Search

Monografija sadržava cjeloviti i sustavni prikaz ustanove pravnih lijekova u kaznenom postupku s tri osnovna aspekta: teorije, legislative i prakse. Detaljno su razrađeni redovni i izvanredni pravni lijekovi. Vrijedan sadržajni dio ove knjige je prikaz brojne sudske prakse visokih domaćih, stranih i međunarodnih sudova.

Autor u radu daje prikaz prava na pravni lijek protiv odluka tijela državne vlasti, posebice protiv odluka sudbenih tijela, prema domaćem i međunarodnom pravu. Nakon uvodnoga dijela o općem značenju i važnosti ustanove pravnih lijekova, dan je njihov prikaz s ustavnopravnog (čl. 18 st. 1 Ustava RH) i međunarodnopravnog aspekta (čl. 13 EKLJP, čl. 14 MPGPP). Kada je riječ o supstantivnom pojmu pravnih lijekova, autor ih određuje kao zakonom uređene procesne radnje ovlaštenih subjekata kojima pobijaju nepravilnu i nezakonitu odluku tijela državne vlasti i istodobno zahtijevaju da nadležna viša instanca u propisanom postupku ispravi postojeće nepravilnosti i nezakonitosti tako što će pobijanu odluku ukinuti ili preinačiti donošenjem nove odluke. Predmet pobijanja pravnim lijekovima su, dakle, odluke tijela vlasti, ali i postupak koji im je prethodio. U središnjem dijelu rada dan je analitički prikaz sustava pravnih lijekova u kaznenom, parničnom i upravnom postupku te postupku pred Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Zaključno, autor ukazuje da pravni lijekovi u hrvatskom procesnom pravu predstavljaju primjerena pravna sredstva za djelotvornu dodatnu zaštitu građanskih prava i sloboda u postupcima pred tijelima državne vlasti te da su ona kompatibilna i sukladna svim općeprihvaćenim međunarodnopravnim načelima i standardima u tom području.

U radu se obrađuje više teorijskih i praktičnih problema vezanih za iskaz svjedoka u kaznenom postupku. U početnom se dijelu rada daje definicija svjedoka i drugih srodnih pojmova. Potom se analiziraju specifičnosti iskaza različitih vrsta svjedoka: svjedoka po čuvenju, krunskog svjedoka, svjedoka s parcijalnim imunitetom, svjedoka žrtve i ranjivog svjedoka. U nastavku se propituje kompatibilnost položaja svjedoka s drugim procesnim funkcijama, s osobitim naglaskom na kompatibilnost s ulogom okrivljenika. U završnom se dijelu rada uspoređuje način ispitivanja svjedoka prema ZKP/97, ZKP/08 i de lege lata, s kritičkim osvrtom na svrsishodnost odstupanja od tradicionalnog modela ispitivanja.

Rad se bavi temom Poredbeni prikaz pravnih lijekova u kaznenom, parničnom i upravnom postupku

U radu se obrađuje više teorijskih i praktičnih problema vezanih za iskaz svjedoka u kaznenom postupku. U početnom se dijelu rada daje definicija svjedoka i drugih srodnih pojmova. Potom se analiziraju specifičnosti iskaza različitih vrsta svjedoka: svjedoka po čuvenju, krunskog svjedoka, svjedoka s parcijalnim imunitetom, svjedoka žrtve i ranjivog svjedoka. U nastavku se propituje kompatibilnost položaja svjedoka s drugim procesnim funkcijama, s osobitim naglaskom na kompatibilnost s ulogom okrivljenika. Sumarno se izlažu slučajevi relativne nesposobnosti svjedočenja i blagodati nesvjedočenja, uz kratak osvrt na položaj ugroženih svjedoka. U završnom se dijelu rada uspoređuje način ispitivanja svjedoka prema ZKP/97, ZKP/08 i de lege lata, s kritičkim osvrtom na svrsishodnost odstupanja od tradicionalnog modela ispitivanja.

Vrijeme banovanja Ivana Mažuranića obilježeno je krupnim reformskim zahvatima u području kaznenog prava. Mažuranićev liberalni svjetonazor umnogome je doprinio nastojanjima da se, na tragu naprednih doktrinarnih tendencija, pokušaju osuvremeniti i sistematizirati temeljni kaznenopravni instituti. U složenim političkim uvjetima sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, neki su reformski zahvati na tom planu uspješno provedeni, dok su drugi ostali neostvareni.

