Search

Namjera ovog rada jest istražiti pravni okvir za obnovljive izvore energije u pravu Europske unije. U tom cilju, bit će prikazana i određena osnovna pitanja u europskoj politici u području obnovljive energije. Središnji dio rada predstavlja prikaz sekundarnog prava EU-a za obnovljive izvore energije, a posebna pozornost pružit će se i pitanjima njegova povijesnog razvoja, kao i novoj Direktivi (EU) 2018/2001 o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora, kojom je preinačena Direktiva 2009/28/EZ. U navedenim razmatranjima uzet će se u obzir i utjecaj prava okoliša na energetsko pravo EU-a. U zadnjem dijelu rada istražuje se praksa Suda Europske unije u području obnovljivih izvora energije., The purpose of this paper is to explore the legal framework for renewable energy in EU law. To this end, some key issues in European renewable energy policy will be outlined. The central part of the paper presents an overview of EU secondary law for renewable energy sources, with particular attention to its historical development issues, as well as the new Directive (EU) 2018/2001 on the promotion of the use of energy from renewable sources, which revised the Directive 2009/28/EC. These considerations will also take into account the impact of environmental law on EU energy law. The last part of the paper examines the case law of the Court of Justice of the EU in the field of renewable energy.

Ovladavanje urbanim razvojem postavlja zahtjeve u okviru integriranog i održivog postupka koji neophodno vodi do boljeg karakteriziranja procjene okoliša. U tom smislu pokušat ćemo ukazati koliko procjena okoliša snažno i izravno utječe na urbanističko planiranje, te na važnost Direktive 2001/42/EZ. U okviru ovog članka, ograničit ćemo se na područje primjene direktive, iako ćemo se posvetiti određenim temama koje su vezane za procjenu okoliša u užem smislu i praćenje okoliša koje nalaže direktiva. In fine, javne politike moraju se razvijati u inovativnom okviru, stremeći prema novom upravljanju, tj. sposobnosti da se odgovori na zahtjev ove međuovisnosti koja značajno opisuje ljudske odluke i djelovanja, bez obzira na razmatrano zemljopisno područje. Radi se o određivanju uvjeta interveniranja javnog djelovanja i o odgovornosti javnih vlasti s obzirom na životne uvjete i okoliš na planetu., Controlling urban development poses demands within the framework of integrated and sustainable procedure which inevitably leads to better characterisation of environmental assessment. In this sense, we will attempt to show how strongly and directly environmental assessment influences urban planning and the importance of Directive 2001/42/EZ. This article will limit itself to the area of directive application even though it will be dedicated to certain topics related to environmental assessment in a narrower sense and environmental monitoring as prescribed by the Directive. Ultimately, public policies must develop within an innovative framework, aiming for new management, that is, the ability to answer the demands of this interdependence which significantly describes human decisions and activity regardless of the geographical area. It is about determining the conditions for the intervention of public activity and the responsibility of public powers given the living conditions and environment on the planet.

Usporedo s razvojem znanosti o okolišu, napreduje i ljudska svijest o potrebi očuvanja okoliša i zadržavanja razvoja u održivim okvirima, kao i sprečavanja štetnih utjecaja na samu prirodu. Veliku ulogu pri tome ima i pravna znanost, donošenjem materijalnopravnih i postupovnopravnih akata u svezi sa zaštitom okoliša, upravljanjem okolišem, uspostavljanjem prijašnjeg stanja i planiranjem postupaka i radnji uz okoliš. U radu autorica razmatra jedan od najdjelotvornijih aspekata pravne zaštite okoliša, građanskopravnu zaštitu, kao i osnovne pravne izvore domaćeg prava zaštite okoliša i onoga u EU. Posebno zanimanje pridaje se specifičnostima građanskopravne odgovornosti za štete nastale uslijed onečišćenja okoliša de lege lata i de lege ferenda., Provisions from Article 1047. of the Obligations Act, on the request to remove the danger from possible damage, are particularly important for the environment. This Article gives the right to anyone to submit a petition to protect themselves or a particular number of persons from a source of danger threatening to cause substantial harm or activities from which disturbance or danger of damage threatens. EU Directive on Environmental Liability, and other international legal documents, as well, provides for liability for damage to the environment provoked by human activity. In this paper the author particularly analyze the compensatory aspect of croatian civil law regarding environmental damages and the protection of the environment in general.

