Search

U svojim susretima Isus nerijetko prelazi geografske, kulturne, društvene i vjerske barijere. Susret Isusa i Samarijanke na zdencu jedan je od najpoznatijih novozavjetnih tekstova o susretu. Taj susret, dublje promatran, otkriva obilježja i narav susreta Boga i čovjeka. Isus, osim što nas je cijenio više od vlastitoga života, hodajući ovom zemljom i kulturom susreta pokazao je da mu je svaki čovjek važniji i od vremena i od njega samoga. Pastoralni djelatnik suvremenoga doba bit će čovjek autentičnih odnosa i žive vjere ili će se izgubiti u difuznom relativizmu. Zato će ova knjiga biti vrlo korisna svima koji rade u pastoralu i s ljudima kako bi preispitali svoje djelovanje i odnose te pronašli bolje načine pastoralne prakse jer autentičan odnos imperativ je u pastoralnoj službi. Izabrane teme pastoralne teologije u okviru kulture susreta autor je potkrijepio relevantnim izvorima, primjerima iz pastoralne prakse te vlastitim istraživanjima. Pritom svjedoči da su Crkva i njezin pastoral satkani od kulture susreta i susretanja. Ona je put, način, metoda, trajno novi stil, novi jezik, novi govor, sustavan i svakodnevan hod, trajna baština kao bi se stiglo do uspješna pastoralnoga i evangelizacijskoga cilja - navijestiti radosnu vijest današnjem čovjeku.

U vremenu pandemije uzrokovane zarazom korona virusa, suvremenom je čovjeku u velikoj mjeri gotovo zabranjen dojučerašnji način ophođenja, komuniciranja, susretanja. U tom kontekstu, u radu se promišlja o župi kao egzistencijalnom teritoriju u okolnostima suvremene mobilnosti društva te osnovne postavke pastoralnog obraćenja župne zajednice u službi evangelizacijskog stanja Crkve. Pastoralno obraćenje podrazumijeva izgradnju župe kao svetišta zajedništva, obraćenje u misionarskom smislu, obraćenje koje uključuje kreativni susret evanđelja i današnje kulture, obraćenje župnika i struktura u župi.

Prema dostupnoj arhivskoj građi od 1991. do 1997. godine, prikazana je pastoralna briga biskupa Ćirila Kosa za prognane i izbjegle Đakovačke i Srijemske biskupije koji su privremeno bili smješteni na slobodnom području biskupije ; u Republici Mađarskoj, Republici Njemačkoj, Republici Sloveniji ; u Republici Hrvatskoj – napose u Istarskoj i Primorsko- goranskoj županiji ; izbjegle i protjerane vjernike Srijemske biskupije te briga za izbjegle i prognane iz Bosne koji su bili smješteni ili nastanjeni na slobodnom području Đakovačke i Srijemske biskupije.

Blažena Ozana Kotorska – žena susreta s Bogom i čovjekom zbornik je radova s međunarodnog studijskog dana o 450. obljetnici smrti blaženice održan 28. travnja 2015. godine.

Od 1991. do 1996. godine mons. dr. h. c. Ćirilu Kosu kao dijecezanskom biskupu, bile su posebno turbulentne i izazovne, napose u evangelizacijsko-pastoralno-katehetskom smislu. Uzrok je Domovinski rat, odnosno velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, a time i na Đakovačku i Srijemsku biskupiju. Đakovačka i Srijemska biskupija od svih biskupija u Hrvatskoj bila je najviše razorena, okupirana i raseljena. Biskup Ćiril Kos, beskompromisni borac za istinu i pravdu, u želji da očuva mir i izbjegne ratne sukobe, uputio je bezbrojne apele i protestna pisma inozemnoj i tuzemnoj javnosti. Apele je upućivao i predstavnicima Srpske pravoslavne Crkve. No bez uspjeha, jer je upravo jedan dio episkopa Pravoslavne crkve bio nositelj ideje stvaranja tzv. „Velike Srbije“. Tako je npr. 7. rujna 1991. godine biskup Ćiril uputio protestno pismo predsjedniku predsjedništva SFRJ Jugoslavije u Beogradu, Saveznom Izvršnom Vijeću u Beogradu i Vrhovnoj vojnoj komandi JNA u Beogradu, u kojem je pozvao navedene da se zauzmu za obustavu nehumanog rata i potraže putove mira u ljubavi i suživota sa svakim čovjekom i svakim narodom na ovim našim prostorima. U protestnom pismu biskup Ćiril posebno ističe kako je Istočnu Slavoniju i Baranju rat zahvatio nesmiljenom žestinom, ne samo vojne formacije i objekte nego i obiteljske kuće, kulturne spomenike i sakralne objekte. U proljeće 1991. godine započeo je rat na području Đakovačke i Srijemske biskupije, veliki broj nesrpskog stanovništva morao je napustiti dom i otići u nepoznata mjesta i krajeve. Oko 40 000 stanovnika naše Biskupije našlo je privremeni smještaj u Republici Mađarskoj. Kako bi imali ne samo materijalnu i karitativnu skrb, biskup Ćiril Kos imenuje šestoricu svećenika također prognanika, dušobrižnicima i vjeroučiteljima izbjeglih i prognanih. Jedno vrijeme i časne sestre sv. Križa iz Đakova bile su u službi prognanih i izbjeglih vjernika. Vjernici prognanici i izbjegli posebnu su zahvalnost očitovali prigodom osobnih posjeta biskupa Ćirila. Pisana korespondencija Ćirila Kosa s nad/biskupima u Mađarskoj, na čijem su se teritoriju prognani i izbjegli nastanili potvrđuje hrabrost, pronicljivost, ustrajnost i ljubav prema svakom svećeniku i vjerniku. Premda je primao „svakakvih“ pisama, i od svećenika i vjernika, odgovori su mu uvijek bili poticajni i usmjeravajući na bitno „ljubiti svakog brata u svim njegovim životnim okolnostima i događajima“. Njegove su pohode pratile i o njima izvještavale i lokalne novine Baranjske županije u Mađarskoj.

Rad prikazuje osnovne naglaske postsinodalne pobudnice o mladima Christus vivit. U pobudnici papa Franjo govori o današnjem svijetu mladih s posebnim naglaskom na religioznost mladih, okolnostima u kojima odrastaju, opasnostima s kojima se susreću te potrebu pastoralnog djelovanja u novonastalim okolnostima. Oblici, metode i načini dosadašnjeg pastorala mladih, zbog društvenih i kulturnih promjena, zahtijevaju napuštanje uvriježenih pastoralnih struktura, jer ne uspijevaju dati odgovor današnjim mladima na njihova traženja, potrebe, probleme te ih dovesti do osobnog iskustva s Kristom raspetim i uskrsnulim. Kriza pastorala mladih najlakše se prepoznaje u njihovom slabom prakticiranju vjere i napuštanju Crkve. Prema papi Franji, najučinkovitiji je sinodalni pastoral prožet dimenzijama suodgovornosti, zajedničkog hoda napose traženja mladih s mladima, rasta i sazrijevanja, praćenja i razlučivanja. Župe, škole i fakulteti su prioritetno prikladna okruženja za pastoralni rad s mladima. Prvi korak za uspješni sinodalni pastoral, papa Franjo vidi u evangelizacijsko- pastoralnom obraćenju pastoralnih djelatnika. Paradigma pastoralnog djelovanja su događaji putovanja dvojice učenika u Emaus (usp. Lk 24, 13-35) te susret uskrsnulog Krista i Marije Magdalene (usp. Iv 20, 1-18). Pobudnica ne donosi konkretne planove i programe, nego temeljne smjernice i naglaske.

