Search

U današnje vrijeme znanstvenici i stručnjaci istražuju prirodu različitim naprednim tehnologijama pomoću kojih nam otkrivaju i približavaju dosad nepoznato. Ova izložba ostvarena je suradnjom Javne ustanove Rezervat Lokrum i Tehničkog muzeja Nikola Tesla s ciljem približavanja svijeta šišmiša i tehnologija koje se koriste za njihovo istraživanje. Otok Lokrum zaštićen je kao poseban rezervat šumske vegetacije prije više od 70 godina zbog jedinstvene šume česvine koju nastanjuju brojne vrste. Putopisci i istraživači posjećivali su Lokrum i bilježili nalaze vrsta. Ipak, podatci o šišmišima bili su skromni sve do 2016. godine kad su istraživači iz Hrvatske i Velike Britanije započeli zajednička istraživanja. Otkrili su ukupno 11 vrsta šišmiša što je velik broj za tako mali otok. Lokrum je izuzetno važno stanište za kolonije dviju vrsta šišmiša — Kolombatovićevog dugoušana i malog potkovnjaka. Istraživanja šišmiša na Lokrumu suvremenim tehnologijama kao što su primjena bat detektora i telemetrije na izložbi su prikazana filmom, pri čemu se čuje i glasanje šišmiša snimljeno pomoću bat detektora. Izložba je postavljena u prostoru Benediktinskog samostana na Lokrumu.

Sustavno prikupljanje faune Sjevernog Velebita prvi je započeo godine 1901. Franjo Dobijaš (M. Padewieth), entomolog i trgovac prirodninama iz Senja. Njegov nalaz tada još nepoznate gušterice u Štirovači potakao je niz stranih i domaćih znanstvenika da započnu istraživanja na Velebitu. Istaknuli bismo: austrijsku ekspediciju (O. Wettstein, 1926) koju je sponzorirao grof Liechtenstein, istraživanja gmazova na potezu Jablanac – Alan N. Mršića (SAZU, 1971-1978), istraživanja sitnih sisavaca B. Đulić i N. Tvrtkovića (Krasno – Apatišanska duliba – Vučjak, PMF Zagreb, 1974), visinski transekt Donja Klada – Vučjak s lovnim posudama za sitne sisavce, te opažanjima gmazova i vodozemaca (HPM, 1976-1985), istraživanja velebitske gušterice N. De Luca (PMF Zagreb, 1985-1987), te istraživanja terestričke faune pretplaninske bukove šume lovnim posudama na Velikom Zavižanu (HPM, M. Vuković, 1995-1996). U prikupljanju podataka značajno je pomogla porodica Drage Vukušića iz Gornje Klade. Uz područje Nacionalnog parka su tipski lokaliteti s kojih je opisana velebitska gušterica Iberolacerta horvathi, te ilirski voluharić Microtus liechtensteini, endemične vrste zapadnih Dinarida i jugoistočnih Alpa. Sličnog rasprostranjenja je i reliktna gušterica Zootoca carniolica, a Sj. Velebit je najzapadnije područje rasprostranjenja ugroženog reliktnog voluhara Dinaromys longipedis. Kod istraživanih skupina su dosad poznati uglavnom samo faunistički sastav i visinska rasprostranjenost, ali je prostorna istraženost nedovoljna kao i poznavanje genetike i ekologije značajnijih vrsta. Posebno nedostaju podaci za procjene brojnosti i ostali elementi potrebni za procjene ugroženosti. Ukupno16 vrsta (zelena krastača, šest gušterica, šest zmija i tri sisavca) je na listama Europske Direktive o staništima. Preporučit će se vrste za istraživanja i praćenje stanja.

Obzirom na malu efektivnu veličinu populacije, prisutnost parenja u srodstvu te male brojnosti potrebno je u sljedećih nekoliko godina dodati nove jedinke u dinarsku populaciju risa u suradnji sa susjednim državama kako bi se osigurao opstanak populacije.

Javna ustanova Nacionalnog parka Krka objavila je knjigu monografskog tipa Tajne podzemlja. Osnovu knjige čine speleološki i biospeleološki aspekti špilja i jama područja Parka i bliže okolice. Osim toga, dan je pregled geografskih, geoloških i hidrogeoloških obilježja područja, povijesti istraživanja te pregled arheozooloških i arheoloških nalaza iz dvije špilje. Veći dio teksta i fotografija rezultat je desetljeća terenskih istraživanja brojnih speleoloških društava, prvenstveno SO HPK Sv. Mihovila što se tiče speleologije te HBSD-a što se tiče biospeleologije. Speleološki objekti i špiljska fauna predstavljeni su osnovnim tekstualnim podacima i fotografijama, a objavljeni su i nacrti svih 80 obrađenih objekata.

