Search

U ovom diplomskom radu analizira se epidemija velikih boginja u Jugoslaviji 1972. godine i njezin utjecaj na SR Hrvatsku. Rad je tematski podijeljen u pet glavnih cjelina. Prvo poglavlje predstavlja uvod u temu i općeniti prikaz velikih boginja u medicinskom aspektu te kroz povijest. U drugom se poglavlju objašnjava pojava virusa u Jugoslaviji kojeg su donijeli islamski hodočasnici te se donosi više informacija o putevima na hadž te epidemiološkim uputama koje su bile previđene za takva putovanja. U trećem poglavlju prikazan je tijek kretanja epidemije u tri vala po zaraženim područjima. Četvrto poglavlje odnosi se na zaštitne mjere koje su poduzete i politiku cijepljenja te reakcije europskih i svjetskih država prema jugoslavenskoj epidemiji. U petom poglavlju prikazana je situacija u SR Hrvatskoj počevši od protuepidemijskih organizacija, preko politike cijepljenja do analize epidemije velikih boginja u medijima te troškova epidemije. This master’s thesis topic is about smallpox epidemic in Yugoslavia in 1972 and its impact on SR Croatia. The work is divided thematically into five main units. The first chapter presents an introduction to the topic and a general presentation of smallpox in the medical aspect and throughout history. The second chapter explains the emergence of the virus in Yugoslavia through Islamic pilgrims and brings some more information about the Hajj routes and the epidemiological instructions that were overlooked for such trips. In the third chapter, the course of the epidemic is presented in three waves by infected areas. The fourth chapter talks about the protective measures that were taken and the political reactions and reactions of European and world countries towards the Yugoslav epidemic. In the fifth chapter, the situation in SR Croatia is presented, from the anti-epidemic organization, the vaccination policy to the presentation of the epidemic in the media, and as a result the costs of the epidemic.

Epidemije i pandemije su utjecale na ljudsku povijest i ponekad osudile na propast čitave civilizacije. Najznačajnije su kuga, kolera, velike boginje i gripa. Procjenjuje se da su usmrtile 300 do 500 milijuna ljudi. Najteža pandemija kuge bila je Crna smrt u 14. stoljeću. Oduzela je život trećini europskog stanovništva, transformirala je europsko društvo i dovela do manjka radne snage. Tijekom ljudske povijesti od kuge je umrlo više od 200 milijuna ljudi. Kolera je do sada uzrokovala sedam pandemija. Najsmrtonosnija od njih bila je treća pandemija, krajem 19. stoljeća. Zbog poboljšanja javnozdravstvenih i sanitarnih uvjeta kasnije pandemije većinom su bile bolest siromašnih zemalja. Velike boginje su u 18. stoljeću bile glavna epidemijska bolest u svijetu. Povijesni preokret u borbi protiv velikih boginja bio je razvoj cjepiva. To je omogućilo Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da 1975. godine eradicira velike boginje u svijetu. Pandemije gripe javljaju se svakih 10 do 50 godina. Najpoznatija je Španjolska gripa iz 1918. godine. Bila je obilježena velikih brojem inficiranih osoba i smrtnim ishodom kod 40 do 50 milijuna ljudi, većinom u dobi od 20 do 40 godina. Pandemije su imale veliki utjecaj na društvo i svijet, no one su doprinijele i razvoju moderne medicine. Pandemije će u budućnosti biti sve učestalije. Stoga, iz pandemija u prošlosti, treba izvući pouku i nastojati spriječiti takve razmjere utjecaja na ljudsko zdravlje, život i okoliš., Epidemics and pandemics have influenced human history and sometimes doomed entire civilizations. The most significant are the plague, cholera, smallpox and influenza. It is estimated that they killed 300 to 500 million people. The most severe plague pandemic was the Black Death in the 14th century. It killed a third of the European population, transformed European society and led to a labor shortage. More than 200 million people have died from the plague throughout human history. Cholera has caused seven pandemics so far. The deadliest of them was the third pandemic, at the end of the 19th century. Due to the improvement of public health and sanitary conditions, later pandemics were mostly diseases of poor countries. In the 18th century, smallpox was the main epidemic disease in the world. The historical turning point in the fight against smallpox was the development of the vaccine. This enabled the World Health Organization to eradicate smallpox in the world in 1975. Influenza pandemics occur every 10 to 50 years. The most famous is the Spanish flu from 1918. It was characterized by a large number of infected people and the death of 40 to 50 million people, most of them aged 20 to 40. Pandemics had a great impact on society and the world, but they also contributed to the development of modern medicine. Pandemics will become more frequent in the future. Therefore, lessons should be learned from pandemics in the past and efforts should be made to prevent such scale of impact on human health, life and the environment.