Katolička Crkva u suvremenom hrvatskom društvu nalazi se pred mnogostranim izazovima. Naime, premda se suvremeno hrvatsko društvo još uvijek može okarakterizirati kao ono u kojemu, među većinskim katoličkim stanovništvom, i dalje dominira tradicionalna institucionalna religioznost u njemu se sve više uprisutnjuje i postmoderna individualizirana religioznost. Promičući novu evangelizaciju koja ima za cilj oživljavanje župnih zajednica, uz pronalaženje novih metoda pastoralno-katehetsko- evangelizacijskog djelovanja, Katolička Crkva nastoji se približiti vjerniku suvremenog hrvatskog društva te oduprijeti negativnim posljedicama koje takav oblik religioznosti ostavlja na društvo, na pojedinca te na kršćanstvo u cijelosti koje je u svojoj biti zajednica vjernika. U okviru takvih nastojanja Đakovačko-osječka nadbiskupija izdala je 2008. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, naslovljene „Ti si Krist – za nas i za sve ljude“. Cilj je ovoga rada pokazati na koji način fenomen višeoblične tipologije svećenika-evangelizatora utječe na uspjeh u ostvarenju sinodskih izjava i odluka, kao danih smjernica za ostvarenje nove evangelizacije. Navedeno će se prikazati temeljem predstavljanja rezultata istraživanja provedenog u razdoblju od ožujka do svibnja 2018. godine kvalitativnom metodom dubinskih intervjua nad ukupno 19 župnika s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije. Rezultati pokazuju da najveći broj župnika s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije pripada kategoriji tradicionalističko-konzervativnih evangelizatora (42 %), odnosno progresivističko-puko-aktiviziranih (31%) te rezignirano-dezerterskih (21%) dok samo jedan župnik pokazuje karakteristike duhom Dobrog Pastira poosobljenog evangelizatora (0, 05%) što posljedično negativno utječe na mogućnosti djelovanja ove partikularne Crkve na promjene u religijskoj situaciji hrvatskog društva, a time i na ostvarenje nove evangelizacije.

Rad prikazuje poimanje digitalne kulture, suvremenih medija i novih tehnologija, interneta i društvenih mreža prema pobudnici Christus vivit. Internet i društvene mreže u velikoj mjeri utječu na formiranje identitet mladog čovjeka, posebice njihov egzistencijalno-socijalno-teološki kontekst. Mladi kršćani danas su digitalni domoroci, a internet i društvene mreže su u službi samorazumijevanja, razumijevanja drugih, stvarnost koja nas uči komunicirati, učiti, informirati se, jednostavno prilika za dijalog te kritičko promišljanje svijeta i o svijetu. Konstitutivno je uronjen u čovjekov svakodnevni život, privilegirano mjesto ima slika, a manje slušanje i čitanje. Internet i društvene mreže trebaju biti u službi evangelizacije mladih, napose na župnoj razini. Nasušna je potreba uključivanje osoba koje su egzistencijalno i teološki formirane te medijski pismene. Komunikacija, njezina mjesta i njezina oruđa pomogli su mnogima da prošire svoje obzore, međutim oni su i donijeli velike opasnosti za mladog čovjeka. Nerijetko su mladi danas zbog interneta i društvenih mreža osamljeni, izmanipulirani, izrabljivani, društveno izolirani, izgubljeni u doticaju s konkretnom stvarnošću i realnosti života, onemogućeni izgraditi međuljudske odnose, ovisni, doživjeli nasilje i zlostavljanje, korisnici i ovisnici o pornografiji, kocki, suptilnim i invazivnim oblicima kontrole prožete manipulacijom, okruženi lažnim vijestima i informacijama. Važno je educirati mlade kako bi znali zauzeti ispravan stav u korištenju interneta i društvenih mreža. Prema papi Franji Internet i društvene mreže treba smatrati i prema njima se odnositi kao Božjem daru, te pristupati s velikom odgovornošću, a današnji kontekst evangelizacije mladih zahtjeva pripremu, odnosno formaciju evangelizatora znati se kvalitetno koristiti internetom i društvenim mrežama.

Rad prikazuje što NZ govori o identitetu svećenika. Na koji način dokumenti Crkve progovaraju o pojedinim dimenzijama identiteta prezbitera: najnoviji dokumenti Kongregacije za kler Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis- o temeljnim odrednicama svećeničkog odgoja i izobrazbe, zatim Direktorij za službu i život prezbitera s posebnim naglaskom na ostvarenje svećeničke kristološke, pneumatološke i eklezijalne dimenziju, napose potrebu „evangelizacijskog obraćenja“ u sekulariziranom, materijaliziranom, individualiziranom, nerijetko ateiziranom i diktaturom relativizma prožetom svijetu te pobudnica pape Franje Evangelii gaudium koja ističe i eklezijalno- evangelizacijsko pastoralnu dimenziju identiteta današnjeg prezbitera.

Rad analizira zajednice Arka i Vjera i svjetlo, od njihovih početaka pa sve do danas i pojmovna objašnjenja. Nastoji približiti način djelovanja zajednica te pokazati što one prvotno znače djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. Analizira načine kojima zajednice pružaju podršku obiteljima koje suočavaju s raznim poteškoćama. Stavljen je naglasak na nositelje zajednice, njihovo djelovanje i služenje.

Rad prikazuje mogućnosti i granice školskog pastorala i vjeronauka u školi. Zbog sve naglašenijeg sekularizma i diktature relativizma, autor ukazuje na važnost i mjesto školskog vjeronauka u školi, njegov identitet, posebice njegov suodnos prema župnoj zajednici i župnoj katehezi. U tom smislu, prvi dio rada prikazuje temeljne postavke odnosa školskog vjeronauka i župne kateheze. Drugi dio govori o identitetu i liku vjeroučitelja, o osobnosti posebice identitetu vjeroučitelja koji na svojstven i osobit način predstavlja i Crkvu koja mu je dala mandat poučavati vjeronauk u školi. Na temelju crkvenih dokumenata autor u trećem dijelu prikazuje mogućnosti i granice školskog pastorala. Cilj rada je posebno ukazati na mogućnosti koje pruža vjeronauk u školi, način na koji obogaćuje i stvara pozitivno ozračje te kojemu je mjesto ondje gdje se sada nalazi i koji ima svoj identitet.

