Search

The Day of Right of Persons with Psychic Disorders in the Republic of Croatia

Klinika za psihijatriju Vrapče (nazvana „Zavod za umobolne Stenjevec“) sagrađena je 1878./79. Osim za smještaj i liječenje bolesnika, njoj je od samog osnutka namijenjena i uloga ustanove u kojoj će se provoditi edukacija. Naime, tijekom priprema gradnje, naglašeno je da „pošto ludnica nije samo lječilište i opskrbilište, već mora da je i učilištem, to se ima kraj Zagreba graditi, gdje se ustrojava sveučilište“…). Prvi programi edukacije bili su oni namijenjeni prvim zaposlenicima bolnice koje je osmislio i provodio prvi ravnatelj bolnice dr. Ivan Rohaček. Kasnije se edukacijski programi usmjeravaju prema drugim zaposlenicima, u prvom redu liječnicima, a vrlo brzo i prema onima koji se u svom radu susreću s duševnim bolesnicima, a nisu zaposlenici bolnice. Prvo je u Bolnici organizirana nastava iz psihijatrije za studente Medicinskog fakulteta, a kasnije i drugih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta (Pravnog, Edukacijsko-rehabilitacijskog, Filozofskog i Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta te Hrvatskih studija) i Zdravstvenog veleučilišta. Posebno visoka razina edukacijskih programa je ona namijenjena studentima postdiplomskih studija (iz pojedinih grana psihijatrije, psihologije i farmacije) i specijalizantima iz psihijatrije te subspecijalizantima iz forenzičke (i drugih grana) psihijatrije. Poseban vid edukacije provodi se kroz organizaciju raznih predavanja, savjetovanja, simpozija i okruglih stolova. U provođenje svih tih edukacijskih programa, odnosno u edukaciji svih onih kojima su ti programi namijenjeni bio je, i sada je, uključen veliki broj istaknutih vrapčanskih stručnjaka (27 stručnjaka bolnice „Vrapče“ dobilo je znanstveno nastavna zvanja; devet je bivših zaposlenika Bolnice, na temeljima onoga što su ponijeli iz „Vrapča“, akademska zvanja ostvarilo u drugim nastavnim bazama). Bolnica ima izvrsnu infrastrukturu za provođenje svih tih edukacijskih programa (Edukacijski centar s dvoranom za 250 sudionika koja se pregrađuje u dvije dvorane od po 100 mjesta, pet dvorana s pedesetak i sedam dvorana s 20 do 30 mjesta)., The University Psychiatric Hospital Vrapče (under the name „Stenjevec Department for the Mentally Ill“) was built in 1878 and 1879. In addition to housing and treatment of patients, it was also intended to perform the role of an educational institution from its inception. During construction, it was emphasized that „since the madhouse is not only for treatment and storage, but has to also be a place of learning, it must be built near Zagreb, where the university is being formed“…. The inital educational programs were intended for the first employees of the hospital and were developed and conducted by the first Director of the hospital, Dr. Ivan Rohaček. Later, the educational programs were directed towards other employees, and soon towards those who encounter persons with mental illness in their work but are not employed at the hospital. Initially, psychiatry classes were organized in the hospital for Medical School students, and later also for students of other branches of the University of Zagreb (the Faculty of Law, Faculty of Education and Rehabilitation Sciences, Faculty of Humanities and Social Sciences, Faculty of Pharmacy and Biochemistry and the Centre for Croatian Studies) and the University of Applied Health Sciences. A particularly high level of educational programs is provided for postgraduate students (from individual branches of psychiatry, psychology, and pharmacy) and psychiatry specialists and subspecialists in forensic psychiatry (and other branches). Another aspect of education is the organization of various lectures, consulting, symposiums and round tables. A large number of prominent Vrapče Hospital professionals have been taking part in all of these education programs, i.e. in the education of those for whom the programs are intended (27 professionals from the Vrapče Hospital received teaching or research positions at the university; nine former employees of the hospital, based on the knowledge that was imparted to them at Vrapče Hospital, achieved positions in other educational fields). The hospital has an excellent infrastructure for conducting all these education programs (an Education Center with a lecture hall for 250 participants that can be divided into two halls with 100 seats each, five halls with around fifty and seven halls with 20 to 30 seats).

