Search

U članku se, nakon uvodnog kontekstualiziranja, prvo donosi kratka eksplikacija tvrdnje Hansa Freia da je osamnaestostoljetna i devetnaestostoljetna biblijska hermeneutika uslijed apologetsko‑interpretativnih nastojanja (tumačenje Biblije interpretativnim teorijama zasnovanim na racionalističkom kanonu i povijesnoj faktualnosti) dovela do »pomračenja« literalnog čitanja biblijskog narativa. Zatim se ukazuje na alate i koncepte (»realistički narativ«, »narativni identitet«, konsenzualno tumačenje) kojima je Frei na nov način tumačio literalno značenja biblijskih narativa. Konačno, u zaključku se iznose prednosti i nedostaci Freieva projekta te autorska tvrdnja zasnovana na patrističko‑medievalnoj egzegetskoj tradiciji, koju Frei potpuno zanemaruje, da Riječ Božja nije samo tekst (Biblija), lingvistička prezencija Boga, nego i corpus, tjelesna prisutnost Boga., After the introductory contextualisation, the article first explains Hans Frei’s claim that the 18th and the 19th century Biblical hermeneutics led to the »eclipse« of literal reading of the Biblical narrative, due to its apologetic‑interpretative efforts (interpre‑tation of the Bible by interpretative theories based on the rationalistic canon and historical factualness). After that, tools and concepts (»realistic narrative«, »narrative identity«, consensual interpretation) that Frei used to interpret literal meaning of Biblical narratives are pointed out. Finally, the conclusion presents advantages and disadvantages of Frei’s project and the authorship claim, based on the patristic‑medieval exegetical tradition and completely ignored by Frei, that the Word of God is not only the text (Bible), linguistic presentation of God, but also the corpus, the physical presence of God.

Tema je ovoga rada tumačenje inicijacije u svjetlu fenomenološke antropologije i fundamentalne teologije obreda. Polazeći od činjenice da sve tradicije svetoga poznaju ritualnu inicijaciju kao integralni dio posredovanja vjerničkog identiteta, autor sugerira iščitavanje kategorije kršćanske inicijacije u svjetlu obredne genealogije vjerničkog subjekta i simboličkih procesa uvođenja u zajednicu vjere. Pritom, kao polazišnu točku, odabire suvremenu problematiku identiteta i antropološku krizu inicijacije iz kojih proizlaze određene tematske dimenzije ovog pitanja. Drugi je dio ovoga rada posvećen poredbenoj analizi inicijacijskog i identitetskog procesa. Radi se o pokušaju sustavnog skiciranja antropološke fenomenologije inicijacije u svjetlu simboličkih dinamika identiteta koji u velikoj mjeri omogućuju ispravno pozicioniranje fundamentalno-teološke hermeneutike kršćanske inicijacije. Naime, raščlamba identitetskih i obrednih obrazaca ima za cilj uočiti procesualni simbolički ustroj inicijacije razlažući njezinu početnu i trajnu ulogu u čovjekovu sebeozbiljenju. U sklopu takva promišljanja koje se nastoji konstituirati kao refleksija raznolikih induktivnih pristupa, s time što se nastoji ocrtati cjelina, zaključni hermeneutički trenutak bit će pozvan odgovoriti na pitanje simboličko-obrednoga identiteta kršćanske inicijacije. U toj perspektivi autor predlaže četiri inkluzivne dijalektike koje pružaju polazište jednom mogućem nacrtu teologije inicijacije posredovane fenomenološkom antropologijom. Riječ je o otajstveno-inicijacijskom i obredno-identitetskom uporištu kršćanske inicijacije u čijem se okrilju isprepliću procesualna dinamika vjere i obredna dimenzija vjerovanja., The theme of this work is the interpretation of Christian initiation in the light of phenomenological anthropology and the fundamental theology of rituals. Starting from the fact that all sacral traditions recognise ritual initiation as an integral part of mediating in the identity of the believer, the author suggests a categorisation of Christian initiation in light of the genealogy of the faithful subject and the symbolic process of introducing him to the community of the faithful. The author's starting point is the problem of identity and anthropological crisis of initiation which lead to certain topical dimensions of this issue. The second part then is devoted to an analysis of the order of initiation and process of identity. The author attempts to systematically sketch out the anthropological phenomenology of initiation in light of the symbolic dynamics of the identity which then allows for a proper positioning of Christian initiation in fundamental-theological hermeneutics. An analysis of ritual and identity templates aims to identify the order of symbolic processes distinguishing their initial and lasting role in man's growth. In keeping with this thinking which endeavours to legitimise itself as a reflection of various inductive approaches, the author attempts to outline the whole, conclusive hermeneutical moment to respond to the question of the symbolic-ritual identity of Christian initiation. In that regard, the author suggests four inclusive dialectics which offer a basis for a possible draft of the theology of initiation interwoven with phenomenological anthropology. This refers to a mystery-initiation and ritual-identity fulcrum for Christian initiation which is filled with procedural dynamics of faith and the ritual dimension of believing.

