Search

Nakon proglašenja samostalnosti i suverenosti te međunarodnog priznanja Republike Hrvatske među znanstvenicima društvenih i humanističkih znanosti pojačan je interes za istraživanja hrvatskog iseljeništva u svijetu i Australiji. Radovi posvećeni ovoj kategoriji hrvatskog iseljeništva ponajviše propituju povijesni i kulturni aspekt hrvatske dijaspore, pitanje učenja i brige o hrvatskom jeziku među potomcima iseljenika, život političkih organizacija, hrvatskih katoličkih misija i društvenih institucija. Stoga se nametnula potreba za sveobuhvatnijim, interdisciplinarnim pristupom izučavanju hrvatske dijaspore, osobito u razdoblju kad je bila u punom zamahu stvaranja jezgre oko koje će se okupljati novi pridošlice, u rasponu od gotovo pola stoljeća na primjeru Hrvata u Australiji. Trebalo je istražiti manje poznata područja iseljeničkog iskustva jer su ondje pohranjene mnoge sastavnice koje utječu na život u dijaspori, na emocionalni i duhovni obzor zajednice, na traume i osjećaj 'drugosti' i otuđenja. Nametnulo se i pitanje pozicije hrvatskih žena u australskom društvu i obitelji o čemu se vrlo malo zna. Na posljetku, trebalo je dokazati ispravnost hipoteza o etno-nacionalnom karakteru hrvatske dijaspore, o ulozi mita o povratku u stvaranju i održavanju dijasporske svijesti, o stvaranju dijasporskih institucija kojima se gradio i održavao odnos dijaspore spram domovine porijekla i mainstreama Australije. Pokazalo se da je pojam mita o povratku nedovoljno istražen iako je sveprisutan fenomen u svim klasičnim dijasporama pa tako i u slučaju hrvatske dijaspore. Uočljivo je da se fenomen mita o povratku veže uz pojam dijaspore u gotovo svih teoretičara selilaštva do kasnih 80-ih, ali i u radovima brojnih teoretičara postmoderne kad nove interpretacije pojma dijaspora osvajaju područje društvenih i humanističkih znanosti. Trebalo je također razlučiti između pojmova mita i sna, između individualne žudnje i složenog društvenog konstrukta koji gradi dijaspora, a koji je istovremeno "materijal" za formiranje lepeze društvenih institucija dijaspore u kontekstu vremena i prostora izglobljenosti. Paradoksalno, institucije koje je stvarala da bi sačuvala identitet poslužit će dijaspori da lakše prebrodi proces akulturacije i odvajanja od stare domovine u procesu konstruiranja novog identiteta i umještanja u društvo mainstreama zemlje primateljice. Ovaj doktorski rad sastoji se od tri dijela čime je otvorena mogućnost sagledavanja fenomena dijaspore i uloge mita unutar dijasporske zajednice s tri različite pozicije (teorijske, povijesne i etnografske). Nakon uvodnog dijela u I. poglavlju, u II., III. i IV. poglavlju predstavljena su četiri osnovna pojma vezano za problematiku dijaspore: mit o povratku, značenjske mutacije samoga pojma dijaspore iz očišta eminentnih teoretičara dijaspore te pojmovi "dom" i "domovina" koji su u uskoj svezi s pojmom dijaspore. U navedena tri poglavlja prikazana su iskustva drugih teoretičara dijaspore koji se susreću sa sličnim problemima, procesima, i fenomenima kao i istraživač hrvatske dijaspore. U imaginariju i diskursima koje njeguje dijaspora neophodno je bilo objasniti pojam doma i domovine u smislu kako ih doživljava prosječan predstavnik hrvatskog iseljenika kao i mit o povratku i njegovu funkciju u razvoju dijasporske zajednice. U radu se analiziraju stavovi četvorice teoretičara dijaspore koji su dali značajan doprinos razvoju izučavanja transnacionalnih zajednica. To su William Safran, Robin Cohen, Fernando F. Segovia i Paul Gilroy. U V. poglavlju (u drugom, središnjem dijelu disertacije) donosi se povijesni pregled useljavanja Hrvata u Australiju s naglaskom na dva modela stvaranja institucija, političkog organiziranja i čuvanja identiteta i veza s domovinom (u hrvatskim zajednicama u Melbourneu i Sydneyu). Među hrvatskim doseljenicima rano se razvila politička aktivnost, formirane su brojne političke organizacije koje su bile isključivo podređene cilju stvaranja hrvatske države. Usprkos činjenici da su djelovale s različitih političkih opcija i da nisu bile jedinstvene po pitanju metoda djelovanja, ono što je povezivalo sve političke organizacije bila je ideja slobodne Hrvatske. Pripadnike dijaspore australska politička scena nije osobito zanimala pa nisu imali potrebu da se aktiviraju u stranačkom životu mainstreama. Nesporazumi i napetosti između predstavnika hrvatske zajednice i političkih vođa s predstavnicima australskih vlasti i australskom javnošću uglavnom su bili provocirani od strane indoktriniranih pojedinaca ili pak, jugoslavenskih tajnih službi koje su djelovale i na tlu Australije. U ovom poglavlju razmatraju se i drugi oblici društvenog i kulturnog života hrvatske dijaspore u Australiji. Osobito je važno pitanje identiteta, oblici zabave i kulturnih praksi, djelovanje katoličkih centara i stanje hrvatskog jezika u obitelji. Glavni čuvari nacionalne svijesti u hrvatskoj dijaspori u Australiji su svećenici u hrvatskim katoličkim centrima. Osim što su bili čuvari vjerskog života, većinom su bili inicijatori i kreatori politika, novih institucija i drugih oblika organiziranih aktivnosti hrvatske zajednice u Australiji. Drugi čimbenik kao "alat" posredovanja između iseljeničke zajednice i domovine bili su tiskani mediji, političke tribine, radio satovi i informativni centri. Bilo je potrebno osvrnuti se i na pitanje procesa hibridizacije i "pomicanja" identiteta nove generacije australskih Hrvata, rođenih i školovanih u Australiji. Ti su Hrvati druge generacije polako gradili most