Search

U posljednje je vrijeme pojava mikroplastičnih čestica pod sve većim povećalom javnosti. Mikroplastika se nikada neće u potpunosti razgraditi, a negativno utječe na okoliš, ljudsko zdravlje te zdravlje drugih živih bića. Naime probavni sustav organizma ne može probaviti mikroplastiku što predstavlja rizik za ekosustav. Mikroplastika na sebe može vezati kemikalije iz okoliša, kao i bakterije i mikrobe koji potom mogu stvoriti biofilm. Upravo bi se zbog toga problem mikroplastike trebao ozbiljno shvatiti jer dođe li mikroplastika do ljudskog organizma ondje može otpustiti toksične spojeve kao i mikrobe koji su u njoj vezani, oštećujući time i ljudsko zdravlje. Kako bi se mikroplastika uklonila postoji nekoliko rješenja od kojih je u ovom radu predstavljena ekstrakcija mikroplastike ferofluidima. Ferofluidi predstavljaju vrlo snažnu magnetizirajuću tekućinu sastavljenu od tekućeg medija koji sadrži čvrste magnetske čestice vrlo male veličine, koloidno raspršene u tekućini nosača. Uklanjanje mikroplastike ferofluidima vrlo je efikasno jer se čak i najmanje čestice mikroplastike mogu vezati na ferofluid te se potom pomoću magneta mogu odstraniti. U ovom je radu korišten ferofluid na bazi sintetskog ulja te šest otopina mikroplastičnih čestica (polistirena (PS) i polivinil klorida (PVC)) u rasponu veličine od nešto manje od 300 μm do 500 μm. Dokazano je da je tehnika uklanjanja mikroplastike ferofluidom učinkovita i brza. Čestice polistirena imale su općenito bolju učinkovitost uklanjanja od čestica polivil klorida. Također je ustvrđeno da se veće čestice od 355-500 μm bolje ekstrahiraju od manjih čestica manje od 300 μm. Recently, the appearance of microplastic particles has come under increasing public scrutiny. Microplastics cannot be completely decomposed, and they have a negative impact on the environment, human health, and the health of other living beings. Namely, the digestive system of the organism cannot digest microplastics, which represents a health risk for the ecosystem. Microplastics can bind chemicals from the environment, as well as bacteria and microbes that then create a biofilm. It is precisely for this reason that the problem of microplastics should be taken seriously, because if microplastics reach the human body, they can release toxic compounds as well as the microbes bound in it, damaging human health. In order to remove microplastics, there are several solutions, of which the extraction of microplastics with ferrofluids is presented in this paper. Ferrofluids represent a very strong magnetizing liquid composed of a liquid medium, containing solid magnetic particles of very small size, colloidally dispersed in a liquid carrier. The removal of microplastics with ferrofluids is very effective because even the smallest particles of microplastics can bind to the ferrofluid and be removed using a magnet. In this work, ferrofluid based on synthetic oil and six solutions of microplastic particles (polystyrene (PS) and polyvinyl chloride (PVC)) in the size range from slightly less than 300 μm to 500 μm were used. The microplastic removal technique with ferrofluid has been proven to be effective and fast. Polystyrene particles had generally better removal efficiency than polyvinyl chloride particles. It was also found that larger particles of 355-500 μm are easier to extracted than smaller particles of less than 300 μm.

Speleološki objekti značajni su u istraživanjima okoliša jer predstavljaju zamke za sedimente te je zato u Đulinom ponoru uzorkovano 9 uzoraka sedimenta i 14 uzoraka plastike kako bi se istražio antropogeni utjecaj. Uzorci su analizirani sljedećim metodama: fazna analiza, FTIR – ATR spektroskopija, kalcimetrija, voltametrija i izdvajanje mikroplastike iz sedimenata SPT-om. U svim uzorcima sedimenta determinirane su mineralne faze kalcit i kvarc, a u nekim uzorcima još su determinirani feldspati, dolomit i ankerit. U reprezentativnom uzorku su determinirani minerali glina klorit, illit i kaolinit. Kalcimetrijom je određivan udio karbonatna za 10 uzoraka i rezultati ukazuju da se u prosjeku radi o sedimentima s visokim udjelom karbonata, a raspon je 25 % - 75 %. U svim uzorcima sedimenta pronađena je mikroplastika, a najveći je broj čestica mikroplastike u uzorku ĐULA SPT 2 s 341 česticom mikroplastike na 1 gram sedimenta. Od 14 uzoraka plastike determiniranih FTIR – ATR spektroskopijom, najzastupljeniji polimer je polistiren. Prema rezultatima voltametrije potencijalno toksični metal koji ima najveći afinitet adsorpcije na plastiku je cink. Speleological objects are important in environmental research because they represent traps for sediments, which is why 9 sediment samples and 14 plastic samples were collected in Đulin ponor in order to investigate anthropogenic influence. The samples were analyzed by the following methods: phase analysis, FTIR – ATR spectroscopy, calcimetry, voltammetry and separation of microplastics from sediments by SPT. The mineral phases calcite and quartz were determined in all sediment samples, and feldspar, dolomite and ankerite were also co-determined in some samples. The clay minerals chlorite, illite and kaolinite were determined in representative sample. Calcimetry was used to determine the percentage of carbonate for 10 samples, and the results indicate that, on average, these are sediments with a high percentage of carbonate, and the range is 25% - 75%. Microplastics were found in all sediment samples, and the largest number of microplastic particles was in the ĐULA SPT 2 sample with 341 microplastic particles per 1 gram of sediment. Of the 14 plastic samples determined by FTIR - ATR spectroscopy, the most represented polymer is polystyrene. According to the voltammetry results, the potentially toxic metal that has the highest adsorption affinity on plastic is zinc.

U današnje vrijeme upotreba ksenobiotika sve je češća, a samim time se i sve veće količine nekontrolirano ispuštaju u okoliš. Pesticidi, antiparazitici te ostali ksenobiotici i njihovi metaboliti, razgradni i transformacijski produkti dospijevaju u tlo i vodu čineći štetu biljnom i životinjskom svijetu. Kako su ksenobiotici spojevi složene kemijske strukture, vrlo ih je teško u potpunosti ukloniti iz vode, a često je potrebno korištenje složenih i skupih metoda obrade otpadnih voda. Metode obrade aktivnim muljem najzastupljenije su metode u obradi otpadnih voda. Cilj ovoga rada je ispitati mogućnosti uklanjanja ksenobiotika iz otpadnih voda biorazgradnjom pomoću aktivnog mulja. Određivana je mogućnost biorazgradnje antiparazitika febantela, albendazola i mebendazola te pesticida iz skupine insekticida tiakloprida, acetamiprida i klotianidina u vremenu od 48 sati tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti uz praćenje pH-vrijednosti, temperature, gustoće, ukupne količine ugljika te utjecaja na mikroorganizme. Proces biorazgradnje odvijao se u pet reaktora koji su bili zaštićeni aluminijskom folijom kako bi se spriječio utjecaj Sunčeve svjetlosti na razgradnju ksenobiotika. Uklanjanje ksenobiotika određivano je tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti uz detektor s nizom dioda, a uzorci su se uzimali u točno određenim vremenskim intervalima. Uz to, uzorci su se analizirali i mjerenjem ukupne količine ugljika, a pratili smo i gustoću aktivnog mulja prije procesa biorazgradnje te gustoću nakon biorazgradnje i to za reaktor s muljem, mikroplastikom i ksenobiotikom te za reaktor s muljem i ksenobiotikom. Također je za svaki ksenobiotik provedena i mikrobiološka analiza kako bi se utvrdio utjecaj pojedinog ksenobiotika na mikroorganizme koji sudjeluju u procesu biorazgradnje. Stopostotno uklanjanje postignuto je za sve antiparazitike, dok je kod pesticida uklanjanje bilo nešto lošije. Uz sam proces uklanjanja uzimala se u obzir i adsorpcija i desorpcija komponenata na površinu mikroplastike i pahuljice aktivnog mulja, a pomoću dobivenih kromatograma detektirali su se i razgradni/transformacijski produkti koji nastaju tijekom procesa biorazgradnje. Nowadays, the use of xenobiotics is becoming more and more common, and thus increasing amounts are being released into the environment in an uncontrolled manner. Pesticides, antiparasitics and other xenobiotics and their metabolites, degradation and transformation products reach the soil and water causing damage to the plant and animal life. Since xenobiotics are compounds with a complex chemical structure, it is very difficult to completely remove them from water, and it is often necessary to use complex and expensive wastewater treatment methods. Activated sludge treatment methods are the most common methods in wastewater treatment. The aim of this work is to examine the possibilities of removing xenobiotics from wastewater by biodegradation using activated sludge. The possibility of biodegradation of the antiparasitics febantel, albendazole and mebendazole and pesticides from the group of insecticides thiacloprid, acetamiprid and clothianidin was determined within 48 hours by high-performance liquid chromatography with monitoring of pH-value, temperature, density, total carbon and impact on microorganisms. The biodegradation process took place in five reactors that were protected by aluminum foil to prevent the influence of sunlight on the degradation of xenobiotics. The removal of xenobiotics was determined by high-performance liquid chromatography with a diode array detector, and samples were taken at precisely determined time intervals. In addition, the samples were analyzed by measuring the total amount of carbon, and we monitored the density of activated sludge before the biodegradation process and the density after biodegradation for the reactor with sludge, microplastics and xenobiotics and for the reactor with sludge and xenobiotics. A microbiological analysis was also carried out for each xenobiotic in order to determine the influence of each xenobiotic on the microorganisms that participate in the biodegradation process. One hundred percent removal was achieved for all antiparasitics, while the removal was slightly worse for pesticides. In addition to the removal process itself, the adsorption and desorption of components on the surface of microplastics and activated sludge flakes were also taken into account, and the resulting chromatograms were used to detect the degradation/transformation products that arise during the biodegradation process.

Packaging waste, especially that made from non- biodegradable polymers, has become a significant part of municipal solid waste, leading to growing environmental problems. To address this problem, much attention has been paid in recent years to the development of biodegradable polymers from renewable resources, which is also encouraged by global environmental awareness. The demand for biodegradable and renewable materials for packaging applications has increased tremendously. Degradation of biodegradable polymers disposed in landfills is often initiated by microorganisms via enzymatic catalytic processes. The end products of biodegraded polymers typically include CO2, CH4, water, biomass, and other natural materials that are important for potential greenhouse gas accounting benefits and other environmental impacts. In the food industry, food safety is of the greatest importance. However, the development of biodegradable, compostable packaging materials good for the product and the planet are becoming the ultimate goal, of the food and packaging industries. Therefore, the real challenge for the research community is how to balance these requirements. Development of an innovative, biodegradable packaging materials, need to provide good barrier properties to preserve food safety and quality within the shelf life, if not extend it. This paper provides information on the performance of biodegradable polymers, focusing on food packaging. It provides an overview of the classification of biodegradable polymers, focusing mainly on biodegradable polymers from biomass products and green-based antimicrobial packaging materials.

Polimeri su organske tvari velike molekulske mase, građeni su od mera odnosno manjih ponavljajućih jedinica vezanih kovalentnim vezama. Zbog različitih svojstava koje posjeduju polimeri imaju široku primjenu u različitim industrijama. Polietilen (PE) je jedan od najčešće korištena polimera. Termoplastičan je i lagan za obradu, fleksibilan, otporan je na niske temperature, vlačna naprezanja i abraziju, posjeduje nisku toplinsku vodljivost. Mikroplastika je pojam koji se najčešće odnosi na plastične čestice promjera manjeg od 5 mm, obzirom na izvor nastajanja mikroplastika se dijeli na dvije vrste primarnu i sekundarnu mikroplastiku. Razgradnjom plastike narušava se njena polimerna struktura te dolazi do promjene njenih fizikalnih, kemijskih i drugih svojstava. Starenje plastike, odnosno površinska razgradnja, je nepovratan proces pri kojim se mijenjaju karakteristična kemijska i fizikalna svojstva plastike. Industrija i poljoprivreda su uglavnom odgovorne za umjetna onečišćenja. Onečišćenje okoliša kategorički se dijeli na dvije vrste: organski i anorganski. Glavni uzročnici organskog onečišćenja su pesticidi, sintetičke boje i farmaceutici. Farmaceutici/lijekovi su tvari ili smjese različitih tvari koje se koriste za sprječavanje, ublažavanje i liječenje bolesti kod ljudi i životinja u određenim količinama i pri određenim uvjetima. Cilj ovog rada bio je ispitati kinetiku i kapacitet adsorpcije organskih onečišćivala, farmaceutika diklofenaka i ciprofloksacina na starene mikročestice polietilena. Korišten je polietilen visoke gustoće ne staren (HDPE 0) i staren 56 dana (HDPE UV 56) pod UV-zračenjem. Za određivanje promjene intenziteta karakterističnih pikova za navedene vrste mikroplastike provedeno je FTIR analiza. Promjena koncentracije ispitivanih farmaceutika praćena je visoko djelotvornom tekućinkom kromatografijom sa detektorom s nizom dioda. FTIR analiza je utvrdila karakteristične vrpce polietilena te se na dobivenom spektru može uvidjeti smanjenje intenziteta pikova za stareni uzorak što ukazuje na razgradnju mikroplastike. Korištenjem linerane regresije ovisnosti log (qe) o log (Ce) određena su vrijednosti koeficijenta korelacije (R^2) kojima se odredio Freundlich-ov model kao najpogodniji model za opis mehanizama adsorpcije. Dobivene vrijednosti koeficijenta n nalaze se između 1 i 2 što ukazuje na umjereno povoljan fizikalni proces. Polymers are organic substances with a large molecular weight, they are built from units or smaller repeating units connected by covalent bonds. Due to the different properties possessed by polymers, they are widely used in various industries. Polyethylene (PE) is one of the most commonly used polymers. It is thermoplastic and easy to process, flexible, resistant to low temperatures, tensile stresses and abrasion, and has low thermal conductivity. Microplastics is a term that most often refers to plastic particles with a diameter of less than 5 mm, depending on the source of formation, microplastics are divided into two types: primary and secondary microplastics. Degradation of plastic disrupts its polymer structure and changes its physical, chemical and other properties. Aging of plastic, or surface decomposition, is an irreversible process during which the characteristic chemical and physical properties of plastic change. Industry and agriculture are mainly responsible for man-made pollution. Environmental pollution is categorically divided into two types: organic and inorganic. The main causes of organic pollution are pesticides, synthetic dyes and pharmaceuticals. Pharmaceuticals/drugs are substances or mixtures of different substances that are used to prevent, alleviate and treat diseases in humans and animals in certain quantities and under certain conditions. The aim of this work was to examine the kinetics and adsorption capacity of organic pollutants, pharmaceuticals diclofenac and ciprofloxacin on aged polyethylene microparticles. High-density polyethylene, unaged (HDPE 0) and aged for 56 days (HDPE UV 56) under UV radiation, was used. FTIR analysis was performed to determine the change in the intensity of the characteristic peaks for the mentioned types of microplastics. The change in the concentration of the tested pharmaceuticals was monitored by high-performance liquid chromatography with a diode array detector. The FTIR analysis determined the characteristic bands of polyethylene, and the obtained spectrum shows a decrease in the intensity of the peaks for the aged sample, which indicates the degradation of microplastics. Using the linear regression of the dependence of log (qe) on log (Ce), the values of the correlation coefficient (R^2) were determined, which determined the Freundlich model as the most suitable model for the description of adsorption mechanisms. The obtained values of the coefficient n are between 1 and 2, which indicates a moderately favorable physical process.

