Search

U središtu istraživanja rada proces je festivalizacije Dubrovačkih ljetnih igara u razdoblju od 1949. do 1959. godine, kada se Ljetne igre oblikuju u prepoznatljiv festival jugoslavenskoga i međunarodnoga značaja. Na temelju arhivske građe festivala, novinskih članaka i festivalskih publikacija u radu će se djelatnost festivala najprije kontekstualizirati s obzirom na povijesne okolnosti, a zatim će se odgovoriti na istraživačka pitanja vezana uz organizaciju, programski i konceptualni razvoj festivala te njegovu medijsku reprezentaciju u tadašnjim jugoslavenskim novinama., The Dubrovnik Summer Festival is one of the oldest continuously operating cultural summer festivals that is still taking place. This paper seeks to contribute to the knowledge of the early period of the festivalisation of the Dubrovnik Summer Festival (1949–1959), which, to this day, has not been the subject of scientific research. The paper focuses on the first decade of the festival in which it rose from the local level to the position of the most important Yugoslav festival of international reputation. The festivalisation of the Dubrovnik Summer Festival is observed through the prism of the shaping of the organisational, programmatic, and conceptual framework of the festival and its media representation in festival publications and newspaper articles. The observed process will be contextualised with regard to the social and political context of Yugoslavia’s opening to the world, as well as the gradual easing of the regime’s repression after the severance of political relations with the Soviet Union in 1948. The paper contributes to the subdisciplines of anthropology of the festival and cultural history. Methodologically, it is founded on archive and newspaper material on the festival from the period of the 1950s. The paper is divided into three parts. In the first part, the festival’s activities will be contextualised with regard to social and historical circumstances; it then focuses on the research questions related to the organisational, programmatic, and conceptual development of the festival, while the last part deals with the media representation of the festival in the then Yugoslav newspapers.

U radu se problematizira pitanje opstanka zajednice moliških Hrvata na jugu Italije. Od 60-ih godina 20. stoljeća dolazi do iseljavanja stanovnika talijanskog juga zbog ubrzanog procesa industrijalizacije. Veliko iseljavanje započelo je 50-ih godina u Australiju, Sjevernu i Južnu Ameriku, a 60-ih i 70-ih godina nastavilo se u europske zemlje, zajedno s unutarnjim raseljavanjem po Italiji. Mladi odlaze na školovanje u velike gradove, a radno aktivno stanovništvo u potragu za zaposlenjem, napušta se tradicionalan način života u seoskim područjima. U tim procesima raseljavanja i depopulacije biva ugrožen moliškohrvatski dijalekt koji je kao osnovno identitetsko obilježje bio nositelj kulturnih i tradicijskih vrijednosti unutar zajednice. Danas, u uvjetima suvremenog načina života, kad u procesima europskih integracija manjinske kulture i jezici dobivaju posebno značenje i ulogu, nameće se pitanje kako ih održati u uporabi, očuvati i zaštititi. U radu se na primjeru moliških Hrvata predstavlja kako ova manjinska zajednica održava jezik i kulturu, a time i svoj identitet. Prijedlog je to koji bi se uz određene prilagodbe mogao primijeniti i na druge hrvatske manjinske zajednice u Europi s ciljem očuvanja njihova identiteta., This paper examines the issue of the survival of the indigenous Molise Croatian community in the south of Italy. Since the 1960s, inhabitants have been emigrating from South Italy due to rapid industrialisation. The big emigration wave to Australia as well as North and South America began in the 1950s and continued in the 1960s and 1970s both to different European countries as well as migrating within Italy itself. Youth relocate to larger cities to pursue an education, while the working population relocates to pursue employment; both lead to the abandonment of the traditional lifestyle in rural areas. These processes have heavily endangered the dialect of Molise Croats, which was the core of the cultural and traditional values within the community. Today, under the conditions of the modern lifestyle, minority cultures and languages are regaining their special role and significance within European integration processes, and a universal model of protecting minority communities and their culture and languages is being examined. This paper aims to represent a language, culture and tradition sustainability best practices of an emigrant community, by using the example of Molise Croats. The proposal, with some adjustments, can be applied to other Croatian communities in Europe with the aim of preserving their national identity., Il lavoro problematizza la questione della sopravvivenza della comunità croato-molisana nel Sud Italia. Dagli anni Sessanta del ventesimo secolo la popolazione è emigrata dai piccoli centri a causa dell’accelerato processo di industrializzazione. La grande emigrazione è iniziata negli anni Cinquanta in Australia, nel Nord e nel Sud America. Durante gli anni Sessanta e Settanta è continuata l’emigrazione interna come quella verso i Paesi europei. I giovani si sono spostati per l’istruzione e gli adulti in cerca di lavoro, mentre nelle zone rurali lo stile di vita tradizionale veniva abbandonato. Nei processi di spostamento e depopolazione è stato minacciato il dialetto che, come tratto distintivo elementare, nella comunità era portatore dei valori culturali e tradizionali. Oggi, nelle condizioni di vita attuali, quando culture e lingue minoritarie assumono un ruolo significativo nei processi di integrazione europei, si impone la questione dello sviluppo di un modello universale per la salvaguardia delle stesse culture e lingue. Sull’esempio dei croati molisani nel lavoro vengono presentate delle buone pratiche di sostenibilità di lingua, cultura e tradizione in una comunità di espatriati. Si tratta di una proposta adattabile anche ad altre comunità con lo scopo di preservarne l’identità.