spram australskog mainstreama, ali se nisu do kraja oslobodili osjećaja podijeljene naklonosti. Što se tiče hrvatskih žena, za razliku od Australki Anglo Keltskog porijekla, koje su već koncem 19. stoljeća podržavale sufražetski pokret i izborile pravo glasa početkom 20. stoljeća, Hrvatice, kao i većina žena drugih etničkih grupa, živjele su u izoliranim etničkim getima naučene na način života i ulogu žene kakav su poznavale u zavičaju gdje su odrasle. Navike iz konzervativne sredine u kojima su oblikovale svoj identitet majke i supruge, ponijele su i u Australiju, u zemlju čiji jezik nisu poznavale zbog čega su ostale daleko od života mainstreama. Čak i onda kad su počele raditi i privređivati izvan doma prošle su težak put oslobađanja iz svoga etničkog geta. Prva mjesta za društvenu interakciju Hrvatica bila su filantropska društva koja su same osnivale i vodile te kulturne udruge koje su im omogućavale kontakt s drugim etničkim grupama i društvom zemlje domaćina. VI. poglavlje donosi sedam životnih priča australskih Hrvata koje pružaju uvid u osobna iskustva iseljeničkog života pripovjedača, ali i u proces stvaranja dijaspore te u dinamiku društvenih odnosa u hrvatskoj zajednici u Australiji. Autori priča su Tomislav Gavranić, Carol Susan Su Mijić koja pripovijeda o svome suprugu Petru Mijiću, Dragica Hedješ, Drago Šaravanja, Luka Budak, Duška Tomašić i Vladimir Mark Jakopanec. Sudionici ovog istraživanja u svemu su različiti: dob, obrazovanje, vrijeme useljavanja, profesija. Jedina poveznica među njima je činjenica da su uključeni u procese dijaspore. Osim osobnih pripovijesti sedmoro sudionika istraživanja, disertacija donosi brojne komentare, mišljenja i izjave pojedinaca vezanih osobnim sudbinama za iskustvo dijaspore. Nakon dubinskog istraživanja teme mita o povratku u hrvatskoj dijaspori u Australiji, koji se upleo u sve oblike društvenog djelovanja dijasporske zajednice u obliku velikog narativa o mesijanskoj ulozi dijaspore u borbi za osamostaljenje Hrvatske, može se zaključiti da su hipoteze postavljene na početku ovog doktorskog rada i provjerene induktivnom metodom istraživanja bile ispravne. Pokazalo se da je hrvatska dijaspora društvena formacija koja odgovara definiciji klasične dijaspore, jer je nastala na etno-nacionalnom supstratu, svojim je transgraničnim vezama bila trajno okrenuta zemlji odselidbe, a u transnacionalnom prostoru, ostalim djasporskim zajednicama i grupacijama, stvarala je institucije radi očuvanja nacionalnog identiteta i funkcioniranja zajednice, gajila je mit o povratku kao narativ za učvršćivanje institucija i povezivanje unutar svoje grupe, te je zahvaljujući tim institucijama osigurala pretpostavku za postupnu integraciju u društvo domaćina. Heuristički pristup temi mita o povratku potvrdio je pretpostavku o terapijskom karakteru mita o povratku tamo gdje je psihička trauma bila evidentna i gdje i druge dijaspore imaju slična iskustva. Mit o povratku poslužio je kolektivnoj svijesti kao lijepilo ili balzam na rane iseljenih. Naposljetku, hrvatska je dijaspora u rasponu od završetka 2. svjetskog rata do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bila snažnija, kompaktnija i razvijenija društvena formacija što je politička i društvena situacija u Hrvatskoj bila kompleksnija i neizvjesnija, a cilj borbe za državu teže dohvatljiv, jer program koji si je zacrtala nije bio pravi povratak, nego legitimiranje vlastitog identiteta 'drugosti' u odnosu na društvo mainstreama kojega je mogla ostvariti jedino međunarodnim priznanjem njezina nacionalnog identiteta. Zaključno, proces ubrzane integracije pripadnika hrvatske dijaspore u australsko društvo u punom je zamahu kao i rastakanje hrvatske dijasporske zajednice kakvu smo poznavali do 90-ih godina 20. stoljeća. After the proclamation of independence and sovereignty as well as the international recognition of the Republic of Croatia, interest in the study of Croatian emigrants in the world and Australia increased among scientists in the social sciences and humanities. Research dedicated to this category of Croatian emigrants mainly deals with historical and cultural aspects of Croatian emigration, learning and caring for the Croatian language among the descendants of emigrants, the life of political organizations, Croatian Catholic missions, and social institutions of Croats in Australia. Therefore, there was a need for a more comprehensive, interdisciplinary approach to the study of the Croatian diaspora, especially at a time when the creation of a core around which newcomers gathered for almost half a century was in full swing. Lesser-known areas of the emigrant experience needed to be explored as it contained many components that affect the life of the diaspora, the emotional and spiritual outlook of the community, the trauma and feelings of ‘otherness’ and alienation. The question of the position of Croatian women in Australian society and family, about which very little is known, was also raised. Finally, it was necessary to prove the accuracy of hypotheses about the ethno-national character of the Croatian diaspora, the role of the myth of return in creating and maintaining national consciousness of the diaspora, creating diaspora institutions that built and maintained the relationship with the old homeland, as well as towards the mainstream society of Australia. It turned out that the concept of the myth of return is insufficiently researched, although it is a ubiquitous phenomenon in all classical diasporas, including the