Rad u središte stavlja poremećaje u ponašanju djece i mladih kao star, ali uvijek aktualan problem. Kao manje stigmatizirajući od prethodnog, upotrebljava se i termin problemi u ponašanju, a obuhvaća kontinuum ponašanja od rizičnih, preko teškoća do poremećaja u ponašanju. U širem smislu označavaju rizična ponašanja poput neopravdana izostajanja iz škole, slaba školskog uspjeha, nediscipline u školi i kod kuće, prkosa, neposlušnosti, pušenja, alkoholiziranja, eksperimentiranja s drogama, neprimjerene komunikacije s vršnjacima, nedostatka empatije, pretjerane povučenosti, potištenosti, autoagresivna ponašanja kao što je samoozljeđivanje, suicidalnost. U užem smislu označava delikventno ponašanje koje se sankcionira propisima. Budući da neka djeca, usprkos izloženosti brojnim rizičnim čimbenicima (genetski ili biološki čimbenici, osobnost djeteta, vršnjački čimbenici, čimbenici povezani sa školom, rizični čimbenici u obitelji i rizični čimbenici u zajednici), ipak ne razvijaju poremećaje u ponašanju, sve se više pozornosti u istraživanjima usmjerava na zaštitne čimbenike. Uz zaštitne čimbenike kao što su ženski spol, povezanost s roditeljima, podržavajuća obiteljska klima, dogovori s obitelji, pozitivan temperament, zdrava vjerovanja, prosocijalna orijentacija, socijalne vještine, inteligencija, prosocijalne vršnjačke skupine, akademsko postignuće, samodisciplina i samopoštovanje, može se dodati i osjećaj smisla i budućnosti te religijska i duhovna predanost. U radu se stavlja naglasak na neka istraživanja koja pokazuju kako religioznost djeluje kao zaštitni čimbenik u razvoju poremećaja u ponašanju. Tako religiozni adolescenti u manjoj mjeri posežu za psihoaktivnim tvarima, rjeđe se druže s vršnjacima koji ih koriste, manje su asocijalni, a obiteljska religioznost pozitivno je povezana s količinom roditeljske privrženosti te u umjerenoj negativnoj korelaciji s delikventnim ponašanjem. Odgovori društva ne prate uvijek složenost i promjenjivost poremećaja u ponašanju djece i mladih. U radu govorimo o povezanosti između pobudnica pape Franje sa spomenutom problematikom te zaključujemo kako se upoznavanjem s pojavom poremećaja djece i mladih i boljim uvidom povećava kompetentnost davanja odgovora i proširuje mogućnosti uključivanja Crkve u prevenciju razvoja poremećaja u ponašanju djece i mladih. Autori analizom dokumenata sv. Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje uočavaju kako se ni u jednom dokumentu djeca i mladi s poremećajima u ponašanju izričito ne spominju u kontekstu evangelizacije. A što je periferija u evangelizacijskom smislu ako djeca i mladi s poremećajima u ponašanju to nisu?

Autor analizira i kritički se osvrće na istraživanje, provedeno među šezdeset devet mladih iz Vukovarskog dekanata koji su tijekom šest večeri, od 6. do 22. ožujka 2017., pohađali Tečaj priprave za brak, u organizaciji Povjerenstva za brak i obitelj Đakovačko- osječke nadbiskupije i Vukovarskog dekanata. Polazeći od činjenice da je brak institucija od koje svi očekuju, a u koju se malo ulaže, autor u prvom dijelu prikazuje »svijet i mentalitet« današnjih mladih ljudi koji žele sklopiti brak i pripremiti se za nj. Rad donosi i kritički osvrt mladih Vukovarskog dekanata na sadržaj, odnosno područja koja se obrađuju u okviru tečaja. U drugom dijelu analizira se najvažnija dimenzija za uspješan brak i sretnu obitelj – religioznost mladih – pri čemu se, kroz tipologiju (ne)vjernika (praktični vjernici, tradicionalni, prigodni, religiozni i ateisti), prikazuje njihova religioznost, odnosno prakticiranje vjere. U trećem dijelu rada, na temelju višegodišnjih individualnih i grupnih terapija s istraumatiziranim braniteljima, autor komparira vrijednosti i vrednote potrebne za stabilnost i kvalitetu braka i obitelji branitelja oboljelih od PTSP-a i današnjih mladih Vukovarskog dekanata. Dakle, uz analizu transgeneracijskog sindroma istraumatiziranosti, analizira se i transgeneracijska dimenzija vrednota koje čine brak i obitelj.

Zabranom i onemogućavanjem vjeronauka u školi, kako osnovnoj tako i srednjoj, te djelomično u Crkvi, negiran je teološki, kulturni, psihološki, sociološki i tradicijski vid identiteta vjernika katolika. Vjernik katolik Đakovačke i Srijemske biskupije iskorijenjen je iz višestoljetnog europskog civilizacijskog kruga kojem je pripadao. Zabrana vjeronauka ostavila je dugoročne posljedice na vjernika katolika koji je danas u velikoj mjeri sekulariziran, vjerski nepoučen, indiferentan, pasivan, sakramentalno udaljen i nesuživljen s Crkvom. Negirajući slobodu Crkvi, negirao je osnovno pravo čovjeka, pravo na dostojanstvo. Premda je 1952. godine Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske uvelo kao obvezni nastavni predmet „Društveno-moralni odgoj“, posljedice zabrane vjeronauka u školi mogu se osjetiti i danas, posebice kad se uzme u obzir da su u komunističkoj Jugoslaviji stasale dvije generacije roditelja i odgojitelja, nositelja i prenositelja vrednota vremena u kojem su živjele, radile i odgajale.

Sakrament pomirenja, pokore, ispovijedi, „krštenja suzama“ otajstveni je susret čovjeka s Božjim oproštenjem. Suočavanjem, priznavanjem, ispovijedanjem, te kajanjem za učinjene grijehe sakrament pomirenja stvara predokus spašenosti i otkupljenja. Međutim, današnji vjernik u velikoj mjeri ne prakticira sakrament pomirenja. Suvremeni naglašeni subjektivizam, relativizam, konzumerizam, hedonizam, sekularizam, indiferentizam, individualizam, nihilizam, krivo poimanje slobode, te iskrivljeno shvaćanje zla i grijeha u velikoj mjeri udaljilo je vjernika od primanja i pristupanja sakramentu pomirenja. Prvi dio rada govori o kairologiji sakramenta pomirenja ističući kako na stav, pristup i primanje sakramenta pomirenja utječe sama percepcija i poimanje Boga, shvaćanje i prihvaćanje moralnih vrednota koje naviješta Crkva, neživljenje Božjih zapovijedi, osobno stvaranje i izabiranje ljestvice vrednota i vrijednosti, napose osobno izabiranje i stvaranje osobnih zakona i pravila življenja, neosjetljivost na društvenu i eklezijalnu dimenziju grijeha, formalističko pristupanje sakramentu... Budući da prispodoba o milosrdnom ocu pruža izvrsnu mogućnost sustavnog promišljanja o poboljšanju pastoralne prakse, drugi dio rada analizira sadržaj i poruke prispodobe. Prispodoba otkriva vez naravi čovjeka i njegove ranjenosti, te Božje bezuvjetne ljubavi i nježnosti. Ona sadrži putove kojima Bog dolazi do nas. Iznosi činjenicu kako Bog aktivno traži izgubljenu djecu, prihvaća i raduje se obraćenom grešniku, utječe napose na međuljudske odnose obraćene djece. Prispodoba ističe prekršaje mlađeg sina na vrlo snažan način kako bi ga „do kraja“ prikazala poraženim. Razvratni i prazni život, tmurni dani proživljeni u tuđini i gladi suočavavaju vjernika s dramom koja se događa kada čovjek ostavlja ili napušta Boga. Stariji sin u prispodobi je također izgubljen. Smatrajući sebe jedinim pouzdanim i vjernim sinom, podigao je zid narcisoidne pravednosti koja ga sprječava prepoznati bezuvjetnu očevu ljubav uvijek jednako besplatno darovanu obojici sinova. Narcisoidna pravednost prepreka je koja starijeg sina odvaja od obojice, od oca i mlađega brata. Treći dio rada donosi pastoralne smjernice koje bi prema autoru rada trebale poboljšati postojeću pastoralnu praksu: - iluziju (ne)grešnosti današnjeg čovjeka formacijom i odgojem dovesti do svijesti ispravnog shvaćanja dobra i zla, grijeha i grešnosti ; - krivo poiman individualistički pristup sakramentu pomirenja usmjeravati personalističkoj, sakramentalnoj i eklezijalnoj dimenziji - formalističko slavlje sakramenta pomirenja zamijeniti dimenzijom iskrene raspoloživosti pokornika i ispovjednika ; - sustavnom evangelizacijom formirati savjest vjernika koji kajanje doživljava kao trajni proces, događanje i sazrijevanje