Ulazi u duboke jame Hrvatske nalaze se na visokim nadmorskim visinama od preko 1000 m. Prosječne godišnje temperature tih područja vrlo su niske, jednako kao i temperature u gornjim dijelovima speleoloških objekata, a sami objekti često su puni snijega i leda. Takvi uvjeti staništa ne odgovaraju većini podzemnih vrsta. Temperatura uglavnom raste s povećanjem dubine, kao i količina vode, pa je stoga najzanimljivija fauna pronađena na većim dubinama. Prilikom biospeleoloških istraživanja sifona na dnu Lukina jama-Trojama sustava pronađena je izuzetno interesantna populacija spužvi (Porifera). U sifonu je primijećena špiljska kozica (Decapoda), koja najvjerojatnije pripada rodu Troglocaris, a pronađena je i populacija dinarskog špiljskog školjkaša Congeria kusceri (Bivalvia). U dubokim jamama Hrvatske, prema preliminarnim DNA analizama, osim velebitske pijavice Croatobranchus mestrovi žive i druge vrste pijavica (Hirudinea). U Lubuškoj jami 2009. godine iz jezera s dna (-508m) sakupljeno je par primjerka te se najvjerojatnije radi o novoj vrsti. Ulaz u Lubušku jamu nalazi se svega 500-tinjak metara zračne linije od ulaza Lukine jame što znači da na vrlo malom području najvjerojatnije žive dvije vrste podzemnih pijavica. Od grinja (Acari) u jamskom sustavu Velebita utvrđeni su troglomorfni predstavnici rodova Rhagidia i Nicoletiella, vjerojatno nove svojte za znanost. Od lažipauka (Opiliones), u jamskom sustavu Lukina jama-Trojama te jamskom sustavu Velebita nađene su nove svojte špiljskih kapljičavaca iz roda Cyphophthalmus, i lažipauci iz roda Hadzinia, srodni vrsti H. karamani. Od pauka (Araneae), najzanimljiviji su nalazi iz porodice šesterookaca (Dysderidae), za jamu Meduzu i jamski sustav Velebita koji predstavljaju najvjerojatnije novi špiljski rod, a u Slovačkoj jami proneđena je ženka iz roda Stalita. Od lažištipavaca (Pseudoscorpiones), u Slovačkoj jami nađena je vrsta Neobisium svetovidi, dok je u jami Olimp uz ovu, nađena i vrsta N. stygium. Od kopnenih jednakonožnih rakova (Isopoda) učestala je nova vrsta roda Alpioniscus, poznata iz desetak jama na sjevernom Velebitu. Najznačajniji je nalaz iz Lukine jame - Trojame te je riječ o novom rodu iz porodice Trichoniscidae. Dvojenoge (Diplopoda) dubokih jama Velebita uglavnom su zastupljene s troglobiontnom i endemičnom vrstom Haasia stenopodium. Od faune striga (Chilopoda) zabilježen je samo jedan nalaz, u jamskom sustavu Lukina jama – Trojama. Radi se o juvenilnom pripadniku reda Geophilomorpha kod koje je izražena troglomorfnost, te je vjerojatno nova svojta. Iz skupine skokuna (Collembola) pronađene su čak četiri nove svojti za znanost: Disparrhopalites sp. nov., Parisotoma sp. nov Tritomurus sp. nov. te novi rod iz porodice Isotomidae. Posebni značaj dubokih jama je pojava zone higropetrika kao staništa. U tom miljeu obitavaju vrste špiljskih kornjaša iz porodice Cholevidae koji imaju posebno prilagođenim usnim aparatom za traženje hrane u tankom filmu vode i vlažnim dijelovima jamskih zidova. Na Sj. Velebitu zastupljeni s vrstom Velebitodromus smidai, opisana iz Slovačke jame, a nađena još i u Lukinoj jami i jami Velebita. Druga vrsta špiljskog higropetrika je Croatodirus casalei, koja je jedino do sada nađena u Slovačkoj jami. Od faune šišmiša (Chiroptera) u Lukinoj jami – Trojami je na dubini od 980 m sa očuvanog cijelog kostura sakupljena čitava lubanja oštrouhog šišmiša, Myotis bylthii. Ista vrsta zabilježena je i u Slovačkoj jami u kojoj je potvrđena i prisutnost velikog šišmiša Myotis myotis. Veliki broj novih svojti za znanost ukazuje na gotovo potpunu neistraženost staništa dubokih jama. Taksonomske analize i opisi pojedinih svojti su u tijeku, često u suradnji s inozemnim stručnjacima.