Društvena važnost osvajanja srebra nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine razvidna je iz obima i karaktera dočeka koji su akterima toga uspjeha priređeni u Zagrebu i iz količine i načina medijskoga reflektiranja toga uspjeha te toga i drugih dočeka u Hrvatskoj. Polazeći od toga, ovaj prilog usredotočen je na diskurzivno oblikovanje hrvatskih nogometnih reprezentativaca kao nacionalnih heroja, a izbornika reprezentacije i kao celebrityja. Kod nogometaša je pritom indikativno premještanje fokusa s njihovih sportskih zasluga na patriotski kapital. Kod izbornika Zlatka Dalića je, pak, dodatno interesantno prerastanje ustaljenih okvira trenerskoga poziva u vidu njegova izraženoga javnog angažmana te ostvarivanja novih poslovnih aranžmana. Analizom medijskoga i javnoga diskursa u drugoj polovici 2018. i u 2019. godini pridonijet će se ujedno razumijevanju medijatizacije i celebritizacije ovdašnje kulture sporta. Pri interpretaciji medijski poduprtoga pretvaranja rada i učinaka u nogometu kao profesionalnoj djelatnosti u slavu / poznatost širih razmjera imat će se u vidu društveno-političke okolnosti u suvremenoj Hrvatskoj., When the Croatian national team won the silver medal at the 2018 FIFA World Cup in Russia, this was not only a great sporting achievement, but also one of huge political significance to the entire nation. The significance of this event to the Croatian people was clearly made apparent through the parade organized in Zagreb upon the national team’s return from Russia, as well as the media coverage of the team’s success. This paper deals with the discursive construction of Croatian players in various media, where they are portrayed as national heroes. It also deals with the more specific discursive construction of the national team’s coach, Zlatko Dalić, who has celebrity status within the public sphere. Players’ patriotic capital appears to have been far more interesting to the media than their deeds on the pitch. Zlatko Dalić, on the other hand, has outgrown his role as football coach due to his broad public engagement and new work arrangements. Using an analysis of media and public discourse between mid-2018 and the end of 2019, this paper will also attempt to clarify the mediatization and celebritization processes in Croatia’s sports culture. The interpretation of how professional work in football can transform into work in terms of celebrity culture with the aid of cultural intermediaries will emphasize the impact of the social and political context in Croatia.

