Search

Povezanost različitih oblika razmjene seksualno eksplicitnog sadržaja elektroničkim putem (sekstinga) s pojedinim nasilnim oblicima ponašanja među adolescentima relativno je nepoznata. Kako bi ispitali raširenost pojedinih rizičnih oblika sekstinga i njihov odnos s rizičnim i nasilnim ponašanjem u bliskim vezama adolescenata, u sklopu projekta HRZZ (br. 3553), proveli smo istraživanje na uzorku 674 adolescenata (63.2% djevojaka i 36.8% mladića) u dobi od 14 do 17 godina (M=15.2 ; SD=3.3). Istraživanje je provedeno korištenjem internetskog servisa za vrijeme školskoga sata pri čemu je primijenjena Skala sekstinga i sekstortiona (Dodaj, Sesar i Prijatelj, 2022), Subskala nasilja u bliskim vezama (Ručević, Ajduković i Šincek, 2009) te sociodemografski upitnik. Rezultati provedenog istraživanju ukazuju kako je 31.9% adolescenata barem jednom sudjelovalo u nekom rizičnom obliku sekstinga, poput nedobrovoljnog slanja seksualnog eksplicitnog sadržaja partneru/ici (jer je to od osobe traženo, uz pritisak te prisilu ili ucjenu), slanju sadržaja poznanicima/osobi koje poznaju samo na internetu, prosljeđivanju tuđih i/ili javnom objavljivanju vlastitih seksualno eksplicitnih sadržaja. Veća učestalost sudjelovanja u rizičnim oblicima sekstinga utvrđena je među adolescentima u intimnim vezama te onima sklonima nasilju u bliskim vezama. Dobiveni rezultati doprinose boljem razumijevanju povezanosti sekstinga s nasiljem u bliskim vezama, te ukazuju na potrebu razvijanja stručnih preventivnih programa kako bi se uspješno smanjila učestalost rizičnih oblika sekstinga među adolescentima.

Prvi izvještaj (2021.) znanstvenoistraživačkog projekta: „Priroda i odrednice sekstinga među adolescentima i mladima: kroskulturalno istraživanje (SextYouth)“

Slobodno vrijeme djece i mladih sve se više odvija na sedentarni način. Posljedice manjka tjelesne aktivnosti su pojava pretilosti kao i niza drugih fizičkih bolesti, a također i psihičkih, poput nezadovoljstva svojim izgledom te narušene slike o sebi. Važno je djecu i mlade na razvojno primjeren i njima prilagođen način educirati o prednostima i pozitivnim ishodima tjelesne aktivnosti. Istraživanjima su dokazane brojne prednosti tjelesne aktivnosti, kako za fizičko, tako i za mentalno zdravlje ljudi. Obzirom na to da djeca i adolescenti dobar dio vremena provode u školi, osim obiteljske podrške, važan čimbenik u promicanju tjelesne aktivnosti i prevenciji fizičkih i mentalnih poremećaja predstavlja i odgojno obrazovna ustanova, a naročito osnovna škola, jer je jedina obavezna obrazovna ustanova u Republici Hrvatskoj.

Ovaj priručnik pripremljen je u sklopu projekta Priro da i odrednice sekstinga među adolescentima i mladima: Kros-kulturalno istraživanje (SextYouth) Odjela za psiholo giju Sveučilišta u Zadru, koji financira Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ), od veljače 2021. do veljače 2026. godine. Priručnik sadrži opisane edukativne radionice za adolescen te, nastavnike i roditelje/skrbnike, temeljene na najnovijim znanstvenim spoznajama o važnim karakteristikama i čim benicima koji pridonose sekstingu, ali i o onim čimbenici ma koji mogu biti zaštitni u kontekstu njegovih negativnih posljedica. Glavni su ciljevi radionica razviti znanje i svijest o fenomenu sekstinga te razumjeti strategije procjene i rada s mladima koji su izloženi negativnim posljedicama sekstin ga. Nakon uvodnoga teorijskog dijela o problematici sek stinga priručnik nudi i praktični dio koji uključuje edukativ ne materijale za provedbu i evaluaciju radionica. Uz pomoć ovoga priručnika svi zainteresirani nastavnici, odgajatelji i drugi stručnjaci koji rade s mladima, kao i svi zainteresirani roditelji/skrbnici i adolescenti, mogu se informirati i dalje provoditi program radi sprječavanja negativnih posljedica sekstinga među adolescentima.

