Search

Autor u analizi odredaba o upravnom sporu u Zakonu o općem upravnom postupku ((NN-47/09, Z.U.P.-09) i i recentnog Zakona o upravnom sporu (NN-20/10, Z.U.S.-10) pokazuje na nekoliko razlika. Prvo, dpk je ZUP (2009) regulirao slučajeve ‘’otvorenosti pravnog puta do upravnog spora’’ dotle ZUS (2010) regulira ‘’svrhu i predmete upravnog spora’’. Drugo, u reguliranju otvorenosti pravnog puta u upravnom sporu prepliću se značajne konceptualne kategorije i dis-harmonija. Treće, autor postavlja pitanje o tome koje će važne implikacije takva situacija imati na primjenu sveobuhvatne sudske kontrole djelovanja tijela javne vlasti.

Analysis of the rules of the new General Administrative Procedure Act (NN-47/09, Z.U.P.-09)and the somewhat more recent Administrative Dispute Resolution Act (NN-20/10, Z.U.S.-10) related to administrative dispute shows firstly that Z.U.P.-09 regulates cases of the ‘openness of the legal path of administrative dispute’ as opposed to Z.U.S.-10 which regulates the ‘purpose and subjects of administrative dispute.’ Secondly, in regulation of the openness of the legal path in administration dispute of the concerned purpose and subject of administration dispute, the crossroads of those two acts display significant conceptual categories of dis-harmonisation. Thirdly, what significant implications will it have in the implementation of the all general judicial supervision of the activity of public-legal bodies?

O tri zasebna uredjenja ‘javno-privatne suradnje’ - ‘javne nabavu’, ‘javno-privatnoga ortaštva’ i ‘koncesioniranja’ razmatranja se usredotočilo na potonje, posebice u onim sugledima kroz koje se razvidja ‘zapletenost koncesioniranja s javno-privatnom uortačivanjem’. Ukazalo se prije svega na opreke u uredjivanju ‘koncesioniranja’ glasom skorašnjega Zakona (2008.)(Z.Knc.-08) sproću klasičnoga uredjenja kako ga je bio izrazio i dosadašnji hrvatski Zakon (Z.Knc.-92), s osobitim naglaskom na razmatranja postupka odobravanja ‘projekata davanja koncesije koji imadu obilježja projekta javno-privatnoga ortaštva’, što je samo jednim od izražajâ ‘zapletenosti koncesioniranja s javno-privatnim uortačivanjem’. Nastojalo se p(r)okazati pojedine nesukldnosti i dvojbe u svemu tomu s motrišta ‘općega interesa’, dotično ‘interesa Republike Hrvatske’. Oštrijoj kritici naročito se izložilo jednoga novog pravnog ? ‘instituta’, a to je ‘neplaćanje koncesijske nadoknade kada to ne bi bilo ekonomski opravdanim’, te tzv. ‘politiku koncesijâ’ kao nekakvoga nadomjestka za prijeko potrebni upravni i inspekcijski nadzor u koncesioniranju i nad koncesioniranjem, zapravo kao neko unaprijedno zajamčenje da odstupanja od s zakonom propisanih kriterijâ ne će biti sukladno sankcioniranim.

Of the three specific regulations of public-private cooperation: public procurement, publicprivate partnership and the concession, attention was focused on the latter and, in particular, on the complexity of concessionship with public-private partnership. Contradictions in the regulation of concession with the proclamation of the Act of 2008 were uncovered as opposed to traditional regulation as was expressed by the law to date with a special emphasis on the procedure of granting approval as ''given concessions to project that have characteristrics of a ''public private partnership project'' which is only one of the expressions of the ''complexity of concessionship with publicprivate partnership''. An attempt was also made to reveal certain dicrepaciens and grey areas in the perspective of ''public interest'' and the ''interests of the Republic of Croatia''. Severe criticism was particulary directed at one of the new legal (?) ''institutions'' which is the ''non-payment of concession fees that is not economically justifiable'' as some kind of substitute for essential administrative and inspection supervision in and upon concessionship, precisely as some kind of guarantee in advance that straying from regulated criteria will be not appropriately sanctioned.