Croatian diaspora. It is noticeable that the phenomenon of the myth of return is associated with the concept of diaspora in all theorists of migration until the late 80's, but also in the works of many postmodern theorists when new interpretations of the Diaspora overtook the social sciences and humanities. It was also necessary to distinguish between the concepts of myth and dream, between individual desire and the complex social construct created by the Diaspora, which is at the same time "material" for forming a range of social institutions of the diaspora in the context of time and space. Paradoxically, the institutions she created to preserve her identity will allow the Diaspora to more easily overcome the process of acculturation and separation from the old homeland in the process of constructing a new identity. This doctoral thesis consists of three parts, which open the possibility of understanding the phenomenon of the diaspora and the role of myth within the diaspora community from three different positions (theoretical, historical, and ethnographic). After the introductory part in Chapter I, follow chapters II., III., and IV. The first part of the paper presents four basic concepts related to the diaspora: the myth of return, semantic mutations of the term diaspora from the point of view of eminent diaspora theorists, and the concepts of "home" and "homeland" which are closely related to the diaspora. The three chapters listed above represent the experiences of other diaspora theorists who encounter similar problems, processes, and phenomena as the Croatian diaspora researcher. In the imagery and discourses nurtured by the diaspora, it was necessary to explain the concept of home and homeland in terms of how they are perceived by the average Croatian emigrant and the myth of return as well as its function in the development of the diaspora community. The paper analyses the views of four diaspora theorists who have made significant contributions to the development of the study of transnational communities. These are William Safran, Robin Cohen, Fernando F. Segovia, and Paul Gilroy. Chapter V. (the second, central part of the dissertation) provides a historical overview of the Croatian immigration to Australia with an emphasis on two models of institution building, political organization and preservation of identity and ties to the homeland (the Croatian communities in Melbourne and Sydney). Political activity developed early among Croatian immigrants, and numerous political organizations were formed that were exclusively subordinated to the goal of creating the Croatian state. Despite the fact that they acted from different political options and were not united in terms of methods of action, what connected all political organizations was the idea of a free Croatia. Members of the diaspora were not particularly interested in the Australian political scene, so they did not need to be active in the political life of the mainstream. Disagreements and tensions between representatives of the Croatian community and political leaders with representatives of the Australian authorities and the Australian public were mainly triggered by indoctrinated individuals and the Yugoslav secret services, which also operated in Australia. This chapter also discusses other forms of social and cultural life of the Croatian diaspora in Australia. The issue of identity, forms of cultural practices, religiosity, and the state of the Croatian language in the family is particularly important. The main guardians of national consciousness in the Croatian diaspora in Australia are Croatian Catholic centres. Apart from being the centres of religious life, they were mostly the initiators and creators of policies, new institutions as well as other forms of organized activities of the Croatian community in Australia. Another factor as a "tool" of mediation between the emigrant community and the homeland was the print media, political forums, radio shows and information centres. It was also necessary to address the issue of the process of hybridization and identity "shifting" of the new generation of Australian Croats, born and educated in Australia. These second-generation Croats were slowly building a bridge to the Australian mainstream, but they did not completely abandon the feeling of shared affections. Unlike Australian women of Anglo-Celtic descent, who supported the suffragette movement in the late 19th century and won the right to vote in the early 20th century, Croats, like most women of other ethnic groups, lived in isolated ethnic ghettos accustomed to lifestyles and roles aligned with women as they knew them in their homelands. Habits from the conservative environment in which mothers and wives formed their identities were taken to Australia, a country whose language they did not know, which is why they stayed away from the mainstream life. Even when they started working and earning money outside the home, they went through a difficult path of liberation from their ethnic ghetto. The first places for the social interaction of Croatian women were philanthropic societies, which they themselves founded and led, and cultural associations that enabled them to make contact with other ethnic groups and the society of the host country. Chapter VI brings seven life stories of Australian Croats that provide insight into the personal experiences of the emigrant life of the narrator, but also in the process of creating a diaspora and the dynamics of