10 razloga zašto NE sudjelovati u sekstingu: 1. Razlog : Uključena je druga osoba o kojoj sada ovisiš. 2. Razlog: Ljudi i odnosi se mogu promijeniti. 3. Razlog: Zaštita digitalnih informacija je složena. 4. Razlog: Distribuciju digitalnih sadržaja ne možemo kontrolirati. 5. Razlog 5: Sadržaj može odavati jako puno informacija. 6. Razlog: Postoje zakoni koji kažnjavaju radnje povezane sa sekstingom. 7. Razlog: „Sextortion“ se događa ako seksualno eksplicitan sadržaj dođe u ruke „ucjenjivača”. 8. Razlog: Internet je brz i moćan. Bez ograničenja! 9. Razlog: Društvene mreže pružaju informacije i našim bliskim ljudima. 10. Razlog: Postoji ozbiljan rizik od nasilja putem interneta ako se sadržaj proslijedi.

Usredotočena svjesnost (eng. mindfulness) stanje je svijesti u kojem je pažnja usmjerena na vlastita iskustva, odnosno tjelesne osjete, misli i osjećaje, te na svoju okolinu, u sadašnjem trenutku i sa stavom uvažavanja i neprosuđivanja. Ta tehnika pomaže smanjiti anksioznost, depresiju, agresiju, somatske probleme te poboljšati samopouzdanje i društvene vještine kod djece i mladih. Istraživanja ukazuju kako tehnika mindfulnessa mijenja određene biomarkere u aktivnostima imunološkog sustava. U vrijeme kada raste broj internaliziranih poremećaja kod djece i mladih, tehnika mindfulnessa ujedno je i intervencija i preventivna strategija u školskom kontekstu. Kao obrazovna ustanova, škola uči učenike kako učiti, odnosno kako unaprijediti proces učenja, ali i donositi odluke u svakodnevnim životnim situacijama. Tehniku mindfulnessa bilo bi važno prakticirati u školi jer ima pozitivan učinak na pažnju, socijalni i emocionalni razvoj djece i mladih te na poboljšavanje izvršnih funkcija i pamćenja.

Započnite razgovor o sekstingu s mladima: “Korak po korak” Naglasite kako je seksting rašireno ponašanje među mladima i kako je važno da o takvim temama razgovaraju s odraslima od povjerenja, naročito ako doživljavaju pritisak, prisilu, ucjenu ili manipulaciju za sudjelovanjem u sekstingu. Seksting se odnosi na slanje, primanje, prosljeđivanje i objavljivanje seksualno eksplicitnih sadržaja putem elektroničkih uređaja, interneta i društvenih mreža. Istaknite kako seksting može imati pozitivne, ali i negativne posljedice, no da su negativne posljedice dugotrajnije i rizičnije. Objasnite da se uz sudjelovanje u sekstingu mogu javiti brojni neugodni osjećaji poput srama, krivnje, tuge, ljutnje, bespomoćnosti i brojnih drugih. Ponudite mladima svoju podršku i pomoć, posebno ako ih brine kako će roditelji reagirati.

U radu su predstavljeni rezultati istraživanja o mišljenju i iskustvu hrvatskih psihologa o primjeni online psihodijagnostike u svakodnevnom radu uslijed protupandemijskih mjera zbog pojave pandemije COVID-19.