Onečišćenje mora plastičnim otpadom jedan je od najhitnijih globalnih problema morskog okoliša u cijelom svijetu. Privukao je svjetsku pozornost vlada, javnosti, znanstvene zajednice, medija i nevladinih organizacija te je postao vruća tema u aktualnoj morskoj ekologiji i istraživanju okoliša. Cilj ovog rada bio je istražiti utjecaj temperature i starosti mikroplastike poli(etilen- tereftalata) (PET) na adsorpciju pesticida simazina (SMZ). Korištene su čestice mikroplastike (10-100 μm) pripremljene iz nestarenih filmova PET-a te filmova podvrgnutim ubrzanom starenju 56 dana pod UV zračenjem. Nakon usitnjavanja u kriomlinu određena je raspodjela veličina čestica mikroplastike, pri čemu su za razdvajanje frakcija korišteni vibrirajuća tresilica sa sitima i laboratorijsko sito sa zračnim mlazom. Adsorpcijski eksperimenti provedeni su korištenjem termostatirane laboratorijske tresilice, a promjene koncentracije simazina praćene su tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti (HPLC). Na kraju su ispitani pojedinačni štetni učinci mikroplastike i simazina te ukupni učinci mikroplastike s adsorbiranim onečišćivalom, provedbom standardnih testova akutne toksičnosti na zelene mikroalge Pseudokirchneriella subcapitata (ISO 8692). Rezultati ATR-FTIR spektroskopijesu pokazali da se UV starenjem povećava udio manjih frakcija čestica mikroplastike, što znači da je zbog utjecaja starenja materijal više podložan fragmentaciji, te je došlo do oksidativne razgradnje koja rezultira stvaranjem funkcionalnih skupina koje sadrže kisik (smanjena hidrofobnost materijala). Rezultati adsorpcije simazina slijede Langmuirovom model što ukazuje na adsorpciju u monosloju te je raspodjela aktivnih mjesta na adsorbensu homogena. Adsorpcija je izraženija u slučaju starenih uzoraka u odnosu na uzorke mikroplastike koji nisu stareni, te je najveća adsorpcija simazina postignuta uz PET 56 pri temperaturi od 20°C. Ispitivanje toksičnosti na zelenim mikroalgama Pseudokirchneriella subcapitata pokazalo je najveću toksičnost kod kombiniranih uzoraka simazina sa starenom mikroplastikom (PET 56) i CaCl2. The pollution of the sea by plastic waste is one of the most urgent global problems of the marine environment all over the world. It has attracted worldwide attention from governments, the public, the scientific community, the media and non-governmental organizations and has become a hot topic in current marine ecology and environmental research. The aim of this work was to investigate the influence of temperature and age of poly(ethylene-terephthalate) (PET) microplastics on the adsorption of the pesticide simazine (SMZ). Microplastic particles (10-100 μm) prepared from pristine PET films and films subjected to accelerated aging were used 56 days under UV radiation were used. After grinding in a cryomill, the particle size distribution of microplastics was determined, using a vibrating shaker with sieves and a laboratory sieve with an air jet were used to separate the fractions. Adsorption experiments were carried out using a thermostated laboratory shaker, and changes in simazine concentration were monitored by high-performance liquid chromatography (HPLC). In the end, the individual harmful effects of microplastics and simazine and the overall effects of microplastics with adsorbed pollutant were tested by performing standard acute toxicity tests on the green microalgae Pseudokirchneriella subcapitata (ISO 8692). The results of ATR-FTIR spectroscopy showed that UV aging increases the proportion of smaller fractions of microplastic particles, which means that due to the influence of aging, the material is more susceptible to fragmentation, and oxidative decomposition has occurred, which results in the formation of functional groups containing oxygen (reduced hydrophobicity of the material). The results of simazine adsorption follow the Langmuir model, which indicates adsorption in a monolayer and the distribution of active sites on the adsorbent is homogeneous. Adsorption is more pronounced in the case of aged samples compared to pristine microplastic samples, and the highest simazine adsorption was achieved with PET 56 at a temperature of 20°C. The toxicity test on the green microalgae Pseudokirchneriella subcapitata showed the highest toxicity with the combined samples of simazine with aged microplastic (PET 56) and CaCl2.

Rast ljudske populacije iz godine u godinu uzrokuje povećanje upotrebe farmaceutika u svakodnevnom životu, što izrazito nepovoljno djeluje na okoliš, prije svega onaj vodeni, uzrokujući njegovo onečišćenje. Osim upotrebe farmaceutika, povećava se i upotreba plastike, koja je sveprisutna u našim životima. Degradacijom plastike nastaje mikroplastika koja posjeduje veliku specifičnu površinu na koju se vežu onečišćujuće tvari u okolišu. Interakcija onečišćujućih tvari sa mikroplastikom može povečati njezin toksični učinak na okoliš i zdravlje ljudi. Cilj ovoga rada je ispitati adsorpciju farmaceutika karbamazepina (CBZ) na čestice mikroplastike pripremljene iz nestarenih uzoraka poli(etilen-tereftalata) (PET 0) i uzoraka podvrgnutih ubrzanom starenju pod UV zračenjem tijekom 56 dana (PET 56) te njihov štetni učinak na vodeni okoliš. Prije određivanja toksičnosti mikroplastike na koju je adsorbiran farmaceutik, bitno je odrediti toksičnost pojedinih komponenti. Njihov štetni učinak procijenjen je provedbom standardnih testova akutne toksičnosti na zelene mikroalge Pseudokirchneriella subcapitata (ISO 8692). Rezultati su pokazali da se UV starenjem povećava udio manjih frakcija čestica mikroplastike, što ukazuje na povećavanje amorfne faze, struktura postaje manje uređena, gube se mehanička svojstva, odnosno smanjuju se tvrdoća i krutost polimera. Rezultati adsorpcije karbmazepina odgovaraju Freundlichovom modelu što ukazuje na adsorpciju u više slojeva. Adsorpcija je najizraženija pri nižoj temperaturi, u kombinaciji sa PET 0, što upućuje na fizisorpciju. U slučaju ispitivanja toksičnosti nestareni materijal pokazao je veću toksičnost u odnosu na materijal staren 56 dana pod UV zračenjem, a najveću toksičnost pokazala je kombinacija CBZ + CaCl2 + PET 0, dok su pojedinačne komponente pokazale manji toksični učinak. The growth of the human population from year to year causes an increase in the use of pharmaceuticals in everyday life, which has an extremely unfavorable effect on the environment, primarily the water environment, causing its pollution. In addition to the use of pharmaceuticals, the use of plastic, which is ubiquitous in our lives, is also increasing. Degradation of plastic creates microplastics, which have a large specific surface to which pollutants in the environment bind. The interaction of pollutants with microplastics can increase its toxic effect on the environment and human health. The aim of this work is to investigate the adsorption of the pharmaceutical carbamazepine (CBZ) on microplastic particles prepared from unaged poly(ethylene terephthalate) (PET 0) particles and samples subjected to accelerated aging under UV radiation for 56 days (PET 56) and their adverse effect on the aquatic environment. Before determining the toxicity of microplastics on which a pharmaceutical is adsorbed, it is important to determine the toxicity of individual components. Their harmful effect was evaluated by performing standard acute toxicity tests on the green microalgae Pseudokirchneriella subcapitata (ISO 8692). The results showed that UV aging increases the proportion of smaller fractions of microplastic particles, which indicates an increase in the amorphous phase, the structure becomes less ordered, the mechanical properties are lost, thus the hardness and stiffness of the polymer decrease. The results of carbamazepine adsorption correspond to the Freundlich model, which indicates adsorption in multiple layers. Adsorption is most pronounced at lower temperature, in combination with PET 0, which indicates physisorption. In the case of toxic evaluation, the pristine material showed higher toxicity compared to the material aged for 56 days under UV radiation, and the combination of CBZ + CaCl2 + PET 0 showed the highest toxicity, while the individual components showed a lower toxic effect.

''Tradicionalna'' plastika koju dobivamo iz ugljena, prirodnog plina i nafte jedna je od ekološki štetnijih tvari koje proizvodi čovjek, no ona je vrlo važna i koristna za izgradnju kvalitetnog životnog okruženja. Plastika je iznimno primjenjiv materijal; transparentan, isplativ, lagan, jak i izdržljiv, te posjeduje svojstva koja ga čine korisnima u medicini, poljoprivredi, domaćinstvu te u industrijskoj primjeni. Iako su navedena svojstva poželjna, vrlo stabilna struktura plastike otežava proces biorazgradnje. Plastični materijali se prekomjerno koriste, neodgovorno odbacuju te kao takvi opstaju u tlu, moru i slatkovodnim ekosustavima te se razlažu na manje čestice. Sve plastične čestice manje od 5 mm nazivaju se mikroplastikom (MP). Kroz godine istraživanja, utvrđeni su štetni učinci aditiva koji se dodaju plastici tijekom procesa proizvodnje. Stoga je od izuzetne važnosti pronaći učinkovitu metodu uklanjanja mikroplastike iz okoliša. Sadašnje znanje o aerobnoj biorazgradnji ističe potencijal mikrobnih kultura za uklanjenje mikroplastike iz okoliša. U ovom radu ispitala se biorazgradnja polistirena (PS) primjenom bakterijske kulture Bacillus cereus pri određenim optimalnim uvjetima. Plan eksperimenta biorazgradnje dizajniran je prema punom faktorskom planu. Na temelju preliminarnih pokusa odredili su se značajni čimbenici za biorazgradnju PS-a. Tijekom procesa pratio se broj izraslih stanica bakterija (CFU), koncentracija ukupnog organskog ugljika (TOC), ukupnog ugljika (TC) i anorganskog ugljika (IC) te je provedena LC/MS analiza u svrhu identificiranja otpuštenih aditiva s površine MP-a ili nastalih razgradnih organskih produkata. Uzorci su okarakterizirani FTIR-ATR analizom. Na kraju svih procesa biorazgradnje ispitana je i ekotoksičnost filtrata primjenom bakterije Vibrio fischeri radi utvrđivanja postojećih potencijalnih štetnih učinaka na ispitivani organizam. Eksperimentalni rezultati obrađeni su korištenjem statističke analize varijance (ANOVA). Rezultati pokusa ukazuju da je bolji rast bakterije Bacillus cereus uočen pri najmanjoj veličini čestica (

Jedan od najvećih problema današnjice jest problem plastike u okolišu. Plastika se razgrađuje, ali kroz jako dugi vremenski period, iako i tad zaostaju sitne čestice koje kao takve također predstavljaju opasnosti. Plastika u okolišu nalazi se svuda i štetno djeluje na žive organizme. Polieter eter keton (PEEK) je dominantan član obitelji polukristalnih termoplasta poznatih kao poliarileterketoni (PAEK). Izgledom je neprozirna krutina i danas se smatra jednom od značajnijih inženjerskih plastika zbog odlične toplinske stabilnosti, velike otpornosti na oštećenja te dobre specifične krutosti i biokompatibilnosti. U ovom radu predstavljena su osnovna obilježja i svojstva PEEK-a, postupci proizvodnje te upotreba u svakodnevnom životu. Nadalje, predstavljen je postupak uzorkovanja mikro i nanoplastike kao i moguće metode analize. One of the biggest problems today is the problem of plastic in the environment. Plastic decomposes over a very long period of time and even small pieces are left behind and represent danger. Plastic in the environment is found everywhere and has a harmful effect on living organisms. Polyether ether ketone (PEEK) is the dominant member of the family of semi-crystalline thermoplastics known as polyaryl ether ketones (PAEK). PEEK is an opaque solid in appearance and today it is considered as one of the most important engineering plastics due to its excellent thermal stability, high resistance to damage and high specific stiffness and biocompatibility. This bachelor thesis presents the basic features and properities of PEEK, production procedures and using in everyday life. Furthermore, it represents the sampling procedure of micro and nanoplastics as well as possible methods of analysis.

Plastika je danas široko rasprostranjena u okolišu, a zbog njene spore razgradnje sve veća prisutnost plastičnih onečišćujućih tvari uzrokuje veliku zabrinutost. Utjecajem vanjskih čimbenika kao što su: vodene struje, vjetar, ultraljubičasto zračenje i dr. dolazi do usitnjavanja plastike na manje segmente. Mikroplastikom se nazivaju čestice plastike promjera 1 μm-5 mm, a nanoplastikom čestice promjera manjeg od 1 μm. Vrlo visoke koncentracije mikro i nanoplastike detektirane su u vodenim medijima: oceanima, rijekama i jezerima - posebice visoko industrijaliziranim područjima. Općenito, plastika se u okolišu akumulira i zadržava dugi niz godina, a zbog svoje male veličine, mikro i nanoplastika u okolišu mogu štetno utjecati na ljudsko zdravlje - životinje ih često zamijene svojom hranom čime završavaju u njihovom organizmu, a posljedično time i u ljudskom. Unos ingestijom može se štetno odraziti na rast, reprodukciju i endokrini sustav. Uz to, nanoplastika, koja je još manje veličine od mikroplastike, ima veću sposobnost da prodire kroz biološke površine od mikroplastike i ima još toksičniji učinak na ljudsko zdravlje. Čak je i broj objavljenih radova na temu mikroplastike eksponencijalno narastao od 1970. pa do sada, a uočen je i porast broja istraživanja na temu adsorpcije na mikroplastiku. Efekt adsorpcije nanoplastike također je vrlo bitan, budući da je otkriveno da ona može na svojoj površini nakupljati razne tvari te tako, kao i mikroplastika, služiti kao vektor za prijenos raznih štetnih onečišćujućih tvari. Plastic is widespread in the environment today, and due to its slow decomposition the growing number of plastic pollutants is causing great concern. Due to the influence of external factors such as: water currents, wind, ultraviolet radiation, etc., plastic is shredded into smaller segments. Plastic particles with a diameter 1 μm-5 mm are called microplastics, and particles with a diameter

Porastom proizvodnje i uporabe plastičnih materijala, posljedično raste i količina plastičnog otpada koji nerijetko završava u okolišu. Djelovanjem atmosferskih utjecaja i sunčevog UV zračenja, plastični otpad degradira te s vremenom prelazi u mikroplastiku (MP) predstavljajući time opasnost kako za ljude, tako i za živu i neživu prirodu. U ovom radu praćeno je simulirano UV starenje polimernog materijala polipropilena (PP), pri valnoj duljini zračenja od λ = 290 nm i temperaturi od 45 ± 1°C. Uzorci PP folija debljine 0,2 cm stareni su u periodu od 14, 28, 42 i 56 dana. U svrhu praćenja procesa degradacije provedene su metode karakterizacije. Infracrvenom spektroskopijom (FTIR) određene su vrijednosti karbonilnog indeksa (C.I.), koji se javlja kao posljedica razgradnje PP molekula. Diferencijalnom pretražnom kalorimetrijom (DSC) određene su promjene temperatura: tališta (Tm), kristališta (Tc) i staklišta (Tg) te toplinskih tokova uslijed endotermnih (ΔHm) i egzotermnih (ΔHc) promjena s vremenom starenja, kao i stupanj kristalnosti (Xc). Pretražnom elektronskom mikroskopijom (SEM) praćene su promjene morfologije i površinskih svojstava starenih uzoraka. Difuznom refleksijskom spektroskopijom (DRS) potvrđen je nastanak oksidacijskih C-O skupina kao posljedica UV degradacije polimera. Tehnikom induktivno spregnute plazmom s masenom spektrometrijom (ICP-MS) provedena je identifikacija te su određene koncentracije metala nakon izluživanja. UV stareni uzorci otpuštaju veće koncentracije metala u odnosu na nestarene uzorake, zbog narušene strukture uslijed degradacije. Rezultati svih navedenih metoda dokazali su promjenu svojstava, strukture i kemijskog sastava molekula PP polimera s vremenom UV starenja te posljedično ubrzano nastajanje mikroplastike (MP). The increasing use of plastics is accelerating their production, and the amount of plastic waste that often ends up in the environment is also increasing. Due to atmospheric influences and solar and UV radiation, plastic waste degrades and eventually turns into microplastics (MPs), thereby pose a threat to both humans and living and non-living nature. In this work, simulated UV aging of the polymer material polypropylene (PP) was performed at a radiation wavelength of λ = 290 nm and a temperature of 45 ± 1°C. Samples of PP films with a thickness of 0,2 cm were aged for 14, 28, 42, and 56 days. In order to monitor the degradation process, various characterization methods were used. Infrared spectroscopy (FTIR) was used to determine the values of carbonyl index (C.I.), which results from the degradation of PP molecules. Differential scanning calorimetry (DSC) was used to determine the melting point (Tm), crystallization point (Tc), and glass transition point (Tg), as well as the heat flows due to endothermic (ΔHm) and exothermic (ΔHc) transition and the degree of crystallinity (Xc) with aging time. The changes in morphology and surface properties of the aged samples were studied by scanning electron microscopy (SEM). Diffuse reflectance spectroscopy (DRS) confirmed the formation of oxidized C-O groups as a result of UV degradation of the polymer. Identification and concentration of residual metals were determined by inductively coupled plasma mass spectrometry (ICP-MS). The results indicate that UV aged sample released higher concentrations of metals compared to the non-aged samples, which can be attributed to the deteriorated structure as a result of degradation. The results of all methods performed indicate that the properties, structure, and chemical composition of the PP polymer molecules are changed with UV aging, leading to accelerating microplastic (MPs) formation.