U prvom dijelu autori analiziraju određenja pojma sport i njegovo korištenje u hrvatskim sportskim pravnim aktima (Zakona o sportu i aktima Hrvatskoga olimpijskog odbora – HOO) te nekim međunarodnim (naročito Međunarodnoga olimpijskog odbora – MOO) na kojima se hrvatski zasnivaju. Analiza pokazuje kako sport u njima nije jasno i precizno određen ni definiran. Stoga, u drugom dijelu, autori se okreću literaturi nastaloj unutar filozofije sporta te njezinim definicijama i određenjima sporta, kako bi u trećem dijelu iznijeli svoj interdisciplinarni prijedlog uvođenja nekih odrednica sporta u pravne akte, posebice u svrhu donošenja odluka dodjeljivanja statusa sporta određenim aktivnostima., In the first part of this paper, the authors analyse definitions of the term sport and its use within Croatian legal acts regarding sports (the Croatian Sports Act and bylaws of the Croatian Olympic Committee), as well as several international legal acts (especially those of the International Olympic Committee - IOC) on which the Croatian acts are based. The analysis shows that these acts do not clearly or precisely define the term sport. Thus, in the second part of the paper, the authors turn to the philosophy of sport research literature and its definitions of sport in order to find solutions for the sports law. In the third part of the paper, the authors present their interdisciplinary proposal – integrating four determinants of sport into a sport legal system, especially for the purpose of deciding whether a particular human activity should receive the legal status of a sport.

Rad pruža uvid u temu komodifikacije teške baštine. U prvom dijelu rada autori teorijski analiziraju pojam baštine iz muzeološke pozicije te potom definiraju pojam teške baštine koji se u znanstvenoj literaturi sve češće koristi, a odnosi se na one segmente naslijeđa neke zajednice ili društva koji često nisu prepoznati ili predstavljaju zanemarivani i ponekad negirani dio prošlosti koji se ne uklapa u tzv. poželjnu afirmativnu baštinu. Autori potom obrazlažu kompleksnost same komodifikacije baštine koja ima svoje pozitivne i negativne aspekte. U drugom dijelu naglašena je važnost prepoznavanja komodifikacije teške baštine kao posebno osjetljivog i dodatno izazovnog procesa prilikom kojeg je nužno uzeti u obzir brojne aspekte poput interpretacije i prezentacije teške baštine te mnoga etička pitanja., The paper provides insight into the topic of difficult heritage commodification. In the first part of the paper the authors analyse the theoretical concept of heritage from the museological point of view and proceed to define the concept of difficult heritage which is becoming increasingly prominent in research literature and denotes those segments of a community or society’s heritage which often remain unrecognized or represent the ignored and at times denied part of the past that does not fit in with the desired affirmative heritage. Subsequently, the authors elaborate on the complexity of the heritage commodification with its positive and negative aspects. The second part of the paper focuses on the importance of recognizing the commodification of difficult heritage as an especially sensitive and challenging process which inevitably requires taking into account various aspects, from interpretation and presentation of difficult heritage to the numerous ethical questions.

U radu je obrađeno prvo sustavno imenovanje ulica u Splitu 1912. godine te preimenovanja i imenovanja novih ulica od 1918. do 1928. godine. Vrijeme obuhvaćeno radom zanimljivo je po tome što se poklapa sa zadnjim dobom Austro-Ugarske Monarhije i dobom Kraljevine SHS te ulično nazivlje u navedenom okviru pruža uvid u tranzicijske procese tog vremena. Prvo sustavno imenovanje ulica 1912. godine održava svijest o bogatom nasljeđu prošlosti grada, ali i političke nazore stranaka iz čijih su redova dolazili tadašnji vijećnici. Vrlo jak i pomalo osebujan pečat daje mu nastojanje za isticanjem važnosti domaćih pučkih obitelji. Uočljivo je i ignoriranje austrijske vlasti pri davanju naziva. Predratno je općinsko vijeće nastavilo djelovati po završetku Prvoga svjetskog rata, ali s novim načelnikom i Upraviteljstvom. U novim nazivima ulica očituje se njihova podrška uspostavi prve jugoslavenske države., The paper deals with the first systematic naming of Split's streets in 1912, followed by the renaming and naming of new streets from 1918 to 1928. The time covered by this paper is interesting as it spans the last period of the Austro-Hungarian Monarchy and the period of the Kingdom of Slovenes, Croats and Serbs. The street names in the aforesaid frame therefore offer an insight into that time and transition processes. The first systematic naming of streets in 1912, reflected a consciousness of a rich urban heritage, as well as political conceptions of parties represented in thecommunity concil at that time. There was a strong tendency for emphasising the importance of certain local common families. The Austrian authorities also noticably ignored the naming strategies taken. The prewar council was reestablished after the First World War, but with a new mayor and executive.The new names of streets reflected their support regarding the establishing of the first Yugoslav state.