Posljednjih desetljeća, kao posljedica razvoja znanosti o okolišu, snažno napreduje svijest o potrebi očuvanja okoliša i zadržavanju razvoja u održivim okvirima, kako bi se sačuvali resursi za generacije koje dolaze. Odgovornost za očuvanje okoliša leži na svakom pojedincu, svakoj organizaciji, udruzi, od najmanjih do najvećih, pri čemu je ključno, kako na svjetskom, nadnacionalnom, tako i na nacionalnom i lokalnom nivou, donositi normativne i regulatorne akte kojih se svi subjekti sustava moraju pridržavati. U ovom radu autorica razmatra jedan aspekt pravne zaštite okoliša, građanskopravni i u okviru njega poseban interes pridaje specifičnostima zaštite putem ekološke tužbe. Obrađeni su i građanskopravni aspekti odgovornosti za štete uslijed onečišćenja okoliša te pitanja objektivne odgovornosti i odgovornosti na temelju dokazane krivnje za štete u okolišu propisane odredbama Zakona o zaštiti okoliša., Provisions from Article 1047. of the Obligations Act, on the request to remove the danger from possible damage, are particularly important for the environment. This Article gives the right to anyone to submit a petition to protect themselves or a particular number of persons from a source of danger threatening to cause substantial harm or activities from which disturbance or danger of damage threatens. Since it also pertains to cases in which danger to the environment is present, this Article in effect establishes a standard for filing an environmental lawsuit. The motion from this Article can be filed by anyone, even a person not directly endangered. An environmental suit has the meaning of the so – called popular suit (actio popularis). The possibility for anyone to file an environmental suit is advantageous as it expandes the circle of persons concerned with the environment and its protection. In this paper the author also analyze the compensatory aspect of the civil law regarding the protection of the environment.

U tekstu autor ukazuje na nekoliko pitanja koja povezuju problematiku ustava s zaštitom okoliša. Je li je problematika okoliša i njegove zaštite sama po sebi razumljivi i ''prirodni'' topos ustava? Zašto su i na koji način ''pozelenili'' suvremeni ustavi i s kojim su se ustavnim i drugim pravnim problemima suočili njihovi tvorci? Koju je ulogu imalo prožimanja međunarodnog i nacionalnog ustavnog prava u tome greeningu i s kojim posljedicama? Zašto je potrebno harmonizirati vrednote ustava i okoliša? U tom kontekstu autora posebno zanima na koji je način ova problematika riješena u kontekstu suvremeng hrvatskog i europskog ustavnog prava., In this paper, the author points out a few questions which link the problem areas of the constitution with environmental protection. Is the problem area of the environment and its protection in itself an understandable and ‘natural’ topos of the constitution? Why and in what way have modern constitutions ‘become green’ and what constitutional and other legal problems have their creators faced? What role has the penetration of international and national constitutional law in this greening had and with what consequences? Why is it necessary to harmonise the values of the constitution and the environment? In this context, the author is especially interested in what way this problem area is resolved in the context of modern Croatian and European constitutional law.

