Search

Učinci mentalnog zdravlja na subjektivnu kvalitetu života dobro su potvrđeni u literaturi, a dosadašnja istraživanja konzistentno pokazuju da na mentalno zdravlje utječu različiti čimbenici, poput bioloških, razvojnih i socijalnih. No, unatoč dosadašnjim spoznajama, zanimanje istraživača za rizične faktore mentalnog zdravlja ne jenjava. Oni se sve više ispituju i u radnom okruženju, gdje je jedan od najvažnijih psihosocijalnih čimbenika koji predviđaju mentalno zdravlje i kvalitetu života organizacijska pravednost. Ona se odnosi na ukupni doživljaj zaposlenika o tome koliko je pravedno tretiran na radnom mjestu. U posljednje vrijeme istraživači razlikuju izvore pravednosti, među kojima se ističu nadređeni i suradnici. Istraživanja potvrđuju da pravednost nadređenih i suradnika utječe na mentalno zdravlje zaposlenika te na kvalitetu njihova života. Slično kao i u radnom okruženju, iako još uvijek rijetka, istraživanja u akademskom kontekstu potvrđuju navedene učinke pravednosti. Naime, psihička dobrobit studenata (kao i zaposlenika), pod utjecajem je pravednosti nastavnika (nadređenih) i pravednosti kolega na studiju (suradnika). Cilj je ovog istraživanja bio ispitati medijacijski utjecaj mentalnog zdravlja na odnos pravednog tretmana od strane nastavnika i suradnika te zadovoljstva kvalitetom života studenata. Istraživanje je provedeno na 477 studenata Sveučilišta u Rijeci i Osijeku. Sudionici su ispunili online upitnik o doživljaju pravednosti na studiju, prisutnosti kliničkih simptoma anksioznosti i depresivnosti te zadovoljstva kvalitetom života. Rezultati su pokazali da su cjelokupni pravedan tretman od strane nastavnika i interpersonalno pravedan tretman od strane kolega direktno povezani s većim zadovoljstvom kvalitetom života studenata. Nadalje, pravedan tretman od strane nastavnika i kolega pokazao se povezanim s manje simptoma anksioznosti i depresivnosti, što je indirektno opet povezano s većim zadovoljstvom kvalitetom života. Ovi nalazi ukazuju na važnost pravednosti na studiju. Pravedni kriteriji i postupci ocjenjivanja, uljudan način ophođenja te uvažavanje studenata od strane nastavnika utječe na njihovo mentalno zdravlje i na kvalitetu njihova života. Stoga bi bilo poželjno da nastavnici budu svjesni posljedica nepravednog odnosa prema studentima, kao i svoje uloge u poticanju pravedne interakcije među studentima.

Organizacijska se pravednost definira kao percepcija zaposlenika o stupnju u kojem su tretirani pravedno od strane drugih. Zaposlenici su u mogućnosti razlikovati različite vrste pravednosti: pravednost postupaka u donošenju odluka (proceduralna pravednost), pravednost raspodjele ishoda (distributivna pravednost) te pravednost u interakciji (interpersonalna pravednost). Istraživanja pokazuju da organizacijska pravednost utječe na zadovoljstvo i kvalitetu na radnome mjestu. Organizacijska se pravednost može preslikati na akademski kontekst, gdje se govori o pravednosti na studiju. Kao i u organizacijama, studenti doživljavaju pravedan tretman od strane različitih izvora, točnije proceduralno, distributivno i interpersonalno (ne)pravedan tretman od strane profesora te interpersonalno (ne)pravedan tretman od strane suradnika. Istraživanja u području pravednosti na studiju tek su u svojim začecima. Studija provedena na hrvatskim studentima pokazala je da nepravedan tretman utječe na mentalno zdravlje i na zadovoljstvo kvalitetom života mladih. No, unatoč rastućem broju istraživanja, izostaju kulturalne usporedbe doživljaja pravednosti. Upravo je cilj ovog istraživanja ispitati kulturalne razlike u doživljaju pravednosti i kvaliteti života studenata, te provjeriti je li utjecaj pravednog tretmana na kvalitetu života kulturalno univerzalan. U istraživanju je sudjelovalo 1033 ispitanika, odnosno 479 studenata iz Hrvatske, 167 studenata iz Srbije, 196 studenata iz Indije, te 160 studenata iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Jednosmjernim analizama varijance utvrđeno je da postoje razlike između zemalja u doživljaju proceduralne, distributivne i interpersonalne pravednosti nastavnika, interpersonalne pravednosti suradnika te zadovoljstva kvalitetom života. Doživljaj proceduralne i distributivne pravednosti nastavnika najveći je u Hrvatskoj u odnosu na ostale zemlje. Doživljaj interpersonalne pravednosti nastavnika najveći je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Doživljaj interpersonalne pravednosti suradnika najveći je u Hrvatskoj te Srbiji, dok je zadovoljstvo kvalitetom života najveće u Srbiji i Hrvatskoj. U svim zemljama interpersonalno pravedan tretman od strane suradnika pokazao se značajnim prediktorom zadovoljstva kvalitetom života. No, samo je među hrvatskim studentima ukupan pravedan tretman od strane nastavnika značajan prediktor zadovoljstva kvalitetom života. Raspravlja se o mogućim kontekstualnim faktorima koji utječu na doživljaj pravednosti i kvalitetu života.

