Search

Cilj: Sezamoidni koštano-tetivni kompleks stopala sastoji se od dvije sezamoidne kosti - medijalne i lateralne. Kada dođe do njihove ozljede, diferencijalna dijagnoza se uglavnom svodi na onu između frakture i sezamoiditisa. U kliničkoj praksi problem stvara razlikovanje između frakture i sezamoiditisa bipartitne sezamoidne kosti, koja je normalna anatomska varijanta u 7-30% ljudi iz opće populacije. Cilj je prikazati slučaj pacijenta s naglo nastalom sezamoidnom boli koja se javila za vrijeme igranja nogometne utakmice. Prikaz slučaja: 27-godišnji muškarac došao je zbog boli u području palca desnog stopla, koju je osjetio za vrijeme nogometne utakmice, 24 sata pred prijem. Bol nije mogao povezati s nekim specifičnim događajem za vrijeme igre, nije pretrpio direktni udarac u stopalo. Kliničkim pregledom u području glave prve metatarzalne kosti plantarno su nađeni minimalni otok i crvenilo. Osjećao je bol na palpaciju i pasivnu dorzifleksiju. Rentgenskim (RTG) snimanjem desnog stopala postavila se sumnja na bipartitnu medijalnu sezamoidnu kost združenu sa sezamoiditsom, ali se zbog dvojbenog nalaza nije isljučila diferencijalna dijagnoza frakture. Pacijentu je ordinirana standardna konzervativna terapija, te ga se pratilo na redovitim tjednim kontrolama. Nakon 2 tjedna simptomi su se povukli, a kontrolnim RTG snimkama potvrđena je dijagnoza sezamoiditisa bipartitne kosti. Nakon 6 tjedana pacijent se vratio sportskim aktivnostima. Zaključak: Kada imamo dvojbenu situaciju sezmoidinim ozljedama je najbolje pristupiti konzervativnom terapijom, te nastaviti redovite kontrole pacijenta. Praćenjem kliničkog tijeka i komparacijom kontrolnog RTG-a uspostavlja se konačna dijagnoza. U slučaju perzistencije boli i/ili kontrolnog RTG-a koji upućuje na komplikacije, treba pristupiti naprednoj slikovnoj dijagnostici te u skladu s nalazom odlučiti o eventaulnoj invazivnoj terapiji. Sezamoidne ozljede se u većini slučajeva mogu lako izliječiti, ali postavljanje pogrešne dijagnoze može voditi u nepotrebne komplikacije., Introduction: The sesamoidal skeletal-tendon complex of the foot consists of two sesamoidal bones - medial and lateral. When their injury occurs, differential diagnosis is usually reduced to that between fracture and sesamoiditis. In clinical practice, the problem creates a distinction between fracture and sesamoiditis of bipartite sesamoid bone, which is a normal anatomical variant in 7-30% of people in the general population. The aim is to present a patient with acute sesamoid pain, which occured during a soccer match. Case report: The 27-year-old male came due to the pain in the right toe area, which he felt during the soccer match, 24 hours before the reception. He could not associate pain to any specific event during the game, denying a direct impact on the foot. On clinical evaluation there was discreet swelling and hyperemia in the area of the first metatarsal head. Pain was aggravated on palpation and passive dorsiflexion. X-ray of the right foot was suspicious on bipartite medial sesamoid bone associated with sezamoiditis, but the fracture was not excluded. The patient was treated with conservative therapy and monitored on regular weekly controls. After 2 weeks the symptoms retreated, and the control X-ray confirmed the diagnosis of bipartite sesamoid bone. After 6 weeks, the patient returned to sports activities. Conclusion: When we have a dubious diagnostic situations regarding sesamodial injuries, it is best to approach with conservative therapy and regular patient controls. By monitoring clinical course and taking control X-ray we'll establish a final diagnosis. In the case of persistent pain and/or control X-ray that suggests complications, an advanced imaging diagnostics is needed and, according to the findings, decidon on eventual invasive therapy. Sesamoid injuries can be easily cured in most cases, but setting the wrong diagnosis can lead to unnecessary complications.