U radu se analiziraju pojmovi kerygme i mistagogije, posebice tipologija evangelizatora u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium. U prvom dijelu rad posebnu pozornost posvećuje katehezi. Kerygma prema Pobudnici nije sažetak iz povijesnih udžbenika, niti nešto što je samo i jedino crkvena doktrina, kerygma je događaj koji se odvija između dviju osoba - onoga koji naviješta Krista i onoga od kojeg se očekuje obraćenje. Ona uključuje i prvi navještaj – kerygmu, ali se ne zaustavlja na prvom navještaju. Otvorena je svim područjima kršćan- skog života, integrira kršćansku inicijaciju i cjelokupan kršćanski život. Imperativ ljubavi u kerygmi posebno se očituje u konkretizaci- ji i potvrdi Božje ljubavi, ne nametanju Istine, u pozivu na slobod- nu odluku “prionuti” uz Isusa, te radosti, poticajnosti i cjelovitosti u nasljedovanju i hodu na putu Istine i Ljubavi. Kerygma, kao i cjelo- kupni evangelizacijsko-katehetski proces, ako želi biti vjerna sebi, mora biti: povijesno- spasenjska, osobna ili inkarnirana, eshatološka, antropološka, svjedočko-dijaloško- misijska te liturgijsko-biblijski obi- lježena. Druga značajka kateheze jest da je ona u sebi mistagoškog karaktera, odnosno da u sebi sadrži dimenziju mistagoške inicijacije. Mistagoška kateheza danas je u velikoj krizi jer u sebi podrazumije- va kerygmu, ona se oslanja na kerygmu, no ako kerygme nema, ona je u sebi nejasna, u praksi odsutna, nepostojeća, “mrtva”. Proučava- jući Pobudnicu možemo uočiti ne samo četiri razine evangelizacijsko- pastoralno-katehetskog pristupa nego i četiri tipologije suvremenog evangelizatora: tradicionalističko-konzervativni, progresivističko puko-aktivizirani, rezignirano-dezerterski te Duhom Dobrog Pastira prožeti evangelizator.

Autor rada, na temelju grupnih i individualnih terapija sa stradalnicima Domovinskog rata od 1995. godine do danas, iznosi poimanje mira i pomirenja u stradalnika. Nietzcheovsko poimanje mira i pomirenja, autor rada shvaća kao osobni stav koji nije u potpunosti dio osobnog stava osobe koja bi trebala biti prožeta mirom, a time i željom za pomirenjem. Shvaća ga kao vid stava koji radi neke druge stvarnosti i okolnosti, kao npr. Inferiornosti osobe kojoj treba oprostiti, utjecaj medije, politike ili društva zauzima stav tolerancije ili ignorancije. Egzistencijalno-kršćanski stav prema autoru rada je stav u kojem je stradalnik „razapet“ između starozavjetnog „Oko za oko, zub za zub“ i Kristove rečenice „Oprostiti 77 puta 7“. To znači da je potrebno oprostiti bezuvjetno i uvijek, bez traženog oprosta i oproštenja od osobe koja je nanijela zlo. Kristovo poimanje mira i pomirenja je spremnost bezuvjetno oprostiti, u nadi mogućeg „obraćenja“ osobe, promjene osobe, shvaćanje osobe kakvo i koliko je zlo učinila i bez obzira je li oprost zatražila i zavrijedila.

Doktorski rad naslovljen Sudbina vjeronauka u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji od 1944. do 1960. Godine dokazuje da je komunistička vladavina Jugoslavije bila totalitarna, diktatorska i bezbožna ideologija temeljena na nasilju, zlu i mržnji prema svemu što ima obilježja religijskoga i katoličkoga. Komunisti su pokušali Katoličku Crkvu dovesti do ruba, zatvoriti ju „u sakristiju“ i tako ju potpuno izolirati. Represivne mjere koje su poduzete prema Katoličkoj Crkvi, a koja je u to vrijeme bila jedina nada i mjesto identiteta hrvatskoga čovjeka, potvrđuju da je komunizam u prvim poslijeratnim godinama bio lice i naličje fašizma. Zabrana vjeronauka, kako u osnovnim pučkim i srednjim školama, tako djelomično i u Crkvi, niječe teološki, kulturni, psihološki, sociološki i tradicionalni identitet katoličkog vjernika ; katolički vjernik u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji iskorijenjen je iz višestoljetnog europskog civilizacijskog kruga čiji je bio dio. Kriminalni karakter komunističkog režima posebno je naglašen krivotvorenjem, zlostavljanjem i uništenjem istine, pravde i ljudske slobode. Nijekanjem Boga, komunizam je zanijekao i samoga čovjeka sa svim njegovim osnovnim ljudskim pravima ; stoga je komunizam, kao i svaka totalitarna ideologija, „sila za vremena“. Unatoč tako „mračnom i olovnom vremenu“ mjesna Crkva Đakovačka i Srijemska pokazala je snagu izdržljivosti i kvalitetnim upravljanjem biskupa Stjepana Bäuerleina uspjela ustrojiti župni katekizam i župni vjeronauk. Nasilje u komunističkoj Jugoslaviji ostavilo je dugoročne i snažne posljedice na mentalitet katoličkog vjernika koji je danas, zbog pola stoljeća izolacije, u velikoj mjeri sekulariziran, religiozno nepoučen, ravnodušan, pasivan, klerikalno obojen, sakramentalno udaljen i nesuživljen s Crkvom.

Rad, na temelju provedene ankete među 10% župnika Đakovačko-osječke nadbiskupije, analizira poteškoće i mogućnosti prigodnih propovijedi: krštenjima, vjenčanjima, bolesničkom pomazanju izvan svete mise te ukopima. Rezultati ukazuju na „suvremenu nemoć navještaja“ prezbitera Đakovačko-osječke nadbiskupije. Nemoć se očituje učestalim propovijedima za koja se prezbiter-župnik ne stigne odgovarajuće pripremiti, zatim u kroničnom umoru i zasićenosti. Istraživanje dokazuje nedostatak pastoralne osjetljivosti da su prigodne propovijedi „izvrsna“ mogućnost naviještanja Božje riječi distanciranima, rubnim vjernicima, agnosticima i ateistima. 78% župnika za prigodne propovijedi uopće se ne priprema, 49% koristi nekoliko unaprijed pripremljenih propovijedi, 13% apersonalno i općenito govori. Nameće se pitanje evangelizacije evangelizatora kao temeljnoga prioriteta mjesne Crkve, zatim permanentne duhovno teološko komunikološke naobrazbe. Suvremena nemoć navještaja uvelike je odraz i identiteta današnjega svećenika, svećenikove osobe vjere, rijetko prisutne povratne informacije, nedovoljne priprave, opterećenosti mnogim drugim pastoralnim zahtjevima i zadatcima, svijesti da se „homilija mora odraditi“, jer identitet svećenika izranja iz Božje Riječi i navještaja Božje riječi. Istraživanje ukazuje da postoje četiri tipologije prigodnih propovijedi: 1. Navještaj Božje riječi prožet osobnim susretom s Božjom riječju uspješno prenesen, zatim doživljen i prihvaćen od slušatelja ili primatelja. 2. Navještaj Božje riječi u kojemu se propovjednik osobno susreće s Božjom riječju, kvalitetno je prenosi, međutim slušatelj ne prima i ne želi čuti Božju riječ, jer su njegova očekivanja drugačija. 3. Prigodni ceremonijalni govor bez navještaja Božje riječi, riječ radi riječi, uklopljenost u obred koji se pretvorio u ceremoniju. 4. Prigodni govor, bez navještaja Božje riječi, koji se pretvorio u nepogodu. Govor u kojemu se „navjestitelj“ obračunava s „neprijateljem“ - vlastitom nepripremljenošću.