Rastuća količina plastičnog otpada postala je ozbiljan okolišni i društveni problem. U skorije vrijeme pojavio se veliki problem malih dimenzija, mikroplastika (MP). MP su plastične čestice manje od 5 mm, a njihova je prisutnost danas zabilježena u svim sastavnicama okoliša. Bioakumulacijom u hranidbenom lancu vrlo brzo se mogu naći i u čovjekovom organizmu, gdje imaju visok potencijal štetnog djelovanja. Spomenute male dimenzije ovih čestica čine njihovo uklanjanje iz okoliša gotovo nemogućim zadatkom, stoga je bitno što prije razviti inovativni pristup zbrinjavanja ove vrste otpada. Kao jedno od ekološki prihvatljivih rješenja tog problema, javlja se biorazgradnja plastike koristeći mikroorganizme i njihov enzimski potencijal, čime se nudi mogućnost razvoja tehnologije biološke obrade plastičnog otpada. U ovom radu ispitali su se značajni čimbenici za proces biorazgradnje MP čestica, polistirena (PS) i poli(vinil-klorida) (PVC) primjenom bakterijske kulture Bacillus licheniformis. Eksperiment je osmišljen prema Taguchi dizajnu prema kojem je ispitano 7 čimbenika: temperatura, pH vrijednost, broj okretaja, veličina i koncentracija MP, optička gustoća i dodatak glukoze i to na 2 razine - minimalna i maksimalna vrijednost. Tijekom 30 dana praćena je promjena CFU vrijednosti, a u filtratu vodene faze određivane su vrijednosti ukupnog organskog ugljika (TOC) i anorganskog ugljika (IC). Nastali razgradni produkti i/ili otpušteni aditivi praćeni su LC-MS analizom, dok su strukturalne promjene okarakterizirane FTIR-ATR spektroskopijom. Nakon 30 dana provođenja procesa biorazgradnje ispitana je toksičnost filtrata na Vibrio fischeri. Značajni čimbenici određivani su statističkom analizom varijance (ANOVA) prema eksperimentalnim rezultatima. Rezultati ovog eksperimenta pokazali su prema CFU analizi da je B. licheniformis koristio PS i PVC kao izvor supstrata pri određenim uvjetima. LC-MS analizom potvrđena je prisutnost novih spojeva u vodenoj fazi, a FTIR-ATR spektroskopijom potvrđene su promjene u materijalu, što su potvrde uspješne biorazgradnje. Kao značajni čimbenik ovog procesa biorazgradnje pokazala se optička gustoća. Dakle, B. licheniformis ima sposobnost biorazgradnje PS i PVC čestica, ali je od velike važnosti odabrati optimalne uvjete za najveću učinkovitost. The growing amount of plastic waste has become a serious environmental and social issue. Recently, a major problem of small dimensions has emerged, microplastics (MP). MP are plastic particles smaller than 5 mm, and their presence is now found in all components of the environment. Due to bioaccumulation in the food chain, they can very quickly enter the human body, where they can have negative influence on human health. The aforementioned small size of these particles makes their removal from the environment almost impossible, which is why it is urgent to develop an innovative approach to the disposal of this type of waste. One of the environmentally friendly solutions to this problem is the biodegradation of plastics using microorganisms and their enzymatic potential, and it offers the possibility of developing a biological treatment technology for plastic waste. In this work, the significant factors for the process of biodegradation of MP particles of polystyrene (PS) and polyvinyl chloride (PVC) were studied using the bacterial species Bacillus licheniformis. The experiment was designed according to Taguchi design in which 7 factors were tested: temperature, pH, rpm, size and concentration of MP, optical density and addition of glucose, at 2 levels - minimum and maximum. During 30 days, the change in CFU value was monitored, and the values of total organic carbon (TOC) and inorganic carbon (IC) were determined in the filtrate of the aqueous phase. The formed degradation products or released additives were monitored by LC-MS analysis, while the structural changes were characterized by FTIR-ATR spectroscopy. After 30 days of biodegradation, the toxicity of the filtrate to Vibrio fischeri was tested. Significant factors were determined by statistical analysis of variance (ANOVA) according to the experimental results. According to CFU analysis, the results of this experiment showed that B. licheniformis used PS and PVC as substrate sources under certain conditions. The LC-MS analysis confirmed the presence of new compounds in the aqueous phase, and the FTIR-ATR spectroscopy confirmed changes in the material, confirming successful biodegradation. Optical density was found to be a significant factor in this biodegradation process. Thus, B. licheniformis is able to biodegrade PS and PVC particles, but it is of great importance to choose optimal conditions for the highest efficiency.

U današnje vrijeme sve više se koristi plastika u svakodnevnom životu, a odbačena plastika predstavlja prijetnju okolišu. Degradacijom plastike u okolišu nastaju sitne čestice plastike, koje se nazivaju mikroplastika. Za razgradnju mikroplastike potrebno je nekoliko desetljeća. Procesi recikliranja i spaljivanja ne predstavljaju održiva rješenja za zbrinjavanje plastičnog otpada, stoga je potreban razvoj novih tehnologija za upravljanje otpadom. U usporedbi s drugim procesima razgradnje, biorazgradnja se smatra učinkovitim procesom razgradnje mikroplastike. Proces biorazgradnje je ekološki prihvatljiv i ekonomski isplativ. Biorazgradnja sintetičkih polimera je vrlo spor proces koji uključuje djelovanje okolišnih čimbenika i mikrobnih vrsta. Pri biorazgradnji mikroplastike, mikroorganizmi poput gljiva imaju važnu ulogu, oni izlučuju enzime, kao što su peroksidaza i lakaza, koji dodatno pospješuju razgradnju. Poznato je nekoliko rodova gljiva, koje imaju sposobnost biorazgradnje mikroplastike, a to su: Aspergiluss, Penicillium, Fusarium, itd. Prema nekim istraživanjima razgradnja mikroplastike je učinkovitija kada su fotodegradacijski i termodegradacijski procesi uključeni istovremeno u proces biorazgradnje. U ovom radu dati će se pregledni dio o vrstama plastike, fizikalno-kemijskim i biološkim procesima biorazgradnje mikroplastike. Nowadays, more and more plastic is used in everyday life, and discarded plastic poses a threat to the environment. When plastic decomposes in the environment, it produces small plastic particles called microplastics. It takes several decades for microplastics to break down. Recycling and incineration are not sustainable solutions for managing plastic waste, so the development of new waste management and remediation technologies is needed. Compared to other degradation processes, biodegradation is effective and best method for degrading plastics because it does not cause pollution and is cost effective. Biodegradation of synthetic plastics is a very slow process in which environmental factors and the action of microbial species also play a role. Fungi play an important role in the biodegradation of microplastics as they secrete degradative enzymes such as peroxidases and laccases that can cause effective degradation. Some known species that show effective degradation of microplastics are Aspergillus, Pencillium, Fusarium, etc. Some studies state that the degradation of plastics was more effective when photodegradation and oxidative mechanisms were simultaneously involved in biodegradation. This study will provide an overview of the types of plastics and the abiotic and biotic processes of microplastic biodegradation.

Plastika je jedan od najzastupljenijih i najkorištenijih materijala u širokoj upotrebi u svim granama industrije i ljudske svakodnevice modernog društva. Budući da se plastični otpad nekontrolirano odlaže u okoliš, plastika je postala najveći onečišćivač ekosustava na Zemlji. Poseban problem predstavljaju izuzetno male čestice mikroplastike koje su u okolišu neuočljive i u geokemijskom kružnom ciklusu mogu biti biopokretljive ili se mogu bioakumlirati. Globalana zabrinutost svjetske zajednice i interes znanstvenih istraživača, posebice ekologa, usmjereni su na istraživanja utjecaja mikroplastike u vodenom okolišu, sedimentu i bioti. Istraživanja mikroplastike u okolišu zahtijevaju temeljit i opsežan pristup, a dobiveni rezultati ne mogu se uspoređivati zbog upotrebe različitih metoda koje još uvijek nisu standardizirane. Istraživanja obuhvaćaju lociranje područja akumulacije mikroplastike, uzorkovanje, separaciju čestica, detekciju kemijskog sastava čestica te u konačnici njihovo učinkovito uklanjanje. U ovom radu dan je literaturni pregled kvalitativnih i kvantitativnih analitičkih metoda koje uključuju identifikaciju i kvantifikaciju čestica mikroplastike iz vodenog okoliša. U svrhu dobivanja pouzdanih rezultata najvažniji korak je pravilno prikupljanje uzoraka. Pri horizontalnom uzorkovanju koriste se Manta mreže, dok se za vertikalno uzorkovanje koriste Bongo mreže. Za odvajanje čestica mikroplastike od matrice koriste se metode odvajanja po gustoći. Nakon toga vizualnom separacijom koja uključuje i bojanje (oko, mikroskop, povećalo) čestice se razdvajaju prema fizičkim karakteristikama (teksktura, oblik boja). Detekcija mikroplastike podrazumijeva određivanje kemijskog sastava polimera metodama Ramanove spektroskopije (RS) i Fourierove transformacije infracrvene spektroskopije (FTIR). Također, u identifikaciji mikroplastike primjenjuju se i snimanje hiperspektralne slike (HSI) i digitalna holografija (DH). Plastics are one of the most common and widely used materials in all branches of industry and everyday human life in modern society. Since plastic waste is dumped into the environment uncontrollably, plastics have become the biggest polluter of ecosystems on Earth. A special problem is represented by extremely small microplastic particles that are undetectable in the environment and can be biomobile or bioaccumulate in the geochemical cycle. The global concern of the world community and the interest of scientific researchers, especially ecologists, is focused on investigating the impact of microplastics in the aquatic environment, sediment and biota. Research on microplastics in the environment requires a thorough and comprehensive approach, and the results obtained cannot be compared due to the use of different methods that are still not standardized. Research includes locating areas of microplastic accumulation, sampling, particle separation, detection of the particle's chemical composition, and ultimately their effective removal. This paper provides a literature review of qualitative and quantitative analytical methods that include the identification and quantification of microplastic particles from the aquatic environment. In order to obtain reliable results, the most important step is the correct collection of samples. A Manta net is used for horizontal sampling, while a Bongo net is used for vertical sampling. Density separation methods are used to separate microplastic particles from the matrix. After that, by visual separation, which includes coloring (eye, microscope, magnification), these particles are separated according to their physical characteristics (texture, color form). The detection of microplastics implies the determination of the chemical composition of the polymer by the methods of Raman spectroscopy (RS) and Fourier transform infrared spectroscopy (FTIR). Hyperspectral imaging (HSI) and digital holography (DH) are also used in the identification of microplastics.

Mikroplastika je pojam za čestice dimenzija od 5 mm do 100 nm koje najčešće nastaju fragmentacijom plastike. U svom sastavu najčešće sadrži različite polimere i aditive, a u okolišu se može pojaviti u različitim oblicima i bojama. Teško se uklanja iz okoliša zbog svojih fizikalnih i kemijskih svojstava čime predstavlja veliki problem za okoliš, ali i organizme koji ga nastanjuju. U najvećim se koncentracijama mikroplastika može naći u vodenom okolišu te tamo predstavlja najveću opasnost zbog izravnog kontakta sa živim organizmima koji tamo prebivaju. Zbog vrlo malih dimenzija, organizmi često zamjene mikroplastiku za hranu i tako ju ingestijom unose u svoj organizam. Tako unesena mikroplastika može rezultirati nizom štetnih učinaka poput promjena u ponašanju, oksidativnog stresa, poremećaja u krvotoku i mnogih drugih. Na taj način mikroplastika se unosi u hranidbeni lanac kojim može dospjeti i do čovjeka koji konzumira kontaminiranu hranu. Zbog sve većih koncentracija mikroplastike koja se pojavljuje u svim sastavnicama okoliša te njenih štetnih učinaka koji su do sada otkriveni kroz mnoga istraživanja, mnoge ju zemlje diljem svijeta smatraju zabrinjavajućim onečišćivalom. U ovom se radu najveća pažnja posvetila upravo mikroplastici koja je prisutna u vodenom okolišu, njenim svojstvima te njenim štetnim učincima na organizmima koji su dokazani kroz mnoga istraživanja kao i metodama kojima se nastoji ukloniti. Microplastics is a term for particles with sizes from 5 mm to 100 nm that are mostly created by plastic fragmentation. Microplastics generally contain various polymers and additives, and can appear in the environment in different shapes and colors. It is hard to remove these microparticles from the environment because of their chemical and physical properties. Therefore, microplastics represent a big threat for the environment and organisms that inhabit it. The highest concentrations of microplastics are in the aquatic environment. This represents a great hazard due to direct contact that microplastics have with the inhabiting organisms; organisms often ingest microplastics because these particles have very small dimensions. The presence of microplastics in the organism can cause various adverse effects such as changes in behavior, oxidative stress, permeations in the bloodstream and many others. Once the microplastics enter the food chain, it can end up in the human body. A lot of countries consider microplastics as major environmental pollutant because their concentrations in all components of the environment are rapidly increasing. In this paper, the major focus is on microplastics present in the aquatic environment. Properties of microplastics and related adverse effects on organisms, as well as the methods used for microplastics removal from the environment, have been discussed.

Plastika se danas može pronaći u brojnim predmetima iz svakodnevne upotrebe: ambalaži, tekstilu, elektronici, kozmetici itd. Ona čini veliki dio komunalnog otpada koji često nije dobro zbrinut. Tako plastika dospijeva u okoliš te se djelovanjem fizikalnih i kemijskih utjecaja postepeno usitnjava do sitnih čestica zvanih mikroplastika. Mikroplastika predstavlja globalni ekološki problem zbog svoje sveprisutnosti i štetnih utjecaja na zdravlje i okoliš. Kako bi se utvrdila količina i sastav mikroplastike u okolišu provode se razne metode analiza. Često se metode međusobno kombiniraju da bi se dobila preciznija i točnija analiza. Analiza aditiva može biti bitan dio identifikacije mikroplastike. U ovom radu je predstavljen pojam mikroplastike te prodiskutirani izvori iz kojih dospijeva u okoliš. Navedena je podjela mikroplastike i karakteristike najčešće korištenih plastičnih polimera. Predstavljene su najčešće metode analize: SEM, FTIR, Ramanova spektroskopija, GC/MS te razne metode za analizu aditiva. Spomenute su i neke manje zastupljene tehnike analize. Plastics are found in numerous products in our daily lives: packaging, textiles, electronics, cosmetics, etc. They make up a large part of municipal waste, which is very often not disposed of properly. This is how plastics end up in the environment. Once in the environment, the larger pieces of plastics are gradually broken down by physical or chemical action into tiny particles known as microplastics. Microplastics are a global environmental problem because they are ubiquitous and have harmful effects on health and the environment. Various analytical methods have been used to determine the amount and composition of microplastics in the environment. These methods are sometimes combined to produce more precise and accurate results. The analysis of additives released from microplastics can be an essential part of the characterization of these microparticles. This bachelor thesis focuses on microplastics and the sources of their occurrence in the environment. It also explains the classification of microplastics and the properties of plastic polymers commonly found in the environment. In addition, the most commonly used analytical methods for characterising microplastics are described, such as: SEM, FTIR, Raman spectroscopy, GC/MS, as well as some methods for analysis of the additives. In addition to these methods, some less common techniques are also mentioned.