Monografija je sustavni, cjeloviti i opsežni znanstveni prikaz kaznenopostupovnih pravnih lijekova s pravnoteorijskog, pravnozakonskog, ustavnopravnog i međunarodno-pravnog gledišta te kaznenopravne prakse. Monografija sadrži povijesni prikaz postanka i razvoja ustanove pravnih lijekova, zatim kraći osvrt na suvremene sustave pravnih lijekova te posebice osvrt na sustave pravnih lijekova u poredbenom pravu (njemačkom, francuskom, talijanskom, američkom i južnoameričkom pravu) i pravu ad hoc tribunala (MKTJ i MKTR) te stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (MKS). U detaljnom prikazu zakonskog uređenja žalbe protiv presude prvostupanjskog suda, razmatra se opseg i sadržaj prava na žalbu u kaznenom postupku, a zatim pojedine zakonske žalbene osnove, postupak o žalbi, granice i smjer ispitivanja prvostupanjske presude te odlučivanje i odluke drugostupanjskog suda. Žalba protiv drugostupanjske presude je razmatra s posebnom pozornošću, kao i žalba protiv rješenja. Odgovarajuća pozornost posvećena je i izvanrednim pravnim lijekovima, analizirajući svaki od tih lijekova posebno. Rad obuhavaća i kritički osvrt na pojedina zakonska rješenja u području pravnih lijekova s prijedlozima de lege ferenda.

Autor u radu daje teorijski i legislativni prikaz uređenja granica ispitivanja i pravca odlučivanja višeg suda o žalbi protiv kaznene presude. Opravdanost (ratio legis) postojanja tih granica autor vidi u činjenici što se njima određuje okvirna nadležnost višeg suda u postupku odlučivanja o pravnom lijeku. Pravna osnova granica ispitivanja kaznene presude sadržana je prvenstveno u Zakonu o kaznenom postupku, a neizravno i u drugim pravnim izvorima. U radu su granice i pravac ispitivanja prvostupanjske kaznene presude prikazani s tri aspekta: pobijanog dijela presude, osnova pobijanja i pravca pobijanja. To ispitivanje može biti u pobijanom i nepobijanom dijelu presude, u granicama žalbe i preko granica žalbe, te pravcu pobijanja i nasuprot pravca pobijanja. Autor posebno ukazuje da u okviru svakog od ovih odlučivanja viši sud može učiniti različite intervencije u pobijanoj presudi i s tim u vezi donijeti različite odluke.

Autor u radu daje prikaz jednog važnog ljudskog prava optuženika – prava na obrazloženu sudsku odluku zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Polazna je tvrdnja autora da svaka sudska odluka kojom se odlučuje o kaznenom djelu, krivnji i kazni, mora biti potpuno i pravilno obrazložena. Pri tome opseg i sadržaj obrazloženja ne mora biti isti kod svih vrsta presuda, o čemu se u radu daju detaljniji izvodi. Također se upozorava na iznimnu važnost ovog optuženikovog ustavnog, zakonskog i konvencijskog prava, koja se ogleda u tome što je pravilno napisana kaznena presuda, posebice njezino obrazloženje, jamstvo pravičnog suđenja te istinitosti i zakonitosti donesene odluke. Osim toga, njome se osigurava djelotvorno ostvarenje i njegova prava na žalbu u kaznenom postupku. U kontekstu navedenih odrednica navedena su brojna pravna stajališta visokih domaćih i međunarodnih sudova. Zaključno se u radu ističe da nasuprot pravu optuženika na obrazloženu sudsku odluku stoji pozitivna obveza suda da svoje odluke pravilno, određeno i jasno obrazloži sukladno procesnim pravilima i općeprihvaćenim ustavnim i međunarodnopravnim standardima.

Rad obuhvaća detaljan prikaz nekih oblika međunarodne kaznenopravne suradnje država u borbi protiv kriminaliteta, koja podrazumijeva skup različitih radnji i mjera koje poduzimaju pravosudna i druga državna tijela s ciljem ostvarenja suradnje država u vršenju kaznenog pravosuđa. Ta suradnja odvija se na osnovu međunarodnih i domaćih pravnih propisa te više važnih načela međunarodnog prava, kao što su: identitet norme, uzajamnost (reciprocitet), ekstradibilnost, načelo locus regit actum, načelo ne bis in idem i neka druga. Važan aspekt ove suradnje su i prava osumnjičenika odnosno optuženika, prije svega u ekstradicijskom postupku. U radu se posebno navode neka od tih prava, posebice pravo na obavijest o razlozima izručenja, pravo na branitelja, pravo na pravedno i humano postupanje, te neka druga prava. Zaključno se ističe da ta prava trebaju biti jamstvo zakonitog, pravičnog i humanog postupanja domaćih i međunarodnih pravosudnih i drugih tijela u svim oblicima pružanja međunarodne kaznenopravne pomoći.

