Search

U ovome radu analizira se semantička uloga subjekta u konstrukcijama s osjetilnim glagolima iz kognitivnogramatičke perspektive, a prije svega njegova agentivnost. Naime temeljna kategorizacija osjetilnih glagola uspostavlja se upravo u odnosu na semantičku ulogu subjekta u konstrukcijama s osjetilnim glagolima, a glavna je značenjska odrednica subjekta, na temelju koje se osjetilni glagoli dijele na voljne ili glagole aktivne percepcije, nevoljne ili glagole pasivne percepcije te izokrenute osjetilne glagole, pritom upravo njegova agentivnost. Glavni je cilj ovoga rada preispitati općeprihvaćenu kategorizaciju osjetilnih glagola kao stativnih glagola ili glagola stanja, posebice kada su u pitanju glagoli poput vidjeti i čuti, koji se na temelju često pojednostavljenih i nepreciznih jezičnih testova svrstavaju u kategoriju glagola pasivne percepcije i stativnih glagola, a njihov subjekt često opisuje kao pasivni, nevoljni i neagentivni, što onda vodi prema nepreciznomu gramatičkom opisu i pogrešnome shvaćanju ne samo osjetilnih glagola već i drugih gramatičkih koncepata važnih za proučavanje glagola općenito poput događajne strukture konstrukcije ili aktionsarta, semantičkih ekstenzija glagola, sintaktičke okoline u kojoj se pojavljuju, prijelaznosti i sl. Analiza semantičke uloge subjekta u konstrukcijama s osjetilnim glagolima vida i sluha u ovome radu temelji se na metodologiji kognitivne lingvistike, odnosno kognitivne gramatike, s naglaskom na ideju utjelovljenja jezika (engl. embodiment), koja uključuje i enciklopedijski pogled na značenje, koncept kanonskoga događajnog modela, čiji jezični odraz predstavlja prijelazna konstrukcija, te ideju radijalnih kategorija utemeljenih na efektu prototipa. Radna je pretpostavka ovoga rada da se osjetilni glagoli, kao i sve drugo u jeziku, ne mogu gramatički opisati, a da se u taj opis ne uključi i naša vlastita predodžba o ljudskim osjetilnim organima, njihovim mogućnostima i ograničenjima te načinu na koji funkcioniraju, odnosno da se ne analiziraju veze između tjelesnoga iskustva, općih kognitivnih sposobnosti čovjeka, konceptualnih struktura te samih jezičnih struktura., This paper analyses the semantic role of the subject in constructions with sensory verbs from a cognitive-grammatical perspective, and primarily its agentivity. Namely, the basic categorisation of perception verbs is established precisely in relation to the semantic role of the subject in constructions with perception verbs, while the main semantic determinant of the subject, based on which sensory verbs are divided into volition or active perception verbs, non-volition or passive perception verbs and flip-verbs, is its agentivity. The main goal of this paper is to review the generally accepted categorisation of sensory verbs as stative verbs or state verbs, especially when it comes to verbs like see and hear, which are often classified as passive perception verbs and stative verbs based on superficial and imprecise language tests, while the subject is often described as passive, non-volition, and non-agentive, which then leads to imprecise grammatical descriptions and misunderstandings, not only of perception verbs but also of other grammatical concepts important for studying verbs in general, such as event structure of construction or aktionsart, semantic verb extensions, syntactic environment in which they appear, transitivity, etc. In this paper, the analysis of the semantic role of the subject in constructions with sensory verbs of sight and hearing is based on the methodology of cognitive linguistics, i.e. cognitive grammar, with emphasis on the idea of language embodiment, which includes an encyclopaedic view of meaning, the concept of canonical event model and the idea of gradual categories based on prototype effects.