social relations in the Croatian community in Australia. The authors of the stories are Tomislav Gavranić, Carol Susan Su Mijić who tells stories about her husband Petar Mijić, Dragica Hedješ, Drago Šaravanja, Luka Budak, DuškaTomašić and Vladimir Mark Jakopanec. The participants in this research are different in everything: age, education, time of immigration. The only link between them is the fact that they are involved in the processes of the diaspora. In addition to the personal narratives of the seven research participants, the dissertation brings numerous comments, opinions, and statements from individuals related to personal destinies within the diaspora experience. After in-depth research on the myth of return in the Croatian diaspora in Australia, which involved all forms of social activity of the diaspora community in the form of a great narrative about the messianic role of the diaspora in the struggle for Croatian independence, it can be concluded that hypotheses set at the beginning were valid. Furthermore, the research method was correct because it turned out that the Croatian diaspora is a social formation that meets the definition of the classical diaspora because because it was created on an ethnonational substrate, with its cross-border connections it was permanently oriented toward the country of emigration. In the transnational space, it was oriented toward other diasporic communities and groups. It created institutions to preserve the national identity and functioning of the community, and it nurtured the myth of return as a narrative for the consolidation of institutions and connections within its group. Thanks to these institutions it provided the prerequisite for acculturation and gradual integration into the host society. The heuristic approach to the topic of the myth of return confirmed the assumption about the therapeutic character of the myth of return where psychological trauma is evident and other diasporas have similar experiences. The myth of return served the collective consciousness as a glue or balm to the wounds of the emigrants’ souls. Finally, the Croatian Diaspora, since the end of World War II. and all the way up to the international recognition of the Republic of Croatia, was a stronger, more compact, and more developed social formation at the time when the political and social situation in Croatia was more complex and uncertain, and the goal of the struggle for the state more difficult. Hence, the myth which was maintained in the Croatian community was not a real yearning to return to the homeland but rather the need for legitimizing one's own identity of "otherness" in front of mainstream society. In conclusion, the process of accelerated integration of members of the Croatian diaspora into Australian society is in full swing, as is the dissolution of the Croatian diaspora community as we knew it.

U ovom radu je prikazan sustav za nadzor računalne mreže, točnije checkmk. Sustav je instaliran na poslužitelju s Ubuntu 20.04 operativnim sustavom u jednoj školskoj ustanovi. Kako bi se prikazao rad sustava, dodano je 25 različitih uređaja u poslužitelj checkmk koji su prikazani kao domaćini koje se nadgleda. Uređaji su različitih vrsta: poslužitelji s različitim operativnim sustavima, prospojnici i pristupne točke. Svakom domaćinu u sustavu se može vidjeti stanje uređaja, radi li kako treba ili je zbog nečega nedostupan. Također, za svakog domaćina se može vidjeti stanje njegovih uređaja. Na primjer, popunjenost memorije na poslužitelju ili rade li svi portovi na prospojniku. Namjena rada je pokazati kako checkmk olakšava rad mrežnom administratoru kroz različite mogućnosti, kao i samim time što je moguće dodati velik broj uređaja u sustav., This paper presents a network monitoring system, more precisely checkmk. The system is installed on a server with Ubuntu 20.04 operating system, which is located in an educational institution. To demonstrate the system operation, 25 different devices were added to checkmk server which are shown as monitoring hosts. There are different type of devices: servers with different operating systems, switches and access points. The state of each device can be seen in the system, whether is it working properly or is unavailable for some reason. Also, for every host, the status of its services can be seen. For example, server memory usage or whether all ports on switch are working. The purpose of the paper is to show how checkmk makes work easier to a network administrator through different features, as well by the fact that is possible to add large number of devices to the system.

U radu su opisane kriptovalute, njihove prednosti i rizici. Objašnjen je pojam blockchaina, način rada kriptovaluta, kripto novčanika i platformi za trgovanje kriptovalutama. Također, objašnjeni su principi podržanog učenja, objašnjena je veza između pojmova i prijašnja istraživanja na temu podržanog učenja kod kriptovaluta. Implementirani modeli simulacije okruženja za trgovinu kriptovalutama, priloženi rezultati, mišljenja i zaključak. This paper deals with the advantages and risks of cryptocurrencies. It also explains blockchain, ways people use cryptocurrencies, crypto wallets and exchanges. This paper also talks about reinforcement learning principles, the connection between cryptocurrencies and reinforcement learning, and previous work done in this field. Following these topics, reinforcement learning models are created to simulate cryptocurrency trading inside an environment.

