1. Aloimunizacije kod pacijenata liječenih transplantacijom alogenih krvotvornih matičnih stanica
- Author
-
Raos M, Bojanic I, Serventi Seiwerth R, and Golubic Cepulic B
- Subjects
Aloimunizacija, Transplantacija alogenih krvotvornih matičnih stanica - Abstract
određen stupanj nepodudarnosti u eritrocitnim antigenima. Velika, mala i obostrana nepodudarnost u ABO sustavu mogu u posttrasplantacijskom periodu uzrokovati akutnu hemolizu ili odgođen oporavak eritropoeze. Aloprotutijela „non anti-A/B“ mogu uzrokovati slične komplikacije ukoliko eritrociti primatelja, odnosno darivatelja, izražavaju specifi čni antigen. De novo imunizacija nakon ALOTKS, iako rijetka pojava (1 do 8.7%), može također uzrokovati hemolizu. Cilj ovog rada je istražiti učestalost aloimunizacija na „non A/B“ eritrocitne antigene kod pacijenata liječenih ALOTKS, uzroke njihovog nastanka i specifi čnost aloprotutijela. Metode: Retrospektivno smo pregledali podatke za pacijente liječene ALOTKS u KBC Zagreb od 1991. do 2016. godine. Od 40 pacijenata s otkrivenim aloprotutijelima kod 19 pacijenata su aloprotutijela otkrivena prije, a kod 21 pacijenta nakon ALOTKS. Od 21 pacijenata s aloprotutijelima nakon ALOTKS, njih 18 je stvorilo de novo imunizaciju, 2 su isključena zbog sumnje na pasivni prijenos aloprotutijela krvim pripravcima, a 1 zbog primjenjene RhD imunoprofilakse.Rezultati: Analizirani su podaci za ukupno 772 pacijenta ; 439 (56.9%) muškog, a 333 (43.1%) ženskog spola. Kod 39 (5.1%) pacijenata učinjena je druga transplantacija. Od ukupno 811 transplantacija, 526 (64.9%) je bilo srodnih, a 285 (35.1%) nesrodnih. Prema vrsti transplantata u 468 (57.8%) slučajeva transplantirana je koštana srž (KS), u 319 (39.3%) periferne KMS (PBSC), u 13 (1.6%) KMS krvi iz pupkovine (KP), u 5 (0.6%) selekcionirane CD34+ stanice, u 4 (0.5%) KS+PBSC i u 2 (0.2%) PBSC+KP. Primatelj i darivatelj su bili ABO identični kod 405 (52.5%) transplantacija. Velika nepodudarnost je bila kod 166 (21.5%), mala nepodudarnost kod 156 (20.2%), a obostrana nepodudarnost kod 45 (5.8%) transplantacija. Primatelj i darivatelj su bili RhD identični kod 616 (79.8%), a RhD nepodudarni kod 156 (20.2%) transplantacija. Alomunizacija je prije ALOTKS otkrivena u 19 (2.5%) pacijenata i 2 (0.2%) darivatelja. Nakon ALOTKS, 18 (2.5%) pacijenata je razvilo de novo imunizaciju. Od pacijenata s de novo imunizacijom niti jedan nije bio prethodno imuniziran. Sedmero pacijenata razvilo je po jedno aloprotutijelo, a 11 njih višestruka aloprotutijela, ukupno 33 aloprotutijela različitih specifi čnosti. Najviše otkrivenih protutijela bilo je iz Rhesus sustava krvnih grupa: anti-E (10), -C (7) i -D (6) i specifi čnosti. Prosječno vrijeme od transplantacije do otkrivanja de novo stvorenih aloprotutijela bilo je 10.5 mjeseci. Uzroci de novo imunizacije bili su izlaganje limfocita darivatelja eritrocitima primatelja (6), transfuzijsko liječenje krvnim pripravcima nakon transplantacije (3), prvi i drugi uzrok (4), prvi ili drugi uzrok (4) i protutijela su stvorili B limfociti primatelja (1). Zaključak: Kod pacijenata liječenih ALOTKS postoji rizik razvoja de novo aloimunizacije zbog izlaganja limfocita darivatelja nepodudarnim eritrocitima primatelja, aktivnošću B limfocita primatelja preostalih nakon mijeloablativne terapije ili transfuzijskim liječenjem antigen nepodudarnim krvnim pripravcima. Nakon ALOTKS naši pacijenti su razvili aloprotutijela Rhesus, Kell, MNS i Lutheran sustava krvnih grupa koja mogu uzrokovati značajnu hemolizu i komplicirati tijek oporavka. Obzirom da neki pacijenti unatoč intenzivnom imunsupresivnom liječenju stvaraju antieritrocitna protutijela, kod alotransplantiranih pacijenata obavezno je kontinuirano imunohematološko praćenje.
- Published
- 2017