Na području NP «Krka» razvijen je velik broj podzemnih krških fenomena, špilja i jama. Većina speleoloških objekata koji se nalaze neposredno uz rijeku Krku sadržava akumulacije vode, hidrološki je aktivna i vezana uz hidrološki režim rijeke. U njima obitavaju kopnena, troglobiontna, i vodena, stigobiontna, špiljska fauna. Biospeleološka istraživanja područja NP «Krka» započinju relativno kasno, šezdesetih godina 20. stoljeća. Nekoliko speleoloških objekata predstavljaju tipska nalazišta predstavnika špiljske faune. Tako je iz Špilje kod mlina na Miljacki (Miljacka IV) opisana podvrsta vodenbabure Monolistra pretneri spinulosa, a iz krškog izvora na području Skradinskog buka rod stigobiontnog pužića Dalmatella s tipskom vrstom D. sketi. Iz istog izvora opisana je još jedna vrsta stigobiontnog pužića – Lanzaia skradinensis. Druga vrsta roda Dalmatella, D. miljackae, navedena za Špilju kod mlina na Miljacki nikada nije opisana. Novijom analizom utvrđeno je da nema osnove za opis nove vrste, već da se radi o poznatoj vrsti D. sketi. Objekti sa stalnim akumulacijama vode posebno su značajni kao stanište čovječje ribice (Proteus anguinus), a u Jami nasuprot Torka utvrđena je kolonija špiljskog cjevaša marifugije (Marifugia cavatica). U nekim objektima utvrđena je bogata fauna šišmiša (Chiroptera), a u špilji Miljacka II ističe se kolonija dugonogog šišmiša (Myotis capaccinii) s više od 6 000 jedinki. Sustavna biospeleološka istraživanja područja NP «Krka» započinju početkom 2005. godine suradnjom Javne ustanove «Nacionalni park Krka» i Hrvatskog biospeleološkog društva. Uz osnovna biospeleološka istraživanja, provode se fotografsko i video snimanje podzemnih staništa i špiljske faune. Ovim istraživanjem utvrđena je bogata kopnena i vodena špiljska fauna, osobito predstavnici puževa (Gastropoda), jednakonožnih rakova (Isopoda), lažištipavaca (Pseudoscorpiones), pauka (Araneae) i kornjaša (Coleoptera). Uz nove predstavnike špiljske faune za područje NP «Krka», utvrđene su, najvjerojatnije, nove svojte za znanost.

Uz uvod o raznolikosti, endemičnosti i stupnju ugroženosti sisavaca Hrvatske, područjima vrijednim posebne zaštite i postupku procjene ugroženosti, redom je pregledno obrađeno (autorska poglavlja) 8 izumrlih vrsta, 15 ugroženih vrsta uz jednu otočnu populaciju, te 18 potencijalno ugroženih. Knjiga donosi dosta novih znanstvenih podataka, a po prvi puta i točnije karte rasprostranjenja. Na kraju je i popis vrsta sisavaca zabilježenih u Hrvatskoj.

Dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) jedan je od sedam najugroženijih europskih vrsta šišmiša, a o biologiji vrste ima malo podataka. Jedna od najvećih poznatih porodiljskih kolonija ove vrste nalazi se u spilji Miljacka II, u Nacionalnom parku Krka. Temelj za ekološko istraživanje bilo koje vrste šišmiša podreda Microchiroptera predstavlja poznavanje akustične ekologije i letne morfologije. Snimanje eholokacije ove vrste provedeno je u srpnju 2000. godine. Eholokacija je snimana prilikom izlaska šišmiša iz spilje Miljacka II u noćni lov, prilikom leta kroz gustu vegetaciju, prilikom hranjenja nad rijekom Krkom te prilikom ispuštanja šišmiša iz ruku. Analizirane su četiri spektralne i tri temporalne veličine po zvučnom signalu snimljenom u navedenim situacijama. Ocrtana su krila životinja uhvaćenih u spilji Miljacka II od svibnja do listopada 2000. godine, od čega je obrađeno ukupno 130 jedinki za određivanje načina leta i teoretskih brzina leta. U ovom radu: 1) opisujem i uspoređujem eholokacijske zvučne signale vrste M. capaccinii u različitom tipu akustičnog staništa i različitim ekološkim situacijama te ih uspoređujem s literaturnim podacima za europske vrste šišmiša slične ekologije – vrste M. daubentonii i M. dasycneme 2) opisujem teoretski način leta ove vrste prema letnoj morfologiji vrste 3) raspravljam značaj rezultata za zaštitu ove visoko ugrožene vrste.

Opisane su razlike u načinu hibernacije velikog i južnog topira obzirom na lokaciju u spilji Veternici, brojnost jedinki u koloniji te izgled kolonije. Izmjereni su mikroklimatski parametri (temperatura i relativna vlaga) kontinuirano i uz same šišmiše tijekom zime 1995/96. godinu.