Cilj je ovoga rada kritički se osvrnuti na pitanje prekarnosti, života u nesigurnosti, te na društvenu atmosferu u kojoj prevladava osjećaj bespomoćnosti i gdje je prilagodba postojećem stanju, životu u krizi, doživljena kao uspjeh, ideal kojemu se teži. Ključno pitanje nije: “Što je prekarnost?”, već: “Što prekarnost generira?”, “Kako se ona živi i osjeća?”, “Koji su njezini učinci?”, “Što prekarnost konkretno znači za ljudsku svakodnevicu, za male banalne stvari koje čine život?”. Odgovore na ta pitanja pokušavam dati preko analize priča Uberovih vozača i vozačica u Zagrebu, koje funkcioniraju kao portret ne samo prekarne (nesigurne) radne snage u Hrvatskoj, nesigurnoga života, već i atmosfere svakodnevice., We live in a time saturated with a sense of precarity and chronic insecurity. The notion of crisis (pandemic, economic, political, environmental, migrant...) is overwhelming. This paper examines some affective registers of precarity in Croatia to raise questions on the historical present and what are the (possible) effects of precarity. I draw on three ethnographic fragments from my research with Uber drivers in Zagreb: (1) “I am free man” (2) “I sometimes think... ooh, why didn’t Hitler win!” (3) “Everything is gonna break down”. Even though these three fragments portray different reactions to various forms of precarity, together they tell an ambivalent story of the historical present and vulnerable connections that make us ponder the question: is there any potential for producing more capacious lenses for generating new futures through these vulnerable connections?

Ovaj rad razmatra analitičke i metodološke potentnosti “psiho-socio-kulturološkoga” sučelja, odnosno dodirnih točaka (socijalne) psihologije i antropologije. Za razliku od kulturne antropologije, koja ne zazire uvijek od psiholoških alata kao prikladne metode istraživanja, socijalna se antropologija kroz povijest rijetko pokazala obazrivom prema spoznajama psihologije, čak i voljno zanemarujući terenska istraživanja socijalne psihologije, kao i sociopsihološke doprinose proučavanju društvenih interakcija. Kako bismo podrobnije ukazali na korisnost disciplinarnoga zbližavanja, prvi dio ovoga rada posvećen je metodološkim i analitičkim implikacijama koje proizlaze iz komplementarnosti između “prvenstveno psihološke prirode antropologije” i socijalne psihologije, i to kroz teoriju socijalnih reprezentacija koju Moscovici vidi kao “antropologiju moderne kulture”. Zatim ćemo se posebno osvrnuti na teoriju socijalnih reprezentacija, čija epistemološka konceptualizacija interakcije pojedinaca i društva pruža okvir kojim je moguće premostiti disciplinarne rascjepe antropologije i socijalne psihologije, u vidu strategije u kulturalnim studijima. Naposljetku, obrazložit ćemo koje bi znanstvene i društvene učinke takav psihoantropološki pristup mogao proizvesti., This article examines the analytical and methodological potential of the 'psycho-socio-cultural' interface, i.e. the intersections between (social) psychology and anthropology. In contrast to cultural anthropology, which does not always shy away from psychological tools as adequate research methods, social anthropology has historically seldom shown interest in psychological insights, even willingly ignoring field research in social psychology, as well as the social psychological contributions to the study of social interactions. In order to highlight the usefulness of a disciplinary rapprochement in more detail, the first part of this article is devoted to the methodological and analytical implications arising from the complementarity between the “essentially psychological nature of anthropology” and social psychology, through the theory of social representations, which Moscovici considers as the “anthropology of modern culture”. We will then look specifically at the theory of social representations, whose epistemological conceptualisation of the interaction between individuals and society provides a framework for bridging the disciplinary gaps between anthropology and social psychology, as a strategy for cultural studies. Finally, the paper discusses what academic and social effects such a psycho-anthropological approach could yield. Fractures and intersections of anthropology and social psychology – Interdisciplinarity through social representation theory as a strategy for cultural studies.

