put je dana sustavna i cjelovita analiza i tumačenje Domčevih znanstvenih i stručnih djela, te njegova uloga na području sveučilišne i praktične farmacije.

Predavanje je posvećeno životu i djelu Julija Domca. Predstavljen je kao znanstvenik, sveučilišni profesor i pedagog, dekan Filozofskog fakulteta (1901./02.), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1911./12.), praktični farmaceut i čovjek.

Prikazan je znanstveni doprinos Julija Domca (1853.-1928.), prvog profesora farmakognozije na Sveučilištu u Zagrebu. Domac je djelovao dijelom u Beču i Grazu, gdje je i doktorirao (1880.), a dijelom u Zagrebu. Bio je prvi Hrvat s doktoratom iz kemije i prvi Hrvat, čiji su znanstveni radovi iz kemije objavljeni u međunarodnom kemijskom časopisu. Povratkom u domovinu (1882.) djelovao je kao profesor kemije na Velikoj realci u Zemunu, a kasnije u Zagrebu, gdje je objavio rad o kemijskoj analizi šećerne repe (1885.), prvoj takvoj analizi u Hrvatskoj. Napisao je srednjoškolske knjige iz organske kemije, koja je izašla u tri izdanja (1893., 1899., 1906.), te iz anorganske kemije (1901.). Tim knjigama je omogućio recepciju suvremenih europskih kemijskih gledišta u Hrvatskoj i dao doprinos hrvatskoj znanstvenoj kemijskoj terminologiji početka 20. stoljeća. Bio je utemeljitelj hrvatske sveučilišne farmakognozije i osnivač sveučilišnog Farmakognostičkog instituta (1896.). Napisao je farmakognozijski dio Hrvatsko-slavonskog ljekopisa (1901.), u kojem je dao izvorne makroskopske i mikroskopske opise droga. Objavio je i Uputu u farmakognoziju (1899.), pisanu kao komentar hrvatskoj farmakopeji, a bila je prvo znanstveno tumačenje botaničkih, farmakognozijskih i kemijskih pojmova na hrvatskom jeziku. Nastala je pod utjecajem bečke farmakognozije koju je Domac prenio u hrvatsku sveučilišnu sredinu.

U radu su prikazani život i djelovanje Julija Domca (1853. – 1928.). Rodio se u Vinkovcima u ljekarničkoj obitelji. Godine 1874. diplomirao je farmaciju na Sveučilištu u Beču, a 1880. u Grazu doktorirao na području organske kemije. Domac je bio prvi Hrvat čiji su znanstveni radovi iz kemije objavljeni u nekom međunarodnom kemijskom časopisu. Radio je kao profesor na Velikoj realci u Zemunu i Zagrebu. Na Sveučilištu u Zagrebu bio je profesor farmakognozije (1887. – 1924.) i utemeljitelj Farmakognostičkog instituta (danas Zavod za farmakognoziju). Objavio je srednjoškolske knjige iz organske i anorganske kemije. Napisao je farmakognozijski dio drugog izdanja Hrvatsko-slavonskog ljekopisa, kao i njegovo tumačenje u djelu Uputa u farmakognoziju, ujedno komentar farmakognoškom dijelu II. izdanja Hrvatsko-slavonske farmakopeje. Objavio je i veći broj stručnih i popularnih članaka u raznim časopisima.

Megamin je u Republici Hrvatskoj registriran kao prehrambeni pripravak. Prema navodima, Megamin se uglavnom sastoji iz vitaminima i mineralima obogacenoga zeolita (aluminijeva silikata), vrste prirodnog izmjenjivaca iona. Sredstva javnog priopcavanja pripisala su Megaminu snazna antikancerogena svojstva iako Megamin nije bio podvrgnut odgovarajucim objektivnim epistemoloskim testovima o njegovoj ljekovitoj ucinkovitosti, tj., nasumicnom, dvostruko slijepom, palijekom kontroliranom, unakrsnom klinickom ogledu. Megamin je u ovome krtickom znanstvenom osvrtu uzet kao paradigmatski model za raspravu o tome kako vise nervne djelatne osobine, poput nade i vjere, mogu biti u svezi sa tzv. lijekovitim ucinkom nelijekovitih tvari (placebo ucinak ili ucinak palijeka). I stvoriti subjektivni privid simptomatskog boljitka, a da za to nema potvrde u objektivnim znacima osnovne bolesti kada ih se provjeri primjerenim znanstvenim postupcima. Svako eventualno objektivno ucinkovito djelovanje Megamina mozemo pripisati samo smanjenom toksikoloskom opterecenju probavnog trakta izazvanog proizvodima anaerobnoga vrenja u njemu, uklanjanju ksenobiotika unesenih pri medikamentoznom lijecenju malignih oboljenja, kao i drugih stetnih metabolita kakvi se osobadjaju pri insuficijenciji organa poput jetre i bubrega. Neutemeljene promidzbene kampanje stvaranja pozitivnog javnog mijenja o blagotvornim ucincima neprovjerenih lijekova za lijecenje malignih oboljenja , poput Megamina, potpomazu indukciju psiholoskog stanja pojedinaca poput placebo ucinka.

Enciklopedijski englesko-hrvatski farmakognozijski rječnik farmakopejskog nazivlja daje znatan doprinos farmaceutskoj struci, posebice na području farmakognozije. Napisan je sa svrhom olakšanja i unapređenja prevođenja biljnih monografija Europske farmakopeje za potrebe izradbe Hrvatske farmakopeje. Rječnik se sastoji od dva dijela. Prvi dio obrađuje posebnosti farmakognozijskog izraza, donosi popis monografija Europske farmakopeje, taksonomske kategorije, te karakterističke primetke i osebujne pridjevke biljaka i biljnih dijelova. Drugi dio rječnika sadrži rječničku građu svrstanu abecednim redom. Uz engleske nazive, dodan je veći broj hrvatskih naziva, te objašnjenja na primjerima biljaka.