1885.g. neurolog G. de la Tourette opisao je sindrom s višestrukim motoričkim tikovima i barem jednim vokalnim tikom. Početak poremećaja je u djetinjstvu/adolescenciji, uobičajena je pojava motoričkih prije vokalnih tikova. Biokemijske, slikovne, neurofiziološke i genetičke studije potvrđuju da se radi o razvojnom poremećaju s nasljednom komponentom, a razni okolinski i psihogeni faktori također su potvrđeni kao bitni u nastanku smetnji. Smatra se da je u podlozi poremećaj dopaminergičkog sustava, uz povoljan odgovor na antagoniste dopamina-tipične antipsihotike, naročito haloperidol. Relativno rijetki pacijenti sa smetnjama u vidu Tourette sy. su „predmet“ interdisciplinarnog liječenja neurologa i psihijatara, a u razmatranje diferencijalno-dijagnostički dolaze u obzir brojni neurološki i psihijatrijski poremećaji. Rad će prikazati 27-godišnju pacijenticu kod koje se kombinirani tikovi javljaju nakon smrti oca. Pacijentica je s ocem imala vrlo blizak odnos, s njim se identificirala u izboru zvanja i obrazaca ponašanja, otac je bio „stup obitelji“. Brojne tjelesne pritužbe u početku doimaju konverzivne naravi, no u tijeku bolesti sve jasniji postaju motorički tikovi, uz vrlo dojmljiv, prodoran vokalni tik poput krika–„krika za ocem“. Kliničkom slikom dominiraju kombinirani tikovi uz niz somatizacija. Obzirom da učinjena tjelesna/neurološka obrada nije pokazala organski supstrat, a pacijentica je dobro reagirala na haloperidol, postavljena je dijagnoza Tourette sy.

Uvod: Bolesnik (52 god), zaprimljen je na Kliniku za psihijatriju KBC Rijeka pod kliničkom slikom manije. Do sada liječen hospitalno u jednom navratu, 1985. godine. Uvidom u medicinsku dokumentaciju vidljivo je da se pacijent liječi pod dg F 25, uz većim dijelom prisutno depresivno no ponekad i hipomano raspoloženje. Tijekom niza godina, u ambulantnim je kontrolama psihijatra uglavnom redovit, kao i u uzimanju medikacije. Nekoliko mjeseci pred sadašnji prijem propisanu terapiju nije uzimao redovito, te je gotovo svakodnevno konzumirao alkohol. Heteroanamnestički se saznaje da je pacijent povišenog raspoloženja, slabo spava, razdražljiv je i svadljiv. Rasprava: Kod prijema se notira da je bolesnik nesuvisao u kontaktu, maničan, psihomotorno do pred agitaciju. Tijekom prvih nekoliko dana liječenja na Klinici, bolesnik je dobivao parenteralnu terapiju (haloperidol, promazin, diazepam). Cijelo vrijeme je bez suvislog kontakta, hiperaktivan i nereguliranog sna. Četvrtog dana liječenja dolazi do kvalitativne promjene svijesti, pacijent postaje smeten, pod uplivom slušnih halucinacija, evidentna je vremenska i mjesna dezorjentacija. Povremeno je agitiran, i u tim epizodama bolesnik inzistira na odlasku s odjela. Zbog navedenog, povremeno su bile potrebne i mjere fizičkog sputavanja. Navedena simptomatika prisutna je kroz gotovo tjedan dana a potom dolazi do djelomične stabilizacije psihičkog stanja. U bolesnika je prisutna parijalna amnezija za opisani period no psihomotorno je adekvatniji, bez halucinatornih doživljavanja. Istovremeno sa stabilizacijom psihičkog, dolazi do deterioracije tjelesnog stanja, bolesnik postaje usporen i nesiguran u hodu, koljena prilikom hodanja drži u izraženoj semifleksiji, hipomimičan je i oleozan. U bolesnika je također prisutan febrilitet uz tahikardiju, nespecifičnu grudnu bol i tuženje na zaduhu. Učinjena je tjelesna obrada, lab. nalazi, EKG, te nakon pregleda interniste, zbog sumnje na plućnu tromboemboliju i scintigrafija pluća. Isključi se dg pulmonalne tromboembolije a zbog otežanih kretnji pregledan je od strane neurologa i fizijatra. Neurolog postavlja dijagnozu jatrogenog parkinsonizma, te se iz terapije isključe antipsihotik i anksiolitik, a uvede se antiparkinsonik čija se doza postepeno titrira. Kroz nekoliko dana dolazi do poboljšanja stanja bolesnika, u vidu adekvatnijeg hoda, manje prisutnog rigora, naglašenije mimike lica. S obzirom na navedeni klinički tijek, promišljanja idu u smjeru svrstavanja opisanih simptoma u nekoliko dijagnostičkih kategorija poput delirija, malignog neuroloeptičkog sindroma (MNS) ili nuspojave psihotropnih lijekova. U ovom slučaju ako govorimo o deliriju, a s obzirom na njegovu moguću različitu etiologiju, dolazimo do pitanja radi li se alkoholnom deliriju, delirantnoj maniji ili deliriju kao početku ekstrapiramidalnog sindroma. S druge strane, iako su bitna dijagnostička obilježja MNS bila prisutna u našeg bolesnika, ona nisu bila izražena u tolikoj mjeri da bi se zadovoljio kriterij za postavljanje dijagnoze. Gledajući iz perspektive moguće nuspojave psihotropnih lijekova onda navedene simptome možemo promatrati u vidu ranog ekstrapiramidnog sindroma, ili pak centranog antikolinergičkog učinka. Zaključno: slijedom rečenog, dolazimo do zaključka kako je ponekad vrlo teško određenu kliničku sliku svesti i kategorizirati u jedan dijagnostički okvir. Različiti sindromi imaju preklapajuće simptome, dok s druge strane nuspojave psihotropnih lijekova ponekad mogu dati kliničku sliku određenih psihijatrijskih poremećaja.