U radu se prikazuje jedna kraća epizoda iz povijesti etnologije međuratnoga razdoblja (1918. – 1941.) vezana uz pokušaj pokretanja središnje strukovne udruge jugoslavenskih etnologa, svojevrsne preteče Etnološkoga društva Jugoslavije koje će biti osnovano 1957. godine. Na temelju analize korespondencije Milovana Gavazzija sa srpskim etnologom Milenkom Filipovićem naslovnoj će se temi pokušati pristupiti iz perspektive intelektualne historije. Tom prilikom će se rad na osnutku etnološkoga društva promatrati kao pokazatelj intelektualne angažiranosti Gavazzija i Filipovića u međuraću., This paper presents a short episode from the history of ethnology during the interwar period (1918-1941) related to an attempt to found a professional association of Yugoslav ethnologists, which would have been a forerunner to the Ethnological Society of Yugoslavia, which was to be founded later in 1957. Based on an analysis of Milovan Gavazzi's correspondence with Serbian ethnologist Milenko Filipović, this topic will be approached from the perspective of intellectual history. On this note, work to establish an ethnological society will be viewed as an indicator of the intellectual involvement of both Gavazzi and Filipović during the interwar period.

U radu se analizira značaj zvukovlja i jednoga dijela tema koje su dominirale tijekom štrajka radnika brodogradilišta Uljanik u Puli krajem kolovoza 2018. godine, a koji predstavlja posljednji organizirani pokušaj očuvanja proizvodnje na pulskim navozima. U procesu bilježenja toga soundscapea i inzistiranja na stvaranju sadržaja, okrenutoga, ali i stvaranoga u zajednici istaknuo se radio zajednice Radio Rojc. Kroz niz snimaka s terena tijekom štrajka, radijskih emisija, intervjua, ali i radijske drame, taj se radio prometnuo u mjesto zagovaranja očuvanja proizvodnje specifičnim jezikom koji nije bio prisutan u ostalim medijima., This paper analyses the importance of soundscape and some of the themes that dominated the workers strike at the Uljanik shipyard in Pula during late August 2018, which was the last organised attempt to continue production at the Pula shipyard. During the process of recording this soundscape and insisting on the creation of content that was community-oriented, Radio Rojc turned out to be an irreplaceable station. Through a series of recordings from the field during the strike, radio shows, interviews, but also radio drama, that community radio became a place of advocating preservation of production in a specific language that was not present in other media.

Rad se temelji na kvalitativnom etnološkom i kulturno-antropološkom terenskom istraživanju među Bunjevcima u mađarskom dijelu Bačke. Cilj je rada prikazati kako je došlo do poroznih simboličnih granica bunjevačke zajednice i kako su nastali heterogeni identiteti u povijesnom kontekstu kroz tri različite generacije oblikujući bunjevačke identitete. Posljedično, kako se Bunjevci odupiru homogeniziranju u većinu, u nacije, a s druge strane utvrditi heterogeni karakter bunjevačke zajednice u Mađarskoj. Kohezijska sila zajednice više nije bunjevački govor što navodi da etnički identitet ne leži u jeziku, stoga se treba posvetiti onomu zajedničkom među osobama koje se danas smatraju Bunjevcima, što ih čini sličnima. Sva imena u radu su pseudonimi, u svrhu zadržavanja anonimnosti kazivača., This study presents an ethnological and cultural anthropological fieldwork which was carried out among Bunjevci in the Hungarian part of Bačka region. The aim of this paper is to demonstrate the formation of the transparent and symbolic boundaries of the Bunjevci community and the emergence of heterogeneous identities in the historical context through three generations while creating Bunjevci identities. Consequently, this study shows how the members of the Bunjevci community resist to homogenise into the majority group and nations; while, on the other hand, the research determines the heterogeneous character of the Bunjevci community in Hungary. The cohesion force of the community is not the Bunjevac speech, which states that the ethnical identity is not directly connected to the language. Therefore, it is essential to devote attention to the similarities and common features among those who consider themselves Bunjevci., A vizsgálat a Magyarországi Bácska területén élő, bunyevác- horvát lakosság körében végzett kvalitatív, etnológiai és kulturális antropológiai terepkutatáson alapul. A cél azon párhuzamos folyamatok bemutatása, ahogy a különböző bácskai bunyevác generációk etnikai identitás megélése változott a történelmi kontextus tükrében és közösségük szimbolikus határa átjárhatóvá vált, heterogén identitások kialakulásához vezetve. A vizsgálat a bunyevác közösség homogenizációs törekvéseknek, vagyis egy nációba való olvasztás, ellenállását is bemutatja. Tekintettel arra, hogy a bunyevác közösség kohézióját többé nem a bunyevác-horvát nyelv adja, tehát, etnikai identitás tudat megléte nem nyelvhez kötött, ezért a hangsúlyt a magukat bunyevácoknak tartó egyének közötti “közös” jellemzőkre helyezem, melyek hasonlóvá teszi őket, vagyis képesek közösséggé formálni azok tagjait.

