Ova je knjiga nastala kao rezultat višegodišnjeg kontinuiranog i sustavnog znanstvenog istraživanja okolnosti nabave i provenijencije slika i ostalih umjetnina iz zbirke starih majstora biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.), koje je u konačnici dovelo i do mogućnosti cjelovitog rekonstruiranja procesa formiranja zbirke i njezina otvaranja javnosti osnivanjem današnje Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Biskup Strossmayer počeo je sakupljati umjetnine kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavno središte njegove sakupljačke djelatnosti bio je Rim, gdje su njegovi tamošnji posrednici, unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tada već iscrpljenom umjetničkom tržištu, uspijevali ostvariti kvalitetne nabave. Osim u Rimu, stalnoga je posrednika Strossmayer od samoga početka svoga intenzivnoga kupovanja imao i u Veneciji, a važne nabave djela starih majstora izvan Italije ostvario je u Kölnu. Temeljeći se ponajviše na obuhvatnoj analizi arhivske građe, prije svega biskupove korespondencije s njegovim suradnicima, knjiga uključuje iscrpne izvatke iz korespondencije biskupa Strossmayera s njegovim glavnim posrednicima za nabavu umjetnina i ostalim suradnicima u procesu formiranja zbirke i osnivanja Galerije. Pomnom analizom navoda iz korespondencije i komparativnim uvidima u mnoge druge arhivske izvore te stručne i znanstvene publikacije, uz neposredan uvid u umjetnine u zbirnom fondu Strossmayerove galerije, identificirane su gotovo sve slike starih majstora iz biskupove zbirke. Na svojim relativno čestim putovanjima u inozemstvo, posebice u Italiju, biskup Strossmayer koristio se svakom prilikom za izravno i aktivno sudjelovanje u procesima nabave umjetnina za svoju zbirku, no on zapravo nije bio izravan sudionik zbivanja na europskim tržištima umjetnina, gdje su poslove za njega uglavnom obavljali posrednici. Korespondencija, kao primarni komunikacijski kanal kojim je okupljao mrežu svojih suradnika na zajedničkom pothvatu formiranja zbirke, ostaje primarni medij kroz koji je Strossmayer participirao u tržištu umjetninama. Činjenica je također da on, iako s vremenom sve bolji poznavatelj, ipak nije bio vrhunski znalac. Osnovna znanja o umjetničkim postupcima i terminologiji, o istaknutim predstavnicima ranijih umjetničkih razdoblja i o aktualnim protagonistima na tadašnjem umjetničkom tržištu, usvajao je postupno, dobrim dijelom i preko korespondencije svojih posrednika, razvijajući tako svoje poglede na umjetnost i oblikujući svoj sakupljački ukus, koji je međutim trajno ostao obilježen eklekticizmom. Za razliku od do sada objavljenih doprinosa u kojima su izdvojena pojedina djela ili protagonisti, odnosno okolnosti formiranja Strossmayerove zbirke, ovdje se s jednakom pažnjom pristupilo procesu formiranja čitave zbirke, odnosno svakoj pojedinoj umjetnini u njoj, a jednako su cjelovito tretirani i izvori. U mnogim je slučajevima tek uistinu temeljitim i obuhvatnim uvidom u cjelovite arhivske dokumente ili skupine dokumenata i čitave arhivske fondove bilo moguće identificirati pojedine umjetnine te doći do novih spoznaja o pojedinim protagonistima, odnosno okolnostima njihove nabave i ranije provenijencije, koje su dosada bile posve nepoznate. Svaki tako pronađeni podatak dodatno se komparativno analizirao, kontekstualizirao i interpretirao, kada su god postojala uporišta na temelju kojih je to bilo moguće učiniti. Strossmayerova intenzivna sakupljačka aktivnost na različitim