Prema učenju Katoličke crkve samo se krštene osobe mogu spasiti, odnosno steći vječno blaženstvo (život vječni). Međutim, Katoličkoj je crkvi ostao velik problem teološkog objašnjenja što se događa s umrlom nekrštenom novorođenčadi. Zbog toga su još u srednjem vijeku teolozi razvili teoriju da umrla nekrštena novorođenčad završavaju u limbu, stanju u kojem ne mogu imati život vječni jer nisu krštena, a opet ne mogu ni ispaštati za svoje grijehe jer ih nisu počinila. U predmodernom razdoblju, kada je smrtnost novorođenčadi bila posebice velika, događalo se da je dijete umrlo prije nego što je bilo kršteno. Katolička se crkva stoljećima strogo držala formalnih stavova, pa se ta djeca nisu čak ni smjela pokopati na katoličkom groblju, nego uz groblje na posebno predviđenom mjestu. U ovome radu će se na temelju zapisa u kanonskim vizitacijama iz 18. stoljeća razmatrati svi aspekti problema smrti nekrštene djece – teološki stav, crkvena praksa i reakcije stanovništva toga vremena. Poznavanje teološkog aspekta problematike smrtnosti nekrštene novorođenčadi važno je za istraživanja nataliteta i mortaliteta u predmodernim zajednicama zato jer su iz toga temelja proizlazile prakse koje su utjecale na kvalitetu vođenja zapisa o rođenima tj. krštenima i umrlima. Kanonske vizitacije slavonskih, srijemskih i baranjskih župa iz 18. stoljeća važan su izvor koji pomaže u rasvjetljavanju ovog problema za navedene krajeve te nude i odgovor na pitanje koliko je raširena bila smrtnost nekrštene novorođenčadi, odnosno koliko je njihovo učešće u ukupnoj smrtnosti novorođenčadi na prostoru Slavonije, Srijema i Baranje u razdoblju 18. stoljeća.