Suvremeno određenje sigurnosti i studije sigurnosti uključuju vojno, političko, socijetalno, gospodarsko i ekološko područje. Unatoč značajnom proširenju i produbljenju, područje kulture i kulturalnih studija ostalo je izvan sustavnog interesa sigurnosnih studija i policyja (provedbene politike) nacionalne sigurnosti. Za razliku od hladnoratovskog razdoblja kada je kultura u sigurnosnim raspravama i praksama bila potpuno negirana, u posthladnoratovskom kontekstu zauzela je tek neznatnu ulogu u okviru socijetalne sigurnosti. Obilje povijesne i suvremene empirije o ulozi kulture kao jednog od presudnih faktora u formuliranju i provedbi sigurnosnih strategija, ikonoklazmu i konfliktima s kulturnom (identitetskom) dimenzijom dostatan su razlog za drugačije pozicioniranje kulture u sigurnosnim djelovanjima i uključenje kulture u sigurnosne studije. U radu se analizira odnos između kulture i nacionalne sigurnosti te izlažu argumenti u prilog tvrdnji da je kultura itekako relevantna za nacionalnu sigurnost. Tri su opće razine promatranja: utjecaj kulture na određenje nacionalne sigurnosti i proces donošenja odluka u području nacionalne sigurnosti (kultura nacionalne sigurnosti), kultura kao zasebno područje nacionalne sigurnosti te kultura kao meta ugrožavanja., The contemporary definition of security and security studies encompasses the following fields: military, politics, society, economics and environment. Despite its significant expansion and deepening, the fields of culture and cultural studies have remained beyond the systemic interest of the security studies and national security policy. Unlike the period of the Cold War when culture was completely ignored in security discussions and practices, in the Post-Cold War context it was given a part within the area of societal security albeit negligible one. Abundance of empirical evidence on the role of culture as one of the decisive factors in drafting and implementing security strategies, iconoclasm and conflicts with the cultural (identity) dimension provides sufficient reason to position culture differently within security activities and include it in security studies. The paper analyzes the relationship between culture and national security and puts forward the arguments in support of the assertion that culture is very much relevant to the national security. There are three general levels of observation: the effect of culture on national security definition and the decision making process in the area of national security (national security culture), culture as a distinct area of national security and culture as a threat target.

Posljednjih dvadeset godina u državama članicama Europske unije, kao i u ostalim razvijenim industrijskim državama, migranti, izbjeglice i tražitelji azila uglavnom se doživljavaju kao sigurnosna prijetnja. Zamjetna je tzv. „sekuratizacija migracija“, odnosno proces u kojem politikama (policies) migracija i azila dominiraju sigurnosni diskursi i pripadajuće sigurnosne tehnike. Pri djelovanju sigurnosnih tehnika zabilježene su pojačane represivne i sigurnosne mjere. Članak detaljnije analizira represivne prakse u zemljama Europske unije. U Hrvatskoj su represivne prakse analizirane na primjeru Prihvatilišta za tražitelje azila hotel Porin. Autori nude i nekoliko objašnjenja o nastanku tih praksi vezujući ih uz procese depolitizacije suvremenih liberalno-demokratskih društava., In the past twenty years in European Union member states, as well as in other developed industrial countries, migrants, refugees and asylum seekers are mainly seen as a threat to security. The so-called “securitisation of migration” is noticeable. This is a process in which security discourses and related security techniques predominate in migration and asylum policy. In terms of security techniques effectiveness, the strengthening of repressive security measures has been recorded. The paper analyses the repressive practices in EU member states. Porin Hotel, a shelter for asylum seekers, was used as an example in the analysis of repressive practices in Croatia. The authors offer several explanations as to how these practises came about and link them to de-politicization processes in contemporary liberal democracies.