Search

Jovan Nikolić umjetnik je trostruke marginalne pozicije. Za jednu je krivo nasljedstvo, ono što je preuzeo od predaka, a što ga je, htio - ne htio, odredilo, i čemu je posvetio svoje prve knjige. Za drugu su krive političke neprilike, ono što mu je nametnula okolina, a što ga je, htio - ne htio, odredilo, i čemu je posvetio velik dio svog egzilantskog pisanja proteklih godina. Za treću je kriv on sam, ono što je sam sebi odredio kao poziciju dalje od svih i svega, i čemu je posvetio knjigu koju imate pred sobom. Ta je marginalna pozicija najvrjednija, upravo zbog tog čina slobode, vlastite odluke. S te pozicije Nikolić promatra svijet ne mireći se s njegovom prazninom. Njegove su pjesme potraga za magijom iza pojavnog. Ona nekada otvara vrata prema ljubavi, nekada prema misticizmu, nekada prema vrtlozima propadanja. I sve je to bolje od praznine. I sve na kraju mora stati u jednu jednostavnu čistu sliku. Tako i, za Nikolića, nikako drugačije. Mutne slike znakovi su vrludanja kroz meandre snoviđenja i zaumnih vizija. Jednostavne slike ljepote znak su umjetnikove jasne spoznaje; on jednostavno zna što ljepota jest. On je u pjesmama ne traži, nego je pjesmama saopćava, pa je, prema tome, njegova zbirka pjesama vrsta objave. A objava, s druge strane, traži otvoreno srce koje nositelju objave vjeruje. Ja Jovanu, da završim, vjerujem. Nebojša Lujanović