europskim umjetničkim tržištima odvija se na podlozi razgranate mreže zastupnika, posrednika, savjetnika, vlasnika umjetnina, antikvara, preprodavatelja i slikara-restauratora. Ta mreža svojevrsna je infrastruktura Strossmayerove sakupljačke djelatnosti, u čijem se formiranju, razvoju i prilagodbi odražavaju biskupovo inicijalno htijenje i njegov ukus, zahtjevi i očekivanja na tadašnjem tržištu te snalažljivost biskupovih posrednika i savjetnika uz čitav niz zbivanja i okolnosti u širem kulturnom i gospodarsko-političkom kontekstu. Unatoč svojim podosta ograničenim sredstvima i tada već iscrpljenom umjetničkom tržištu Strossmayer je – prije svega zahvaljujući upravo suradnji sa svojim posrednicima i savjetnicima – uspio prikupiti kvalitetnu zbirku slika starih majstora. Knjiga sadrži sljedeća poglavlja: Uvod (str. 7 – 13), Nabave Nikole Voršaka u Rimu od 1865. do 1868. godine (str. 15 – 45), Nabave Ivana (Giovannija) Simonettija u Veneciji (str. 47 – 62), Strossmayerova Darovnica Akademiji 1868. godine (str. 63 – 90), Dražba iz ostavštine kardinala Jurja Haulika 1869. godine (str. 91 – 100), Suradnja sa slikarima-restauratorima u Beču (str. 101 – 107), Nabave u Kölnu (str. 109 – 119), Umjetnine iz Bosne (str. 121 – 134), Restauriranje liturgijskog ruha u Rimu (str. 135 – 139), Djela sitnoslikarstva u Strossmayerovoj zbirci (str. 141 – 153), Nabave Nikole Voršaka u Milanu 1872. godine (str. 155 – 164), Nabava fra Angelicove slike (str. 165 – 180), Nabave u Firenci (str. 181 – 194), Nabave Nikole Voršaka od 1868. do 1880. godine (str. 195 – 229), Nabave Imbre Ignjatijevića Tkalca (str. 231 – 263), Izidor Kršnjavi, prvi kustos Strossmayerove galerije (str. 265 – 300), Posljednje nabave za Strossmayerovu zbirku (str. 301 – 317) i Zaključna razmatranja (str. 319 – 322). U Slikovnim prilozima reproducirane su 251 umjetnine iz Strossmayerove zbirke koje su identificirane u knjizi, a mnoge su popraćene i dodatnim ilustracijama kojima se reproduciraju oznake na poleđinama (Slikovni prilozi, str. 325 - 380). Popis i kazalo ilustracija (str. str. 381 - 398) te Kazalo osoba (str. 435 - 447) pomoći će u snalaženju u knjizi. Poglavlja su strukturirana s obzirom na posrednika i/ili mjesto nabave. Najvjerniji biskupov korespondent i posrednik u nabavi umjetnina bio je kanonik rimskoga Zavoda svetoga Jeronima Nikola Voršak (1836. – 1880.). U Arhivu HAZU čuva se 137 njegovih pisama Strossmayeru te 131 Strossmayerovo Voršaku, a u Nadbiskupijskom arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije sačuvano je još desetak Voršakovih pisama Strossmayeru. Zahvaljujući suradnji s rimskim slikarom Nicolom Consonijem, taj mladi svećenik iz Đakova postao je, od svoga dolaska u Rim 1863. godine, glavni posrednik za nabavu umjetnina za Strossmayerovu zbirku, a njegov je glavni savjetnik za sva umjetnička pitanja tijekom nekoliko sljedećih desetljeća ostao Nicola Consoni. Voršak se tijekom vremena sve bolje snalazio na tržištu umjetninama. Intenzivnije je putovao po Italiji i, osim u Rimu, kupovao umjetnine u raznim gradovima (Milano, Firenca, Urbino, Brescia, Perugia). Učvrstio je i proširio mrežu svojih suradnika i savjetnika te je počeo kupovati od važnijih profesionalnih trgovaca i antikvara. Nikola Voršak ukupno je za biskupovu zbirku pribavio 118 umjetnina. Posebna pozornost, osim nabavi fra Angelicove slike koja je predstavljena u zasebnom poglavlju (str. 165 – 180), dana je slikama Sveti Juraj ubija zmaja Giuseppea Cesarija zvanog Cavaliere