Vodeći čimbenici rizika za agresivno ponašanje bolesnika sa shizofrenijom su antisocijalne osobine ličnosti, pozitivni simptomi u kliničkoj slici te ovisnost ili zlouporaba psihoaktivnih tvari. S ciljem analiziranja utjecaja i povezanosti kliničke slike i pojedinih simptoma shizofrenije na agresivno ponašanje uspoređivali smo skupinu agresivnih (N=60) i neagresivnih (N=60) muškaraca sa shizofrenijom. S obzirom da se u literaturi raspravlja o mogućoj zajedničkoj osnovi hetero- i autoagresivnosti, agresivni su ispitanici razdvojeni na heteroagresivnu (N=32) i suicidalnu skupinu (N=28). Prisutnost i intenzitet pojedinih simptoma shizofrenije ocijenili smo PANSS-om, stupanj heteroagresivnosti OAS (Overt Aggression Scale), a suicidalnosti C-SSRS (Columbia-Suicide Severity Rating Scale) i InterSePT (International Suicide Prevention Trial) ljestvicama. U heteroagresivnoj skupini značajno je viši ukupni PANSS te njegova pozitivna i opća podljestvica. Stupanj heteroagresivnosti u pozitivnoj je korelaciji s ukupnim PANSS-om i impulzivnošću, a u negativnoj korelaciji s depresivnošću i imperativnim halucinacijama. Stupanj suicidalnosti u pozitivnoj je korelaciji s depresivnošću i imperativnim halucinacijama, a u negativnoj s ukupnim PANSS-om, stupnjem heteroagresivnosti i impulzivnošću. Jedini je značajni prediktor izrazitog agresivnog ponašanja viši rezultat pozitivne podljestvice PANSS-a. Ovi rezultati upućuju na nužnost prepoznavanja pozitivnih simptoma shizofrenije kao značajnog čimbenika za pojavu agresivnosti s ciljem što ranijeg terapijskog djelovanja i sprečavanja agresivnih incidenata.

Nasilje je fenomen koji je obilježio ljudsku povijest od njenog samog početka i koji je područje od interesa za različite struke poput psihologije, prava, sociologije, kriminologije. Fenomen je to oko kojega, kao i oko razumijevanja agresivnog ponašanja općenito, postoje različiti prijepori, ali i fenomen koji se često shvaća u kontekstu postojanja duševnih poremećaja. Cilj ovoga pregleda nije psihijatrizacija nasilja i agresije nego u svom uvodu istaknuti različite poglede na agresiju i nasilje te naznačiti kako je agresivnost kod ljudi, iako se zasniva na istim (biološkim) procesima kao i kod životinja, modificirana čimbenicima kulture, etičkih normi i socijalne situacije. S obzirom na činjenicu postojanja agresivnog ponašanja u sklopu određenih duševnih poremećaja, kao i na percepciju javnosti o ulozi koju duševni poremećaji imaju u nasilju, ovaj rad donosi i kratak pregled značajki agresivnog ponašanja u okviru različitih psihijatrijskih dijagnostičkih kategorija.

Agresivno ponašanje nije specifično za ljude i dovoljan je i površan pogled kako bi se uočilo postojanje i uloga agresivnog ponašanja u životinjskom svijetu koje se u tom kontekstu ne može shvatiti kao aberacija. Istraživanja na životinjama pokazala su utjecaj određenih moždanih struktura na agresivno ponašanje, a primjeri ozljeda ili bolesti kod ljudi potvrdili su ulogu specifičnih centara i kod ljudi. Brojne su teorije pokušale povezati centre u središnjem živčanom sustavu i nasilno ponašanje a gotovo sve priznaju važnu ulogu forntalnog korteksa i subkortikalnih limbičkih struktura uključenih u procesuiranje straha, doživljavanje zadovoljstva i strateško planiranje i donošenje odluka, ali u konceptualizaciji neurobiologije agresije nemoguće je ne spustiti se i na razinu neurotransmitera, receptora i gena. Cilj je ovog rada dati kratki pregled osnovnih koncepata neurobiologije agresije i nasilja no ne smije se u raspravi o složenim fenomenima poput nasilja zaboraviti da se biologija kao čimbenik tih fenomena ne nalazi izolirana nego pod utjecajem brojnih čimbenika okoline i socijalnog prostora.