U članku se analizira narav, služba, značenje i učestalost homilije u životu svećenika. Provedena anketa među svećenicima Đakovačko – osječke nadbiskupije ukazuje na učestalost propovijedanja, nemogućnost kvalitetnog pripremanja te nerijetko neprepoznavanje proročke dimenzije svećeničkog identiteta. Snaga formacije te narav priprave trebala bi izvirati iz propovjednikovog susreta s Bogom i Božjom Riječju. Prisutna nemoć kvalitetnog propovijedanja znak je odsutnosti susreta propovjednika s Božjom Riječju koja prvotno treba njega samoga oraspoložiti, oplemeniti, obogatiti i izgrađivati, a vjernika slušatelja kvalitetnije i plodonosnije dovesti do susreta s euharistijskim Kristom. Rezultati ankete ukazuju s jedne strane na suvremenu nemoć naviještanja uz prepoznatljiv „kroničan zamor i umor svećenika propovjednika“, a s druge strane na prijeko potrebni duhovni rast, osobni susret s Bogom, osobnu molitvu, sustavno susretanje i hranjenje Božjom Riječju te na prostor i vrijeme za sebe i Boga. Isusova posljednja i najvažnija uputa apostolima „Idite i naviještajte!“, dovoljan je motiv, snaga i poziv da se u navještaju što više slijedi Isusov put, metoda, način, upornost, ljubav i predanost.

Ime Josipa Gunčevića (1895.-1945.), svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije, doktora teologije, katehete i katehetičara, te njegov teorijski i praktični rad u vremenu između dva svjetska rata, poznati su tek malom krugu hrvatskih katehetičara, znanstvenika, svećenika i kulturnih djelatnika. Razlog nepoznavanja je prisilna šutnja za vrijeme komunizma i komunističke Jugoslavije, budući da su Gunčevića, hrvatskog domoljuba i Bogu odanog svećenika, kao neprijatelja naroda Jugoslavije ubili komunisti 1945. godine. Poznate su uglavnom osnovne činjenice iz njegova života, i to samo starijim svećenicima mjesne Crkve. Stoga ovaj rad, slikovito rečeno, nastoji s Josipa Gunčevića skinuti prašinu, vratiti ga iz zaborava i pokazati kako je Đakovačka i Srijemska biskupija imala izrazito veliku crkvenu osobu. Štoviše, ta osoba bila je-prema vlč. Markovcu svećeniku koji je poznavao Josipa Gunčevića-izabrana 1943. godine za biskupa, no Vatikan je povukao bulu o imenovanju. Njegova pak biskupija, cijelo vrijeme komunizma morala je o njemu šutjeti, premda su ga mnogi, čitajući njegove knjige i brošure te njegove znanstvene članke, cijenili i koristili njegov znanstveni opus. Istraživački interes želi odgovoriti zadaći što boljeg rasvjetljenja lika Josipa Gunčevića. Osnovni cilj rada jest istražiti i pokazati kako teorijski, tako i konkretni doprinos Josipa Gunčevića životu Đakovačke i Srijemske biskupije te Crkvi u Hrvata općenito ; a potom istražiti njegov doprinos teologiji, posebice katehetici i pedagogiji između dva svjetska rata. Ovaj rad se dijeli u pet dijelova. U prvom dijelu, u četiri poglavlja, iznose se osnovni biografski podaci, s posebnim osvrtom na njegovu tragičnu smrt. Zatim se ukratko osvrće na njegovu spisateljsku djelatnost te njegov osobni angažman u kulturnim društvima Zemuna i Slavonskog Broda, gradovima u kojima je živio i djelovao. U drugom dijelu, u dva poglavlja, prikazuje se povijesni, društveno-politički i crkveno-religiozni kontekst njegova djelovanja te prisutnost srpskog hegemonizma u školstvu Kraljevine Jugoslavije. Naime, Gunčević nije poput mnogih svojih suvremenika samo ukazivao na prisutnost srpskog hegemonizma, nego je to i uspješno argumentirano dokazivao. Proučavajući spise tadašnjeg Ministarstva prosvjete i prateći promjene nacionalne strukture profesora u srednjim školama na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dokazuje srpsku hegemoniju u školstvu Jugoslavije između dva svjetska rata. U trećem dijelu promatraju se konkretni doprinosi i teološka shvaćanja Josipa Gunčevića na području ekleziologije: Gunčevićevo poimanje ekleziologije, uloga i lik te značenje svećeničkog poziva i Gunčevićevo poimanje ekumenizma. Prvo područje prikazuje Gunčevićevo poimanje ekleziologije pod vidom njena temeljnog poslanja i hijerarhijskog uređenja. To je doba prije II. vatikanskog sabora, vrijeme u kojem se velika pažnja posvećuje hijerarhijskom ustrojstvu Crkve. Drugo područje obrađuje veoma praktične i konkretne pastoralno-eklezijalne teme. S velikom pažnjom i ljubavlju Gunčević piše o liku svećenika, što je sadržaj drugog područja trećeg dijela. Ono je podijeljeno u četiri podnaslova: svećenik i njegovo dostojanstvo, svećenik odgojitelj u vjeri, njegov pastoralni rad te svećenički celibat. Treće područje posvećeno je Gunčevićevu shvaćanju ekumenizma. Prvi naslov donosi načelne stavove, a drugi, ekumenska gibanja te potrebe međukonfesionalnog dijaloga između Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske Pravoslavne Crkve. Najveći dio, tj. četvrti dio, obrađuje religiozno-pedagoško-katehetsku djelatnost i njeno poimanje. U prvom poglavlju iznosi se Gunčevićevo poimanje pedagogije općenito te pedagogije pod vidom različitih atribucija. Drugo poglavlje bavi se pitanjem značenja te potrebe poznavanja psihologije u ljudskom životu, a posebice poznavanja i njene primjene u odgoju. Treće poglavlje obrađuje značenje i lik odgojitelja, u prvom naslovu obrađuju se njegove osobne (ljudske) značajke i prijeko potrebne pedagoške kvalitete. Četvrto poglavlje prikazuje značenje osobnosti katehete, i podijeljeno je u tri dijela: važni elementi lika katehete, kateheta i njegovo samoobrazovanje te važnost i uloga roditelja kao prvog i najvažnijeg katehete u religioznom odgoju djece. Peti dio četvrtog poglavlja zahvaća područje pastoralnog djelovanja mladeži i pastorala općenito. Iznose se Gunčevićeve pastoralne smjernice, zatim pastoral sakramenta te njegova osobna briga i rad u pastoralnom pristupu i djelovanju prema mladom čovjeku. Peti-i ujedno posljednji-dio radnje, tematizira kršćaninovo odgovorno djelovanje u društvu. Taj dio obrađen je u pet područja. U prvom se donosi Gunčevićevo poimanje komunizma te njegov utjecaj na društveni život naroda Jugoslavije između dva svjetska rata ; zatim dobre i loše strane kapitalizma te njegovo značenje u životu pojedinca i društva. Na samom kraju dana je Gunčevićeva vizija idealnog društvenog poretka u Hrvatskoj i socijalnog nauka kao sastavnice kršćanskog uvjerenja i djelovanja te njegova promišljanja o potrebi nazočnosti kršćana u politici. U zaključnom dijelu se sažimaju i vrednuju rezultati istraživanja života i djela Josipa Gunčevića.