Plastika je sveprisutna u našem svakodnevnom životu zbog široke upotrebe u uobičajenim rutinskim predmetima. Njezino kontinuirano korištenje, nakupljanje i neadekvatno odlaganje plastičnog otpada predstavlja ozbiljnu prijetnju biotičkim i abiotičkim sastavnicama okoliša. Mikroplastika (MP) su čestice sintetskih organskih polimera veličine manje od 5 mm, uključujući one koje nisu vidljive golim okom. MP-e je postala jedna od vodećih prijetnji okolišu zbog svoje postojanosti, sveprisutnosti i intrinzičnog toksičnog potencijala. Biološka razgradivost polimera ovisi o fizikalnim i kemijskim svojstvima polimera, abiotičkim svojstvima, ali i o svojstvima samih mikroorganizama. Biorazgradnja je jedna od najčešće primjenjivanih metoda za uklanjanje MP-a iz okoliša, a da bi bila visoko učinkovita potrebno je optimirati značajne procesne čimbenike. U ovom radu ispitivana je biorazgradnja čestica poli(vinil-klorida) (PVC) primjenom bakterije Bacillus cereus. Cilj ovoga istraživanja bio je prvo odrediti značajne čimbenike za proces biorazgradnje MP PVC primjenom Bacillus cereus te su se potom ispitali optimalni uvjeti za proces biorazgradnje MP-a primjenom navedene bakterijske kulture. Eksperiment se provodio prema dizajnu punog faktorskog plana (FF) u kombinaciji za tri ispitivana čimbenika – veličina MP-a, koncentracija MP-a, i optička gustoća (OG) priređene suspenzije bakterije – na tri razine (minimalna, srednja i maksimalna vrijednost). Tijekom 30 dana provedbe pokusa biorazgradnje, praćena je promjena OG-a te ukupni broj izraslih kolonija bakterija (CFU). U vodenoj fazi određivane su vrijednosti ukupnog (TC), organskog (TOC) i anorganskog (TIC) ugljika. LC/MS analizom praćeni su otpušteni aditivi s čestica MP-a te potencijalno nastali razgradni produkti prilikom biorazgradnje MP-a. Strukturne promjene PVC-a određene su FTIR-ATR spektroskopijom. Na kraju procesa biorazgradnje ispitana je i ekotoksičnost filtrata primjenom bakterije Vibrio fischeri. Eksperimentalni rezultati obrađeni su korištenjem statističke analize varijance (ANOVA). Rezultati pokusa ukazuju da je bolji rast bakterije Bacillus cereus uočen pri srednjoj koncentraciji PVC-a od 500 mg/L, srednjoj veličini čestice od 300-500 μm i najvećoj OG u iznosu od 0,5. S obzirom na navedeno, ispitivana bakterijska kultura ima sposobnost biorazgradnje MP-a. Due to its widespread use in common routine items, plastic is ubiquitous in our daily lives. Its continuous use, accumulation and inadequate disposal of plastic waste pose a serious threat to the biotic and abiotic components of the environment. Microplastics (MPs) are particles of synthetic organic polymers less than 5 mm in size, including those not visible to the naked eye. MPs have become one of the leading threats to the environment due to their persistence, ubiquity and intrinsic toxic potential. The biodegradability of polymers depends on the physical and chemical properties of the polymer, abiotic properties, as well as on the properties of the microorganisms themselves. Biodegradation is one of the most commonly used methods for removing MPs from the environment, but in order to be highly effective, it is necessary to optimize significant process factors. In this paper, the biodegradation of polyvinyl chloride (PVC) particles was researched using the Bacillus cereus bacteria. The aim of this study was to firstly determine the significant factors for the process of biodegradation of MP PVC using Bacillus cereus and then examine the optimal conditions for the process of biodegradation of MP using the mentioned bacterial culture. The experiment was performed according to Full factorial (FF) design in combination for three examined factors - MP size, MP concentration, and optical density (OD) of the prepared bacterial suspension - at three levels (minimum, mean and maximum). During the 30 days of the biodegradation experiment, the change in OD and the total number of grown bacterial colonies (Colony Forming Unit, CFU) were monitored. In the aqueous phase, the values of total (TC), organic (TOC) and inorganic (TIC) carbon were determined. LC/MS analysis monitored the release of additives from MP particles and potentially formed degradation products which formed during the biodegradation of MP. Structural changes in PVC were determined by ATR-FTIR spectroscopy. At the end of the biodegradation process, the ecotoxicity of the filtrate was examined using the Vibrio fischeri bacteria. The experimental results were processed using statistical analysis of variance (ANOVA). The results of the experiment indicate that better growth of the Bacillus cereus bacteria was observed at a mean PVC concentration of 500 mg/L, a mean particle size of 300-500 μm and a maximum OD of 0,5. In view of the above, the tested bacterial culture has the ability to biodegrade MPs.

Urbanizacija, odnosno širenje gradova, sve je češća pojava. Gradovi često pridonose svjetlosnom onečišćenju, koje remeti cirkadijane ritmove živih bića, uključujući njihove životne cikluse i migracije te drift (nizvodno otplavljivanje) makrozoobentosa u urbanim potocima. Na makrozoobentos urbanih potoka također može utjecati povećan unos mikroplastike u vodeni tok. Cilj ovog diplomskog rada jest istražiti sastav: (i) makrozoobentosa i (ii) mikroplastike u uzorcima drifta sakupljenih tijekom dana i noći na dvije postaje smještene duž urbanog potoka Vrapčak (Zagreb, Hrvatska). Dvije postaje (V1 i V2) se razlikuju, između ostalog, i u intenzitetu osvijetljenosti noću pa je postaja V1 noću neosvijetljena, a V2 je pod izravnim utjecajem ulične rasvjete. Uzorci drifta i vode uzimani su svaka dva tjedna, danju i noću, tijekom travnja i svibnja 2021. godine te je ukupno sakupljeno 48 uzoraka drifta. Osim izdvajanja i determinacije makrozoobentosa, u uzorcima drifta se provodila i analiza mikroplastike te analiza fizikalno-kemijskih parametara u uzorcima vode. Rezultati ukazuju da umjetna rasvjeta utječe na dnevno-noćne obrasce nekih skupina makrozoobentosa, međutim značajne razlike u ukupnoj gustoći drifta među postajama i dobu dana nisu dokazane. Od čestica za koje se sumnjalo da su mikroplastika (njih 47), svega dvije su sastavom odgovarale polietilenu, što ukazuje da unos mikroplastike u potok Vrapčak nije velik, odnosno da potok vjerojatno nije pod velikim antropogenim pritiskom ovakvog tipa. Većina fizikalno-kemijskih parametara se značajno razlikovala i između doba dana i među postajama. Noću su na obje postaje zabilježene povišene vrijednosti alkaliniteta i koncentracija ortofosfata te snižene vrijednosti koncentracija kisika i nitrata, temperature vode, kemijske potrošnje kisika te osvjetljenja. Utvrđeno je kako s gustoćom drifta organizama značajno korelira samo brzina strujanja vode, odnosno gustoća drifta smanjivala se s povećanjem brzine strujanja vode. Urbanization, also known as urban expansion, is more widespread than in the past. Cities often contribute to light pollution, which affects the circadian rhythms of living beings and disrupts their life cycles and migration pathways, as well as macrozoobenthos drift in urban streams. Increased inputs of microplastic particles to water also may affect macrozoobenthos in urban streams. The goal of this thesis is to determine the composition of: (i) macrozoobenthos and (ii) microplastics in drift samples collected during the day and night at two stations along the urban stream Vrapčak (Zagreb, Croatia). One of the differences between the two stations (V1 and V2) was the light intensity during the night, as station V1 has no artificial light and V2 is directly illuminated by a street lamp. Drift samples were collected every two weeks during the day and night in April and May 2021, resulting in a total of 48 drift samples. Macrozoobenthos was isolated from the drift samples and determined. The remaining sediment was analyzed for microplastic particles, while physicochemical parameters were analyzed from the water samples. Results indicate that artificial light affects some macrozoobenthos taxa, but significant differences in drift density between stations and diurnal patterns were not detected. Of all the particles analyzed that looked like microplastics (47 pieces), only two were found to be polyethylene, indicating that the input of microplastics into the Vrapčak stream is not significant. Therefore, the stream is probably not under great anthropogenic influence of this type. Most physicochemical parameters showed significant differences between the times of the day and between the stations. During the night, alkalinity and orthophosphate values were elevated at both stations, while oxygen, nitrates, water temperature, dissolved organic matter, and illumination values decreased. Drift density correlated only with flow velocity, i.e., drift density decreased as flow velocity increased.

Obzirom da je mikroplastika jedan od gorućih problema današnjice, proučavanje njenog utjecaja na živa bića od iznimne je važnosti. Biljke kao primarni producenti koji se nalaze na dnu hranidbenog lanca dobivaju još jednu dimenziju važnosti. Naime, mikroplastika na mnogo načina prikazanih u ovom radu, može umanjiti fotosintetsku sposobnost biljaka. Smanjenje primarne produkcije te akumulacija plastike u biljnim tkivima predstavljaju problem za sva živa bića koja ovise o biljkama, kao i za same biljke. Cilj ovog rada je približiti čitaocu probleme koje mikroplastika može stvoriti u prirodi i agrikulturi. Given that microplastics are one of the most pressing problems of today, studying their impact on living beings is extremely important. Plants, as primary producers at the bottom of the food chain, gain another dimension of importance. Namely, microplastics in many ways shown in this paper can reduce the photosynthetic capacity of plants. The reduction of primary production and the accumulation of plastic in plant tissues represent a problem for all living beings that depend on plants, as well as for the plants themselves. The aim of this paper is to bring the reader closer to the problems that microplastics can create in nature and agriculture.

Pretjerana uporaba plastičnih materijala i loše gospodarenje plastičnim otpadom stvorili su rastući problem u pogledu onečišćenja okoliša te utjecaja na žive organizme koji u njemu žive, pa tako i čovjeka. Poseban naglasak se u sklopu novijih znanstvenih istraživanja stavlja na mikroplastiku, koja nastaje kao posljedica fragmentacije plastičnog otpada uslijed izlaganja okolišnih uvjetima. Ova vrsta plastike predstavlja specifičnu opasnost, budući da se zbog svoje veličine olakšano kreće kroz ekosustave, uklapa u hranidbene lance i akumulira u živim jedinkama na koje potom ima potencijalno štetne učinke. U ovome radu provedeno je ispitivanje učinka mikročestica polistirena na relativno preživljenje humanih plućnih staničnih linija zdravog (WI-38) i tumorskog porijekla (H1299 i A549) u ovisnosti o rasponu veličina čestica mikroplastike, koncentraciji otopina mikroplastike kojim su stanice tretirane i vremenu izlaganja. Kako bi se ustanovilo relativno preživljenje testnih staničnih kultura proveden je MTT test, a programom Desing Expert 7.1.5. određeni su eksperimentalni uvjeti kojima je postignut najštetniji učinak mikroplastike na ispitne stanične linije, odnosno uvjeti pri kojima je relativno preživljenje stanica bilo najniže. Za staničnu liniju WI-38 minimalno preživljenje ustanovljeno je pri: 157,01 μm (veličina čestica PS-a), 0,50 μg/mL (koncentracija otopina PS-a) i 39,74 sata (vrijeme izlaganja), a značajni procesni parametri bili su koncentracija i veličina čestica. Za H1299 najniže preživljenje ostvarilo se pri: 103,11 μm (veličina čestica PS-a), 1,00 μg/mL (koncentracija otopina PS-a) i 24 sata (vrijeme izlaganja), pri čemu su značajni procesni parametri bili koncentracija i vrijeme izlaganja. Stanična linija A549 najmanje preživljenje imala je pri: 200 μm (veličina čestica PS-a), 2,00 μg/mL (koncentracija otopina PS-a) i 51,17 sata (vrijeme izlaganja), dok je značajni procesni parametar bio isključivo vrijeme. Prema dobivenim rezultatima zaključeno je da štetan učinak mikroplastike PS-a u pogledu smanjenja relativnog preživljenja postoji, te da s obzirom na vrstu ispitne stanične linije može ovisiti o veličini čestica PS-a, koncentraciji otopina i vremenu izlaganja. Excessive use of plastic materials and poor management of plastic waste in modern times have created a growing problem in terms of environmental pollution and impact on living organisms that live in it, including humans. As part of recent scientific research, special emphasis is placed on microplastics, which are formed as a result of the fragmentation of plastic waste due to exposure to environmental conditions. This type of plastic represents a specific danger, since due to its size it can easily move through ecosystems, fit into food chains and accumulate in living organisms, on which it can have potentially harmful effects. In this work, the effect of polystyrene microparticles on the relative survival of human lung cell lines of healthy origin (WI-38) and tumor origin (H1299 and A549) was investigated. The dependence of survival on the size range of the microplastic particle, the concentration of the microplastic solution with which the cells were treated and the exposure time was observed. In order to establish the relative survival of the test cell cultures, the MTT test was performed. Program Desing Expert 7.1.5. was used to determine the experimental conditions under which the most harmful effect of microplastics on the test cell lines was achieved. In other words, those were the conditions under which relative cell survival was the lowest. For the WI-38 cell line, minimum survival was found at: 157.01 μm (PS particle size), 0.50 μg/mL (PS solution concentration) and 39.74 hours (exposure time), a significant process parameters were concentration and particle size. For H1299, the lowest survival was achieved at: 103.11 μm (PS particle size), 1.00 μg/mL (PS solution concentration) and 24 hours (exposure time), where the significant process parameters were concentration and exposure time. The A549 cell line had the lowest survival at: 200 μm (PS particle size), 2.00 μg/mL (PS solution concentration) and 51.17 hours (exposure time), while the only significant process parameter was time. According to the obtained results, it was concluded that the harmful effect of PS microplastics in terms of reducing relative survival exists. Also, depending on the test cell culture type, the decrease in survival depends on the size of the PS particle, the concentration of the solution and the exposure time.