Pandemija uzrokovana COVID-19 virusom unatrag godinu dana utjecala je uz brojne druge i na roditeljsku ulogu, a što posljedično ostvaruje utjecaj i na odgoj djece. Istraživanje o roditeljstvu u pandemiji provedeno je u sklopu šireg istraživačkog projekta „COVID-19 i mentalno zdravlje: jučer, danas, sutra“ u razdoblju od studenog 2020. do siječnja 2021. godine. Cilj istraživanja bio je utvrditi izazove i teškoće s kojima se roditelji suočavaju u doba pandemije. Istraživanje je provedeno online upitnikom preko Google forms platforme. U istraživanju su korišteni instrumenti: DASS-21, Upitnik sociodemografskih podataka te pojedinačna pitanja povezana s raznim aspektima roditeljske uloge (odgoj, podrška u okviru školskih obveza djece, metode discipliniranja). U istraživanju je sudjelovalo 686 roditelja, uglavnom majki (90, 9%) prosječne dobi 45 godina. Rezultati pokazuju da više od polovine roditelja smatra kako im mjere fizičkog distanciranja, neugodni osjećaji te financijske brige povezane s pandemijom barem ponekad otežavaju ulogu roditelja. Pokazalo se da majke i očevi podjednako iskazuju brige i da samohrani roditelji izvještavaju o više neugodnih osjećaja i više financijskih briga u odnosu na roditelje iz dvoroditeljskih obitelji. U kontekstu online škole 57, 5% roditelja je zadovoljno količinom podrške koju im pruža kadar škole, a svaki deseti roditelj nema resurse potrebne za omogućavanje sudjelovanja djeteta u nastavi na daljinu. Roditelji u 77.6% slučajeva barem jednom podižu ton glasa ili viču na dijete, u 42, 3% slučajeva barem jednom su oduzeli djetetu neku privilegiju, u 28, 8% slučajeva roditelji su koristili tehniku isključivanja, a u 5, 49% slučaja barem jednom su fizički kaznili dijete. Svaki peti roditelj ima povišenu razinu depresivnosti (21, 4%), svaki četvrti roditelj ima povišenu razinu anksioznosti (26, 3%), dok značajan broj roditelja (41, 6%) osjeća povišenu razinu stresa. Praktične implikacije ovog istraživanja upućuju na kreiranje usmjerenih intervencija podrške roditeljima.

Interdisciplinarnost u posljednjem desetljeću dobiva sve više na značaju (Gotal, 2013), kako u znanosti, tako i u svakodnevnoj praksi brojnih sektora od kojih se naročito ističu odgoj i obrazovanje (Deneme i Ada, 2012). Vrtići, osnovne i srednje škole mjesto su doticaja većeg broja akademskih disciplina, uključujući pedagogiju, psihologiju, medicinu, edukacijsku rehabilitaciju, socijalnu pedagogiju i druge. Kako bismo potpunije razumjeli prednosti interdisciplinarnog pristupa u odgoju i obrazovanju, potrebno je osvrnuti se i na samu definiciju interdisciplinarnosti. Prema hrvatskom jezičnom portalu, interdisciplinarnost se definira kao projekt, istraživanje, znanstveni rad ili djelovanje koji se zasnivaju na suradnji više disciplina. Slično tome, autori poput Morgan (2001) naglašavaju kako je interdisciplinarnost bilo koji oblik dijaloga ili interakcije između dviju ili više disciplina. Interdisciplinarnost se najčešće definira kao „interaktivno povezivanje dviju ili više disciplina u cjelinu višeg reda, pri čemu se sinteza ne vrši na planu predmeta znanja, nego prije svega na planu koncepata i metoda, a još više na planu principa i aksioma.“ (Turudija, 1982, str. 34). Repko (2008) ističe kako je interdisciplinarnost integracija znanja i načina razmišljanja iz raznih disciplina. Važno je u ovom kontekstu naglasiti i razdijeliti pojam interdisciplinarnosti od pojma multidisciplinarnosti za koju se navodi da je znanstveni pristup u kojem dolazi do sučeljavanja različitih disciplina među kojima postoje neke jasno uočljive veze (Turudija, 1982, str. 34).

Iako pitanje spolnosti djece kod odraslih često izaziva nelagodu, važno je razumjeti kako je spolni, kao i intelektualni, emocionalni i fizički razvoj temeljni proces u odrastanju koji prolaze svi pojedinci. Spolnost je zdrav i normalan dio ljudskog života, isto kao što dijete fizički napreduje (npr. diže glavu, počne puzati i hodati, hvata stvari…) tako se paralelno i spolno razvija. Potrebno je imati na umu kako se spolnost ne može promatrati kao zaseban proces, obzirom da on uz fizičku, obuhvaća i emocionalnu, socijalnu te kulturalnu komponentu. Suvremena znanost ističe kako spolni razvoj započinje samim rođenjem. Svaku fazu spolnog razvoja koje se odvija i nakon perioda djetinjstva karakteriziraju određene fizičke promjene, osjećaji povezani sa seksualnošću i socijalne norme odnosno očekivane ili prikladne interakcije u odnosima s drugima.