U radu su iznesene teorije trojice kontraktualističkih filozofa koje se odnose na raspravu o prirodnom (pretpolitičkom) stanju te koncepcijama osnivanja države pojedinog filozofa. U prvom redu prikazane su teorije Thomasa Hobbesa i Johna Lockea, kao značajnijih filozofa koji su djelovali tijekom 17. stoljeća, u vremenima engleskih građanskih ratova. Uz njih, bit će prikazan i društveno-ugovorni predložak J. J. Rousseaua, filozofa koji je pak djelovao u 18. stoljeću, a čija su djela ujedno utjecala i na kasniji razvoj Francuske revolucije. Hobbesova je filozofija među prvima prikazala prirodno stanje kao rat svakog čovjeka protiv svakog drugog, a što je, kako ćemo pokazati u radu, zapravo oslikavalo i društvo njegova vremena. Lockeova teorija prirodnog stanja zamišljena je tako da su u njemu najprije vladale sloboda i jednakost, a ljudi su bili zaštićeni prirodnim zakonom. Pravo kažnjavanja, koje prema Lockeu posjeduje svaki čovjek u prirodnom stanju, najprije je dovelo do sukoba među ljudima što je konačno preraslo u netrpeljivost. Rousseau, ne prihvaćajući Hobbesovo i Lockeovo viđenje prirodnog stanja, iznosi vlastitu teoriju prema kojoj čovjek živi i radi samostalno i upravo zbog toga je i sretan jer ne dolazi u sukob s drugim ljudima. Sukob i rat među ljudima izbija kada prirodni čovjek prelazi na sjedilački način života i biva prisiljen biti u kontaktu s ljudima što izaziva ljubomoru i zavist među njima. Zbog svih nevolja koje su zadesile ljude u prirodnom stanju, sva trojica filozofa kao rješenje nude osnivanje države koja će preko građanskih zakona brinuti o sigurnosti i imovini svojih podanika. The paper presents the theories of three social contract philosophers related to the discussion of the (pre-political) state of nature and conceptions of the founding of the state of a particular philosopher. In the first place, the theories of Thomas Hobbes and John Locke are presented, as significant philosophers who acted during the 17th century, in times of English civil wars. In addition to them, the socio-contractual template of J. J. Rousseau, a philosopher who in turn acted in the 18th century, and whose works also influenced the later development of the French Revolution, will be presented. Hobbes' philosophy was among the first to portray the state of nature as the war of every man against every other, which, as it will be shown in the paper, actually reflected the society of his time. Locke's theory of the state of nature is conceived in such a way that in it first ruled freedom and equality, and people were protected by natural law. The right to punish, which according to Locke is possessed by every man in his state of nature, first led to conflict between people, which finally turned into intolerance. Rousseau, without accepting Hobbes and Locke's view of the state of nature, puts forward his own theory that man lives and works independently and that is why he is happy because he does not come into conflict with other people. Conflict and war between people breaks out when natural man transitions to a sedentary lifestyle and is forced to be in contact with people, which causes jealousy and envy among them. For all the troubles that have befallen people in their state of nature, all three philosophers offer as a solution the establishment of a state that, through civil laws, will take care of the safety and property of its subjects.

U ovom radu predstavlja se poimanje države Thomasa Hobbesa i Samuela von Pufendorfa. Obojica državu razumiju kao nositeljicu suverenosti i poimaju je kao osobu koja se ne da identificirati ni s podanicima niti s vladarem. U tom smislu Hobbes i Pufendorf su moderni autori koji pripadaju školi teoretičara političkog apsolutizma. U prvom dijelu rada istražuju se suvremeni doprinosi teoriji države Quentina Skinnera i Alessandra Passerina d’Èntrevesa. Nakon toga, Hobbes i Pufendorf se smještaju u intelektualni i povijesni kontekst. Nadalje, u radu se izlaže Hobbesov pojam države koji je rodno mjesto modernog shvaćanja države kao dvostruko impersonalne osobe različite i od suverena i od podanika. Pufendorfova recepcija Hobbesova poimanja države popularizira ga u Europi. On državu shvaća kao personu moralis. Pritom, osobnost shvaća drugačije od Hobbesa, ali taj uvid ne uspijeva dalje razviti. Pufendorf isto tako sporazum definira drugačije od Hobbesa, ali iz njega izvodi slične apsolutističke zaključke. Naposljetku, pokazuje se da Pufendorf i Hobbes naglašavaju da je suverena država moguća samo ako se podanici prepoznaju kao istinski tvorci države. Hobbes i Pufendorf upozoravaju da je primjereno poimanje države jedan od temeljnih zadataka političke znanosti. This paper presents the notion of the state as understood by Thomas Hobbes and Samuel von Pufendorf. They both understand the state as a seat of sovereignity and as a person which cannot be identified neither with ruler nor with subjects. Accordingly, Hobbes and Pufendorf are modern authors belonging to a school of political absolutism. The first part of this paper presents major contemporary contributions to the theory of state, namely those of Quentin Skinner and Alessandro Passerin d’Èntreves. After that, Hobbes and Pufendorf are located in their intellectual and historical context. Following, the paper presents Hobbes’s notion of the state which represents a birthplace of a modern notion of the state conceived as a doubly impersonal person distinct both from ruler and subjects. Pufendorf reception of Hobbes’s notion of the state popularized it across the Europe. He understood the state as a persona moralis. Although Pufendorf conceived the personhood differently than Hobbes, he did not manage to develop that insight further. Pufendorf also formulated a distinct theory of social contract but derived absolutist conclusions from it, similar to Hobbes’s. Finally, it is evident that both Hobbes and Pufendorf emphasized the idea that the sovereign state is possible only if its subjects recognize themselves as the true authors of the state. Hobbes and Pufendorf warn us that an adequate understanding of the notion of the state remains a crucial task for political science.