Izvornost ovoga rada ogleda se u rješavanju sintaktičkog problema u Gal 5,17. Problem hipotakse je dvostruk: 1) namjerna rečenica: da ne činite to (ίνα μη ταΰτα ποιήτε) i 2) hipotetička relativna rečenica: što budete htjeli (α εάν θέλητε). Ο namjernoj rečenici ovisi eventualna hipotetička rečenica za budućnost. Budući da se nalazimo u parenetskom dijelu poslanice Galaćanima (5,13 - 6,10), onda je sigurno da Pavao potiče Galaćane da ne čine što budu htjeli. Ovo njihovo htijenje odnosi se zapravo na ponovno služenje počelima svijeta, tj. želju da budu pod Zakonom, kako to nalazimo u doktrinarnom dijelu poslanice (4,9.21). Pavao ponovno objašnjava da to znači vraćanje u prijašnju situaciju prije nego li su spoznali Boga, odnosno on njih (usp. Gal 4,9). Tu situaciju objašnjava Pavao pozivom na život po Duhu, a ne na ugađanje požudi tijela, jer se Duh i tijelo jedno drugomu protivi (usp. Gal 5,16-17). Stoga vraćanje Zakonu znači ugađanje požudi tijela. Zato valja izabrati život po Duhu jer njegovo suprotstavljanje tijelu smjera k tome da ne činite to što budete htjeli. Onomu koji je rođen po duhu nemoguće je učiniti da se vrati pod Zakon jer je po Zakonu dijete obećanja (usp. Gal 4,21.28-29)., The originality of this article is reflected in the solving the syntactic problem in Gal 5,17. The hypotactic probem is twofold: 1) the final clause: in order to not do that (ίνα μη ταΰτα ποιήτε) and 2) the hypotetical relativ clause: what you want (α εάν θέλητε). This final clause depends on the eventual hypotetical clause for the future. Since we find ourselves in the parenetical part of the letter to the Galatians (5,13- 6,10), we can be sure that Paul is exhorting the Galatians to not do that what they want. This wanting of theirs refers in reality to their desire to renew their servitute to the elements of world, that is, their desire to be under the Law, as can be found in the doctrinal part of the letter (4,9.21). Paul explains again that this means they would be returning to their former situation before they encountered God, or rather he them (cf. Gal 4,9). This situation explains Paul inviting to the life by the Spirit, but not by the indulging to the desire of body, because the Spirit and the body are in opposition (cf. Gal 5,16-17). Therefore the returning to the Law means the indulging of the desires of body. Consequently it is good to choose a life by the Spirit, because his opposition to the body enables one to not do that what the body wants. For he who is born of the spirit can not to return to the Law, because he is a child of the promise by the Law (cf. Gal 4,21.28-29).

U situaciji kada izgleda da su rezerve smisla gotovo iscrpljene, povijesni su zadaci katoličke eshatologije probuditi nadu u budućnost, vratiti povjerenje u smisao osobne i zajedničke povijesti. U tom smislu katolička eshatologija prvotno znači govor o budućnosti kao Božjem dolasku i događaju u Isusu Kristu koji čovjeku i povijesti daje svoju istinu; ona zapravo nije drugo nego govor o Bogu koji je u Kristu eshaton, odnosno, budućnost i smisao svega što postoji. Budući da uskrsnuće mrtvih utemeljeno na Kristovom uskrsnuću spada u središnji sadržaj kršćanske nade, u članku se posebna pozornost pridaje novijim raspravama o značenju tijela u uskrsnuću, te vezi između smrti i uskrsnuća. Narav i sadržaj kršćanske nade nastoje se suočiti i što jasnije odrediti prema ideji reinkarnacije koja danas plijeni pozornost i brojnih kršćana. Kako je kriza budućnosti koja obilježava razdoblje postmoderne usko povezana s krizom istine o čovjeku, ističe se potreba da eshatološka promišljanja budu zasnovana na teološkoj antropologiji koja u Isusu Kristu, Novom Adamu nalazi svoje središte. U današnjoj međureligijskoj perspektivi na osobit način pokazuje se prikladnim govor o čovjeku slici Božjoj jer se tim pojmom, prema izvornom biblijskom značenju, čovjek definira kao biće u bliskom i prijateljskom odnosu s Bogom. Po takvom shvaćanju jedinstvo i prijateljstvo s Bogom spadaju u samu bit čovjeka; drugim riječima, čovjek je onim određen, što slikovito nazivamo nebom., In the situation when it appears as though all the reserves of the sense are already exhausted, historical are assignments of the Catholic eschalology to awaken hope in the future and to bring back the trust in the sense of the personal and common history. In that sense Catholic eschatology primarily means talk about the future as God's coming and an event in Jesus Christ giving man and history His Truth; it really isn't anything else than the talk about God who in Christ is eschaton, with reference to future and the sense of all existing. As resurrection of the dead based upon Christ's resurrection belongs into the main content of Christian hope, in the article attention is directed towards the newest discussions about the meaning of the body in the resurrection and the relation between the death and the resurrection. The character and the content of Christian hope are trying to face each other determining themselves as clear as possible towards the idea of reincarnation that is drawing attention of many Christians too. As the crisis of the future is the one characterizing the period of post modernism as closely related to crisis of the truth about man, it is being accentuated the need that eschatological thinking is to be based upon theological anthropology finding in Jesus Christ, New Adam its very center. In the contemporary inter religious perspective it shows itself in a special way as an appropriate talk about man the picture of God, for under this term according to the original Biblical meaning, man is defined as a creature in a close and friendly relationship with God. In such understanding the union and the friendship with God refer to the very essence of man; in other words, man is being determined by that which we picturesquely call Heaven.