Onečišćenje okoliša česticama mikroplastike danas je od velikog znanstvenog interesa na globalnoj razini. Tekstilna vlakna, kao izvor mikroplastike, jedna su od najzastupljenijih, posebice iz procesa pranja tekstilija. Količina otpuštenih čestica mikroplastike u procesu pranja najviše ovisi o vrsti i konstrukciji tekstilnog materijala, obradi i procesnim parametrima pranja. U ovom radu procijenjeno je otpuštanje čestica mikroplastike iz uzorka pamučne/PES tkanine oprane standardnim i inovativnim postupkom s dodatkom metalnih kuglica a nakon pet i deset uzastopnih ciklusa. Količina otpuštenih čestica je procijenjena gravimetrijskom metodom nakon membranske filtracije i karakterizacijom filtarskog kolača mikroskopiranjem te selektivnim bojadisanjem. Također su ispitani i kemijski i fizikalno-kemijski parametri efluenata i filtrata (pH, elektrovodljivost, mutnoća, ukupna čvrsta tvar, ukupna suspendirana tvar i ukupna otopljena tvar te kemijska potrošnja kisika - KPK). Rezultati su pokazali da je tijekom procesa pranja došlo do otpuštanjae mikročestica u obliku vlakana iz ispitivanog uzorka. Otpuštene čestice su bile većinom celuloznog podrijetla, ali je došlo i do otpuštanja čestica poliestera., Environmental pollution with microplastic particles is of great scientific interest at the global level. Textile fibers, as a source of microplastics, are one of the most abundant, especially from the textile washing process. The amount of released microplastic particles in the washing process mostly depends on the type and construction of the textile material, processing and washing process parameters. In this paper, the release of microplastic particles from a sample of cotton/PES fabric washed by a standard and innovative process with the addition of metal balls was evaluated after five and ten conecutive cycles.. The amount of released particles was estimated by the gravimetric method after membrane filtration and characterization of the filter cake by microscopy and selective staining. Chemical and physical-chemical parameters of effluents and filtrates were also tested (pH, electrical conductivity, turbidity, total solid matter, total suspended matter and total dissolved matter, and chemical oxygen consumption - COD). The results showed that during the washing process the release of fiber-form micro-particles occurred from the tested sample. The particles were of cellulose origin, but polyester particles are also shedded.

Mikroplastika (MP) je prepoznata kao okolišni kontaminant višestrukih opasnosti na temelju fizičkih učinaka zbog veličine čestica, oblika i koncentracije te kemijskih učinaka povezanih s opasnim kemikalijama. Sve je više dokaza o prisutnosti MP u hrani, a posljednjih godina se eksponencijalno povećava i broj publikacija o njezinoj prisutnosti u hrani morskog podrijetla. Međutim, analitičke metode detekcije u hrani morskog podrijetla su unatoč dostupnosti širokog spektra instrumentalnih tehnika za izolaciju i određivanje njezinih fizikalnih svojstava ograničene. Potpuni analitički postupak donosi podatke o kemijskom sastavu i morfološkoj strukturi čestica, ali niti jedna instrumentalna tehnika ne udovoljava svim zahtjevima analize MP. Primjena većeg raspona komplementarnih analitičkih metodologija u pogledu otkrivanja i identifikacije ispunjava zahtjevnost analize ovog okolišnog kontaminanta. Pojava i vrsta unesene MP, kao i njezini zdravstveni učinci koji se trenutno ispituju, uključuju biološke, kemijske i fizičke vrste utjecaja. U svrhu procjene utjecaja MP iz hrane morskog podrijetla na ljudsko zdravlje prvo se mora kvantificirati izloženost, a zatim utvrditi je li ta izloženost dovoljno velika da bi izazvala posljedice sa štetnim učincima. Izloženost ljudi hrani morskog podrijetla izaziva zabrinutosti zbog njezine kontinuirane akumulacije u okolišu. Cilj ovog rada je prikazati dosadašnje spoznaje o prisutnosti MP u hrani morskog podrijetla: školjkašima, ribi i rakovima kao glavnim izvorima. Posebno se analiziraju postojeći analitički pristupi ekstrakcije i instrumentalnog određivanja koncentracije, oblika i vrste materijala MP u zahtjevnim biološkim uzorcima. Istaknuta je potreba daljnje istraživačke aktivnosti o ovom kontaminantu, kao i potreba za stvaranje baze podataka koja je neophodna za uspostavu zakonodavstva u području hrane., Microplastics (MPs) are recognized as a multifaceted stressor based on their physical effects due to particle size, shape, and concentration, and chemical effects ensuing from the use of hazardous chemicals. Evidence of the presence of MPs in food are increasing, and the number of publications on MPs in seafood has increased at an exponential rate in recent years. However analytical detection methods of MPs in seafood are limited even despite the available techniques that enable MP separation and size determination. The analytical detection of MPs requires obtaining information on both the chemical composition and the morphological structure of particles. No single technique is able to chemically and morphologically identify MPs, though a broad range of complementary analytical methodologies have been applied in the detection and identification of MPs. MPs can cause biological, chemical and physical health effects. In order to assess whether the uptake of MPs via seafood can pose a risk to human health, exposure must first be quantified and then it can be determined whether this exposure is high enough to have a detrimental effect. Human exposure to MP contained in food has become a significant concern owing to the increasing accumulation of microplastics in the environment. This paper provides an overview of the existing research on MP presence in seafood, including analytical methods for microplastic separation, and instrumental determination of concentration, shapes, and material types in complex biological material. Regulatory requirements and challenges to support fit-for-purpose research activities on this contaminant are summarized, and information provided for possible regulation on MPs in food.

Potreba za plastikom iz godine u godinu raste. Posljedica intenzivne uporabe plastike i njenog neadekvatnog zbrinjavanja je sve veća količina plastike u okolišu. Jedna od većih prijetnji okolišu, posebice vodenim sustavima, su čestice plastike manje od 5 mm koje se nazivaju mikroplastikom (MP). Budući da se dosad upotrebljavane metode za uklanjanje MP-a iz voda nisu pokazale dovoljno učinkovitim, razmotrena je primjena naprednih oksidacijskih procesa. AOP-i su procesi u kojima dolazi do stvaranja vrlo reaktivnih radikala koji su u mogućnosti potpuno ili djelomično razgraditi organske onečišćujuće tvari iz vodenih medija. U ovome radu ispitana je razgradnja čestica MP-a polistirena (PS), veličine 25 - 100 μm, primjenom UV-C/H2O2 i UV-C/S2O82- procesa. Eksperimenti su provedeni prema potpunom faktorskom planu. FTIR spektroskopija provedena je za karakterizaciju PS-a, dok je za vodeni medij provedena TOC i MS analiza. Na temelju dobivenih rezultata odredio se učinkovitiji proces za razgradnju PS-a te optimalni uvjeti provođenja procesa. Prema dobivenim rezultatima učinkovitije oksidacijsko sredstvo u razgradnji PS-a je S2O82-. Ispitivanjem je utvrđeno kako je primjenom UV-C/S2O82- procesa moguće ostvariti tek minimalnu razgradnju mikročestica PS-a, a učinkovitost procesa ovisi o pH-vrijednosti medija, koncentraciji S2O82- te vremenu provedbe procesa. The global need for plastics is continuously growing. The intensive use of plastics followed by later inadequate disposal is resulting in increasing amount of plastics in the environment. One of the biggest threats to the environment, especially to the aquatic one, are plastic particles smaller than 5 mm called microplastics (MP). Since applied methods for removing MP from water have not proven to be sufficiently effective, the application of advanced oxidation processes (AOP) has been considered. AOPs are processes in which highly reactive radicals are created. These radicals are able to decompose, organic pollutants from water, either partially or completely. AOP degradation of polystyrene (PS) microparticles in size 25 - 100 μm by UV-C/H2O2 and UV-C/S2O82- processes was studied. The experiments were conducted according to a full factorial design. FTIR spectroscopy was used for characterization of PS particles, while TOC and MS analysis were performed for analysis of the water solution. Based on the obtained results, a more efficient process for PS degradation and its optimal conditions were determined. According to the results, the more effective oxidizing agent for PS degradation is S2O82-. This study determined that only minimal decomposition of PS microparticles can be achieved by applying UV-C/S2O82- treatment and the effectiveness of the process depends on pH value of the medium, concentration of S2O82- and treatment duration.

Trajnost plastike, sposobnost plastičnog otpada da »putuje« rijekama i prelazi velike udaljenosti, kao i da se skuplja u morima te dugo ostaje u okolišu, predstavlja veliku opasnost, ali i izazov kako bi se ovaj problem riješio na globalnom nivou. Mikroplastika je dio, odnosno komadić plastike manji od 5 mm, a ovaj naziv koristi se i za sve »male« komade plastike. Posljednjih godina raste svijest o tome da količinu plastičnog otpada treba hitno smanjiti, posebno u morskom okolišu. Najveći izvor onečišćenja mora su rijeke, odnosno izvori s kopna. U rijeke dospijevaju velike količine plastike, a njihovo konačno odredište također je more. U radu se iznose podaci o podjeli i vrstama plastike, količinama plastike u morskom okolišu te problemima koji se ovdje javljaju. Bit će riječi i o onečišćenju morskog okoliša i morskom otpadu i onečišćenju riječnog okoliša. Soft law dominira globalnim naporima za rješavanje problema morskog otpada. Trenutačno ne postoji međunarodni ugovor koji regulira onečišćenje okoliša plastikom, ali postoji niz propisa koji, među ostalim, sadrže odredbe o sprečavanju onečišćenja morskog okoliša. Cilj je rada analizirati ključne odredbe relevantnih međunarodnih izvora prava koji reguliraju onečišćenje i morskog okoliša i riječnog okoliša. Promotrit će se sadrže li odredbe koje se odnose na (mikro)plastiku i plastični otpad te pružaju li one dovoljan pravni okvir za sprečavanje onečišćenja mora i rijeka plastikom. Posebno će se analizirati najvažnije europske direktive, kao i zakoni Republike Hrvatske koji se odnose na onečišćenje mora, voda i na otpad. Na kraju se iznose prijedlozi za rješavanje problema plastike u okolišu i bolju pravnu regulaciju., The durability of plastics, plastic litter’s ability to “travel” on rivers and across long distances as well as to accumulate in the seas and remain in the environment for a long period pose a great danger, the solution to which raises a challenge at the global level. Microplastic is a part or piece of plastic smaller than 5 mm, although this name is also used for all “small” pieces of plastic. In recent years, there has been growing awareness that plastic waste needs to be urgently reduced, especially in the marine environment. The primary source of marine pollution is rivers, i.e., land-based sources. Large amounts of plastic flow into rivers, and their final destination is the seas. This paper presents data on the categorisation and types of plastics, quantities of plastics in the marine environment, and the problems that arise there. Pollution of the marine environment, marine litter, and pollution of the riverine environment are also discussed. Soft law dominates global efforts to address marine litter problems. There is currently no international treaty regulating plastic pollution, although some regulations include, among other things, provisions on the prevention of marine pollution. The paper aims to present the key provisions of relevant international sources of law governing pollution of the marine environment and the river environment. Whether they contain provisions related to (micro)plastics and plastic waste and whether they provide a sufficient legal framework to prevent plastic and river pollution are duly examined. The most important European directives and the laws of the Republic of Croatia relating to marine pollution, water pollution, and waste are presented in particular. Finally, proposals are made for solving the problem of plastic in the environment and for better legal regulation of this issue.

Već nekoliko desetljeća mikroplastika se zamjećuje u okolišu u koji dospijeva putem otpadnih voda ili u njemu nastaje degradacijom plastičnog otpada pod utjecajem fizikalnih ili kemijskih sila. Prilikom proizvodnje plastike koriste se razni aditivi i katalizatori koji mogu biti otpušteni u okoliš tijekom procesa degradacije čestica plastike i kao takvi predstavljaju moguće onečišćenje okoliša. Zbog značajne količine proizvedene plastike u svijetu potrebno je istražiti ponašanje otpuštanja takvih tvari u vodeni okoliš i njihov utjecaj na žive organizme. Cilj ovog rada je korištenje analitičkih i bioanalitičkih metoda za određivanje brzine otpuštanja i koncentracije aditiva bisfenola A i katalizatora antimona iz UV-starenih i nestarenih uzoraka PET plastike u vodenom mediju. Također, praćen je i utjecaj toksičnosti otpuštenih tvari na bioluminiscentne bakterije Vibrio fischeri mjerenjem vrijednosti EC50, EC20 i EC10. Provedena ispitivanja pokazala su pojavu otpuštanja bisfenola A u vodeni medij iz starenih i nestarenih uzoraka, pri čemu je otpuštanje bilo brže iz UV-starenih uzoraka. Zamjećeno je i otpuštanje antimona, no u mnogo manjoj količini kod UV-starenih uzoraka. Uočen je i inhibicijski utjecaj otopine dobivene izluživanjem bisfenola A i antimona iz PET uzoraka na bakterije Vibrio fischeri. Koncentracija bisfenola A praćena je tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti, a antimona induktivno spregnutom plazmom s masenim spektrometrom. Za mjerenje ekotoksičnosti korištena je standardna metoda ISO 11348-2:2007. Since several decades by now, microplastics has been detected in the environment which it reaches either by wastewater or is being created within from degradation of plastic waste by influence of physical or chemical environmental forces. During the plastics production many various additives and catalysts are being used which may leak into the environment during the plastics' degradation and as such they present possible polluting effect. Due to significant amounts of plastics produced in the world, it is necessary to research the behaviour of the release of such chemicals into the aquatic environment and their possible impact on living organisms. The aim of this work is to use analytical and bioanalytical methods to determine the rate of release and concentration of the additive bisphenol A and antimony catalyst from UV-aged and non-aged PET plastic samples in an aqueous medium. Likewise, the influence of the toxicity of the released substances on the bioluminescent bacteria Vibrio fischeri was monitored by measuring the values of EC50, EC20 and EC10. The conducted tests showed the release of bisphenol A and antimony into the aqueous medium from both UV-aged and unaged PET samples. The release of antimony was also observed, albeit its amount was much lower from the UV-aged sample. Leached samples with Antimony and bisphenol A also showed an inhibitory effect on Vibrio fischeri bacteria. The concentrations of bisphenol A and antimony were monitored by high performance liquid chromatography and inductively coupled plasma with a mass spectrometer respectively. The standard method ISO 11348-2:2007 was used to measure ecotoxicity.