d'Arpino (str. 27 – 29) i Krist u Getsemanskom vrtu Taddea Zuccarija (str. 196 - 205). Duboko involviran u tijek zbivanja na rimskom tržištu umjetnina, rimski slikar Nicola Consoni (1814. – 1884.) bio je glavni Voršakov oslonac u svim fazama kupoprodajnog procesa, od prvog kontakta s prodavateljima i vrednovanja ponuđene umjetnine do pregovora o cijeni, a provodio je i restauraciju novokupljenih umjetnina. Iako Consoni nije bio izravni prodavatelj, upravo je on Voršaka povezao s cijelim nizom rimskih slikara koji su djelovali kao preprodavači umjetnina. Tako se u pismima i ostalim arhivskim dokumentima kao savjetnici, posrednici ili preprodavači nalaze Tommaso Minardi, Carlo Possenti, Pietro Gagliardi, Luigi Cocchetti, Roberto Bompiani, Francesco Giangiacomo, Luigi Amici, Giovanni Battista Canevari, Amalia de Angelis... S nekima od njih Voršak je tijekom vremena razvio i širu suradnju. Posebno je tijesno Voršak surađivao s danas slabo poznatim rimskim slikarom, restauratorom i trgovcem umjetninama Achilleom Scaccionijem (u. 1874.), koji mu je godinama pomagao u svim pitanjima nabave umjetnina za Strossmayerovu zbirku – od kupnje preko restauriranja do transporta. O kvaliteti slika koje je za Strossmayerovu zbirku nabavio Achille Scaccioni svjedoči, između ostalog, i činjenica da je u više slučajeva bilo moguće utvrditi njihovu raniju provenijenciju, koja uključuje mnoge ugledne ranije vlasnike. Novinar i publicist Imbro Ignjatijević Tkalac (1824. – 1912.) zbog političkih razloga emigrirao je 1860-ih u Italiju te je potom postao službenik ujedinjene talijanske vlade. U Arhivu HAZU sačuvana su 42 njegova pisma Strossmayeru. Intenzivniji Tkalčev »lov na stare slike« uslijedio je nakon smrti Nikole Voršaka, kada je Tkalac zauzeo mjesto glavnoga Strossmayerova posrednika u nabavi slika u Rimu. Iako ukupni broj slika koje je kupio za Strossmayerovu zbirku nije velik (danas ih se u zbirnome fondu Strossmayerove galerije može identificirati svega pet), Tkalac je zaslužan za znatno proširivanje kruga suradnika biskupa Strossmayera. Upravo se zahvaljujući Tkalcu, kao pripadniku talijanske kulturne elite, biskupova zbirka počinje obogaćivati kupovinama od važnijih profesionalnih trgovaca i antikvara. Tkalac je zaslužan za osobni susret Strossmayera i čuvenoga talijanskoga povjesničara umjetnosti Giovannija Morellija. Višestruko, prijateljski i poslovno, Tkalac je bio povezan i sa znamenitim talijanskim povjesničarom umjetnosti Giovannijem Battistom Cavalcaselleom, koji je izbliza pratio stvaranje Strossmayerove zbirke, te je u svoje kompendije talijanskog slikarstva uključivao i Strossmayerove novonabavljene umjetnine. Osobito su iscrpno predstavljene okolonosti nabave slike Izgon Adama i Eve iz raja Mariotta Albertinellija (str.). Osim u Rimu, stalnoga je posrednika Strossmayer od samoga početka svoga intenzivnoga kupovanja imao još jedino u Veneciji. Tamo je umjetnine za biskupovu zbirku nabavljao riječki slikar i restaurator Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.), koji je nakon završetka Akademije nastavio živjeti u gradu na lagunama održavajući pritom i svoju djelatnost u Rijeci, za čiji je likovni razvoj umnogome zaslužan. U Arhivu HAZU sačuvano je 18 Simonettijevih pisama Strossmayeru. Za Strossmayera je Simonetti nabavio dvadeset i sedam slika, uglavnom uz pomoć i posredovanje »mletačkih vještaka«, slikara-profesora pri venecijanskoj Akademiji. Nabave na njemačkom tržištu Strossmayer je realizirao posredovanjem