Svjetska zdravstvena organizacija 11. ožujka 2020. proglasila je respiratornu bolest uzrokovanu virusom SARS-CoV-2019 globalnom pandemijom. Dosadašnjim istraživanjima i kliničkom praksom dobiva se uvid kako su u većem riziku od ozbiljnije kliničke slike, ali i smrtnog ishoda od COVID-19 (koronavirusa) osobe koje u anamnezi imaju zabilježene kronične bolesti (Graziano i sur., 2020). Dokazano je i kako osobe s kroničnim bolestima imaju veće šanse za razvijanjem određenih poteškoća na planu mentalnog zdravlja za vrijeme trajanje pandemije (Brooks i sur., 2020). Cilj ovog istraživanja bio je za vrijeme trajanja pandemije ispitati zastupljenost depresivnosti, anksioznosti i stresa na hrvatskom uzorku između skupine pojedinaca koji navode da boluju i onih koji navode da ne boluju od kroničnih bolesti. Također, cilj istraživanja bio je i provjeriti postoji li moderacijski učinak kroničnih bolesti na odnos nade u budućnost i anksioznosti, depresivnosti i stresa. Podaci su prikupljeni u sklopu šireg istraživačkog projekta Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. U istraživanju je sudjelovalo 1482 sudionika (od čega 1230 žena), prosječne dobi 33, 3 godine (SD=12, 2 godine). Od ukupnog broja sudionika, njih 205 navodi kako boluje od neke kronične bolesti. Za potrebe konkretne studije izdvojeni su relevantne skale koje su bile dio opširnijeg online upitnika: Adaptirana skala depresivnosti, anksioznosti i stresa (Reić Ercegovac i Penezić, 2012) ; Adaptirana skala nade u budućnost (Tucak Junaković, 2010) te upitnik demografskih podataka. Utvrđeno je kako postoji statistički značajna razlika u anksioznosti: t(245, 96) = 3, 82 ; p < , 001 uz malu veličinu efekta: d = 0, 34, u stresu: t(263, 93) = 2, 32 ; p = , 02 uz malu veličinu efekta: d = 0, 18 te u depresivnosti: t(255, 1) = 2, 41 ; p = , 02 uz malu veličinu efekta: d = 0, 2. U svim slučajevima su osobe koje imaju kroničnu bolest postizale više rezultate. Nadalje, pokazalo se kako kronične bolesti imaju značajan moderacijski učinak u odnosu nade u budućnost i anksioznosti: F(1, 1480) = 13, 1 ; p < , 001 ; ΔR2 = , 01, depresivnosti: F(1, 1480) = 3, 86 ; p = , 0497 ; ΔR2 = , 002 i stresa: F(1, 1480) = 13, 1 ; p < , 001 ; ΔR2 = , 002. Negativna povezanost nade u budućnost i indikatora mentalnog zdravlja veća je kod osoba koje imaju neku kroničnu bolest. Obzirom na dobivene rezultate, u narednom periodu je potrebno usmjeriti dodatne resurse na očuvanje ne samo fizičkog, već i mentalnog zdravlja pojedinaca koji boluju od kroničnih bolesti.

Mentalno zdravlje djece i mladih jednako je važno kao i njihovo fizičko zdravlje. Ipak, u praksi se doima da su posjeti stručnjacima mentalnog zdravlja rjeđi od posjeta stručnjacima koji skrbe o fizičkom zdravlju djece. Postavlja se pitanje – koji su razlozi odgovorni za to da roditelji, stručnjaci i osobe koje sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece propuštaju pravovremeno reagirati na znakove koji bi mogli upućivati da dijete ima poteškoće na planu mentalnog zdravlja? Primjera radi, ako opazimo da dijete kojem smo roditelj, odgajatelj ili učitelj ima karijes na zubu koji nije naročito vidljiv i dijete ga nije samo opazilo, vjerojatno ćemo se potruditi da kao odgajatelji ili učitelji informiramo roditelje, a kao roditelji reagiramo i uputimo se s djetetom doktoru dentalne medicine kako bi se djetetu uklonio karijes i smanjilo daljnje širenje istog. U kontekstu identifikacije mentalnih teškoća, naglasak se uglavnom stavlja na mentalno zdravlje djece osnovnoškolske dobi i adolescenata, dok djeca predškolske dobi s manje opažljivim psihološkim poteškoćama često ostanu neprepoznata gotovo do polaska u školu.