G. Rubeša, L. Gudelj, R. Knez KBC Rijeka, Klinika za psihijatriju, Rijeka, Hrvatska G. Rubesa: 051 658 326 ; rubesa@medri.hr Povišena tjelesna temperatura može biti uključena u brojna psihotična stanja, maligni neuroleptički sindrom ali i u ekscitirani delirantni sindrom. Cilj: Prikaz bolesnika koji je u našoj kliničkoj praksi stvorio dijagnostičku dvojbu oko simptoma povišene tjelesne temperature. Bolesnik star 23 godine liječi se unazad tri godine pod dijagnozom Paranoidne shizofrenije. Bolest je započela naglo trećeg dana febriliteta promjenama u ponašanju koja su opisana kao hiperaktivnost, nesanica, disociran govor, halucinacije i povišena tjelesna temperatura, uz produktivni kašalj. Ubrzo dolazi do zamućene svijesti, oznojenosti, crvenila u licu, nesuradljivosti uz intezivne slušne halucinacije. Isključen je tjelesni uzrok povišene tjelesne temperature, a po primjeni antipsihotične terapije došlo je do smirivanja psihoticizma. Bolesnik je liječen ukupno šest puta hospitalno. U svim hospitalizacijama se notira porast tjelesne temperature ili taktilna hipertermija, te pogoršanje psihičkog stanja koje se opisuje kao poremećena svijest, dezorjentiranost, psihomotorna agitiranost ili zakočenost, disociranost govora, prisustvo halucinacija, ubrzano disanje, privučenost ogledalima, stalna potreba za razodjevanjem, oznojenost i visok tlak. U niti jednoj hospitalizaciji tjelesna obrada nije notirala tjelesni uzrok povišene temperature. Kako su brojni istovjetni simptomi psihoze, malignog neuroleptičkog sindroma i ekscitiranog delirantnog stanja, kod ovog bolesnika stalna prisutnost povišene tjelesne temperature ili barem taktilna hipertermije u tijeku psihotičnosti ipak opravdava razmišljanje da se kod bolesnika radi o razvoju jedinstvenog sindroma ekscitiranog delirja.

Uvod: Sumanuti sindromi pogrešnog prepoznavanja (SSPP) specifična su skupina psihopatoloških simptoma koji se u rijeđim slučajevima javljaju izolirano a češće kao dio psihopatologije u sklopu drugih psihijatrijskih poremećaja bilo organskog ili endogenog porijekla. Među SSPP nalaze se i Capgrasov sindrom te Mignon deluzija čija obilježja nalazimo u kliničkoj slici naše bolesnice. Capgrasov sindrom označava da bolesnik/ca pogrešno identificira poznate bliske osobe, tvrdi da su znanci zamjenjeni dvojnikom (varalicom) koji je ušao u tijelo poznate, bliske osobe i zato joj samo fizički nalikuje. U Mignon deluziji bolesnik/ca vjeruje da njezini roditelji to nisu, već da su roditelji neki drugi i to višeg staležnog porijekla. Cilj: Prikazati tijek bolesti i kliničku sliku u kronične shizofrene bolesnice, koja je tijekom dugogodišnjeg liječenja razvila simptome sumanutih sindroma pogrešnog prepoznavanja ; Capgrasov sindrom i Mignon deluziju. Metoda: Bolesnica (72 god.) zaprimljena je na Kliniku uslijed pogoršanja psihičkog stanja iz kruga paranoidnog shizofrenog procesa. Prilikom prijema u psihičkom statusu dominira vremenski površnija orijentacija, ubrzano mišljenje po formi, no u sadržaju uz paranoidne ideje iznosi sljedeće: "Ovo u pratnji nije moj muž, već čovjek koji me uslužuje. Znam da povremeno nosi masku mog muža, tako da izgleda kao on, no moj je muž u Americi, a sinovi u Kini." Aktualno opisani simptomi odgovarali bi postojanju SSPP odnosno Capgrasova sindroma - pogrešnog identificiranja poznate, bliske osobe, tzv. hipoidentifikacija ili "iluzija negativnog dvojnika". Uvidom u raniju medicinsku dokumentaciju, pronalazi se da je u prijašnjim hospitalizacijama bolesnica iznosila razmišljanja koja odgovaraju SSPP tipa Mignon deluzije te afirmirala kako njeni roditelji nisu njeni, te da je ona potomak plemenite obitelji. Dugogodišnjom kliničkom slikom dominiraju paranoidne ideje, uz stalno prisutan osjećaj straha. Interesantno je da se tijekom godina, prema iznošenju bolesnice, mijenjaju osobe koje joj žele nauditi, iako u realitetu, te su osobe ustvari iste. Također je vidljivo da se u bolesnice mjenja odnos prema suprugu koji je bio središnji lik njenog paranoidnog kruga odnosno dominantna osoba koja ju je htjela otrovati i ukloniti. Iz medicinske dokumentacije vidljivo je kako tijekom jedne od ranijih hospitalizacija bolesnica navodi da je suprug umro, iako ta činjenica nije odgovarala realitetu. Tijekom duljeg vremenskog perioda liječenja, muž postaje stranac odnosno netko drugi, koji se povremeno maskira u njenog supruga, tako da izgleda kao on, iako bolesnica govori kako zna da je pravi suprug u Americi i ne osjeća ga kao prijetnju. Također je notirano da u određenom trenutku tijekom ranijih boravaka, prestaje prepoznavati sinove kao svoje. Znakovito je da su navedeni simptomi SSPP usljedili nakon lakše ozljede glave ali je bolesnica tada odbila dodatnu dijagnostičku obradu. Zaključak: U sklopu dugogodišnje psihopatologije u bolesnice su tijekom duljeg vremenskog perioda zabilježeni simptomi koji bi odgovarali sumanutim sindromima pogrešnog prepoznavanja. Uočena dinamika promjene simptoma upućuje na važnost daljnje obrade kako bi se utvrdilo nije li možda navedenim sindromima prethodila organska lezija u bolesnice, koja je vrlo često u podlozi istih.