aukcijske kuće Heberle i Lempertz iz Kölna, koji je tada bio središte umjetničke trgovine u Njemačkoj. Već u prvoj polovici 19. stoljeća ta ugledna aukcijska kuća uživala je svojevrsni monopol nad dražbama znamenitih sakupljača umjetnina u Kölnu, a od sredine 19. stoljeća počinje posredovati i u raspršivanju djela iz njemačkih zbirki diljem svijeta. Radi boljega plasiranja na šire europsko tržište, izdaju stručno obrađene ilustrirane prodajne kataloge, koje su običavali slati svojim klijentima izvan Njemačke. I Strossmayer je primao njihove kataloge, u kojima bi izabrao interesantne potencijalne kupovine i odredio iznos za koji je spreman licitirati, a ponekad bi uz katalog dobio i dodatnu preporuku za odabir. Izravno je od aukcijske kuće Heberle i Lempertz Strossmayer tako nabavio šesnaest slika, uglavnom ranotalijanskih, uz tek pokoju sjevernjačkih majstora. Uz većinu slika nabavljenih na europskom umjetničkom tržištu, u Strossmayerovu je zbirku manji broj umjetnina, ali i one uglavnom izvorno europskoga podrijetla, dospio iz naših krajeva. »Među starim i posve već zabačenim slikama« zatečenima u svojoj rezidenciji u Đakovu biskup ih je nekoliko izdvojio za zbirku, a u zbirnom fondu Strossmayerove galerije do danas je i nekoliko slika i veći broj predmeta, odnosno fragmenata liturgijskoga ruha iz franjevačkih samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu te iz župne crkve svetih Filipa i Jakova u Grobniku. Strossmayerova nabava četiri slike europskih starih majstora u Osijeku, posredovanjem industrijalca Ede Kovačića i gospodarstvenika i političara Paje Kolarića, upućuje na to da je u zbivanja na umjetničkom tržištu bio aktivno uključen i osječki krug trgovaca. Među kupovinama na domaćim tržištima ističe se kupovina na dražbi iz ostavštine kardinala Jurja Haulika (1788. – 1869.), koja je održana u srpnju 1869. godine u Zagrebu. Haulik je ponajviše u Beču, a potom i u Budimu, Pešti, Karlsbadu te Veneciji sakupio vrijednu zbirku umjetnina. Među slikama u njegovoj zbirci prevladavala su djela starih majstora, krajolici, genre slike te scene iz lova i seljačkoga života nizozemskih i flamanskih slikara 17. stoljeća. Zbirka je sadržavala i djela Hauliku suvremenih slikara, kao i kopije djela starih majstora te brojne bakroreze. Franjo Rački na desetodnevnoj je Haulikovoj dražbi u srpnju 1869. godine za zbirku biskupa Strossmayera kupio ukupno jedanaest slika, od kojih se pet starih majstora i danas nalazi u zbirnome fondu Strossmayerove galerije. Njihova je ispravna identifikacija bila moguća na temelju analize rukopisnoga inventara Haulikove zbirke sačuvanoga u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. Važna okosnica pri identifikaciji svih umjetnina u Strossmayerovoj zbirci bila su dva rukopisna popisa, tzv. Strossmayerov popis sastavljen 1868. godine i Cepelićev popis iz 1883. godine. Iako ponekad vrlo šturi, navodi uz pojedine umjetnine u tim dokumentima omogućili su detaljniji uvid u pojedinačne biskupove nabave i 'izlete' na druga umjetnička tržišta i onda kada pobliža saznanja o tome u korespondenciji s njegovim stalnim suradnicima izostaju, kao što je to u slučaju sporadičnih nabava u Biogradu, Mitrovici, Semeljcima i Grazu. U kontekstu povijesti Strossmayerove zbirke Izidor Kršnjavi (1845. – 1927.) ponajmanje je važan kao posrednik u nabavi umjetnina, međutim njegova uloga i prije imenovanja prvim kustosom i ravnateljem Strossmayerove galerije imala je odlučujuću važnost u oblikovanju biskupove zbirke i