Rad sadrži pravnozakonski prikaz i analizu prava oštećenika na imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku prema Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine, a u manjem dijelu i prema drugim zakonodavstvima. Provedenom reformom u BiH koja je okončana 2003. godine, došlo je do redefiniranja njegova pravnog položaja. U radu se detaljno govori o najznačajnijem pravu oštećenika: pravu na podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku. Pravo na podnošenje tog zahtjeva imaju žrtva kaznenog djela, oštećenik ali i one osobe koje su ovlaštene takav zahtjev ostvarivati u parnici. Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari i poništenje pravnog posla. Pravo je oštećenika i na predlaganje provođenja postupka medijacije povodom podnesenog imovinskopravnog zahtjeva. Opravdanje vođenja adhezijskog postupka sadržano je u načelima efikasnosti i ekonomičnosti kaznenog postupka.

U radu je dan prikaz novog modela ispitivanja svjedoka na raspravi u kaznenom postupku koji se ogleda u njegovom glavnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju. Cilj tog modela je jačanje uloge i položaja stranaka u postupku, prvenstveno okrivljenika. Njihova je uloga osnažena izvornim pravom na predlaganje i izvođenje dokaza u kaznenom postupku. U radu se posebice ukazuje na veliku važnost unakrsnog ispitivanja svjedoka u kontradiktornom postupku kao jednim od glavnih „oružja“ pomoću kojih stranke ostvaruju svoja postupovna prava i interese. Time se pridonosi djelotvornijem ostvarivanju prava na pravično suđenje, što je u tijesnoj vezi s okrivljenikovim pravom na djelotvornu obranu

U radu se polazi od činjenice da širi aspekt načela „jednakosti oružja“ čini okrivljenikovo pravo na obranu te da se postulat procesne ravnopravnosti okrivljenika s tužiteljem potpuno i cjelovito afirmira upravo u okviru njegovog prava obrane. Polazna je, zapravo, teza da je načelo „jednakosti oružja“ konstitutivni element načela „pravičnog postupka“. U radu se dalje navodi da načelo „jednakosti oružja“ podrazumijeva nužno postojanje ravnoteže postupovnih prava koja strankama omogućava ravnopravno predstavljanje, zastupanje i ostvarenje njihovih interesa u kaznenom postupku. Posebno se ukazuje da načelo „jednakosti oružja“ treba shvatiti kao „funkcionalno načelo“ prema kojem sudionici kaznenog postupka moraju imati jednake mogućnosti utjecaja na njegov tijek i ishod. Zaključno se ističe da hrvatska zakonska rješenja u tom području odgovaraju općeprihvaćenim međunarodnim pravnim standardima te dobroj praksi visokih domaćih i međunarodnih sudova.

Autori u radu, nakon uvodnog određenja pojma pravnih lijekova, prikazuju pravo na žalbu u novom Zakonu o kaznenom postupku. U radu se posebice govori o ovlaštenicima toga prava, pravu pobijanja sudskih odluka po pojedinim žalbenim osnovama te načinu njihova ispitivanja. Ovi se izvodi u najvećoj mjeri odnose na pravo pobijanja prvostupanjske presude, a manjim dijelom na pobijanje drugostupanjske presude, rješenja te kaznenog naloga. Djelomice je upozoreno i na praksu visokih domaćih i međunarodnih sudova. Kritički osvrt dan je samo za pojedina zakonska rješenja. Zaključno, autori pokazuju da je postojeći sustav pravnih lijekova u hrvatskom kaznenom postupovnom pravu primjeren i djelotvoran sustav dodatne zaštite građanskih prava i sloboda u kaznenom postupku te da je sukladan ustavnim i međunarodnim načelima u tom području.