Uvod: upalna bolest crijeva (IBD) i celijakija pripadaju kroničnim bolestima gastrointestinalnog (GI) sustava no razlikuju se prema etiologiji, tijeku bolesti, komplikacijama i liječenju. Dok za IBD etiologija nije u potpunosti razjašnjena, za celijakiju se smatra da ima genetsku podlogu. Cilj istraživanja: ispitati razlike u obiteljskoj kohezivnosti i prilagodljivosti te privrženosti između roditelja djece s IBD i celijakije te roditelja zdrave djece. Odrediti kvalitetu života (KŽ) roditelja te utjecaj rizičnih i zaštitnih faktora na nju, a prema modelu Wallandera i Varnija. Ispitanici i metode: 55 roditelja djece s IBD ; 49 roditelja djece s celijakijom te 53 roditelja zdrave djece, ispunili su upitnik demografskih podataka ; upitnik o utjecaju zdravstvenog stanja djeteta na obitelj ; upitnik obiteljske kohezivnosti i prilagodljivosti ; Inventar iskustva u bliskim vezama ; izvješće roditelja o kvaliteti života djeteta te upitnik kvalitete života (WHOQOL-BREF). Rezultati: obitelji djece s kroničnim bolestima GI sustava manje su prilagodljive u odnosu na one zdrave djece, dok razlike u kohezivnosti i stilovima privrženosti nisu značajne. Roditelji se ne razlikuju u ukupnoj KŽ, međutim roditelji djece s IBD imaju lošiju kvalitetu tjelesnog zdravlja u odnosu na roditelje zdrave djece ; te nižu razinu psihološkog funkcioniranja u odnosu na roditelje zdrave djece i one s celijakijom. U roditelja djece s kroničnim bolestima GI sustava manji utjecaj koji bolest djeteta ima na roditelje predviđa bolju prilagodbu roditelja. U roditelja djece s IBD sigurna privrženost također predviđa bolju prilagodbu roditelja. Zaključak: roditelji djece s kroničnim bolestima GI sustava, posebice IBD, imaju narušenu kvalitetu života ponajviše u domenama tjelesnog i psihološkog funkcioniranja. Stoga je opravdano njihovo uključivanje u psihosocijalne programe u cilju poboljšanja kvalitete života roditelja.

Depresija je poremećaj koji je u porastu u općoj populaciji. Uzroci nastanka su različiti, međutim stil života i stres svakako mogu doprinijeti porastu obolijevanja. Potrošnja antidepresiva pokazuje trend rasta u ekonomski razvijenim zemljama. Osim antidepresiva u liječenju depresije mogu se kombinirati i drugi psihofarmaci. Ovisno o težini poremećaja, odnosno sa pojavljivanjem psihotičnih simptoma, u liječenje se mogu uvesti i antipsihotici, od kojih atipični antipsihotici imaju prednost u liječenju. U ovom radu prikazat ćemo tijek liječenja bolesnice koja se liječi radi psihotične depresije zbog koje je tretirana i antipsihoticima (olanzapin, ziprazidon). Na svaki primijenjeni antipsihotik bolesnica je razvila nuspojave, koje su produžile liječenje i utjecale na njegov tijek.

Celijakija je upalna bolest tankog crijeva nastala zbog genetske preosjetljivosti osoba na gluten. Uz somatske kliničke manifestacije, u djece se često javljaju i emocionalne poteškoće uz značajno smanjenje kvalitete života. Osnova liječenja celijakije je doživotno provođenje dijete bez glutena. Pridržavanje dijetalnog režima rezultira povlačenjem kliničkih znakova i simptoma bolesti, te poboljšanjem kvalitete života oboljele djece. Suradljivost se, u potpunom pridržavanju bezglutenske dijete, nedovoljno postiže, a može biti povezana s brojnim psihosocijalnim i ekonomskim čimbenicima. U liječenju djeteta oboljelog od celijakije važnu ulogu imaju roditelji, stoga je podršku potrebno pružiti cijeloj obitelji., Celiac disease is an inflammatory disease of the small intestine caused by a genetic sensitivity to gluten. Along with somatic clinical manifestations, emotional difficulties are also common and are followed by significant reduce in quality of life. The basis of treatment is a lifelong gluten-free diet. Adherence to the diet regime results in the withdrawal of clinical signs and symptoms of the disease and improves the quality of life of ill children. In the treatment of children suffering from celiac disease the parents have an important role, so it is necessary to provide a support to the entire family.

Samoozlijeđivanje označava napade koji su usmjereni prema vlastitom tijelu.najčešće se radi o rezanju površine tijela-kože.Napad na sebe predtsavlja pokušaj suočavanja koji paradoksalno donosi olakšanje i osjećaj da osoba postoji kroz izazivanje tjelesne boli.Ono se tipično javlja u adolescenciji, češće kod djevojaka u dobi između 15 i 21 godinu.Tijekom jednog mjeseca pet adolescenata između 15 i 16 godina hospitalizirano je na našem odjelu zbog različitih psihičkih smetnji tijekom odrastanja.Svi su u anamnezi imali povijest samoozlijeđivanja.Iako su na različite načine opisivali čin napada na sebe zajedničko obilježje njihovih napada na vlastito tijelo bilo je pokušaj izlaženja na kraj sa anksioznosšću ili odbijanjem.Takav zapisna koži u sebi nosi poruku čije skriveno značenje trebamo razumjetikako bi adolescentima pomogli da parakdosalne radnje samoozlijeđivanja prevedu u verbačlnesimbole-riječi, čime razgovor o osjećajima postaje nadomestak za ranija razorna ponašanja.