njezina predstavljanja javnosti. Već i prije službenoga imenovanja aktivno je sudjelovao u promišljanjima o smještaju Strossmayerove zbirke u Zagreb i arhitektonskom programu nove zgrade. Također je bio osobno angažiran u poslovima pakiranja i transporta umjetnina iz Đakova u Zagreb te njihova razmještaja u galerijskim dvoranama. O njegovim muzejskim principima i o tijeku procesa preobrazbe privatne biskupove zbirke u javnu muzejsku ustanovu podosta saznajemo već i izravno iz njegovih vlastitih tekstova i kritika, a ta se saznanja bitno upotpunjuju arhivskim istraživanjem neobjavljene korespondencije Izidora Kršnjavoga s biskupom Strossmayerom i prvim predsjednikom Akademije Franjom Račkim (1828. – 1894.), sačuvane u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Dodatnim uvidom u objavljene tekstove i korespondenciju »tri zvijezde na obzorju naše kulture, koje su izgledale kao da će postati prethodnice, ali su ubrzo utrnule«, kako je Kršnjavi apostrofirao Ladislava Mrazovića, Dušana Kotura i Rikarda Jorgovanića, rastvara se proces institucionalizacije povijesti umjetnosti u našoj sredini, u kojem punopravnu ulogu ima otvaranje Galerije za javnost i osnivanje Katedre za povijest umjetnosti, na čelu s Kršnjavim kao prvim kustosom i prvim profesorom, odnosno predstojnikom katedre. Unutar svakoga od poglavlja obrađena je raznolika dokumentarna, odnosno arhivska građa koja se čuva u brojnim muzejskim, arhivskim, bibliotečnim i znanstvenoistraživačkim institucijama u zemlji i inozemstvu (Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Likovni arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Nadbiskupijski arhiv Đakovačko- osječke nadbiskupije, Metropolitanska knjižnica Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv Zagreb, Arhiv Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, Središnji institut za povijest umjetnosti (Zentralinstitut für Kunstgeschichte) u Münchenu, Institut za povijest umjetnosti u Firenci (Kunsthistorisches Institut Florenz), Biblioteka Hertziana (Bibliotheca Hertziana) u Rimu, Villa I Tatti – Harvardski sveučilišni centar za istraživanje talijanske renesanse (Villa I Tatti – The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies) u Firenci, Arhiv i knjižnica Marciana (Archivio e Biblioteca Marciana) u Veneciji, Knjižnica Bodleian (Bodleian Library) u Oxfordu, Francuska nacionalna knjižnica (Bibliothèque Nationale de France) u Parizu). Za istraživanje i izvođenje zaključaka rabljeni su mnogobrojni objavljeni pisani izvori (aukcijski katalozi te katalozi zbirki i izložaba, monografske studije, znanstveni i stručni te novinski članci, različita djela putopisne literature i putni vodiči, ljetopisi i kronike), neobjavljeni arhivski dokumenti (iz arhiva prodavatelja i/ili umjetnika i znanstvenika, iz korespondencije prodavatelja i/ili kupca, iz različitih inventarnih popisa i raznih oblika muzejske dokumentacije) i slikovni izvori (grafički listovi, arhivske fotografije). Neposrednim uvidom u djela u zbirnom fondu Strossmayerove galerije detektirane su i u velikom broju i identificirane dosada neuočene oznake na pojedinim umjetninama (grbovi, monogrami, inventarne i ostale kolekcionarske oznake) te različiti drugi materijalni tragovi koje je na umjetninama ostavila promjena vlasništva. Analiza materijalnih tragova prijenosa vlasništva pridonijela je osvjetljavanju čitavog kolopleta bremenitih i vrlo često zakučastih putešestvija umjetnina, a ponekad je upravo taj postupak bio ključ za