Sažimajući cijeli rad potrebno je utvrditi kako zahtjevi koji za područje zaštite okoliša proizlaze iz sklopa nadležnosti uređenog ustavnim pravom Unije u stvarnosti imaju vrlo malen utjecaj na postupanje europskog zakonodavca. Načelo dodjeljivanja jednim dijelom ne spriječava da države članice postrože razinu zaštite, uslijed čega može doći do poremećivanja uvjeta tržišnog natjecanja. Također, u ovoj je sferi problematično i razgraničenje kriterija za korištenje pojedine konkretne osnove nadležnosti. Europski zakonodavac ima mogućnost u sklopu pravnog akta koji je finalno usmjeren na harmonizaciju unutarnjeg tržišta popratno urediti i pitanja koja se odnose na prostorno planiranje, kvanititativno upravljanje vodnim resursima te uporabu zemljišta (izuzev gospodarenja otpadom) dok god navedena područja ne predstavljaju stvarni cilj uređenja akta Europske unije. Navedeno u konačnici znači da je moguće čl. 114. UFEU-a barem djelomično potkopati strogi zahtjev jednoglasnosti koji je čl. 192. st. 2. podst. 1. slovom b) UFEU-a propisan za područja prostornog planiranja, vodne resurse i uporabu zemljišta. U svojoj praksi Sud Eurospke unije zahtjeva da se načelo supsidijarnosti poštuje samo na razini pozitivnog kriterija, slijedom čega dolazi do znatnog ograničavanja suvereniteta država članica kojega bi trebao štititi upravo negativan kriterij. Predmetni zaštitu nacionalnog suvereniteta nije u stanju pružiti niti načelo proporcionalnosti koje je bilo zamišljeno kao posljednji bedem protiv pravnih akata Unije koji prelaze granice nadležnosti Unije, iz razloga što Sud Eurospke unije de facto ne ispituje usklađenost pravnih akata Unije s ovim načelom. Kriteriji zaštite okolišta koji su sadržani u čl. 27. Povelje temeljnih prava Europske unije u bitnome se podudaraju sa sadržajem čl. 11 UFEU-a te u ovoj fazi razvoja pred zakonodavca Unije ne stavljaju zahtjeve koji nadilaze zahtjeve UFEU-a. Međutim, potrebno je pričekati hoće li i u kojem će opsegu odredba o zaštiti okolišta sadržana u čl. 37. Povelje temeljnih sloboda davati pojedincima subjektivna prava. Sukladno stavu autora, za europskog zakonodavca iz primarnog prava Europske unije ne proizlaze bitna ograničenja zakonodavne djelatnosti na području zaštite okoliša. Postavljeni zahtjevi vrlo su slabi, a što u konačnici u odnosu na podjelu nadležnosti između Europske unije i njezinih država članica za sobom povlači trajne trzavice., A summary of the entire paper includes the necessity of establishing how the demands, in the area of environmental protection emerging from the conglomerate of supervision regulated by constitutional law of the Union, in reality have very little influence on the actions of the European legislator. The principle of award partly does not prevent member states from increasing the level of protection, the result of which can cause disrupting the conditions of market competition. Also In this area, setting the boundaries for the use of certain concrete fundamentals of authority is problematic. The European legislator has the opportunity within the area of the legal act which is ultimately focussed on harmonising internal markets to also regulate issues related to spatial planning. In addition, it can quantitivelly manage water resources and the use of land (excepting managing waste) for as long as the mentioned areas represent the real aim of regulating the acts of the European Union. Finally, it is mentioned that it is possible to at least partially with art.114 UFEU to bury the strict demand of unanimity which art.193 section 2 subsection 1 b) of UFEU which regulate the areas of spatial planning, water resources and land use. In its practice, the Court of the European Union demands that the principle of subsidiarity is only respected at the level of positive criteria, the result of which leads to significant limitation of member state sovereignty which should actually protect the negative criterion. The subject of protection of national sovereignty is not able to offer even the principle of proportionality which was conceived as the last stand against the legal acts of the Union which cross the borders of the authority of the Union because the Court of the European Union de facto does not check the harmonisation of the legal acts of the Union with this principle. Criteria for the protection of the environment contained in art.27 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union, for the main part, conflict with the content of art.11 UFEU and in this phase of development does not place the demands which supersede the demands of UFEU before the legislator of the Union .However, it is necessary to wait and see whether and to what extent the provision on environmental protection , contained in art.37 of the Charter of Fundamental Rights ,give individuals subjective rights. According to the author’s opinion, for the European legislator, no significant limitations of legislative activity in the area of environmental protection emerge from the primary law of the European Union. The set demands are very weak which ultimately, in relation to the division of authority between the European Union and its member states, result in continual conflict.