Cilj: Kronična upalna bolest crijeva (KUBC) spada među najteže kronične bolesti dječje i adolescentne dobi. KUBC je zajednički naziv za Crohnovu bolest (CB), ulcerozni kolitis (UK) i nediferencirani kolitis. Točan uzrok nije poznat, ali se smatra da su u nastanak kronične upalne crijevne reakcije uključeni i funkcionalno integrirani utjecaji okoline, bolesnikovo genetsko nasljeđe, bolesnikova crijevna mikrobiološka flora te imunološki sustav. Obilježena nepredvidljivim egzarcebacijama neujednačene jačine, bolest se najčešće manifestira probavnim smetnjama, ali nisu rijetke ni izvancrijevne tegobe. Izvancrijevne smetnje puno su izrazitije u CB. Psihičke smetnje u te su djece brojne, a učestalije su u aktivnim fazama bolesti. Prikaz slučaja: U prikazu je opisan dječak obolio od ulceroznog kolitisa s pridruženim psihičkim smetnjama. Osobita pažnja posvećena je obiteljskim odnosima. Rasprava: Iako su psihološki i tjelesni čimbenici povezani, prihvaćenije je mišljenje da su psihički poremećaji u KUBC posljedica, a ne uzrok bolesti. Uobičajeno funkcioniranje i kvaliteta života obitelji djece s KUBC mogu biti ozbiljno narušeni. Reakcija obitelji na bolest djeteta ovisi o dobi djeteta, prirodi, težini i prognozi bolesti. Cijela obitelj mora se udruženo suočiti s bolesti te na taj način ostaje zajedno. Otvoreno obiteljsko komuniciranje o simptomima i liječenju KUBC mora biti prilagođeno dobi bolesnika. Time se osnažuje bolesnikova percepcija o mogućnostima savladavanja svakodnevnih problema. Zaključak: Osnova liječenja KUBC mora biti holistički pristup kojim se uvažavaju sve posebnosti djetetova stanja., Aim: Inflammatory bowel diseases are considered to be amongst the most severe chronic diseases in childhood and adolescence. They are marked by unpredictable relaps with uneven intensity. The most recognizable are gastrointestinal disturbances, but extraintestinal ones are numerous as well. It’s not rare that those affected develop psychological disturbances which then can lead to further complications to the diseases course and treatment. Case report: We described a case of a boy with colitis ulcerosa and psychological disturbances. Special attention was paid to relationship with closed family. Discussion: Normal functioning and the quality of life of families with children with IBD can be seriously disturbed. Coping with the disease of the child depends on the child’s age, nature, severity and prognosis of the illness. Both, the individual and the whole family should face the disease united and in that way they remain together. Open family communication about symptoms and treatment of IBD must be adapted to the patient’s age. This reinforces the patient’s perception of the possibilities of overcoming everyday problems. Conclusion: The basis of treating IBD must be a holistic approach that takes into consideration all the specifics of the child’s condition.

U radu je prikazan slučaj bolesnice s poremećajem kompulzivnog kupovanja (PKK). PKK je kronični, progresivni, samopodržavajući i recidivirajući poremećaj klasificiran u grupi poremećaja navika i nagona mada ima sve kliničke odlike "bihevioralne adikcije". Potvrđena je udruženost PKK s visokom stopom psihijatrijskog komorbiditeta. Potvrđena je učinkovitost primjene kombinacije antidepresiva (citalopram) i stabilizatora raspoloženja (lamotrigin). U liječenju je potrebno aktivirati psihosocijalne intervencije te partnersku i obiteljsku terapiju. Značajan doprinos liječenju predstavljalo bi pokretanje Klubova liječenih ovisnika o kupovanju, kao obiteljskih grupa uzajamne pomoći i samopomoći, po uzoru na KLA u Hrvatskoj.

55-godišnja bolesnica, umirovljena, udata, majka troje odrasle djece, živi sa suprugom starim 59 godina, prikrivenim alkoholičarom. Bolesnica se psihijatrijski liječi od 24. godine života. Višekratno je bila hospitalizirana radi bipolarnog afektivnog poremećaja, u međuvremenu bila je uvijek redovita u ambulantnom liječenju i uzimanju psihofarmaka. Zadnja hospitalizacija provedena je prije dvije godine. Od tada se redovito ambulantno kontrolira, a bolest je u stabilnoj remisiji. Unatoč bolesti nije joj oduzeta poslovna sposobnost. Prema svojoj bolesti je kritična. Na zadnji kontrolni pregled dolazi u zakazani termin, navodi da se subjektivno solidno osjeća, međutim navodi da ima nekoliko obiteljskoh problema o kojima spontano producira. Prisutno je stalno nagovaranje supruga da prestane uzimati psihofarmake, koje je on navodno, bez njezina znanja bacio. U daljnjem razgovoru otvoreno progovara o intimnim odnosima sa svojim suprugom koji su vrlo rijetki. Ponekada se "malo" samozadovoljava. Navodi da je njezin suprug slabije seksualno potentan više godina. Nedavno je suprug nabavio pomagalo(bez njezina znanja i dogovora), na upotrebi kojega inzistira. Isto koristi nad bolesnicom, ne bi li postigao minimalno seksualno zadovoljenje. Sve prikazuje poželjnim i prihvatljivim. U situacijama kada se bolesnica opire ili izbjegava, izaziva njegovu agresivnost. Situacija bolesnicu frustrira, izaziva nelagodu, ali je i dovodi u dilemu. Kontinuirana frustracija mogla bi dovesti do relapsa osnovne bolesti. Ako je dužnost i obveza psihijatra štititi interese i psihičko zdravlje bolesnika, da li psihijatar ima pravo intervenirati, na koji način i prema kome intervencija treba biti usmjerena? Da li je ova bolesnica seksualno zlostavljana?