Ambon – stol Riječi, jest i treba biti locus theologicus, esteticus et liturgicus. Važnost i snaga Božje Riječi zahtijeva da u našim crkvama postoji prikladno mjesto s kojega se vjernici Riječju hrane, odnosno s kojeg se Božja Riječ naviješta te da ono bude prikladno mjesto po dostojanstvu i funkcionalnosti. U radu se ističe nužnost uočljivosti ambona te njegov suodnos s oltarom, s jedne strane, te s blizinom zajednice s druge strane. Istraživanje pokazuje kako na području Đakovačke i Srijemske biskupije unatoč preporukama i zahtjevima Drugog vatikanskog koncila i unatoč smjernicama liturgičara, u nekim crkvama ambon ne postoji, a u većini crkava prisutna su privremena rješenja poput postavljenih stalaka, loše prostorno i liturgijski postavljenih i ikonografsko nespretno osmišljenih ambona. Kao što navještaj Riječi zahtijeva i nosi u sebi potrebni dostojni odnos prema njoj, tako i mjesto s kojeg se naviješta mora biti prepoznato kao mjesto dostojno Božje Riječi i čovjekova tumačenja te molitve i pjesme.

Članak donosi važnost, narav, poteškoće i prednosti televizijskog prijenosa svete mise kao audio-vizualnog događanja. Posebni je naglasak prvog dijela članka na formama sudjelovanja: participatio materialis i participatio intentionalis, odnosno čisto izvanjskom sudjelovanju i sudjelovanju koje uključuje osobnu odluku onog koji sudjeluje posredstvom želje za identifikacijom s euharistijskim slavljem koje se vidi. Treća je forma sudjelovanja participatio formalis, to jest oblik potpunog sudjelovanja. Drugi dio članka govori o naravi komunikacije te važnosti znakova i gesta televizijskog prijenosa slike i zvuka euharistijskog slavlja. Treći dio stavlja naglasak na primatelja poruke, na mogućnosti duhovne izgradnje vjernika gledatelja te specifičnost prijenosa slike i zvuka euharistijskog slavlja koji ne može i ne smije biti izjednačen s drugim televizijskim prijenosima.

Članak predstavlja lik Marije Bogorodice i Djevice, bezgrešno začete i na nebo uznesene, te ima za cilj produbiti Marijino značenje i njenu ulogu vezanu uz događaje spasenja, zahvaćajući i Marijinu osobnost. Rad je kratki pregled svih bitnijih događaja u Marijinu životu do onog najbitnijeg, rađanja Logosa. Marija je omogućila Logosu da postane čovjek. Ako je, naime, uzeo našu narav, morao je uzeti sve ono što narav prati i iz nje slijedi – njezin početak, njezina svojstva i njezino trpljenje. Logos nije ušao u savršenog čovjeka, nego je postao tijelo, čovjek, da tako označi da je prodro do samog početka naravi. Ako Logos sazrijeva, ako je Logos na početku i treba mu vremena, onda je sigurno trebalo vremena i Mariji koja ga je rodila. I Marija je bila na početku saveza s Bogom, i Mariji je trebalo vremena da sazrije u najizvrsniju Božju suradnicu, navjestiteljicu i posrednicu. Ako je Logos bio na početku, onda je i Marija, da bi bila Bogorodica, bila na početku svog životnog „Neka mi bude!“

Intencija diplomskoga rada jest prikazati obrise naravi propovjedništva u životu Crkve. Rad pokušava pridonijeti osvješćivanju teološko-pastoralnih zadaća današnjih propovjednika, posebice u vidu njihova ostvarenja prvotne zadaće primljene od Gospodina: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16, 15). U radu se nastoji kratko ocrtati značenje, narav proroštva i propovijedanja u Svetom pismu, promišljanjima pojedinih crkvenih otaca, te određenosti homilije u crkvenim dokumentima. Rad je podijeljen u tri poglavlja. U prvome poglavlju analizira se uloga proroka Staroga zavjeta, te donosi njihova važnost za današnje propovjednike. Drugo poglavlje zaustavlja se na osobi Isusa Krista i pojedinim obilježjima Isusovih propovijedi te ukratko prikazuje trajnu suvremenost sadržaja Isusovih govora. U trećem poglavlju opisuje se propovijedanje u životu Crkve, s posebnim naglaskom na Homiletski direktorij, njegovu pogledu na narav, značenje, tumačenje Božje riječi u životu Crkve, kao i važnost Lectio divina za kvalitetnije i sveobuhvatnije shvaćanje i življene Božje riječi u životu svakog kršćanina, posebice današnjih navjestitelja The theological and pastoral foundations of preaching The intention of the thesis is to show the outlines of the nature of preaching in the life of the Church. The work tries to contribute to the awareness of the theological-pastoral tasks of today's preachers, especially in the form of their realization of the original task received from the Lord: "Go into all the world and preach the gospel to all creation" (Mk 16, 15). The paper tries to briefly outline the meaning and nature of prophecy and preaching in the Holy Scriptures, reflections of individual church fathers, and the specificity of the homily in church documents. The work is divided into three chapters. In the first chapter, the role of the prophets of the Old Testament is analyzed, and their importance for today's preachers is presented. The second chapter focuses on the person of Jesus Christ and certain features of Jesus' sermons and briefly shows the permanent modernity of the content of Jesus' speeches. In the third chapter, preaching in the life of the Church is described, with a special emphasis on the Homiletic directory, its view of the nature, meaning, interpretation of God's word in the life of the Church, as well as the importance of Lectio divina for a better and more comprehensive understanding and living of God's words in the life of every Christian, especially today's heralds

Ovaj rad bavi se temom mladih u digitalnoj kulturi. Mladost kao životna faza, iako prijelazna, ključna je za daljnji razvoj čovjekova identiteta. Mladi je čovjek uvijek u procesu traganja, traži svoje mjesto u društvu. Digitalna je kultura novi način života kojem je glavna karakteristika upotreba digitalnih sredstava u svakodnevici. Na tragu toga, upotreba sredstava društvenog priopćavanja postala je pravilo, život bez njih nezamisliv, a čovjek dobiva dojam kako nema kontrolu. Mladi su najveći konzumenti digitalnih medija, a s obzirom na proces traganja u kojem su neprestano, digitalni prostor, sa svime pozitivnim i negativnim što pruža, doprinosi otežanom razlučivanju onoga vrijednog i konstruktivnog od irelevantnog. Crkva, svjesna da se Evanđelje ne može adekvatno naviještati ako ignorira zahtjeve određene kulture, prepoznaje vrijednost sredstava društvenog priopćavanja. U mladima, koje doživljava kao potencijal i budućnost, Crkva uviđa važnost njihova uključivanja u kreiranje pastorala, ali isto tako i razumijevanja svijeta u kojem žive i razvijaju se kako bi pastoralni pristup bio ispravan. This thesis researches the topic of youth in digital culture. Although transitional, youth is a crucial life stage for the further development of a person's identity. A young person is always searching and looking for a place in a society. Digital culture is a new way of life whose main characteristic is using digital tools in everyday situations. As a result, the use of social media has become a rule. Life without social media is unimaginable, and people get the impression that they do not have a control over it. Young people are the biggest consumers of digital media and are continually under its positive and negative influence. Because of the ongoing exploration they find themselves in, they have difficulty distinguishing valuable and constructive from irrelevant in the domain of the digital space. The Church is aware that the Gospel cannot be adequately proclaimed if it ignores the demands of a particular culture and recognizes the value of means of social communication. The Church perceives youth as the ones with potential who carry the future and realizes the importance of their involvement in the creation of pastoral, but understands it is equally important to understand the world they live and develop in for the sake of correct pastoral approach.