Akumulacija mikroplastike (MP) u okolišu i kontaminacija prehrambenih proizvoda ovim zagađivačem postala je globalna prijetnja i okolišu i zdravlju ljudi. Trenutačno, zabrinutost vezana uz prisustvo MP u okolišu uključuje ulogu MP kao izvora i finalnog depoa za otrovne kemikalije i patogene mikroorganizme uz bioakumulaciju i potencijalni ulazak u prehrambeni lanac. Najveći dio potrošnje plastike odnosi se na proizvodnju ambalažnih materijala, uključujući i one koji se primjenjuju u prehrambenoj industriji, a ljudi često pohranjuju, prenose, pripremaju i konzumiraju hranu u plastičnim posudama. Ovaj rad daje pregled spoznaja o pojavnosti MP u prehrambenom lancu i naglašava njenu ulogu kao vektora raznih onečiščujućih tvari i mikroorganizama. Nadalje jedan od ciljeva rada je ukazati na mogući utjecaj oslobađanja MP iz plastičnih ambalažnih materijala u hranu i piće te na potencijalne negativne posljedice po ljudsko zdravlje. Temeljem pregleda recentnih znanstvenih studija proizlazi kako se istraživanja utjecaja MP na prehrambeni lanac, a posebno utjecaja na zdravlje ljudi, trebaju još više intenzivirati i produbiti. Smjernice za ublažavanje njenih potencijalnih negativnih utjecaja uključuju analizu rizika i uvođenje prehrambenih preporuka za visokorizične namirnice s većim udjelom ovog značajnog zagađivača hrane te primjenu alternativnih ambalažnih materijala u pakiranju hrane i pića., The accumulation of microplastics (MP) in the environment and its contamination of food products has become a global threat to living organisms, environment and human health. Currently, the main concerns related to MP in the environment include its role as a source and final depot for toxic chemicals and pathogenic microorganisms in addition to bioaccumulation and potential entry into the food chain. Most of the plastics is used for the production of packaging materials, including those used in the food industry, and people most often store, transport, prepare and consume food in plastic containers. This paper provides an overview of the knowledge about the occurrence of MP in the human food chain and emphasizes its role as a vector of various contaminants and microorganisms. Furthermore, one of the objectives of the paper is to point out the possible effects of the release of MP from plastic packaging materials in food and beverages and the potential consequences for human health. The results presented suggest that the effect of MP on the food chain, and especially its impact on human health, need to be addressed much more intensively. A good tool to mitigate the potential negative impacts of MP in food would be risk analysis and the subsequent introduction of nutritional recommendations for highrisk food with its higher content and the use of alternative packaging materials in food and beverage packaging., Die Anhäufung von Mikroplastik (MP) in der Umwelt und die Verunreinigung von Lebensmitteln ist zu einer globalen Bedrohung für lebende Organismen, die Umwelt und die menschliche Gesundheit geworden. Zu den Hauptproblemen im Zusammenhang mit Mikroplastik in der Umwelt gehören derzeit seine Rolle als Quelle und Depot für toxische Chemikalien und pathogene Mikroorganismen sowie seine Bioakkumulation und sein potenzieller Eintritt in die Nahrungskette. Der größte Teil der Kunststoffe wird für die Herstellung von Verpackungsmaterialien verwendet, auch in der Lebensmittelindustrie, und die meisten Menschen lagern, transportieren, bereiten und verzehren Lebensmittel in Kunststoffbehältern. Dieser Artikel gibt einen Überblick über die Erkenntnisse in Bezug auf das Vorkommen von Mikroplastik in der menschlichen Nahrungskette und hebt seine Rolle als Vektor für verschiedene Schadstoffe und Mikroorganismen hervor. Darüber hinaus besteht eines der Ziele des Artikels darin, die möglichen Auswirkungen der Freisetzung von Mikroplastik aus Kunststoffverpackungsmaterialien in Lebensmitteln und Getränken und die potenziellen Folgen für die menschliche Gesundheit aufzuzeigen. Die vorgestellten Ergebnisse deuten darauf hin, dass die Auswirkungen von Mikroplastik auf die Nahrungskette und insbesondere die Auswirkungen auf die menschliche Gesundheit viel intensiver untersucht werden müssen. Ein gutes Instrument zur Abschwächung der potenziellen negativen Auswirkungen von Mikroplastik in Lebensmitteln wäre eine Risikoanalyse und die anschließende Einführung von Ernährungsempfehlungen für Lebensmittel mit hohem Risiko, die einen höheren Gehalt aufweisen, sowie die Verwendung alternativer Verpackungsmaterialien bei der Verpackung von Lebensmitteln und Getränken., La acumulación de microplásticos (MP) en el medio ambiente y la contaminación de productos alimenticios con este contaminante se ha convertido en una amenaza global tanto para el medio ambiente como para la salud humana. Actualmente, las preocupaciones sobre la presencia del MP en el medio ambiente incluyen el papel del MP como el fuente y el depósito final de sustancias químicas tóxicas y de los microorganismos patógenos, con bioacumulación e intrusión potencial en la cadena alimentaria. La mayor parte del consumo de plásticos está relacionado con la producción de materiales de embalaje, incluidos los utilizados en la industria alimentaria y la mayoría de las personas almacenan, transportan, preparan y consumen alimentos en recipientes de plástico. Este trabajo proporciona una descripción general de los hallazgos sobre la ocurrencia del MP en la cadena alimentaria y destaca su papel como vector de diversos contaminantes y microorganismos. Además, uno de los objetivos del artículo es señalar posibles efectos de la liberación de los MP de los materiales plásticos de embalaje en alimentos y bebidas y las posibles consecuencias negativas para la salud humana. Los resultados presentados sugieren que las investigaciones sobre los efectos de los MP en la cadena alimentaria, y especialmente su impacto en la salud humana, deben intensificarse y profundizar aún más. Las pautas para mitigar sus posibles impactos negativos incluyen el análisis de riesgos y la introducción de recomendaciones dietéticas para alimentos de alto riesgo con una mayor proporción de este importante contaminante alimentario, y el uso de materiales de envasado alternativos en los envases de alimentos y bebidas., L’accumulo della microplastica (MP) nell’ambiente e la contaminazione dei prodotti alimentari con quest’agente inquinante sono diventati un pericolo globale sia per l’ambiente, sia per la salute. Attualmente, la preoccupazione legata alla presenza della MP nell’ambiente comprende anche il ruolo della MP come fonte e deposito finale degli agenti chimici tossici e dei microrganismi patogeni, oltre al bioaccumulo e al potenziale ingresso nella catena alimentare. La maggior parte del consumo di plastica attiene alla produzione di materiali d’imballaggio, compresi quelli che si utilizzano nell’industria alimentare, mentre la gente ha l’abitudine di conservare, trasportare, preparare e consumare il cibo in recipienti di plastica. Questo studio dà un quadro dell’incidenza della MP nella catena alimentare e sottolinea il suo ruolo come vettore di varie sostanze e microrganismi inquinanti. Uno degli obiettivi dello studio consiste anche nel denunciare il possibile impatto della liberazione di MP proveniente dagli imballaggi in plastica nel cibo e nelle bevande e le potenziali conseguenze negative per la salute umana. Da una panoramica degli studi scientifici recentemente condotti discende la necessità che le ricerche sull’impatto della MP sulla catena alimentare e, in particolare, sulla salute umana vadano intensificate e approfondite. Le indicazioni per mitigare il suo potenziale impatto negativo comprendono l’analisi del rischio e l’introduzione di raccomandazioni alimentari per gli alimenti ad alto rischio con maggior percentuale di questo pericoloso agente inquinante alimentare e l’applicazione di materiali d’imballaggio alternativi nel confezionamento del cibo e delle bevande.

U ovom radu provedena je karakterizacija i identifikacija mikroplastike pronađene u sedimentu plaže Zaglav na otoku Visu. Uzorkovanje i separaciju uzoraka proveo je Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Karakterizacija mikroplastike izvršena je na 865 uzoraka s plaže Zaglav na otoku Visu. Uzorci su vizualno analizirani i svrstani prema obliku definiranim prema DeFishGear protokolu: filamenti, filmovi, fragmenti, granule, peleti i pjene. Svakom pojedinačnom uzorku je vizualno određena prozirnost i boja, a masa vaganjem na analitičkoj vagi. Površina i maksimalna dimenzija svakog ispitka određeni su upotrebom Digimizer programskog paketa. Identifikacija vrste polimernog materijala o kojem je riječ provedeno je za 865 uzoraka uz pomoć FTIR spektroskopije i diferencijalne pretražne kalorimetrije, dok su sitniji uzorci ostavljeni za analizu naprednijim tehnikama. Ustanovljeno je da su fragmenti najzastupljenija kategorija, a uzorci su većinom neprozirni i bijele boje, čestice promjera manje od 5 mm što ih svrstava u kategoriju mikroplastike. Najzastupljenija vrsta polimernog materijala je polipropilen, nakon kojeg slijede polietilen visoke gustoće i polietilen niske gustoće. Rezultati koji su dobiveni ovim istraživanjem ukazuju da najveći broj uzoraka sedimenta plaže Zaglav na otoku Visu potječe od nepropisno odložene jednokratne ambalaže. This thesis shows characterization and identification of microplastic waste found in the Zaglav beach sediment on Vis island. Sampling and separation of samples was performed by the Institute of Oceanography and Fisheries in Split. Characterization of microplastic was performed on 865 specimens from the Zaglav beach on Vis island. Specimens were visually analysed and sorted into categories according to shape defined by DeFishGear protocol: filaments, films, fragments, granules, pellets and foams. Transparency and color of the individual specimens are visually determined and a mass was determined using an analytical balance. Area and maximum dimension were determined using software package Digimizer for image processing. Identification of the type of polymer material was performed by FTIR spectroscoopy and diferential scanning calorimetry, while other smaller specimens were left for the further analysis using more precisely methods. The most common category is fragments, spesimens are mostly white in color and opaque, particles less than 5mm in diameter which sorts them in category of microplastics. The most common type of polymer material is polypropylene, followed by polyethylene high density and polyethylene low density. Results obtained by this research show that most specimens from Zaglav beach originate from improperly discarded disposable packaging.

Čestice mikroplastike su čestice veličine manje od pet milimetara te predstavljaju jednog od najvećih zagađivača okoliša, naročito morskog. U ovom radu okarakteriziran je sediment Riječkog zaljeva uzorkovan na četiri lokacije duž obale grada Rijeke, od ušća rijeke Rječine do plaže Ploče. Iz sedimenta su izdvojene mikroplastične čestice, koje su razvrstane prema brojnosti, obliku, boji te veličini. Sastav mikroplastičnih analiziran je na FTIR-u (Fourier-transform infrared spectroscopy). Proveden je i eksperiment u svrhu ispitivanja mogućnosti degradacije polimera u reakciji s acetonom, kloroformom, vodenom otopinom KOH te fosfornom kiselinom pri standardnim uvjetima. Navedeni reagensi također su snimani FTIR-om te je usporedbom vibracijskih vrpci određeno je li došlo do promjena koje ukazuju na degradaciju polimera. Microplastic materials include plastic particles smaller than 5 milimeters that represents one of the main pollutants,especially in the marine environment. This thesis provides data of the sediment of Rijeka bay, sampled at 4 locations along the coast of the city of Rijeka, from the mouth of Rječina river to the beach Ploče. Microplastic particles (MP) were separated from the sediment and classified accroding to abundance, shape, color and size. Chemical composition of MP was not determined due to the difficulty of recording tiny particles on FTIR (Fourier-transform infrared spectroscopy). In the second part of the thesis, known types of plastics were treated with 4 reagents-acetone, chloroform, aqueous solution of KOH and phosphoric acid in order to investigate the possibility of polymer degradation in these reagents. Reagents were recorded by FTIR three times at different time intervals. By comparing the vibration bands of the reagents before and after the treatment of the polymer, it was determined that there were no changes, ie no degradation of the treated polymers.

U ovom radu simuliran je proces atmosferskog toplinskog starenja polimernog materijala u sušioniku (procesa koji se odvija u okolišu nakon odlaganja plastičnog otpada) kojim nastaje mikroplastika, te je provedena karakterizacija uzoraka nakon simuliranog procesa starenja. U tu svrhu korišteni su komercijalni polimerni materijali: poli(etilen tereftalat) (PET) boce za vodu i PET folije. Starenje je provedeno u nekoliko vremenskih perioda; 14 dana, 28 dana i 42 dana, a svaki dan predstavljao je jedan ciklus starenja. Jednodnevni ciklus sastojao se od: 16h starenja pri temperaturi od 70 °C, 4 h pri temperaturi od 70 °C u prisutstvu povećane vlage i 2h u zamrzivaču na -18 °C. U svrhu praćenja procesa degradacije, određivanja toplinske stabilnosti i sadržaja adsorbirane vlage, ispitivanja mehaničkih svojstava, te analiziranja morfologije i površinskih svojstava starenih uzoraka, provedeni je karakterizacija: infracrvenom spektroskopijom (FTIR), termogravimetrijski (TGA), testom naprezanje-istezanje, pretražnim elektronskim mikroskopom (SEM) te mjerenjem kontaktnog kuta. Rezultati svih navedenih metoda su dokazali promjenu svojstava, strukture i kemijskog sastava molekula PET polimera s vremenom toplinskog starenja, ali u manjoj mjeri. Time je potvrđeno da je proces degradacije PET polimera u okolišu dugotrajan proces. In this work, the process of atmospheric thermal aging of polymer material (the process that takes place in the environment after the disposal of plastic waste), by which microplastics are formed was simulated, and the characterization of samples has been performed after aging. For this purpose, commercial polymer materials were used: poly(ethylene terephthalate) (PET) bottles and PET foils. Aging was carried out in several time periods; 14 days, 28 days and 43 days, and each day represented one aging cycle. The one-day cycle consisted of: 16 h aging at 70 °C, 4 h at 70 °C in the presence of increased humidity and 2h in the freezer at -18 °C. To monitoring of the degradation process, determination of thermal stability, moisture adsorbtion, testing of mechanical properties, analysis of morphology and surface properties of aged samples, the characterization were performed on next methods: infrared spectroscopy (FTIR), thermogravimetric analysis (TGA), mechanical testing machine, scanning electron microscopy (SEM) and contact angle measurements. The results of all these methods proved the change of properties, structure and chemical composition of PET polymer molecules with the time of thermal aging, but to a lower extent. The results confirmed that the process of PET polymers degradation in the environment is a long-term process.

Antiparazitici se ubrajaju u nova onečišćivala vode s obzirom da je nedavno istaknut njihov potencijalan negativan utjecaj na okoliš. Izlučevinama životinja i ljudi lako dospijevaju u tla i vodu gdje imaju negativan utjecaj na ostale organizme. Također, prisutstvo mikroplastike u vodama je rastući problem s utvrđenim negativnim utjecajima na zdravlje ljudi i životinja. Mikroplastika je veličine manje od 5 nm te iznimno heterogenog sastava čime je njena učinkovita eliminacija iz vode velik izazov te čest predmet istraživanja. Kvantifikacija i identifikacija antiparazitika albendazola, mebendazola te febantela u uzorcima provedena je tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti. Potrebne su daljnje analize da bi utvrdili o kojim se razgradnim produktima radi. Razgradnja antiparazitika se nastojala potaknuti mehaničkim miješanjem u prisutstvu vodikova peroksida te natrijeva hipoklorita. Provedeni su eksperimenti fotolize primjenom umjetnog Sunčevog zračenja kako bi se ispitala mogućnost razgradnje antiparazitika djelovanjem fotona. Ovi simulirani uvjeti su ispitani i u prisutstvu mikroplastike kako bi se pratio njen moguć utjecaj na njihovu razgradnju. Rezultati su pokazali različit postotak razgradnje između tri navedena antiparazitika. Količina razgradnih produkata se razlikuje ovisno o ispitivanom antiparazitiku, pH-vrijednosti te koncentraciji korištenog reagensa. Prisutstvo mikroplastike u simuliranoj otpadnoj vodi nije utjecalo na promjenu razgradnje antiparazitika neovisno o provođenom testu. Antiparasitics are among the new water pollutants, given that their potential negative impact on the environment has recently been highlighted. By secretions of animals and humans, they can easily reach the soil and water where they have negative impact on other organisms. Also, the presence of microplastics in water is a growing problem with confirmed negative effect on human and animal health. Microplastics are smaller than 5 nm in size and have an extremely heterogeneous composition, which makes its effective elimination from water a great challenge and frequent subject of research. In this research, using HPLC equipment, the composition of degradation products according to the similiraties of the absorption spectrum was analysed for the antiparasitics albendazole, mebendazole and febantel. Degradation of antiparasitics was attempted by mechanical mixing in the presence of hydrogen peroxide and sodium hypochlorite. Solar radiation was also simulated in order to research the possibility of antiparasitics degradation by the action of photons. These simulated conditions were also examined in the presence of microplastics to monitor its possible impact on their degradation. The results showed different percentage degradation between the three mentioned antiparasitics. The amount of degradation products varies depending on the tested antiparasitic, pH value and concentration of the used reagent. Presence of microplastics in the simulated wastewater did not affect the change in degradation of antiparasitics regardless of the test performed.