U ovom radu predstavlja se poimanje države Thomasa Hobbesa i Samuela von Pufendorfa. Obojica državu razumiju kao nositeljicu suverenosti i poimaju je kao osobu koja se ne da identificirati ni s podanicima niti s vladarem. U tom smislu Hobbes i Pufendorf su moderni autori koji pripadaju školi teoretičara političkog apsolutizma. U prvom dijelu rada istražuju se suvremeni doprinosi teoriji države Quentina Skinnera i Alessandra Passerina d’Èntrevesa. Nakon toga, Hobbes i Pufendorf se smještaju u intelektualni i povijesni kontekst. Nadalje, u radu se izlaže Hobbesov pojam države koji je rodno mjesto modernog shvaćanja države kao dvostruko impersonalne osobe različite i od suverena i od podanika. Pufendorfova recepcija Hobbesova poimanja države popularizira ga u Europi. On državu shvaća kao personu moralis. Pritom, osobnost shvaća drugačije od Hobbesa, ali taj uvid ne uspijeva dalje razviti. Pufendorf isto tako sporazum definira drugačije od Hobbesa, ali iz njega izvodi slične apsolutističke zaključke. Naposljetku, pokazuje se da Pufendorf i Hobbes naglašavaju da je suverena država moguća samo ako se podanici prepoznaju kao istinski tvorci države. Hobbes i Pufendorf upozoravaju da je primjereno poimanje države jedan od temeljnih zadataka političke znanosti., This paper presents the notion of the state as understood by Thomas Hobbes and Samuel von Pufendorf. They both understand the state as a seat of sovereignity and as a person which cannot be identified neither with ruler nor with subjects. Accordingly, Hobbes and Pufendorf are modern authors belonging to a school of political absolutism. The first part of this paper presents major contemporary contributions to the theory of state, namely those of Quentin Skinner and Alessandro Passerin d’Èntreves. After that, Hobbes and Pufendorf are located in their intellectual and historical context. Following, the paper presents Hobbes’s notion of the state which represents a birthplace of a modern notion of the state conceived as a doubly impersonal person distinct both from ruler and subjects. Pufendorf reception of Hobbes’s notion of the state popularized it across the Europe. He understood the state as a persona moralis. Although Pufendorf conceived the personhood differently than Hobbes, he did not manage to develop that insight further. Pufendorf also formulated a distinct theory of social contract but derived absolutist conclusions from it, similar to Hobbes’s. Finally, it is evident that both Hobbes and Pufendorf emphasized the idea that the sovereign state is possible only if its subjects recognize themselves as the true authors of the state. Hobbes and Pufendorf warn us that an adequate understanding of the notion of the state remains a crucial task for political science.

Ovim radom ukazuje se na važnost filozofije odgoja, odgoja i obrazovanja kao takvoga. Te se ističe važnost koju su nam antički filozofi ostavili u nasljeđe, ali su obrađene i razlike u njihovim shvaćanjima odgoja. Ovaj rad pokazuje teorije koje su iznijeli i proučavali Platon i Aristotel te neki od njihovih prethodnika, poput Sofista i Sokrata. Samim time naglašavaju se sveprisutne razlike u shvaćanju odgoja dvaju možemo ih slobodno nazvati „Filozofska diva“. Iznesene su Platonove teorije u kojima su pronađeni određeni problemi, ponajviše jer Platonov odgojno-obrazovni sustav koji bi se trebao primjenjivati u njegovoj državi nije osjetljiv na stvarnost toga doba. Također su iznesena i stajališta Aristotela o odgoju. This paper points out the importance of the philosophy of upbringing and education as such. And the importance that the ancient philosophers left us as a legacy is emphasized, but the differences in their understandings of upbringing are also treated. This paper shows the theories put forward and studied by Plato and Aristotle and some of their predecessors, such as the Sophists and Socrates. This emphasizes the ubiquitous differences in the understanding of the upbringing of the two, we can freely call them "Philosophical Diva". Plato's theories are presented in which certain problems are found, mostly because Plato's educational system that should be applied in his country is not sensitive to the reality of that time. Aristotle's views on upbringing are also presented.

Cilj ovoga uratka bit će raspraviti ideju te predstaviti neke od društvenih pretpostavki za ostvarenje zajedničkog europskog sigurnosno-obavještajnog sustava. Riječ je o teorijskom radu gdje se rasprava gradi oko tri dimenzije: prva uključuje smještanje Macronova govora unutar dvije teorijske paradigme, druga predstavlja širu raspravu o državi, a koja uključuje tri osnovna pojma: država, nacija-država i Europa, dok posljednja dimenzija uključuje realističko-konstruktivističku raspravu temeljenu na iskazanim saznanjima o pojmu 'država' te na primjeru Macronova govora. Unutar rasprava je prepoznato kako je nužno kombinirati realističke i konstruktivističke elemente, jer konstruktivistička želja za ignoriranjem moći i sukoba, a realističko ignoriranje ostalih izvora moći (osim vojnih i ekonomskih), otežavaju objašnjenje mogućnosti društvenih promjena. Također, povratak osnovnim idejama ovih studija upozorava na potrebu preispitivanja vlastitih pristupa, kao i na potrebu za daljnjim razvijanjem spoznaja oko “samorazumljivih“ pojmova baš kao što su država, nacija-država ili Europa. Zaključno, ukupna rasprava je pokazala i protuslovlje unutar Macronovog europskog projekta, a koje proizlazi iz nemogućnosti etabliranja konstruktivističke ideje izvan, još uvijek dominantno, realističkog svijeta sigurnosti. The aim of this paper is to discuss the idea of the common European security and intelligence system and to present some of the social preconditions needed for its realization. The paper is a theoretical work in which the discussion has three dimensions: the first one is about placing Macron's speech within two theoretical paradigms, the second represents a broader discussion about state (and encompasses three basic terms: state, nation-state and Europe), while the last dimension contains realistic-constructivist discussion based on the knowledge gained regarding the term "state" as well as the example of Macron's speech. In the discussions, the necessity of combining realistic and constructivist elements is acknowledged because constructivist desire to ignore power and conflict, as well as realistic disregard for other sources of power (with the exception of the military and economic ones), make the explanation of possible social changes more difficult. Furthermore, the return to the basic ideas of these studies calls for reconsideration of one's own approach and also points to the need for the further development of the perception of "self-evident" terms such as state, nation-state or Europe. In conclusion, the overall discussion also demonstrated a contradiction present within Macron's European project, which is a consequence of the inability to establish constructivist ideas outside of the realistic world.