Naučavanje i praxis o tzv. ‘paralelizmu nadležnosti’ Ustavnoga suda i Upravnoga suda u području zaštite ‘ustavnih pravicâ’ podvrglo se kritičnim razmatranjima povodom jednoga slučaja izbora ustavnoga sudca od strane Hrvatskoga sabora. Odnosni slučaj pokupio je bio iznimnu pozornost javnosti, posebice zato, kako se to tvrdilo, što jedna od izabranih pristupnicâ ne bi ispunjavala sve ustavno propisane pretpostavke, i to, s jedne strane,.pretpostavku duljine radnoga iskustva u pravničkoj struci (15 godinâ), te, s druge strane, pretpostavku ‘istaknutosti u pravničkoj struci’. U sklopu razr’ješivanja odnosnoga slučaja došlo je do niištenja odluke Hrvatskoga sabora o izboru odnosne pristupnice, i to s presudom Upravnoga suda Republike Hrvatske (po quasi-upravnoj tužbi jedne od neizabranih pristupnicâ), i do dokidanja presude potonjega suda s odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske (po ustavnoj tužbi izabrane pristupnice, dotično one čiji je izbor bio osporenim pred Upravnim sudom). Odlučujući se na dokidanje presude Upravnoga suda, i to postupajući kao da je sudom pune jurisdikcije, Ustavni sud je istakao da je Upravni sud pogr’ješno ocijenio pravovaljanost izbora pristupnice čiji je izbor osporen, a to zato što je potonja izabrana na dužnost ustavnoga sudca pod jednakim pretpostavkama kao i ostali pristupnici, te da je Upravni sud povr’jedio ustavno jamstvo odnosne pristupnice stavljajući je u nejednak položaj sproću svih ostalih pristupnika, uključujući i podnositeljicu quasi-upravne tužbe. U svezi s razr’ješivanjem odnosnih prijeporâ želi se ovdje pokazati, načelno i praktično prihvaćajući pravorijek Ustavnoga suda, da upravno sudište nije nadležnim odlučivati o ‘ustavnim pravicama’ te da je ustavno-pravno bilo ispravnijim poništiti presudu upravnoga sudišta, i to s naslova sukoba nadležnosti izmedju tijela vlasti zakonodavne i tijela vlasti sudbene, dakle poništiti a ne dokinuti ...

Raspravljanje o protučjima i proturječjima hrvatskoga pravnog pojma “dobra od interesa za Republiku Hrvatsku” iziskuje se ovdje u svezi s vrednovanjem “javnih dobara”. Kako hrvatski Ustav ne uspostavlja takvu kategoriju, kao ni kategoriju “javne imovine”, moralo se odnosno pitanje staviti u suvislost “dobara od intreresa za Republiku Hrvatsku. To je dovelo do toga da se moralo diferencirati kategorije iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a to su : “opća dobra”, “javna dobra u općoj porabi”, “javna dobra u javnoj porabi”, te “stvari u vlasništvu Republike Hrvatske i drugih osobâ javnoga prava koje nisu namijenjene ni za “porabu opću” ni za “javnu porabu”.Zatim se te kategorije raspravilo u svezi s mogućnostima oblikovanja hrvatskoga pojma “javne imovine” i “javnoga dobra” u smislu klasičnih shvaćanjâ, što je iziskivalo da se, doduše samo u općim crtama, raspravi koncepcije o “javnoj imovini” i naučavanja o naravi vlasništva države i drugih osobâ javnoga prava.U razmatranjima koja su slijedila prosudilo se, nakon što se došlo došlo do zaključka da u hrvatskom pravu pojam “javnoga dobra” imade priličito usko i tehničko značenje, tipove vlasništva u hrvatskom pravu držeći se kategorije “dobra od interesa za Republiku Hrvatsku.

‘Public administration’ and ‘public service’ have fi gured , at least since the Great French Revolution (1789-1793) as the conceptual and categorical framework of public legal reasoning on government administration and administrative law in which it is attempted to differentiate ‘ publiclaw reasoning from private law reasoning’, naturally within ‘Roman-Germanic legal opinion’. In the light of such an approach, ‘public-private’ contract of partnership is analysed as one of the institutions with the elements of ‘public-legality’, therein as opposed to the ordering of ‘public procurement’ and ‘concessionhip’ in a way which is characterised by special types of administrative –legal actions. Denoting some of the most signifi cant but congruous expressions in French and English has as its aim to merely show the source of reasoning of the author and therefore, also the possibility of improving Croatian legal or administrative political terminology