Bolesnica stara 24 godine, tri mjeseca provela je u samostanu vrlo strogog i zatvorenog reda (Karmelićanke), kojega je iznenada napustila. Javila se psihijatru koji dijagnosticira Akutni psihotični poremećaj, radi kojega je bila upućena u bolnicu. Nakon tri tjedna hospitalizacije, otpuštena je uz preporuku nastavka kombinacije psihofarmaka: olanzapin u dozi od 15 mg/dan i sertralin u dozi od 75 mg/dan. Nakon otpusta dolazi na psihijatrijsku kontrolu, preporučena je ista medikacija uz suportivnu terapiju. Postigne se stabilna remisija, ali nakon 6 mjeseci registrira se povišenje tjelesne težine (15 kilograma). Suočena i informirana o nuspojavi psihofarmaka, bolesnica odbija promjenu terapije. U tijeku slijedeće godine bolesnica je učinila prekvalifikaciju i zaposlila se, radi čega je intenzitet suportivne terapije morao biti reduciran (1x mjesečno). Psihičko stanje je i dalje u fazi zadovoljavajuće remisije, ali od početka liječenja (dvije godine) uočen je porast tjelesne težine koji iznosi 25 kilograma. Inzistiranje psihijatra da se uvedu novi psihofarmaci nije urodilo plodom, jer pacijentica odbija sve predloženo. Neminovno pitanje je: Kako dalje?

70-godišnji muškarac, umirovljenik, po prvi puta se javlja psihijatru radi depresije. Razvod braka utjecao je na psihičke promjene. U prošlosti je bio društveno aktivan, u svom okruženju priznat i poznat, rastavu braka doživio je kao vlastiti neuspjeh. Izolira se iz socijalne sredine, ništa ga ne veseli, povremeno je plačan uz nihilističke ideje i poremećaj sna. Do sada je bio tjelesno zdrav, osim hipertonije koja je terapijski regulirana. Nakon prvog psihijatrijskog pregleda dijagnosticira se depresija reaktivne etiologije. Od psihofarmaka se uvede fluvoxamin koji je titriran kroz dva tjedna do stabilne doze od 100 mg navečer. Nakon 4 mjeseca redovite medikacije, pacijent je učinio laboratorijsku analizu krvne slike i uočena je povišena razina glukoze (9, 2 mmol/l) koja od ranije nije bila poznata. Kontrolna analiza pokazala je identične vrijednosti. Jedini potencijalni uzrok hiperglikemije mogao je biti antidepresiv, pa je isti ukinut iz terapije. Nakon tri mjeseca laboratorijski nalazi glukoze bili su unutar referentnih vrijendosti. Druga antidepresivna terapija nije uvedena, jer pacijent nije bio suglasan, pa se provodi intenzivna psihoterapija u intervalima 1x tjedno.

Simptom (grč. symptoma- događaj, slučaj) je svaka nova manifestacija kojom se neka bolest očituje. Simptom je liječniku vodič ka dijagnozi bolesti, a bolesniku je on signal koji upozorava na neko novo stanje (duha ili tijela) ili na bolest. Psihijatrijske bolesti i poremećaji najčešće se prezentiraju skupinom simptoma, od kojih bolesnik vrlo često ne uspijeva odrediti vodeći. Cilj ovog prikaza je ukazati na važnost vodećeg simptoma bolesti na putu k ispravnoj dijagnozi bolesti. Prikazati ćemo 26-godišnju djevojku u koje je unutarnji (intrapsihički) nemir glavni simptom. Bolesnici smo napravili psihijatrijsku obradu koja uključuje psihijatrijski i psihoterapijski intervju, kliničku procjenu psihičkog statusa, EEG, psihologijsko testiranje i strukturirane kliničke intervjue (SKID I i SKID II). Kako se unutarnji nemir kao simptom može pojaviti u nizu psihijatrijskih entiteta, tako može potaknuti diferencijalno dijagnostičku dilemu u svakodnevnoj praksi.

Anksiozni poremećaji često se javljaju u općoj populaciji, a manifestiraju se podražajima vegetativnog sustava. Psihološki čimbenici važni su u nastanku anksioznosti i anksioznih poremećaja, stoga su uz psihofarmake vrlo značajni i drugi oblici liječenja (psihoterapija i socioterapija). Dnevno-bolnički program socioterapijski je program koji u našoj ustanovi traje četiri tjedna, a sastoji se od terapijske zajednice, socioterapije, edukativnih sadržaja, suportivne grupe i tehnika opuštanja. U ovom radu cilj nam je prikazati učestalost anksioznih poremećaja u dnevno-bolničkom programu, pri Zavodu za Socijalnu psihijatriju KBC Rijeka, u vremenskom razdoblju od 2000. do 2010. godine. U navedenom razdoblju uočava se porast učestalosti anksioznih poremećaja.

Znanstvena istraživanja u cilju otkrivanja novih generacija djelotvornih lijekova uobičajena su praksa u medicini, u čemu ne zaostaju niti istraživanja u psihijatriji. Za liječenje kronične duševne bolesti-shizofrenije, koriste se antipsihotici. Antipsihotici nove generacije (atipici) postupno pokazuju svoje prednosti nad starijom generacijom antipsihotika (konvencionalni, tipici), i sve se više primjenjuju u svakodnevnoj praksi. Iako nema razlike u terapijskoj djelotvornosti između navedenih skupina, atipični antipshotici postaju lijek izbora. Izvjestan broj ćena u reproduktivnoj dobi boluje od shizofrenije i drugih mentalnih bolesti koje zahtijevaju liječenje antipsihoticima. Atipični antipsihotici su na tržištu od sredine devedesetih godina, pa su iskustva u primjeni ovih lijekova kod trudnica relativno skromna. U ovom radu prikazati ćemo vlastita iskustva u liječenju trudnice koja je zbog shizofrenije liječena ziprasidonom tijekom čitave trudnoće. Psihotični simptomi za čitav period trudnoće, poroda i postpartalno ostali su u remisiji. Tijek trudnoće bio je uredan sve do poroda, koji je obavljen normalnim putem. U terminu je rođena zdrava beba.