Relativizam je postao dominantno egzistencijalno ocrtavanje ili paradigma suvremenih demokratskih i pluralističkih društava, koji tiho sustavno dokida moralna načela i kršćanske vrednote i uspijeva se nametnuti kao jedini mjerodavni način razmišljanja i življenja u suvremenom društvenom kontekstu. Rastući trend udaljavanja vjernika od Crkve i prakticiranja religioznosti u privatnosti, bez cjelovitog prihvaćanja nauka Crkve i bez dodira sa župnom zajednicom, zahtijeva iznalaženje novih načina evangelizacije, novih metoda pastoralnog djelovanja te primjenu kreativnih instrumenata za nužnu pastoralnu preobrazbu. U radu će, nakon definiranja osnovnih pojmova biti analizirana temeljna moralna načela i bitne kršćanske vrednote utemeljene na naravnom i božanskom zakonu. Osnovne ljudske i kršćanske vrednote u Hrvatskoj nadalje će se istražiti i analizirati prema socio-religijskim istraživanjima od 1999. do 2018. godine, odnosno u tri vala istraživanja u kojima je Hrvatska participirala, s naglaskom na brak, obitelj, djecu, te religioznost i crkvenost. U posljednjem dijelu pristupit će se analizi suvremenih izazova u pastoralnom djelovanju s kojima se crkva današnjice suočava, kao i dimenzijama pastoralnog obraćenja župne zajednice, odnosno, sadržajima i područjima pastoralnog rada u kojima je nužna pastoralna reforma. Relativism has become the dominant existentialist delineation or paradigm of contemporary democratic and pluralistic societies. It silently and systematically eliminates moral principles and Christian values and manages to assert itself as the only applicable way of thinking and living in the contemporary societal context. The rising trend of distancing believers from the Church and practicing religiousness in private, without complete acceptance of Church doctrine and without contact with the parish community, requires finding new ways of evangelization, new methods of pastoral work, and application of creative instruments for necessary pastoral transformation. This paper will, after defining basic terms, analyze fundamental moral principles and essential Christian values based on natural and divine laws. Fundamental human and Christian values in Croatia will be researched and analyzed according to socio-religious studies from 1999 to 2018, i.e., in three waves of research in which Croatia participated, with an emphasis on marriage, family, children, religiousness, and ecclesiality. The final section will analyze contemporary challenges in pastoral work that today’s Church is facing, as well as dimensions of pastoral conversion of the parish community, i.e., contents and areas of pastoral work where pastoral reform is necessary.

Među popularnijim pojmovima suvremenog znanstvenog i neznanstvenog diskursa neupitno je pojam identiteta. O identitetu se raspravlja s psihološkog, sociološkog, političkog pa i vjerskog aspekta. Postojanje mnogobrojnih pristupa pitanju o identitetu proizlazi iz činjenice što je on važan, kako za pojedinca tako i za razne društvene zajednice, i to ponajprije zato što upućuje na nešto značajno. Identitet figurira kao važan pojam unutar spomenutih perspektiva i pristupa, a naročito značajnu ulogu ima u filozofiji. Unutar filozofskog konteksta identitet je i bitno problematiziran. Stoga taj kontekst tematizira jedno od najosjetljivijih pitanja unutar rasprava o identitetu, a to je pitanje o jastvu. Pitanje o jastvu je pitanje koje se odnosi na problem osobnog identiteta ili toga što mene čini mnome ili, još izravnije, tko sam ja. To pitanje čini dio korpusa rasprave o biti stvari koji korijene nalazi već kod prvih filozofa te upućuje na dugu povijest rasprava s područja metafizike i filozofije uma. No, u suvremenim raspravama o problemu osobnog identiteta sam problem pitanja o jastvu nije dovoljno jasno prikazan, a nije jasno ni koliko je rasprava o jastvu uopće značajna. Cilj ovoga izlaganja jest iznijeti temeljne filozofske aspekte rasprava o identitetu i uputiti na njihovu racionalnu osnovu koja je ostvariva ako problemu identiteta, i to osobnog identiteta, pristupimo s namjerom njegova očuvanja – i to ponajprije očuvanja od relativizma.

Nakana je ovoga diplomskog rada prikazati teološka tumačenja poslanja i dostojanstva žene unutar Crkve i društva. Dostojanstvo potječe od latinske riječi „dignitatis“ što označava da nešto valja zaslužiti (poštovanje). Odmak od ovakvog poimanja čini kršćansko shvaćanje, gdje se dostojanstvo promatra kroz utjelovljenje Krista i stvorenosti na sliku Božju. Upravo slika Božja razlikuje čovjeka od životinje i ima općenito značenje, jer se odnosi jednako na svaku osobu. „On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja“ (Kol 1,15). Dakle, ljudi stvoreni na sliku Božju, pozvani su postati slika Krista. Stoga se dostojanstvo posebno temelji na činjenici utjelovljenja i otkupljenja u Isusu Kristu. Krist je uzor i ideal, budući da je svakom dano dostojanstvo, zahtjeva se da s njime ispravno postupa, nadasve primjereno i odgovorno. Promatrajući Mariju, biblijsku ženu započinjemo govor o poslanju. Marija predstavlja ideal ženama, budući da je slika Crkve i slika svega onoga što čovjek mora dostići. Predstavlja uzor u majčinstvu i djevičanstvu u darivanju sebe drugima i pomaže u ostvarivanju zajedništva s Bogom. The intention of this thesis is to portray the theological interpretations of a mission and the dignity of a woman within the Church and the society. Dignity comes from a Latin word “dignitatis” which means that something should be earned (respect). Christian conception, where dignity is seen through the incarnation of Jesus Christ and being created in the image of God, is a deviation from this concept. It is the image of God that distinguishes a man from an animal and has a general meaning because it refers to every person equally. “He is the image of the invisible God, the firstborn of all creation” (Colossians 1:15). Therefore, people created in the image of God are called to become the image of Jesus Christ. Hence dignity is especially based on the incarnation and redemption that is in Jesus Christ. Christ is a model and an ideal, and since everyone is given dignity, it is required that it should be handled correctly and above all, appropriately and responsibly. When it comes to Mary, the biblical woman, we begin the discourse on mission. Mary is an ideal to other women since she is the image of the Church and the image of all that a man must attain. She is a role model in motherhood and virginity in giving of herself to others and helping to achieve communion with God.