Pravo je ukupnost pravnih pravila, načela i instituta kojima se uređuju odnosi u određenoj društvenoj zajednici. Njima su uređeni životni odnosi među ljudima, ali i odnosi ljudi prema društvenoj zajednici u kojoj žive i čijim pravilima se podvrgavaju. Najvažnija podjela prava je podjela na pravo u objektivnom smislu (skup pravnih normi) i pravo u subjektivnom smislu (prava i obveze koje nameće objektivno pravo). Pravo ima ulogu reguliranja ponašanja ljudi u društvenoj zajednici. Ono regulira ponašanje društva pravnom i moralnom normom, no međutim budući da moralne norme nemaju kao posljedicu primjenu prisile i pravnih sankcija, u ovom radu smo analizirali pravne norme i način na koji država putem njih održava red u društvu, tj. utječe na ponašanje društva. Pravna norma je pravilo ponašanja koje je donijela država ili netko drugi po njenom ovlaštenju. Sastoji se od hipoteze, dispozicije, delikta i sankcije (nije obvezni dio pravne norme). Sankcija je prijetnja koja služi kao oblik prevencije da do kršenja normi ne bi uopće došlo. U teorijama koje smo analizirali spominje se važnost primarne i sekundarne podjele pravnih normi, svaka ističući koja je bitnija i mogu li jedni bez drugih te je li primjena sile najbitniji dio u pravnom poretku, zaslužan za opstanak istog. Prisila je mogućnost da postignemo kod nekog nekakvu činidbu ili propuštanje činidbe koju inače dobrovoljno ne bi htio, no isto tako ona bi trebala biti krajnje sredstvo kojemu jedan državno-pravni poredak pribjegava. Ako ne poštujemo određene i propisane nam pravne norme, dolazi do sankcije i moguće primjene prisile. U radu smo povezali primjer prisile državne vlasti prema društvu zbog epidemije izazvane COVID-19 virusom. U ovoj izvanrednoj situaciji koja prijeti velikom sloju stanovništva, dovela je do ograničavanja ljudskih prava i primjene raznoraznih oblika prisile kako bi ljudi poštivali epidemiološke mjere koje države donose. Na početku epidemije nije bilo određenih sankcija niti sredstva prisile za kršenje ovih mjera, no međutim s vremenom su se počeli mijenjati postojeći akti i uvoditi nove zakonske odredbe kako bi se to reguliralo budući da nije bila sveprisutna poslušnost i poštivanje mjera. Kod pojave epidemije zaraznih bolesti, treba biti oprezan da primjena kazneno-pravnog zakonodavstva ne bude nerazmjerna i proizvoljna. Masovno korištenje kaznenog zakonodavstva nikako ne bi smio biti primarni instrument u suzbijanju epidemije zaraznih bolesti jer strah od kaznenog progona može odvratiti građane od iskrenog informiranja o svojem zdravlju i traženja zdravstvene zaštite te time umanjiti napore zdravstvenih vlasti da na rano otkriju pojavu zarazne bolesti i poduzmu mjere iz svoje nadležnosti za sprječavanje njihovog širenja., Law is the totality of legal rules, principles and institutes that regulate relations in a certain social community. Law regulates relations between people, but also relations of people towards the social community in which they live and to whose rules they submit. The most important classification of right is: law in the objective sense (a set of legal norms) and law in the subjective sense (rights and obligations imposed by objective law). Law has the role of regulating the behavior of people in the social community. It regulates behavior of society by help of legal and moral norms, but since moral norms do not result in the application of coercion and legal sanctions, in this paper we analyzed legal norms and the way in which the state maintains order in society, that is influences society's behavior. Legal norm is a rule of conduct brought by the state or someone else under its authority. It consists of a hypothesis, a disposition, a delict and a sanction (it is not a mandatory part of a legal norm). Sanction is a threat that serves as a form of prevention so that violations of norms would not occur. The theories we have analyzed mention the importance of the primary and secondary classification of legal norms, each emphasizing which is more important and whether they can do without each other and whether the use of force is the most important part of the legal order, credited for its maintenance. Coercion is a possibility to achieve an act or omission of an act that we would not otherwise voluntarily want, but it should also be the last remedy to which a state-legal order resorts. If we do not respect certain legal norms prescribed to us, there is a sanction and possible use of coercion. In this paper, we connected the example of the coercion of the state government towards society due to the epidemic caused by the COVID-19 virus. In this emergency situation that threatens a large amount of the population, it has led us to the restriction of human rights and the use of various forms of coercion in order for people to respect the epidemiological measures adopted by states. In the beginning of the epidemic there were no specific sanctions or means of coercion to violate these measures, but as society didn't quite obey these measures, authorities began to change existing acts and also new legal regulations were introduced. At this point authorities should be careful that the application of criminal law legislation is not disproportionate and arbitrary. Use of criminal law should not be the primary instrument in repression against the epidemic, as the fear of prosecution can discourage citizens from honestly informing about their health and seeking health care, thus reducing the efforts of health authorities to detect contagious diseases early and to prevent their spread

Ovaj rad uspoređuje privatno školstvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj, prema više kriterija. Glavni fokus ovog diplomskog rada je usporediti privatne škole u ove tri države prema cijeni i kurikulumu škola, te ponudi privatnih škola i broju učenika u njima. Također, rad se osvrće na alternativne i religijske škole u sve tri države. Rad pokušava približiti povijesne činjenice važne za razvoj školstva u prethodno navedenim država., This paper compares private education in the United Kingdom, the United States, and Croatia, by several criteria. The main focus of this thesis is to compare private schools in these three countries according to: price and curriculum of schools, number of private schools in these countries and the number of students in them. Also, the paper looks at alternative and religious schools in all three states. The paper attempts to approximate the historical facts important for the development of education in the before mentioned states.