Monografija je opsežni, sustavni i cjeloviti znanstveni prikaz kaznenopostupovnih pravnih lijekova s pravnoteorijskog, pravnozakonskog, ustavnopravnog i međunarodnopravnog gledišta te kaznenopravne prakse. Nakon povijesnog prikaza postanka i razvoja ustanove pravnih lijekova, slijedi poredbeni osvrt na suvremene sustave pravnih lijekova, a zatim na sustave pravnih lijekova u njemačkom, francuskom, talijanskom, američkom i južnoameričkom pravu, pravu ad hoc tribunala (MKTJ i MKTR) te Statutu Međunarodnog kaznenog suda (MKS). U detaljnom prikazu zakonskog uređenja žalbe protiv presude prvostupanjskog suda, razmatra se opseg i sadržaj prava na žalbu u kaznenom postupku, a zatim zakonske žalbene osnove, postupak o žalbi, granice i smjer ispitivanja prvostupanjske presude te odlučivanje i odluke drugostupanjskog suda. Žalba protiv drugostupanjske presude i žalba protiv rješenja obrađeni su s posebnom pozornošću. Prikaz izvanrednih pravnih lijekova je također detaljan. Monografija obuhavaća i kritički osvrt na pojedina zakonska rješenja u području pravnih lijekova s prijedlozima de lege ferenda. Zbog izvornosti obrade, opsežnosti i detaljnosti prikaza i analize brojnih važnih i aktualnih pitanja i sintetiziranih prijedloga, u ovom još uvijek nedovoljno istraženom znanstvenom području, rad predstavlja iznimno vrijedan prinos hrvatskoj i međunarodnoj pravnoj znanosti.

U radu se daje prikaz postupanja višeg suda (drugostupanjskoga suda, žalbenoga suda, suda drugog stupnja, instancijskog suda - iudex ad quem) u postupku o žalbi protiv prvostupanjske presude. Posebno se ukazuje na pravo pristupa višem sudu koje proizlazi iz odredbe članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe se bitna postavka da opseg, sadržaj i tijek drugostupanjskog postupka određuje sama žalba te da je bitno obilježje toga postupka dominantna uloga suda, a ne stranaka kao u prvostupanjskom postupku. Prikaz postupanja višeg suda dan je u pojedinim stadijima. Postupak pred višim sudom, u kojem se meritorno raspravlja i odlučuje o podnesenoj žalbi, odvija se u sjednici vijeća koja može biti javna ili nejavna. U izvedbenom smislu dijeli se na postupanje: prije sjednice vijeća, tijekom sjednice vijeća i nakon sjednice vijeća. Na kraju rada ukazuje se da je glavna zadaća višeg suda zakonito i pravično provesti drugostupanjski postupak i pravilno odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti podnesene žalbe.

Temeljna odrednica ovoga rada je odlučivanje višeg suda o činjeničnom stanju u žalbenom postupku. Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske kaznene presude viši sud odlučuje i o činjeničnom stanju koje je osnovica svake presude. Osnovna je postavka u radu da se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne može primjenjivati materijalno kazneno pravo, a ako do toga dođe, donesena će presuda biti nepravilna i nezakonita. U radu se ukazuje i na to da viši sud ne može u drugostupanjskom postupku, ni u sjednici vijeća ni na raspravi utvrđivati drukčije činjenično stanje od onog kako ga je utvrdio prvostupanjski sud. Ako se ukaže potreba za ponovnim utvrđivanjem činjeničnog stanja, zato što je ono pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, takva se presuda mora ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Monografija se bavi cjelovitim i sustavnim prikazom prava na žalbu u kaznenom postupku s teorijskopravnog, pravnozakonskog, ustavnog i međunarodnopravnog motrišta. Posebno detaljni izvodi dani su za temeljno polazište autora da je pravo na djelotvorni pravni lijek, posebice pravo na žalbu i osnovno ljudsko pravo zajamčeno međunarodnim pravom. Središnji dio rada obuhvaća analitički prikaz zakonskih pravila o ovlaštenicima prava na žalbu, zakonskim žalbenim osnovama, opsegu i pravcima ispitivanja pobijane presude, postupku pred drugostupanjskim sudom, odlukama žalbenog suda te njihovom pravnom učinku. Posebna pozornost posvećena je žalbi protiv drugostupanjskih presuda te žalbi protiv rješenja. Rad sadržava i brojna pravna stajališta visokih domaćih kaznenih sudova, Ustavnog suda RH te Europskog suda za ljudska prava.

Magistarski rad obuhvaća analitički prikaz pravne prirode i primjene maloljetničkog zatvora u kaznenom pravu prema maloljetnim počiniteljima u pravilu težih kaznenih djela. Pravni okvir i sustav tih pravila dan je prema pozitivnom krivičnom zakonodavstvu, međunarodnim standardima i načelima te pravnoj praksi visokih kaznenih sudova. Rad sadrži i kritički osvrt na neka zakonska rješenja u tom području te prijedloge de lege ferenda