Krajem 2019. iz kineske pokrajine Hubei, točnije grada Wuhan svijetom se proširio novi koronavirus koji je Svjetska zdravstvena organizacija nazvala SARS-CoV-2, a zaraznu bolest koju uzrokuje COVID-19 (koronavirusna bolest). Do srpnja 2020. još uvijek nije odobrena terapija, niti cjepivo koji dokazano pridonose liječenju, odnosno prevenciji širenja novog koronavirusa. Osim evidentnih posljedica po fizičko zdravlje, novi koronavirus se pokazao potencijalnom prijetnjom i za psihičko zdravlje ljudi diljem svijeta, a ponajviše u državama koje bilježe eksponencijalni rast slučajeva zaraze. Cilj istraživačkog projekta Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba bio je steći uvid u emocionalno stanje i potrebe građana tijekom zdravstvene krize radi pružanja još kvalitetnije stručne pomoći na planu mentalnog zdravlja, a imajući u vidu psihološke posljedice širenja pandemije, ali i mjera nadležnih institucija (poput samoizolacije, fizičkog distanciranja i dr.). Obzirom na navedeno, nakon pregleda literature o ranijim kriznim situacijama, u sklopu projekta su ispitani neki relevantni indikatori mentalnog zdravlja (anksioznost, depresivnost, stres, trenutno emocionalno stanje, lokus kontrole, socijalna podrška, nada u budućnost, suočavanje sa stresnim situacijama) te percepcija određenih aspekata pandemije COVID-19 (procjene: rizika od pandemije, ozbiljnosti situacije uzrokovane pandemijom, pridržavanja mjera nadležnih institucija, provjeravanja novosti, straha od moguće zaraze i prenapuhanosti/ izmišljenosti pandemije). Dodano, sukladno prvim kineskim studijama o psihološkim posljedicama pandemije COVID-19, na hrvatskom uzorku su identificirani određeni zaštitni i rizični čimbenici u razvijanju poteškoća na planu mentalnog zdravlja uslijed pandemije. Uz to, za vrijeme prikupljanja podataka, grad Zagreb su zadesili snažni potresi (22. ožujka 2020.) koji su se osjetili i u njegovoj široj okolici. Nastavno na to, ispitana su i kretanja određenih indikatora mentalnog zdravlja u periodu potresa i naknadnog podrhtavanja. Podaci su prikupljani u periodu od 19. ožujka do 17. travnja 2020., a u online istraživačkom projektu sudjelovalo je 1482 osoba (od čega 1230 žena) prosječne dobi 33, 3 godine (SD=12, 2). Prikupljeni podaci koristit će se u svrhu pisanja znanstvenih radova te izrade psihoedukativnih i informativnih materijala, koji će po dovršetku biti dostupni na mrežnim stranicama Poliklinike.

Seksualno zlostavljanje vrlo je rašireno u društvu i smatra se javnozdravstvenim problemom. Europska i hrvatska istraživanja sustavno pokazuju da je seksualno zlostavljano svako peto dijete – svaka četvrta djevojčica i svaki peti dječak. Kad se radi o seksualnom zlostavljanju, najveći je otpor žrtava razotkrivanju svojih trauma, tako da se procjenjuje da se prijavi tek jedan od deset slučajeva. Prosječno vrijeme proteklo od zlostavljanja do razotkrivanja je deset do šesnaest godina, a glavni razlozi dječje šutnje su: strah da im se neće vjerovati, strah od prijetnji zlostavljača, sram i krivnja (osobito ako su osjećali ugodu), strah da će se „razoriti obitelj“, da će dijete na neki način razotkrivanjem nauditi zlostavljaču, posebno ako joj je bliska osoba, što je tako u više od 70% slučajeva. Istraživanja i klinička praksa pokazuju da su reakcija (nezlostavljajućeg) skrbnika i podrška koju pruža djetetu najbolji prediktor oporavka djeteta od trauma seksualnog zlostavljanja, no osim toga djetetu je potrebna hitna i žurna zaštita sustava, pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, što manje ispitivanja od strane različitih osoba te jasna i nedvosmislena poruka društva da dijete nije krivo za proživljeno zlostavljanje, nego da je kriv počinitelj koji se procesuira u skladu sa zakonom. No, što se dogodi kada dijete povuče iskaz, kada dijete nakon godinu ili više godina trajanja sudskog procesa odjednom kaže da je “lagalo” i da se seksualno zlostavljanje nije dogodilo? U ovom izlaganju raspravljat će se o ovakvim situacijama u kliničkoj praksi, razlozima zašto djeca povlače iskaze o seksualnom zlostavljanju prema suvremenim istraživanjima te smjernicama pristupa djeci koja povlače iskaz iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja.