Cilj ovog prikaza je ukazati na opsesivno kompulzivne (prisilne) radnje kao obrane od psihotične dekompenzacije. U radu prikazujemo 22-godišnjeg adolescenta. Prvo dijete u cjelovitoj obitelji, ima deset godina mlađu sestru. Rani psihomotorni razvoj protekao je uredno. Od šeste do 17 godine, na inzistiranje oca, a protiv svoje volje, intenzivno se bavio tenisom. Postizao rezultate, no radi neborbenosti otac mu stalno prigovarao. U 17-oj godini, a nakon svađe s ocem, razbio reket i prestao trenirati. Otac je nastavio igrati tenis i ˝sve inficira tenisitom˝. Osnovnu i srednju školu redovito završio. Upisao pravni fakultet i zaposlio se s ciljem osamostaljenja. Emocionalnu vezu nije ostvario. Insuficijentnih je socijalnih kontakata sa vršnjacima. U dobi od dvadeset godina potražio je pomoć psihijatra, želeći potvrdu da ˝treba mir za učenje˝, sa roditeljima ga nije imao, morao je stalno čistiti. U travnju 2008. godine hospitalizira se radi pogoršanja psihičkog stanja, zbog suicidalnosti. U kliničkoj slici dominiraju prisilne radnje (čitave noći čisti, bacio je svu robu narančaste boje, ˝riješio˝ se hrčka), tenzioniran je, povišenog raspoloženja, nedistanciran i erotiziran.

Problemi s hranjenjem u ranoj dječjoj dobi svojom učestalošću i povezanošću s kasnijim razvojem dugotrajnih poremećaja hranjenja i poremećaja u ponašanju djeteta, te negativnim utjecanjem na interakcije u obitelji svakako zaslužuju pažnju kliničara. Nalazi novijih istraživanja dokazuju da postojeće dijagnostičke klasifikacijeovihporemećajanisudostatnezakliničkupraksuidase različiti oblici odbijanja hrane iskazuju različitim poremećajima hranjenja. U ovom članku prikazani su dijagnostički. kriteriji za tri subtipa poremećaja hranjenja: infantilnu anoreksiju, selektivnu averziju prema hrani i posttraumatski poremećaj hranjenja s ciljem da, sukladno nalazima istraživanja, istaknemo odrednice koje razgraničavanju ove poremećaje hranjenja od manje teških oblika maladaptivnog ponašanja kod hranjenja. Uz kratki prikaz općih preporuka tretmana poremećaja hranjenja naglašeno je da preliminarne studije ukazuju da ova tri poremećaja hranjenja zahtijevaju i posebne pristupe u liječenju što otvara potrebu za daljnja istraživanja evaluacije uspješnosti tretmana.

Rad prikazuje sociodemografske karakteristike bolesnika oboljelih od shizofrenije i slicnih poremecaja (prema DSM-IV dijagnosticke kategorije F20-F25) ukljucenih u periodu 2002-2003. godine u tretman Odjela Socijalne psihijatrije, Klinike za psihijatriju KBCRijeka

Rad prikazje promjene u osjećanju i socijalnom funkcioniranju bolesnice (31) s graničnim poremećajem ličnosti nakon provedene izvanbolničke gestalt psihoterapije.

Iako je unatrag nekoliko godina u Hrvatskoj napravljen veliki pomak u prepoznavanju, edukaciji pa i prevenciji poremećaja prehrane postoje još mnogi problemi i ciljevi koje treba razriješiti kako bi se uspješnije i sistematičnije liječili ovi poremećaji. Broj oboljelih u Hrvatskoj i dalje je visok a liječenje je dugotrajno, nema jasnih rezultata o uspješnosti terapija i izlječenja. Nažalost, do sada nije razrađen jasan plan postupaka i koraka u načinu liječenja ovih bolesti. iako se jasno ističe potreba za timskim radom više specijalističkih struka. U većini zapadnih zemalja već duži niz godina liječenje bolesnika s poremećajima prehrane provodi se u za to specijaliziranim ustanovama. Rezultati takvih ustanova pokazuju dobar postotak izlječenja, manji postotak relapsa bolesti, veće zadovoljstvo pacijenata, bolje sustavno praćenje rezultata, bolju educiranost kadra, jaču kontrolu pacijenata, veću uključenost obitelji te dobru multidisciplinarnu suradnju.

Cilj: prikazati efikasnost liječenja bolesnika oboljelih od shizofrenije i sličnih poremećaja (F20-25) uključenih u tretman Dnevne bolnice Odjela socijalne psihijarije, Klinike za psihijatriju KBC Rijeka.Istraživanje je provedeno na skupini bolesnika liječenih u razdoblju 2002.-2003. godine. Metode: podaci iz protokola i povijesti bolesti bolesnika liječenih u Dnevnoj bolnici za psihoze. Rezultati: tijekom ispitivanog razdoblja liječeno je 107 bolesnika, od čega 46 žena. Od ukupnog broja ispitanika, njih 85% dijagnosticirano je šifrom F20-F25 (prema DSM IV), a ostali broj kao: organski duševni poremećaj (F06), bipolarni afektivni poremećaj (F31) i poremećaj osobnosti (F60). U program Dnevne bolnice iz ambulantnog tretmana uključeno je 67 bolesnika (63%), a ostalih 40 (37%) uključeni su u kontinuitetu bolničkog liječenja. Tijekom i nakon provedenog dnevnobolničkog tretmana ukupno je 37 (35%) bolesnika bilo hospitalizirano radi relapsa bolesti (od čega 46% žena i 26% muškaraca). Zaključak: 65% od ukupnog broja bolesnika nije bilo hospitalizirano nakon završenog liječenja u programu Dnevne bolnice što ukazuje na efikasnost ovog oblika tretmana.