Onečišćenje okoliša česticama mikroplastike (MP) u posljednje vrijeme dobiva veliku pozornost kao jedan od najvećih ekoloških problema. Mikroplastika je toksična za živi svijet zbog svoje biopokretljivosti, abioakumulacije, interakcije s postojanim organskim onečišćivalima i laganog ulaska u žive organizme putem hranidbenog lanca. Izvori mikroplastike u okolišu mogu biti nepropisno odlaganje otpada, otpadne vode sa postrojenja za obradu voda u granama industrije gdje se mikroplastika proizvodi i/ili primjenjuje te komunalne i oborinske vode. U svrhu smanjivanja emisije čestica mikroplastike u okoliš potrebno je u procesima obrade voda potpuno ukloniti mikroplastiku prije ispuštanja u prijamike. Istraživanja koja se provode uključuju različite fizikalno-kemijske procese za uklanjanje čestica MP u svim procesima obrade voda poput koagulacije, flokulacije, adsorpcije, membranske filtracije i dezinfekcije. U ovom radu dan je pregled dosadašnjih istraživanja koji poboljšavaju učinkovitost uklanjanja mikroplastike u procesima pročišćavanja i obrade otpadnih voda. Environment pollution with microplastics particles (MP) has recently gained attention as one of the largest ecological issues. Microplastics is toxic for the living world due to its biomobility, abioaccumulation, interaction with stable organic pollutants and easy permeation into living organisms via the food chain. Sources of microplastics in the environment can include improper waste disposal, waste waters from water treatment plants in industries where microplastics is produced and/or applied, as well as sewage and rainfall. For the purpose of reducing the emission of microplastics particles into the environment, it is necessary to completely remove microplastics from water treatment processes, before releasing it in into the receivers. Current research includes various physical-chemical processes for removing MP particles from all water treatment processes such as coagulation, flocculation, adsorption, membrane filtration and disinfection. This paper provides an overview of research done so far that increases the efficiency of removing microplastics from water treatment and wastewater treatment processes.

Mikroplastika i pesticidi imaju štetan utjecaj na okoliš. Koncentracija mikroplastike u vodenom okolišu rast će u nadolazećim godinama, uglavnom kao posljedica povećane proizvodnje plastike, lošeg upravljanja plastičnim otpadom, priljevom mikrogranula iz industrije i proizvoda široke potrošnje putem otpadnih voda i razgradnje velikog plastičnog otpada. Zbog svoje hidrofobne površine, mikroplastika može adsorbirati i koncentrirati hidrofobna organska onečišćivala. Smanjenjem primjene pesticida smanjuje se i rizik za okoliš, no unatoč navedenom postoji zabrinutost zbog štetnih ekoloških učinaka uslijed njegove bioakumulacije. Ekološki učinci mogu biti dugotrajne ili kratkotrajne promjene u normalnom funkcioniranju ekosustava. U ovom radu prikazan je pregled dosadašnjih istraživanja utjecaja mikroplastike i pesticida od njihovog ulaska u okoliš, mogućih rizika, pa sve do njihovog uklanjanja. Microplastics and pesticides have harmful effects on the environment. In the coming years, the concentration of microplastics in the aquatic environment will increase , mainly as a result of increased plastic production, poor plastic waste management, inflow of microbeads from industry and consumer products through wastewater and decomposition of large plastic waste.. Due to their hydrophobic surface, microplastics can adsorb and concentrate hydrophobic organic contaminants. Reducing the use of pesticides reduces the risk to the environment, but there is some concern about the adverse ecological effects of pesticides due to their bioaccumulation. Ecological effects can be long-term or short-lived changes in the normal functioning of an ecosystem. This work shows research done to this date on the effects of microplastics and pesticides, from their entry into the environment to their potential risks and removal.

Zagađenje voda ostatcima pesticida jedan je od većih izazova zaštite okoliša. Masovna upotreba pesticida tijekom godina dovela je do zagađenja okoliša, onečišćenja vode i hrane. Zbog svoje toksičnosti kojom štite biljke od štetnika, pesticidi mogu naštetiti ostalim živim bićima. Plastika koja se svakodnevno koristi u velikim mjerama te tako i baca u velikim mjerama također nepovoljno utječe na okoliš. Priroda svojim procesima postepeno mijenja, fragmentira velike komade plastike u sitne čestice mikroplastike. Prije ili kasnije i pesticidi i mikroplastika završe u vodenom okolišu o kojem ovise sva živa bića, pa tako i ljudi. Cilj ovog rada bio je odrediti toksičnost čistih otopina pesticida nakon fotolize, uz i bez prisutnosti čestica mikroplastike. Pripremljene su i ispitivane otopine acetamiprida, klotianidina i tiakloprida. Provedena je kromatografska analiza uzoraka uzimanih kroz period od 24 sata izlaganja otopine zračenju poput Sunčeve svjetlosti kako bi se detektirali mogući razgradni ili transformacijski produkti ispitivanih pesticida. Testovi toksičnosti su se provodili pomoću bioluminiscentnih bakterija Vibrio fischeri. Utvrđeno je da su čiste otopine sva tri pesticida pri koncentraciji 3 mg/L toksične. Kromatografskom analizom dokazano je kako se klotianidin raspadne nakon 5 sati fotolize te ne stvara razgradne ili transformacijske produkte, dok acetamiprid i tiakloprid uslijed fotolize daju produkte koji povećavaju toksičnost otopine. Također, pokazalo se da čestice mikroplastike pod utjecajem fotolize stvaraju novi spoj koji znatno povećava toksičnost otopine u sva tri slučaja. Water pollution by pesticide residues is one of the major environmental challenges. Massive use of pesticides over the years has led to environmental pollution, water and food pollution. Because of their toxicity, which protects plants from pests, pesticides can harm other living things. Plastics that are used on a large scale every day and thus thrown away on a large scale also have an adverse effect on the environment. Nature gradually changes it, fragmenting large pieces of plastic into tiny microplastic particles. Sooner or later, both pesticides and microplastics end up in the aquatic environment on which all living beings, including humans, depend. The aim of this study was to determine the toxicity of pure pesticide solutions after photolysis, with and without the presence of microplastic particles. Solutions of acetamiprid, clothianidin and thiacloprid were prepared and tested. Chromatographic analysis of samples taken over a period of 24 hours of exposure of the solution to radiation such as sunlight was performed to detect possible degradation or transformation products of the tested pesticides. Toxicity tests were performed using bioluminescent bacteria Vibrio fischeri. Pure solutions of all three pesticides were found to be toxic at a concentration of 3 mg/L. Chromatographic analysis showed that clothianidin degrades after 5 hours of photolysis and does not produce degradation or transformation products, while acetamiprid and thiaclopride produce photolysis products that increase the toxicity of the solution. Also, microplastic particles under the influence of photolysis have been shown to form a new compound that significantly increases the toxicity of the solution in all three cases.

Proizvodnja plastike globalni je uspjeh, ali je postala prijetnja okolišu jer stvara čestice mikroplastike (veličine < 5 mm). Mikroplastika u slatkovodne sustave dospijeva na različite načine, a zabilježena je u vodama i sedimentima diljem svijeta. U ovom radu iznesena su dosadašnja saznanja o zastupljenosti i distribuciji mikroplastike u slatkovodnim ekosustavima. Navedene su i najčešće korištene metode uzorkovanja i analize mikroplastike te su iznesene informacije o dosad poznatim utjecajima mikroplastike na slatkovodne organizme. The production of plastics is a global success but has now become a threat to the environment as it generates microplastic particles (< 5 mm in size). Microplastics can enter freshwater systems via various pathways and has been detected in waters and sediments all around the world. In this paper, the current knowledge on the presence and distribution of microplastics in freshwater ecosystems is presented. The most frequently used methods of sampling and analysis of microplastics are listed and information on the currently known effects of microplastics on freshwater biota is presented.

Plastika je materijal u širokoj upotrebi dugi niz godina. Najčešće se koristi kao ambalaža, ali nalazimo ju i u odjeći, dječjim igračkama, elektroničkim uređajima, automobilima i proizvodima za jednokratnu upotrebu. Velika praktična primjena dovodi do stvaranja golemih količina plastičnog otpada u okolišu. Veći komadi plastike se usitnjavaju u manje pod djelovanja sunčeve svjetlosti, morske vode i vjetrova. Mikroplastika predstavlja veliku opasnost za ekosustav i ljudsko zdravlje jer je neprimjetna i lako migrira u okolišu. Ima veliku specifičnu površinu na koju se mogu adsorbirati farmaceutici i druge onečišćujuće tvari te na taj način doprinosi i njihovom neželjenom transportu kroz okoliš. Farmaceutici su spojevi koji se koriste kod prevencije, liječenja i ublažavanja bolesti kod životinja i ljudi. Posljedica njihove upotrebe je sveprisutnost u okolišu gdje se ti spojevi akumuliraju i štetno djeluju na ekosustav. U ovom radu biti će dan pregled dosadašnjih istraživanja međusobnog djelovanje mikroplastike i farmaceutika u okolišu. Rastumačit će se mehanizam međudjelovanja farmaceutika i mikroplastike, utjecaj okolišnih čimbenika (pH, salinitet, otopljena organska tvar, utjecaj temperature i UV zračenja), utjecaj polimernih svojstava plastike (kristaliničnost, vrsta polimera i veličina čestica) te ekotoksikološki utjecaj ovakve vrste zagađenja na okoliš i zdravlje ljudi. Plastic is a material in wide use for many years. It is most commonly used as packaging, but it is also found in clothing, children’s toys, electronic devices, cars, and disposable products. Great practical appliance leads to the huge amounts of plastic waste in the environment. Larger pieces of plastic are crushed into smaller ones under the influence of sunlight, sea water and winds. Microplastics present a major threat to the ecosystem and human health because they are imperceptible and they easily migrate into the environment. It has a large specific surface area on which pharmaceuticals and other pollutants can be adsorbed, thus contributing to their unwanted transport through the environment. Pharmaceuticals are compounds used in the prevention, treatment and reduction of diseases in humans and animals. The consequence of their use is the wide presence in the environment where these compounds accumulate and have a harmful effect on the ecosystem. This paper will provide an overview of previous research on the interaction of microplastics and pharmaceuticals in the environment. The mechanism of interaction between pharmaceuticals and microplastics, the influence of environmental factors (pH, ionic strength, dissolved organic matter, the influence of temperature and UV radiation), the influence of polymeric properties of plastics (crystallinity, polymer type and particle size) and the ecotoxicological impact of this type of pollution on the environment and human health will be explained.

Onečišćenje plastikom, koje je zadnjih nekoliko godina u sve većem porastu, privlači sve veću pozornost znanstvenika i šire javnosti. Kao jeftini, lagani, čvrsti, izdržljivi i otporni materijal, plastika ima široku primjenu u svim djelatnostima i unatoč njenoj mogućnosti recikliranja, antropogenim učinkom završava u okolišu kao otpad. Utjecajem vremenskih uvjeta, dolazi do njene razgradnje i fragmentacije, na manje komadiće, na čestice plastike veličine manje od 5 mm koju nazivamo mikroplastikom i predstavlja opasnost što za biljni i životinjski, tako i za ljudski svijet. Postupci proizvodnje plastike uključuju korištenje širokog spektar kemikalija (npr. inicijatori, katalizatori, usporivači gorenja, stabilizatori, plastifikatori, punila i bojila). Zbog korištenja velikog udjela aditiva, postoji potencijalna migracija upravo tih štetnih aditiva putem danas sveprisutne mikroplastike u okoliš te pritom dolazi do nastanka neželjenih učinka na čovjeka i druge organizme koji su joj izloženi. Mikroalga Scenedesmus sp. korištena je za praćenje toksičnosti mikroplastike poli(etilen-tereftalata) (PET). Ispitivan je utjecaj tri veličina čestica: 100 – 300 μm, 300 – 500 μm i 500 – 700 μm pri pet različitih koncentracija mikroplastike PET: 50 mg/L, 250 mg/L, 500 mg/L, 750 mg/L i 1000 mg/L tijekom 72 sata. Prema rezultatima, vidljivo je da različite koncentracije i veličine čestica PET-a imaju različit utjecaj na mikroalgu, no broj stanica mikroalge u uzorcima i kontroli se nisu previše razlikovali odnosno nisu zabilježena veća smanjenja broja stanica mikroalge u odnosu na početni broj. Plastic pollution, which has been on the rise in recent years, is attracting increasing attention from both scientists and the general public. As a cheap, light, strong, durable and resistant material, plastic has a wide application in all industries and despite its recyclability, it ends up in the environment as a waste with its anthropogenic effect. Under the influence of weather conditions, it decomposes and fragments into smaller pieces, into plastic particles smaller than 5 mm, which we call microplastics, and poses a danger to both flora and fauna and the human world. Plastic production processes involve the use of a wide range of chemicals (e.g., initiators, catalysts, flame retardants, stabilizers, plasticizers, fillers, and dyes). Due to the use of a large proportion of additives, there is a potential migration of these harmful additives through today's ubiquitous microplastics into the environment and, due to that, there occur side effects on humans and other organisms exposed to it. Microalgae Scenedesmus sp. was used to monitor the toxicity of mictoplastics polyethylene terephthalate (PET). The effect of three particle sizes was investigated: 100 – 300 μm, 300 – 500 μm and 500 – 700 μm at five different concentrations of PET microplastics: 50 mg/L, 250 mg/L, 500 mg/L, 750 mg/L and 1000 mg/L for 72 hours. According to the results, it can be seen that different concentrations and particle sizes of PET have different effects on the microalgae, but the number of microalgae cells in the samples and control did not differ too much, that is no greater reductions in the number of microalgae cells compared to the initial number have been recorded.

Mikroplastika, kao tvar koja onečišćuje okoliš, postala je predmetom brojnih istraživanja. Njezina identifikacija postiže se povezivanjem različitih analitičkih metoda. Polietilen niske gustoće (LDPE), kao jedan od najčešćih polimera od kojih nastaje mikroplastika, podvrgava se pirolizi na različitim temperaturama, u različitom vremenu i s različitim početnim masama uzorka, rezultirat će nastajanjem plina, ulja i čađe. Temperatura je glavni parameter koji utječe na proces pirolize. Plinskom kromatografijom povezanom s masenom spektroskopijom (GC/MS) analizira se sastav nastalog plina. Plinovi koji nastaju su alkani i alkeni (propan, 1-buten, 2-buten, ciklobutan). FTIR spektroskopijom omogućena je analiza nastalog ulja i krutog ostatka kojom je potvrđeno da se radi o ugljikovodicima. Microplastics, as a substance that pollutes the environment, has become the subject of numerous researches. Its identification is accomplished by linking different analytic methods. Low density polyethylene (LDPE), as one of the most common polymers from which microplastics are formed, is submited to pyrolysis at different temperatures, in different time and with different masses of the sample, will result in the formation of gas, oil and char. Temperature is the main parameter that affect the pyrolysis process. Gas chromatography associated with mass spectroscopy (GC/MS) analyzes the composition of the resulting gas. Gases produced are alkanes and alkenes (propane, 1-buten, 2-buten, cyclobutan). With FTIR spectroscopy, an analysis of the resulting oil and solid residue was made possible confirming that it is hydrocarbons.

Svi zemljini ekosustavi su onečišćeni mikroplastikom, koja najčešće dospijeva i do samog čovjeka. U ovom radu prikazani su rezultati istraživanja provedenih u cilju utvrđivanja prisutnosti čestica mikroplastike i nanoplastike u vodnim cjelinama, kako u slanim tako i u slatkim vodama. Mikroplastika se definira kao sitne čestice plastike manje od 5 mm, dok su čestice nanoplastike dimenzija manjih od 1 μm. Prema kemijskom sastavu mikroplastika je raznolika. Potječe od mnogih različitih vrsta proizvoda i može biti različitih veličina, boja i morfologije. Postoje dva tipa mikroplastike, a to su: primarna mikroplastika koja u okolišu dospijeva direktnim ispuštanjem iz industrija ili iz kućanskih proizvoda, te sekundarna mikroplastika koja nastaje degradacijom plastičnog otpada koji se nalazi u okolišu djelovanjem okolišnih čimbenika. Sastavljena je od raznih polimera i uključuje širok spektar kemijskih dodataka. Dosadašnja istraživanja pokazuju da se najviše mikroplastike nalazi u površinskim vodama iz kojih se kruženjem mogu proširiti u sve dijelove okoliša. Istraživanja o pojavnosti mikroplastike i nanoplastike u okolišu provode se tek posljednjih desetak godina, a do sada prikupljeni podatci i saznanja ukazuju da njihova pojavnost u okolišu ima izrazito negativan utjecaj na živi svijet u okolišu, stoga su nužna daljna istraživanja te spoznaje o njihovim štetnim učincima kao i praćenje količina koje se pojavljuju u prirodi. All earth's ecosystems are contaminated with micropiastics, which in the end most often reach humans as well. This work presents the results of research conducted to determine the presence of microplastics and nanoplastics in salt and fresh water bodies. Microplastics can be defined as tiny plastic particles smaller than 5 mm, while nanoplastic particles have dimensions of less than 1 μm. According to the chemical composition, microplastics are diverse, and originate from many different types of products and can be of different sizes, colors and morphologies. There are two types of microplastics: primary microplastics that reach the environment by direct discharge from industries or household products, and secondary microplastics that result from the degradation of plastic waste in the environment due to environmental factors. Composed of various polymers, microplastics includes a wide range of chemical additives. Previous research shows that most micropiastics are found in surface waters from which, by circulating, they can spread to all parts of the environment. Research on the occurrence of microplastics and nanoplastics in the environment has been conducted only in the last ten years, and the data and findings collected so far indicate that their occurrence in the environment has a very negative impact on the living environment, so further research is needed, as well as tracking quantities in which they occur in nature.