Cilj: Cilj je ovog rada prikazati dijagnostički postupak rezidualnog melanoma prsta ruke. Prikaz slučaja: U laboratorij Zavoda za patologiju iz kirurške ambulante primljen je isječak kože četrdesetčetverogodišnjeg muškarca pod dijagnozom tumora četvrtog prsta desne ruke u vidu kupolastog odignuća površine kože najvećeg promjera od 1 centimetra. Lezija je bila boje kože i u cijelosti je preuzeta za patohistološku analizu koja je pokazala da diferencijalno dijagnostički u obzir dolazi melanocitna lezija. S obzirom na izostanak epidermalne komponente lezije bila je potrebna dodatna molekularna analiza za isključivanje svjetlostaničnog sarkoma. Iz naknadno primljenih kliničkih podataka zaključuje se da se zapravo radi o rezidui melanoma koji je prethodno odstranjen bez popratne patohistološke analize. Zaključak: Patohistološka dijagnoza može, općenito, pa tako i u slučaju melanoma, biti otežana zbog nedostatka kliničkih podataka. Suvremena patohistološka dijagnostika ima dobre pomoćne alate za postavljanje točne dijagnoze koja rukovodi daljnji dijagnostički i terapijski protokol pacijenta. No, klinički dermatološki pregled suspektne pigmentne lezije upotpunjen patohistološkom dijagnostikom nezaobilazan je korak, nužan za pravovremeno postavljanje dijagnoze, čime se izbjegava odgađanje početka terapije važne za ishod pacijenta., Objective: The objective of this paper is to present a diagnostic procedure in a case of residual melanoma of the finger. Case report: We received a dome shaped, skin specimen from a forty-four year old man. The skin sample was taken from the fourth finger of his right hand and it was 1 cm in diameter. The skin coloured lesion was serially sectioned and submitted for histopathologic analysis. Microscopic examination showed that it was melanocytic lesion and considering it had no epidermal component, additional molecular analyses were needed to exclude a clear cell sarcoma. A diagnosis of residual melanoma was made, from subsequently received clinical data, however there was no accompanying histopathological analysis from the first excision. Conclusion: A histopathological diagnosis, in general, as well as in the case of melanoma may be difficult due to the lack of clinical data. Contemporary histopathological diagnostics has a good support tools for establishing an accurate diagnosis, which governs the further diagnostic and therapeutic patient’s protocol. However, clinical dermatological examination of doubtful pigmented lesions, complemented by histopathologic diagnostics is a crucial step important for timely diagnosis in order to avoid delay in the therapy which is important for patient’s disease outcome.

Cilj: Prikazati rijedak slučaj pacijenta s karcinomom koji je nastao na bazi lateralne kongenitalne branhiogene ciste vrata, opisati dijagnostički postupak i konačni ishod nakon patohistološke analize. Prikaz slučaja: Osamdesetgodišnji pacijent primljen je na Kliniku za maksilofacijalnu kirurgiju zbog dijagnostike i terapije bezbolne otekline na lijevoj strani vrata, ispod donje čeljusti, koja se s vremenom povećavala. Ultrazvučni pregled ukazivao je na hipoehogenu promjenu, ispunjenu žućkastim sadržajem. Sadržaj je punktiran, a citološki razmaz ukazivao je na karcinoma pločastih stanica, te se u daljnjem tijeku ordinira operativni zahvat, a materijal prosljeđuje na patohistološku analizu. Patohistološka analiza potvrđuje branhio- geni karcinom koji je nastao na bazi kongenitalne branhiogene ciste. Zaključak: Kongenitalne branhiogene ciste vrata nisu česte, a pojava karcinoma unutar takve ciste je još rjeđa. Prikaz našeg slučaja ukazuje na važnost prepoznavanja branhiogenih karcinoma u sklopu cističnih lezija vrata. Dijagnoza se postavlja na temelju isključivanja u suradnji s kliničarima, odnosno na temelju literaturno opisanih kriterija za postavljanje dijagnoze branhiogenog karcinoma., Aim: To show a rare case of a patient with carcinoma originating from a lateral con- genital branchiogenic cleft cyst, describe the diagnostic pathway, treatment and the final diagnosis confirmed by the pathohistological analysis. Case report: An 80-year-old patient came to the Department of Maxillofacial Surgery, for diagnosis and treatment of a painless, slow growing mass on the left side of the neck, below the lower jaw. Ultrasound examination indicated a hypoechogenic mass filled with yellowish content. The content was aspirated and cytological smear showed squamous cell carcinoma. Furthermore, after surgery, the pathohistological analysis of the surgical material indicated branhiogenic carcinoma originating from a congenital branchiogenic cleft cyst. Conclusion: Congenital branchiogenic cysts are uncommon and carcinoma occurrence within cysts is even rarer. Our case emphasizes the importance of recognizing branhiogenic carcinoma arising within the cystic lesions of the neck. Diagnosis is based on exclusion in collaboration with clinicians, and based on the literature describing the criteria for the diagnosis of branhiogenic carcinoma.