Autor rad započinje razlikovanjem pojmova i donosi važnu jezičnu promjenu kojom se potiče želja da se posvjedoči da je osoba s teškoćama u razvoju prije svega osoba koju treba poštovati. Na Isusovom primjeru kroz Biblijske tekstove najbolje možemo učiti kako se s ljubavlju odnositi prema najpotrebitijima. Crkveno učiteljstvo stavlja važan naglasak na dostojanstvo svake ljudske osobe te ujedno čovjeku pokazuje smisao njegove vlastite egzistencije, to jest najdublju istinu o čovjeku. Rad analizira život zajednica Arka i Vjera i svjetlo od njihovih početaka, sve do danas. Ovim radom, autor nastoji približiti način djelovanja ovih zajednica te pokazati što one znače prvenstveno najslabijima, najranjivijima, a to su djeca teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Poseban naglasak stavlja na zajednicu Vjera i svjetlo i analizira načine kojima zajednica pruža podršku i utjehu obiteljima koje se suočavaju s raznim problemima i preprekama. U radu je stavljen i važan naglasak na prijatelje koji su nositelji ovih zajednica, na njihovo djelovanje i služenje. Kroz Konstituciju i Povelju, koje su temelj zajednice, upoznaju se narav, struktura i djelovanje zajednice Vjera i svjetlo. Ova je zajednica nastala iz hodočašća u Lourdes koje je bilo organizirano za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Ono o čemu nije niti sanjao Jean Vanier, razgranalo se u veliku obitelj koja danas broji mnoge zajednice na pet kontinenata svijeta. U radu su predstavljeni prvi koraci zajednice Vjera i svjetlo u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na Đakovačko-osječku nadbiskupiju koja broji najviše zajednica. Autor je u radu opisao i tijek susreta te se osvrnuo na dobre strane zajednice kao i na nedostatke na kojima je potrebno poraditi. The author work begins with the discernment of concepts and brings about an important linguistic change that one wants to possess to be a disabled personi, first and foremost a person we sholud respect. In Jesus example, we can best learn trough Bibletexts how to deal with the most needy with love. Church teaching place san important emphasis on the dignity of every human person, and together in man shows the meaning of this own existence, to bring about the deepest truth about man. The paper analyzes the life of the Arka and Faith and Light community and the light from its beginnings and location, to this day. We will strive to choose the way this community works that will have one of the weakest, most vulnerable, and this will be a trait with disabilities. The author places patricular emphasis on the Faith and Light community, and we analyze those who provide support and influence for people facing various problems and obstacles. There was also an important emphasis in the work on friends who are leaders od these communities, on their actions and service. Trough the Constitution and the Charter, which is the foundation of the community, become acquainted with the nature, structure and functioning of the community Faith and Light. This community originated from a pilgrimage to Lourdes that was organized for people whit disabilities. What Jean Vanier never dreamed of has grown into a larg family that todey has many communities on five continents of the world. In the paper we will present the first steps of the Faith and Light community in Croatia, white particular emphasis on the Archdiocese of Đakovo, which has the highest community. We will describe the close encounters and look at the good community as well the shortcomings that need to be addressed.

Ljubav i radost među članovima obitelji proizlaze iz radosne vijesti evanđelja, i među ostalim, rezultat su svih pastoralnih napora. Ovaj diplomski rad istražuje papinske dokumente o braku i obitelji, osobito Amoris laetitie. Proučava Božji naum za čovjeka u okrilju obitelji, njegov položaj u bračnoj zajednici, te uloge i dužnosti. S druge strane, suočava se s realnim problemima i njihovim posljedicama kao zastranjenje od Božje volje u obiteljskom životu. Proučava se model Obiteljskih ljetnih škola kao jedan od načina oživljavanja bračnog pastorala. Ovaj način pastoralnog djelovanja dobro je učiniti pristupačnijim kako bi mogao osvijestiti kršćanskim bračnim parovima zadatak izvršavanja ljubavi kao puta ostvarenja osobne svetosti. Rezultat pastoralnog zauzimanja Obiteljskih ljetnih škola vidimo u formiranju obiteljskih župnih zajednica kao Obitelj obitelji, konstruktivne potpore bračnom životu. Jedino trajnim obrazovnim i duhovnim zalaganjem moguće je učinkovito pastoralno podržavati zdrave obiteljske odnose ili izgraditi narušene. U budućnosti je potrebno u što većem broju župa ustanoviti župne obiteljske zajednice, te ih osnažiti u kadrovskim i kompetencijskim potencijalima kako bi bile zaštitnice bračnog i obiteljskog života. Love and joy in family relations are inspired by joyful news of the Gospel, and among all other, are the result of all pastoral efforts. The purpose of this graduation thesis is to try to make a step closer to that achievement by investigating papal documents, in particular Amoris laetiae. Some of the major objectives of this thesis are God's plan for men in the midst of family life, his position in marriage as well as family roles and duties. Nevertheless, this thesis also deals with the realities of the essential aspects of family life and acknowledges numerous aberrations of God's will with real consequences. We got an insight into the model of Family summer schools as one of the ways of reviving the marriage pastoral. It can be concluded that this way of pastoral activity should be more accessible. It could awaken Christian married couples to perform love as a way of achieving holiness. The fruit of professional pastoral activities of Family summer schools is seen in the formation of family parish communities as places of permanent support for married life. The only permanent educational and spiritual efforts are effecitve enough to achieve pastoral support for healthy family relationships or to treat the disadvantaged. In the future, it is necessary to establish parish family communities in a large number of parishes, empower them in staffing and competence potentials to work as protectors of marital and family life.

Rad analizira identitet svećenika unutar različitih društveno kulturnih okolnosti. Nastoji pokazati cjelovitu viziju razvoja svećeničke službe kroz povijest, ukazati na najvažnija obilježja svećeničkog identiteta te osvijetliti teološke aspekte koji opisuju na koji način izgrađivati svećenički identitet te što bi on u svojoj srži trebao biti. U prvom djelu rada polazi se od same naravi svećeništva te analize biblijskih izvora na temelju kojih su naznačeni aspekti koji čine svećeništvo i levitsku službu Staroga zavjeta, nakon čega slijedi govor o Kristovu svećeništvu koje je promijenilo samo razumijevanje svećeništva i svećeničke službe. U drugom dijelu rada predstavljen je povijesni presjek razumijevanja svećeništva i svećeničkog identiteta kako bi se, prepoznavajući nosive elemente razvoja službe kroz povijest Crkve, nastojalo naznačiti koji su trajni momenti identiteta prezbitera, a koji su od njih tijekom povijesti razvojno donosili kulturološki doprinos. Treći dio rada ukazuje na današnje poteškoće prisutne u životu Crkve te na izazove koji nastaju u današnjoj kulturi stavljajući pritom svećenički identitet pred nove izazove. Četvrto poglavlje rada želi ukazati na glavne elemente koji čine jezgru izgradnje svećeničkog identiteta. Ono nastoji obuhvatiti sve elemente koje crkvena odgojna praksa postavlja kao stožerne elemente odgoja i obrazovanja svećeničkih kandidata. Peto poglavlje donosi smjernice za izgradnju identiteta prezbitera prema enciklici Evangelii gaudium, a šesto poglavlje prema Amoris laetitia. Ova dva dokumenta otkrivaju viziju identiteta prezbitera te nove pristupe evangelizaciji. Sedmo poglavlje oslanja se na pobudnicu Gaudete et exultate prepoznajući u njoj elemente koji čine sastavnice svećeničkog identiteta. This paper analyzes identity of priest which is in different social and cultural contexts. We tried to show a complete vision of the priestly ministry through history, to point out the most important features of priestly identity and to illuminate the theological aspects that describe how to build a priestly identity and what he should be in his heart core. In the first part of the work, we begins with the very nature of priesthood and the analysis of biblical sources based on which aspects of the priesthood and the Levitical service of the Old Testament were pointed out, and then pointed to the priesthood of Christ that changed the understanding of the priesthood and the priestly ministry. In the second part of the paper, we reached for some historical cross section of understanding of the priesthood and the priestly identity how could we've been able to sought to identify the supporting elements of service development through the Church's history, to identify which are the permanent moments of the predecessor's identity and which have historically contributed to the cultural contribution. In the third part of the paper, we pointed out the present difficulties in the life of the Church and the challenges that arise in today's culture and which are emphasized priestly identity in front of new challenges. The fourth chapter deals with the main elements that make up the core of building a priestly identity. It sought to encompass all the elements that church ecclesiastical practice sets up as pivotal elements of the education and teaching of priestly candidates. The fifth chapter focuses on building the identity of the priests according to the encyclic Evangelii gaudium and the sixth chapter of Amoris laetitia. These two documents reveal the vision of the priests identity and new approaches to evangelization. The seventh chapter relies on the exhortation of Gaudete et exultate and points to elements that make up the elements of priestly identity.