Metali u tragovima su u okolišu prisutni u malim, ali mjerljivim količinama, no s obzirom da su nerazgradivi, njihova akumulacija može imati negativan utjecaj na okoliš. Cilj diplomskog rada bio je odrediti vrste mikroplastike koje se nalaze u frakcijama sedimenta, zatim odrediti koncentracije Zn, Cd, Pb i Cu koji se adsorbiraju na površinu mikroplastike iz morskog okoliša, te koncentracije tih istih metala u morskoj vodi. Mikroplastika je analizirana tehnikom infracrvene spektroskopije s Fourierovom transformacijom, ATR metodom. Od 30 uzoraka mikroplastike snimljenih pomoću FTIR-a, za 23 se moglo odrediti kojoj vrsti plastike pripadaju, a od ta 23 uzorka 10 ih pripada polistirenu (PS), 10 polipropilenu (PP), 2 polietilenu visoke gustoće (HDPE) i 1 polietilenu niske gustoće (LDPE). Metoda koja je korištena pri mjerenju koncentracije metala je diferencijalna pulsna voltametrija anodnog otapanja. Od navedenih metala Zn pokazuje najveću sposobnost adsorpcije na površinu mikroplastike, a Cd najmanju. Mjereni metali (osim Cd) pokazuju veću sposobnost adsorpcije na uzorke koji su sadržavali samo polistiren, u odnosu na uzorke koji su sadržavali miješanu mikroplastiku. Maseni udjeli metala koji se adsorbiraju na površinu mikroplastike odgovaraju masenim udjelima metala u čistim i umjereno opterećenim sedimenatima hrvatskoga Jadrana. Maseni udjeli Zn, Pb i Cu su obrnuto proporcionalni veličini frakcija. Izuzetak je frakcija veća od 4 mm (uzorci s miješanom mikroplastikom i uzorci sa stiroporom), gdje su maseni udjeli metala veći nego u frakcijama 2-4 i 1-2 mm. Koncentracije svih metala (otopljene i ukupne frakcije) u morskoj vodi na lokaciji Mala Martinska značajno su povišene u odnosu na koncentracije izmjerene u kontrolnom uzorku na postaji Jadrija. Although trace metals are present in the environment in small, but measurable quantities, they are non-deagradable and their accumulation can produce negative effects on the environment. In this graduate thesis, type of microplastics in sediment samples was determined, and after that, both the amounts of Zn, Cd, Pb and Cu adsorbed on microplastics surface, and their concentrations in seawater were measured. Microplastic particles were analysed using Fourier-transform infrared spectroscopy method in ATR mode. From 30 samples that were analysed using this technique, 23 samples gave spectrums that were comparable with spectrums from the data-base, and from those 23 samples, 10 of them showed spectrum characteristic for polystyrene (PS), 10 for polypropylene (PP), 2 for high-density polyethylene (HD-PE) and 1 for low-density polyethylene (LD-PE). Analytical method used for measuring amounts of metals was differential pulse anodic stripping voltammetry. Considering all measured metals, Zn showed the highest adsorption capacity, while Cd demonstrated the lowest adsorption capacity on microplastics surfaces. Except Cd, metals showed higher adsorption capacity for samples that contained only polystyrene microplastics particles in regards to samples that contained mixed microplastics. Mass fractions of trace metals that adsorb on microplastics surface were in the range of metals mass fractions in unpolluted and moderately affected sediments of the Croatian Adriatic Sea. The mass fractions of Zn, Pb and Cu increased with decreasing plastic particle size. Exception is fraction larger than 4 mm, both mixed and polystyrene samples, where the amounts of metals were higher compared to particles of 2-4 mm and 1-2 mm. Concentrations of all trace metals (both dissolved and total) in seawater at Mala Martinska location were significantly higher compared to the control sample from Jadrija sampling point.

S obzirom na sve učestaliju uporabu farmaceutika, njihova prisutnost u okolišu, premda još uvijek u vrlo niskim koncentracijama, počela je stvarati veliku zabrinutost. Iako na prvu pomisao čovjeku vrlo korisna i bezopasna, dezinfekcijska sredstva počinju se također smatrati jednim od potencijalnih onečišćivala, čiji osnovni sastojci, alkoholi, postaju sveprisutni u okolišu te se kao nužno nameće istražiti potencijalne opasnosti koje uzrokuje njihova povećana primjena. Ne treba zanemariti ni mikroplastiku koja je već uvelike pokazala štetan utjecaj na biljni i životinjski svijet brojnih kopnenih i morskih staništa. Simulirajući okolišne uvjete, u eksperimentalnom dijelu ovog rada, tijekom ukupno 5 sati, ispitao se utjecaj dvaju dezinfekcijskih sredstava te ultračiste vode na fotolitičku razgradnju antiparazitika. Dodatna ispitivanja provedena su i za uzorke s mikroplastikom s ciljem ispitivanja njihove razgradnje te nastajanja mogućih transformacijskih i/ili razgradnih produkata za što je, kao ključna tehnika, korištena tekućinska kromatografija visoke djelotvornosti (HPLC). Rezultati analize pokazali su da se antiparazitici albendazol i mebendazol uspješno razgrađuju u sve tri radne otopine, no veća razgradnja ipak je zabilježena u dezinfekcijskim sredstvima. Febantel je nakon provedene analize pokazao netipično ponašanje što se može pripisati kvaliteti samih uzoraka korištenih za analizu. Za svaki od farmaceutika detektirani su mogući razgradni, odnosno transformacijski produkti, a prisutnost mikroplastike nije pokazala znatne razlike u odnosu na uzorke u kojima nije sadržana. Given the increasing use of pharmaceuticals, their presence in the environment, although still in very low concentrations, has begun to create great concern. Although at first glance very useful and harmless, disinfectants are also beginning to be considered one of the potential contaminants, whose basic ingredients alcohol becomes ubiquitous in the environment and it is necessary to investigate the potential dangers caused by their increased use. Not to be overlooked is microplastics, which have already largely shown a detrimental impact on the flora and fauna of numerous terrestrial and marine habitats. Simulating environmental conditions, in the experimental part of this paper, during a total of 5 hours, the influence of two disinfectants and ultrapure water on the photolytic degradation of antiparasitics was examined. Additional tests were performed for microplastic samples to test their degradation and possible transformation and degradation products for which, as a key technique, was used high-performance liquid chromatography. The results of the analysis showed that the antiparasitics albendazole and mebendazole were successfully degraded in all three working solutions, but greater degradation was still observed in disinfectants. After the analysis, febantel showed atypical behavior which can be attributed to the quality of the samples used for the analysis. Possible degradation or transformation products were detected for each of the pharmaceuticals, and the presence of microplastics did not show significant differences compared to the samples without its presence.

Plastika je zbog vrlo dobrih kemijskih i fizikalnih svojstava te isplative cijene doživjela eksponencijalni rast u proizvodnji i primjeni posljednjih 100 godina. No, sve što jednom nastane, neće nestati, stoga sukladno povećanoj proizvodnji nastaju i ogromne količine plastičnog otpada, koji nerijetko završava u okolišu, pogotovo vodenom i to nepravilno zbrinut. Raznim procesima u prirodi, nastaju čestice

Plastika je zbog svoje široke upotrebe prisutna u svim dijelovima okoliša, gdje štetno utječe na različite sastavnice okoliša, a toksični spojevi koje adsorbira prenose se kroz hranidbeni lanac te s vremenom dolaze do čovjeka. Male dimenzije mikroplastike stvaraju poteškoće pri detekciji, identifikaciji, a posebice pri uklanjaju mikroplastike iz okoliša. Potrebno je razviti ili unaprijediti već postojeće metode detekcije i kvantifikacije te provesti zakonsku regulativu kojom bi se smanjilo ispuštanje mikroplastike u okoliš. Plastic, due to its wide use, is present in all parts of the environment, where it unfavorably affects various components of the environment, and the toxic compounds that it adsorbs are transmitted through the food chain and by time reach humans. Small dimensions of microplastics create difficulties in detection, identification and especially in displacement of microplastics from the environment. It is necessary to develop or improve already existing methods of detection and quantification, as well as implement legislation that would reduce the release of microplastics into the environment.

Plastika se široko koristi u gotovo svakom aspektu svakodnevnog života, a neka od svojstava koja tome pogoduju su niska cijena, trajnost, mala gustoća i dobra rastezljivost. Zanimljivo je kako je godišnja globalna proizvodnja plastike premašila 300 milijuna tona, zbog čega njezino nakupljanje u kopnenom i morskom okolišu postupno privlači sve veću pažnju znanstvenika. Znanstvenici su tokom 1970-ih prvi puta izvijestili o malim plastičnim česticama u oceanu – mikroplastici. Mikroplastika predstavlja bilo koju sintetičku čvrstu česticu plastike ili polimernu matricu (netopivu u vodi), pravilnog ili nepravilnog oblika i veličine od 1 μm do 5 mm. U ovom radu proučavana je biorazgradnja dviju vrsta mikroplastike – polistirena (PS) i poli(vinil-klorida) (PVC) pomoću dviju bakterijskih kultura – gram-negativne bakterijske kulture Pseudomonas alcaligenes i gram-pozitivne bakterijske kulture Bacillus subtilis. Plan eksperimenta je napravljen prema Taguchi dizajnu što znači da su definirani određeni čimbenici koji su ispitivani pri svojoj minimalnoj i maksimalnoj vrijednosti – pH vrijednost, temperatura, broj okretaja, veličina mikroplastike, koncentracija mikroplastike, optička gustoća i dodatak glukoze. U svrhu utvrđivanja značajnih čimbenika tijekom biorazgradnje mikroplastike PS-a i PVC-a bakterijskim kulturama Pseudomonas alcaligenes i Bacillus subtilis u ovom istraživanju provedeno je nekoliko analiza. Osim logaritamske vrijednosti ukupnog broja živih bakterijskih stanica, log CFU, pratila se i optička gustoća, koncentracija ukupnog ugljika, ukupnog organskog ugljika i ukupnog anorganskog ugljika, koncentracije kationa i aniona, toksičnost filtrata pomoću bakterijske kulture Vibrio fischeri, FTIR-ATR spektroskopska analiza mikroplastike, produkti biorazgradnje te prisutstvo aditiva tekućinskom kromatografijom visoke djelotvornosti (HPLC). Naposljetku su određeni značajni čimbenici za provedene procese biorazgradnje za obje bakterije i obje vrste MP-a, uz ANOVA statističku analizu eksperimentalnih podataka. Značajnijim čimbenicima u pokusu s bakterijskom kulturom Pseudomonas alcaligenes pokazali su se broj okretaja, veličina čestica MP-a, dok su značajniji čimbenici u pokusu s bakterijskom kulturom Bacillus subtilis bili pH-vrijednost, broj okretaja, veličina čestica mikroplastike, optička gustoća i koncentracija dodane glukoze. Plastics are widely used in all aspects of daily life due to their properties such as low price, durability, light weight and good malleability. The global annual production of plastics exceeds 300 million tons, so the accumulation of plastics in the terrestrial and marine environment has attracted the attention of scientists. As early as the 1970s, scientists reported small plastic particles in the ocean - microplastics. Microplastic is defined as any synthetic solid plastic particle or polymeric matrix (water insoluble) with regular or irregular shape and size from 1μm to 5 mm. In this study, the biodegradation process of two types of microplastics - polystyrene (PS) and polyvinyl chloride (PVC) - was observed using two different bacterial cultures - gram-negative Pseudomonas alcaligenes and gram-positive Bacillus subtilis. This experiment was conducted according to Taguchi design, therefore all the observed factors had their minimum and maximum value - pH, temperature, rpm, microplastic particle size, microplastic concentration, optical density and added glucose. In order to determine significant factors during the biodegradation of microplastics - PS and PVC with bacterial cultures of Pseudomonas alcaligenes and Bacillus subtilis, several analyzes were performed in this study. In addition to the logarithmic value of the total number of live bacterial cells, log CFU, optical density, total carbon, total organic carbon and total inorganic carbon concentration, cation and anion concentrations, filtrate toxicity with bacterial culture Vibrio fischeri, FTIR-ATR spectroscopic microplastic analysis, amonitoring of biodegradation products and the presence of additives using liquid high performance chromatography (HPLC). Finally, significant factors for the conducted biodegradation processes for both bacteria and both types of MP were determined, with ANOVA statistical analysis of the experimental data. Significant factors in the experiment with bacterial culture of Pseudomonas alcaligenes were the number of revolutions of the mixer per minute, particle size of MP, while more significant factors in the experiment with bacterial culture of Bacillus subtilis were pH value, number of revolutions of microplastic, particle size , optical density and concentration of added glucose.

Dvadeset i prvo stoljeće je, uz nova tehnološka dostignuća i ubrzani razvoj industrije, donijelo i nove probleme s kojima se zaštita okoliša i industrijska ekologija kao takve moraju nositi. Plastične mase (polimeri) danas su prisutne na svakom koraku, a samo onečišćenje koje nastaje nepravilnim gospodarenjem plastikom i plastičnim otpadom manifestira se od makroskopskih razina (odlaganje u prirodu, narušavanje okolišnog izgleda...) do onih mikroskopskih (akumulacija mikroplastike (MP) u čitavim hranidbenim lancima okolišnih organizama). Kada se spominje MP-e, misli se na čestice

Zadaća ovog diplomskog rada je procjena potencijalnog otpuštanja čvrstih čestica s PES standardnih tekstilnih materijala u procesu pranja, uz promjene sastava kupelji i broja ciklusa pranja. Separacija čestica provedena je membranskom filtracijom, a fizikalno kemijski parametri (pH, elektrovodljivost, mutnoća, ukupna čvrsta tvar-TS, ukupna suspendirana tvar- TSS i ukupna otopljena tvar-TDS) određeni su za efluent od pranja i filtrat. Rezultati ukazuju da je značajniji utjecaj sastava kupelji za pranje nego broj ciklusa pranja na sadržaj čvrste tvari te predstavljaju doprinos razumijevanju problematike mikroplastike, porijeklom od sintetskih tekstilija, u prirodnim recipijentima., The aim of this work is to assess the potential release of solid particles from PES standard textile materials in the washing process, with changes in the composition of the bath and the number of washing cycles. Particle separation was performed by membrane filtration, and physicochemical parameters (pH, electrical conductivity, turbidity, total solids-TS, total suspended matter-TSS, and total solute-TDS) were determined for the washing effluent and filtrate. Results indicate a significant influence of the composition of the bath but no the number of washing cycles on the content of solids and represent a contribution to the understanding of the microplastics particles content, originating from synthetic textiles, in natural recipients.