ispravno sagledavanje njihove izvorne forme i funkcije, stoga i preduvjet za točnije tumačenje značenja. Mnoštvo obrađenih različitih slučaja ukazalo je na raznolikost problematike s obzirom na vrstu izvora rabljenih u istraživanju i izvođenju zaključaka, ali i s obzirom na cijeli niz značajnih i znakovitih materijalnih i/ili metaforičkih posljedica promjene vlasništva koje su do danas prisutne na djelima u zbirci. Umjetnine iz Strossmayerove zbirke u pravilu su promijenile više vlasnika i u nekoliko su navrata bile izložene često kaotičnim okolnostima na neuređenom europskom tržištu umjetninama. Osim što rezultira dragocjenim podacima o provenijenciji pojedine umjetnine, znanstveno bavljenje umjetničkim tržištem i promjenama vlasništva umjetničkih djela omogućuje alternativni pristup u istraživanju povijesti umjetničkoga stvaralaštva. Na čvrstim temeljima stručne obrade i znanstvenog istraživanja, provenijencija umjetnina u ovoj je knjizi interpretirana i kontekstualizirana u skladu sa suvremenim načelima stručnoga muzejskoga rada i znanstvene metodologije humanističke znanstvene discipline povijesti umjetnosti. Kako bi se odabrane teme i pojedini slučajevi predočili što je moguće potpunije, primijenjena su znanja i dosezi i drugih srodnih disciplina (povijest, muzeologija, konzervatorsko-restauratorska struka itd.), te je pristup, kada je god to bilo potrebno, bio interdisciplinski. Obuhvatnom prezentacijom jednoga aspekta djelatnosti biskupa Josipa Jurja Strossmayera kao sakupljača i stvaratelja zbirke buduće Strossmayerove galerije u knjizi se zorno predstavlja i njegova povijesna ličnost u cjelini te epoha u kojoj je živio i stvarao. Specifičnosti biskupove uloge i uloge njegovih posrednika i suradnika u širem kulturnom krugu druge polovice 19. stoljeća razmatraju je kroz izravan uvid u kompleksan fenomen razvoja tržišta umjetninama u 19. stoljeću. Različiti Strossmayerovi suradnici nametnuli su se kao punopravni protagonisti u procesu formiranja zbirke. Njihova su svjedočanstva ponekad neiscrpno vrelo mnogih novih saznanja, ponekad predstavljaju živopisni novi uvid u otprije znane okolnosti, u nekim slučajevima nude dragocjene smjernice za daljnje uvide, ponekad izazivaju čitanje 'između redova'. Nekada nas kopka njihova šturost, počesto opterećuje iscrpnost. Izravni uvidi u neposredna svjedočanstva opsežno su zadržani u ovoj knjizi u obliku često vrlo iscrpnih citata iz arhivskih dokumenata, no u funkciji lakšega i bržega savladavanja cjeline jasno su izdvojeni od glavnoga teksta u kojem je ponuđen njihov komentar i tumačenje, u kontekstu svih ostalih dostupnih saznanja iz drugih izvora i uvijek s posebnim obzirom na neposredan uvid u umjetnine koje se spominju u citiranim izvorima. Kada je otvorena za javnost, 9. studenoga 1884., Strossmayerova je zbirka imala dvije stotine slika starih majstora iz različitih europskih slikarskih škola, uz određeni broj umjetničkih djela druge vrste (skulpture, iluminirani rukopisi, kartoni za freske) i dvadesetak slika suvremenih njemačkih i slavenskih slikara 19. stoljeća. Unatoč relativno raznolikom materijalu, to je od samoga početka, već i s obzirom na brojčanu premoć, bila primarno galerija slika starih majstora. Strossmayerova zbirka starih majstora svojim karakterom odražava vrijeme u kojem je nastala, te je i na općenitijoj razini ogledalo fenomena sakupljanja umjetnina razvijenog u 19. stoljeću u kontekstu jačanja ideje nacionalnog određenja i osamostaljivanja pojedinih