Cilj rada je prikazati (statističke) pokazatelje stanja razvijenosti poljoprivrede u Šibensko-kninskoj županiji, te na temelju toga ukazati na moguće pravce srednjoročnog razvoja. Značaj poljoprivrede u gospodarstvu Županije je oko 2% ukupne BDV Županije, jer su razvijenije neke druge gospodarske grane. U radu su korišteni sekundarni izvora podataka i metode analize sadržaja, deskripcije i komparacije. Ukupna površina Županije iznosi 5.670 km2, a poljoprivredno zemljište u Šibensko-kninskoj županiji zauzima 60,3%, od čega obradive površine zauzimaju 26,5%. Najznačajnije grane su vinogradarstvo i maslinarstvo. Na području Županije 2016. godine bilo je registrirano 5.538 poljoprivrednih gospodarstava od čega 98,6% su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Za 2017. godinu taj se broj smanjio na 4.901. Glavna ograničenja za razvoj poljoprivrede su usitnjenost poljoprivrednih površina, parcelizacija površina, starosna i obrazovna struktura poljoprivrednika uz negativne demografske trendove ruralnog područja. Mogućnosti za razvoj nalaze se u proizvodnji kvalitetnih lokalnih i tradicijskih proizvoda, različitim oblicima poslovnog povezivanja, ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji, različitim tipovima ruralnog turizma (npr. agroturizam) i sl.. The aim of the paper is to present the (statistical) indicators of the development state of agriculture in Šibenik-Knin County, and on this basis point out possible directions of medium-term development. The significance of agriculture in the County's economy is about 2% of the total County GAV, as some other economic branches are more developed. This paper uses secondary data sources and methods of analysis of content, description and comparison. The total area of the County is 5.670 km2, and the agricultural land in County occupies 60,3%, of which the UAA occupies 26,5%. The most important branches are viticulture and olive growing. In the County there were 5.538 farms registered in 2016, of which 98,6% were family farms. For 2017 this number has dropped to 4.901. The main constraints for the development of agriculture are the fragmentation of agricultural areas, the age and educational structure of farmers, along with the negative demographic trends of the rural area. Development possibilities are in the production of high quality local and traditional products, different forms of business cooperation, organic production, various types of rural tourism (e.g. agrotourism) etc.

U ovom radu govori se o mjeri stručne pomoći i mjeri intenzivnog nadzora, mjerama za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta koje su u nadležnosti centra za socijalnu skrb, a koje su slijednice mjere nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi. Analiziraju se zakonske pretpostavke te iznose mišljenja stručnjaka koji se bave obiteljskopravnom zaštitom djece. Ističe se važnost samog postupka provođenja mjera, a posebice procjene stupnja ugroženosti djeteta, uloge voditelja mjere, pažljivog planiranja i ocjene učinaka mjere. Naglašava se preventivnost mjera u smislu spriječavanja izricanja represivnih mjera iz nadležnosti suda. Iznesena su dva slučaja iz prakse, koja prikazuju postupak provođenja mjera u praksi, a koji može donijeti pozitivan učinak ili ukazati na probleme koji se tijekom postupka mogu dogoditi. U zaključku se naglašava odgovornost roditelja i države, kao i važnost sistemskog rada u vidu praćenja prakse i edukacije stručnjaka koji mjere provode., This paper discusses the measure of professional assistance and the measure of intensive supervision, measures for protection the personal rights and well-being of the child, which are under the responsibility of the center for social welfare, and which are a consequence of the measure of supervision over the execution of parental care. The legal assumptions are analyzed and also the opinions of experts dealing with family law protection of children are presented. The importance of the procedure for implementing the measures is emphasized, especially the assessment of the child's degree of endangerment, the role of the leader of the measure, careful planning and assessment of the effects of the measure. The preventive nature of the measures is emphasized in the sense of preventing the imposition of repressive measures under the jurisdiction of the court. Two cases from practice were presented, which show the procedure of implementing measures in practice, which can bring a positive effect or indicate problems that may occur during the procedure. The conclusion emphasizes the responsibility of parents and the state, as well as the importance of systematic work in the form of monitoring practice and training of experts who implement the measures.