Bolesti su kroz čitavu povijest imale veliki utjecaj na razvoj i prosperitet čovječanstva, pobuđivale su pozornost zbog masovnosti pojave, velike smrtnosti među oboljelima i dalekosežnih posljedica koje su prouzročile. Zbog straha od gubitka zdravlja i nestanka života, bolest i smrt oduvijek su bile čovjekove bitne preokupacije. Velike epidemije su tijekom povijesti odlučivale o sudbini pojedinih naroda, slabile su snagu moćnih i velikih sila, prouzročile glad i bijedu. Epidemije velikih boginja, kuge, malarije, sifilisa, kolere, pjegavog tifusa, lepre i tuberkuloze obilježile su povijesti i bile su stalni pratitelj stradanja, nesreća i patnji ljudi tijekom minulih stoljeća. U XX. stoljeću „španjolska gripa ‒ majka svih pandemija“ obilježila je početak stoljeća, a pred kraj tog stoljeća pojava AIDS-a, svojom pojavom i posljedicama prestrašila je svijet. I u novom tisućljeću bolesti predstavljaju veliku i stalnu prijetnju današnjem društvu i dalje su jedan od najvećih ubojica u svijetu. Danas od zaraznih bolesti godišnje umire približno 15 milijuna ljudi. Pojava pandemije s COVID-19, najveće epidemije u XXI. stoljeću u iznimno kratkom vremenu promijenila je svijet i svijet je na koljenima. Ne mimoilazi ni bogate i svjetski snažne države ni državnike. Taj strah svakako postaje veći i opravdaniji kada Svjetska zdravstvena organizacija napominje da je čovječanstvo u ozbiljnoj i strašnoj opasnosti. Jedno je sigurno, a to je da nas pojava epidemije različitih bolesti potakne na duboko razmišljanje o budućnosti koja u tom slučaju postaje neizvjesna, remeti naše planove, korigira i usporava ciljeve.

Cijepljenje je najdjelotvornija metoda u prevenciji zaraznih bolesti, projekt javnog zdravstva prošlog stoljeća koji je spasio dva do tri milijuna djece godišnje diljem svijeta. Iako je cijepljenje zakonski obvezno u velikom broju zemalja i unatoč evidentnim epidemiološkim pokazateljima djelotvornosti cjepiva koji se očituju u znatno manjoj incidenciji preventibilnih dječjih zaraznih bolesti (eradikacija velikih boginja, eradikacija polia u velikom dijelu svijeta), sve je veći broj roditelja koji odbijaju cijepljenje svojeg djeteta što je rezultiralo porastom broja necijepljene djece i pojavom većih ili manjih epidemija preventibilnih dječjih zaraznih bolesti. Razlog sve većeg broja necijepljene djece može se naći u strahu roditelja od nuspojava cjepiva i sumnji u djelotvornost cijepljenja, neadekvatnoj komunikaciji sa zdravstvenim djelatnicima i priklanjanju dobivanja informacija od strane antivakcinalnih pokreta. Roditelji mogu dobiti informacije iz različitih izvora: od djelatnika javnog zdravstva, pedijatara i drugih zdravstvenih radnika koji rade s djecom, članova obitelji, prijatelja, medija (tiskovnih, TV), blogova, različitih internetskih izvora, interesnih skupina i udruga, antivakcinalnih pokreta. Prema recentnim istraživanjima, liječnici su još uvijek preferirani izvor informacija od kojeg roditelji žele dobiti informaciju o cijepljenju. Iz tog razloga dužnost je liječnika poznavati moguće modele komunikacije kako bi mogao pružati kvalitetnu informaciju vezanu uz cijepljenje. U ovom radu navedeno je nekoliko mogućih pristupa i načina komunikacije liječnika s roditeljima djece koja se cijepe. Analizom literature došli smo do saznanja kako nema jedinstvenog, standardiziranog načina komunikacije s roditeljima koji odbijaju cijepljenje. Svaki liječnik,poznavajući temelje komunikacijskih modela i pristupa, modelirat će svoj pristup ovisno o situaciji i sugovorniku., Vaccination is one of the most effective methods in the prevention of infectious diseases, the last century public health project which accounts for the prevention of 2 to 3 million deaths in children each year worldwide. Despite the fact that vaccination is mandatory in great number of countries and despite the evident epidemiological data that indicate the effectiveness of vaccination which is reflected in the significantly lower incidence of preventable childhood infectious diseases (eradication of smallpox, eradication of polio in the most countries of the world), there is an increasing number of parents who refuse to vaccinate their child which results in increased number of unvaccinated children and occurrence of greater or smaller epidemic of preventable childhood diseases. The reason for increased number of unvaccinated children could be explained by the parents fear of vaccine side effects and by doubts in the effectiveness of vaccination, the inadequate communication with health care workers and wish to receive information from anti vaccination movements. The parents could receive the information from different sources: from public health employers, from the family members, from friends, media, blogs, different Internet sources, and from Internet social network, from different interest groups and from anti-vaccine movements. According to the recent resources, the physicians are still the most preferable source of information from whom the parents want to receive the information about the vaccination. Therefore, the duty of physicians is to know the possible models of communication in order to provide the qualitative information regarding the vaccination. In this paper several possible approaches and communication methods between doctors and parents are mentioned. Analyzing the literature, we have found out that there is no unique and standardized way of communication with vaccine-hesitant parents. Every physician should develop his or her way of communication regarding the situation and interlocutor, knowing the basic communication models and approaches.

U ovom povijesnom osvrtu prikazano je stanje procijepljenosti protiv boginja na području Belovarsko-križevačke županije na prijelazu 19./20. stoljeće. Dokazana je visoka procijepljenost i uspješnost cijepljenja u male djece što je imalo za cilj smanjenje visokoga pobola i pomora od te opasne bolesti poštivajući stroge javnozdravstvene propise jedinstvene u cijeloj Habsburškoj Monarhiji kojoj su naši prostori tada pripadali., This historical overview shows the state of vaccination against smallpox in the Belovar-Križevci County at the turn of the 19th / 20th century. A high immunization coverage and effectiveness of vaccination in young children was recorded, aimed at reducing the high morbidity and mortality from these diseases threatening public health by following strict uniform regulations throughout the Habsburg Empire to which these areas belonged to.