nacija. Internacionalna, univerzalna umjetnička djela, donesena iz zapadne Europe, čije umjetničke forme nisu bile izravno povezane s umjetničkom tradicijom teritorija na koje su uvezene, počinju predstavljati kulturne i političke vrednote određene 'nacije' kojoj pripada novi vlasnik. Na tragu sukladne težnje za imaginarnim širenjem 'teritorija' vlastite kulturne tradicije aproprijacijom umjetničke baštine općega značaja, biskup Josip Juraj Strossmayer dva je desetljeća programatski sakupljao djela talijanskih i sjevernoeuropskih starih majstora, primarno vođen prosvjetiteljsko-edukativnim ciljem kultiviranja i obrazovanja naroda. U to doba druge polovice 19. stoljeća, kada su kultura i stvaralaštvo prepoznati kao najizrazitije sastavnice identiteta nacije, već je i sama ideja »posjedovanja muzeja« bila sama po sebi »performativni iskaz« posjedovanja identiteta. U zbirci se u konačnici ogledaju koliko Strossmayerova načelna htijenja, toliko i snalažljivost njegovih posrednika i profil njihovih savjetnika. Strossmayer »na scenu« kao sakupljač stupa u doba kada je tržište umjetninama već prošlo nekoliko etapa ranijega razvoja, u kojima su se postupno kao vrijedne sakupljanja 'otkrivale' pojedine umjetničke škole, odnosno umjetnički opusi. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća tržište umjetninama već je dosegnulo krajnje granice svog stihijskog uzleta: raznorodne umjetnine premještene iz svoga prvotnoga, odnosno povijesnoga, okruženja na umjetničkom su tržištu kolale iz ruke u ruku sad već druge generacije preprodavača kojekakvih profila, najčešće bez puno reda i pravila. Slika toga meteža može se, ponekad i do u najsitnije pojedinosti, rekonstruirati na temelju istraživanja arhivskih dokumenata iz Strossmayerove ostavštine, koje je pokazalo kako su se Strossmayer, odnosno njegovi posrednici, podosta dobro snalazili u tim okolnostima. Unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tržištu, koje tada već pokazuje znakove iscrpljenosti, posrednici su uspijevali ostvariti vrlo kvalitetne nabave. Istraživanjem provenijencije pojedinih djela koja su prije nabave za Strossmayerovu zbirku na tržištu kolala često i po nekoliko desetljeća ili čak stoljeća, razotkrile su se njihove raznorodne individualne sudbine. Specifični sklopovi istraživačkih problema koji proizlaze iz tako formirane zbirke te metodološke smjernice kojima je moguće pristupiti njihovu rješavanju nametnuli su potrebu sustavnoga istraživanja i integriranog promišljanja o provenijenciji pojedinih umjetnina iz zbirke. Istraživanje okolnosti nabavljanja umjetnina iz zbirke i njihove provenijencije te grupiranje djela ne samo u kategorijama razdoblja, stila i autora ili pak naručitelja već i u kontekstu okolnosti kasnijih vlasnika, prodavatelja, kupaca i posrednika rezultiralo je detektiranjem često prikrivenih i isprepletenih suodnosa pojedinih protagonista, okolnosti u kojima su djelovali i umjetnina koje su pribavljali u složenim i dinamičnim okolnostima na umjetničkom tržištu. Okolnosti u kojima je zbirka formirana neminovno su nametnule i određena ograničenja. Strossmayeru se uvriježeno zamjera da je, nauštrb djela različitih žanrova kakvi se razvijaju u baroknom slikarstvu, preferirao slike religiozne tematike iz ranijih stoljeća. Činjenica je međutim da su upravo takva djela tada bila široko dostupna, čemu su umnogome pridonijeli društveni i politički prevrati s početka 19. stoljeća, poput Napoleonovih ratova i nekoliko valova raspuštanja vjerskih