Poremećaji hranjenja smatraju se trećom najučestalijom kroničnom bolesti u adolescenata, često su prisutni i u djece te ih valja tretirati kao vrlo značajan problem. Dok je bulimija nervoza prisutnija u djevojaka kasnije adolescencije, najviša je incidencija anoreksije nervoze u djevojaka dobi od 15 do 19 godina, a prema nekim podacima incidencija anoreksije upravo u toj dobnoj skupini u posljednjih nekoliko godina značajno raste. Poremećene navike hranjenja rizična su ponašanja koje vremenom mogu dovesti do razvoja poremećaja hranjenja. Istraživanja provedena u Hrvatskoj zabilježila su neka odstupanja u navikama hranjenja u gotovo svake desete ispitane djevojke što znači da nužno treba poduzeti niz preventivnih mjera kako bi se spriječilo nekontrolirano provođenje dijete i smanjila zabrinutost vlastitim tijelom u adolescenata jer upravo ova ponašanja mogu dovesti do razvoja poremećaja u hranjenju.

Rad prikazuje dosadašnje eduakcije iz područja seksualne terapije koje su provedene u Hrvatskoj te planove za budućnost uz iznošenje uvjeta koji su potrebni za stjecanje diplome seksualnog terapeuta

rad predstavlja uvodnik u broj časopisa posvećen seksualnom zdravlju i njegovim poremećajima

Zadnjih godina, na hrvatski jezik prevedeno je i objavljeno nekoliko knjiga iz područja seksualnoga zdravlja i njegovih poremećaja. Pojedine su knjige stručne, a druge su pisane popularno, kao priručnici namijenjeni široj publici. Za lakše snalaženje u odabiru naslova i autora, u ovom kratkomu pregledu dat je osvr na knjige koje se izravno bave seksualnim zdravljem (i njegovim poremećajima), te seksualnom edukacijom.

rad ukazuje na potrebu za osnivanje centra za prevenciju i liječenje poremećaja hranjenja

U radu se opisuje potreba za osnivanjem Centra za liječenje poremećaja hranjenja

U radu su prikazane spoznaje o vrsti hrane koju jedemo i njenom utjecaju na naše emocije.

U radu se daju smjernice o provođenju redukcijskih dijeta

U radu je prikazana nova piramida prehrane

rad opisuje potrebu za osnivanjem centra za liječenje poremećaja hranjenja

U radu se prikazuje učestalost odstupajućih navika hranjenja i smjernice za preventivne programe

U radu se prikazuju temeljne postavke dobre komunikacije

CILJ ISTRAŽIVANJA: Utvrditi učestalost i međuodnose problematičnih navika hranjenja, provođenja dijete te nezadovoljstva svojim tjelesnim izgledom među adolescentima kao jednih od prediktora poremećaja hranjenja. ISPITANICI I METODE: Ispitanici su 480 učenika (230 djevojčica i 250 dječaka) od 5. do 8. razreda (raspon dobi 10-16) osnovnih škola. Upotrijebljeni su testovi ; hrvatska verzija Upitnika navika hranjenja za djecu i adolescente, test silueta tjelesnog izgleda te nestandardizirani upitnik općih podataka. Podaci su obrađeni, pomoću računarskih programa SPSS i Statistica ; hi-kvadrat i t-testom, testovima korelacije, određivanjem frekvencije, aritmetičkih sredina, standardne devijacije i ANOVE. REZULTATI: Dijetu je provodilo 20% ispitanika, statistički značajno više djevojčica. Tjelesnim izgledom bilo je zadovoljno 43% učenika a mršavije je željelo izgledati 34%. Problematične navike hranjenja imalo je 7, 5% ispitanika (9, 1% djevojčica i 6% dječaka). Problematične navike hranjenja, statistički značajno, prisutnije su u djevojčica, ispitanika mlađe dobi, u onih koji provode dijetu, koji žele biti mršaviji te onih s većim trenutnim Indeksom tjelesne mase (ITM). Problematične navike hranjenja bile su prisutnije u adolescenata s većim ITM-om, u onih s većom razlikom između sadašnje i željene težine, koji bi željeli biti mršaviji, koji su provodili dijetu te u onih koji su prema testu silueta bili više nezadovoljni izgledom vlastitog tijela. ZAKLJUČAK: S obzirom da su problematične navike hranjenja, koje su rizični faktor za nastanak poremećaja hranjenja, pronađene u 7, 5% ispitanika preporuča se da se preventivnim programima poduči učenike o pravilnoj prehrani i dijeti te podiže razina zadovoljstva učenika njihovim tjelesnim izgledom.

rad prikazuje djelatnost udruge za pomoć oboljelima od poremećaja hranjenja

Povećanje učestalosti poremećaja hranjenja i potreba za višegodi¹njim liječenjem zavreðuju pojačanu pažnju kliničara. Klasifikacija poremećaja hranjenja sadrži: anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu, prejedanje te atipičnu anoreksiju nervozu i atipičnu bulimiju nervozu. Anoreksija nervoza težak je i dugotrajan poremećaj hranjenja sa znatnim potencijalom za letalni ishod. U ovom je članku dan kratak pregled dijagnostičkih kriterija, kliničke slike, epidemioloških podataka, etiologije, mogućih ishoda i timski pristup u tretmanu anoreksije nervoze., Eating disorders are relatively common and potentially life - treating conditions experienced with increasing frequency by older children and adolescents mostly female. The diagnostic classification of eating disorders includes: anorexia nervosa, bulimia nervosa, binge eating, atypically anorexia and atypically bulimia nervosa. Anorexia nervosa is a very serious, long · term and potentially lethal eating disorder. This paper reviews the recent research literature on diagnostic criteria, clinical picture, epidemiological and etiological features related to anorexia nervosa. We have also discussed outcome and suggested team treatment