Velik broj pojedinaca je u djetinjstvu bio izložen barem nekom od oblika traumatskih iskustava (Mosley-Johnson i sur., 2019), u koje spadaju različite vrste zlostavljanja poput emocionalnog, fizičkog i seksualnog, te zanemarivanja (Hughes i sur., 2017). S obzirom da ovakva iskustva mogu ostaviti dugotrajne negativne posljedice u kasnijim životnim razdobljima (Shapiro i sur., 2014), te su se pokazala čimbenicima rizika za psihičko zdravlje i dobrobit (Botha i van den Berg, 2016), istraživanje varijabli povezanih sa izloženosti traumama bitno je za razumijevanje njihovih mogućih štetnih učinaka. Prethodna istraživanja pokazuju da su traume u djetinjstvu povezane sa nižim zadovoljstvom životom, odnosno subjektivnim doživljajem kvalitete vlastitog života (Mosley-Johnson i sur., 2019). Izloženost traumama može se manifestirati i u domeni obrazovanja, na način da je povezana sa nižim obrazovnim postignućima (Christle i sur., 2007; Porche i sur., 2011). S druge strane, akademski uspjeh je pozitivno povezan sa zadovoljstvom životom (Larson i sur., 2017). U skladu s tim, cilj ovog istraživanja je ispitati odnos trauma u djetinjstvu, zadovoljstva životom i akademskog uspjeha. Istraživanje se provelo na na uzorku hrvatskih studenata, dobrovoljnim odazivom na online upitnik. Za ispitivanje trauma u djetinjstvu korištena je Revidirana i proširena verzija Turskog upitnika trauma u djetinjstvu CTQ-33 (Şar i sur, 2020). Zadovoljstvo životom ispitivalo se česticom 'Koliko ste sveukupno zadovoljni svojim životom?' na koje su sudionici odgovarali na skali od 0 do 10, a akademski uspjeh se ispitao u sklopu sociodemografskog upitnika u kojem su sudionici morali označiti koju su prosječnu ocjenu ostvarrili u prethodnoj akademskoj godini. Dobiveni rezultati u skladu su sa prethodnim istraživanjima, odnosno pokazuju da je ukupni rezultat na skali trauma u djetinjstvu statistički značajno negativno povezan sa zadovoljstvom životom i akademskim uspjehom, dok su zadovoljstvo životom i akademski uspjeh statistički značajno pozitivno povezani. Sudionici koji su imali viši rezultat na skali trauma u djetinjstvu ujedno su niže procjenjivali zadovoljstvo životom te imaju niži akademski uspjeh. Također, sudionici koji su procjenjivali zadovoljstvo životom višim, ujedno imaju viši akademski uspjeh. A large number of individuals were exposed to at least some form of traumatic experience in childhood (Mosley-Johnson et al., 2019), which includes various types of abuse such as emotional, physical and sexual, and neglect (Hughes et al. , 2017). Given that such experiences can have long-term negative consequences in later stages of life (Shapiro et al., 2014), and that they have been shown to be risk factors for mental health and wellbeing (Botha and van den Berg, 2016), investigating variables related to trauma exposure is essential to understanding their possible adverse effects. Previous research showed that childhood traumas are associated with lower life satisfaction - subjective perception of quality of life (Mosley-Johnson et al. , 2019). Exposure to trauma can also be manifested in the field of education, in a way that it is associated with lower academic success (Porche et al., 2011). On the other hand, life satisfaction is positively corelated with academic succes (Larson i sur., 2017). Accordingly, the aim of this study is to examine the relationship between childhood trauma, life satisfaction, and academic success. The research was conducted on a sample of Croatian students, by voluntary response to an online questionnaire. A Revised and Extended version of the Turkish Childhood Trauma Questionnaire CTQ-33 (Sar et al., 2020) was used to examine childhood trauma, and life satisfaction was tested with the particle 'How satisfied are you overall with your life?' to which participants responded on a scale of 0 to 10. Academic success was examined as part of a sociodemographic questionnaire, in which participants had to answer what average grade they achieved in the previous year of education. The obtained results are in line with previous research - overall result on the scale of childhood trauma is in statistically significant negative correlation with both life satisfaction and academic success, and academic success and life satisfaction are in statistically significant positive correlation. Participants that had a higher score on childhood trauma questionnaire also had a lower assessment of life satisfaction and have lower academic success. Besides that, participants who rated life satisfaction as higher also have higher academic success.