institucija. Nakon početnog antikvarnog interesa za predrenesansna i ranorenesansna djela kao povijesne artefakte, tijekom 19. stoljeća počinju se prepoznavati njihove estetske kvalitete, a potom im se sredinom 19. stoljeća pridaju i obilježja »čistoće i duhovnosti« te nastaju mnoge zbirke u kojima takve slike dominiraju, posebice među pripadnicima klera. U tom smislu Strossmayerova zbirka teško je mogla izgledati bitno drugačije. Na tržištu su tada prevladavala djela manjih dimenzija, srodnih tematskih i motivskih određenja, namijenjena privatnim prostorima, odnosno rađena za privatnu pobožnost, upravo onakva kakva prevladavaju u Strossmayerovoj zbirci. Međutim, od samih početaka sakupljanja umjetnina Strossmayer je imao jasnu prosvjetiteljsko-edukativnu viziju osnivanja galerije koja bi imala unaprijediti javni ukus i potaknuti razvoj domaće umjetnosti. Posljedično tome, Strossmayerova je zbirka umnogome raznolikija od uobičajenih zbirki crkvenih velikodostojnika iz toga vremena, kao što je primjerice zbirka kanonika Raffaelea Bertinellija, sastavljena uglavnom od talijanskih slika 14. i 15. stoljeća. Ta je zbirka bila ponuđena i biskupu Strossmayeru, no naposljetku ju je kupio primas Ugarske i ostrogonski nadbiskup Janós Simor utemeljivši na taj način današnji Muzej kršćanske umjetnosti u Ostrogonu. Iako je Strossmayer razloge odustajanja od ponuđene mu kupnje obrazlagao time »što slike nisu dosta klasične«, visoka cijena zasigurno je igrala važnu ulogu u takvoj odluci. Strossmayer je vjerojatno bio svjestan činjenice da bi kupovina Bertinellijeve zbirke značila veliko jednokratno ulaganje, nakon kojega bi teško mogao pronaći sredstva za daljnje pojedinačne kupovine u manjim iznosima. Iako ponekad ostavlja dojam pasioniranoga sakupljača umjetnina, onoga časa kada je Galerija otvorena za javnost ta njegova djelatnost posve prestaje. U sljedećih 20 godina svoga života Strossmayer je tek usputno nabavio svega nekoliko djela starih majstora smatrajući kako je ta njegova misija otvaranjem Galerije za javnost završena. Zbirka je međutim još za njegova života, a posebice intenzivno neposredno nakon njegove smrti 1905. godine, uvećana cijelim nizom drugih donacija, bilo pojedinačnih umjetnina bilo pak čitavih manjih zbirki. Strossmayerova je osnovna intencija time nastavljena, a raznolikost zbirke dodatno je obogaćena, no umjetnine iz njegove zbirke do danas su okosnica stalnoga postava Strossmayerove galerije. Osim što umnogome obogaćuje saznanja o pojedinim umjetninama i protagonistima uključenima u njihovu nabavu, uvidom u korespondenciju i ostale arhivske dokumente zorno se rastvara i Strossmayerova povijesna ličnost u cjelini te epoha u kojoj je živio i stvarao. S obzirom na njegovu izrazitu edukativno-prosvjetiteljsku motivaciju, Strossmayerova je sakupljačka djelatnost neraskidivo povezana s ostalim njegovim aktivnostima na širem društveno-političkom planu. Jasan cilj osnivanja galerije koja bi ilustrirala razvoj umjetnosti podudaran je sa sakupljačkim strategijama kakve razvijaju javne muzejske institucije. Djelujući kao medij kroz koji je moguće određenu ideju 'u ime nacije' provesti u djelo, biskup Strossmayer sam postaje mehanizam koji ima djelotvornu moć upravljanja – čini se kako je sebe kao pojedinca pozicionirao na mjesto institucije koja objedinjuje čitav niz aktivnosti usmjerenih na dobrobit nacije. Geneza njegove zbirke umjetnina i rana povijest današnje Strossmayerove galerije ogledalo su ukupnih Strossmayerovih nastojanja.