Search

Srčani arest se definira kao stanje u kojemu pojedinac ne diše normalno i ne reagira na poziv niti bolni podražaj, a jedno je od najčešćih hitnih stanja s kojim se zdravstveni djelatnici hitne medicinske službe s susreću. Stanje srčanog aresta zahtjeva hitno zbrinjavanje koje obuhvaća brzo prepoznavanje srčanog aresta, poziv hitnoj pomoći, brzi početak kardiopulmonalne reanimacije, defibrilaciju te adekvatnu postreanimacijsku skrb, koja uključuje i rehabilitaciju. Hitno zbrinjavanje je nužno, svi koraci zbrinjavanja su međusobno povezani i vremenski ovisni, a ako se intervencije provedu na adekvatan način povećava se vjerojatnost preživljavanja i smanjuje rizik od posljedičnih komplikacija i ireverzibilnih neuroloških oštećenja. Tijelo čovjeka procesom termoregulacije održava ravnotežu između gubitka i dobitka temperature, tj. zadržava optimalnu tjelesnu temperaturu. Hipotalamus je zadužen za regulaciju temeljne temperature, te se zbog te funkcije naziva termostatom tijela. Hipotermija je poremećaj tjelesne temperature koji se javlja uslijed dugotrajne izloženosti hladnoći, definira se uslijed para tjelesne temperature ispod 35°C, a pad tjelesne temperature ispod 32°C rezultira usporavanje svih fizioloških funkcija i tjelesnih procesa. Stanje hipotermije može se postići kontroliranim spuštanjem tjelesne temperature na 32°C do 34ºC. Postupak se provodi primjenom invazivnih ili neinvazivnih metoda snižavanja tjelesne temperature u terapijske svrhe i preporučuje u liječenju kritičnih pacijenata. Unatoč tome što je terapijska hipotermija dokazano učinkovita još uvijek ne predstavlja standard u liječenju, no prema smjernicama za liječenje srčanog zastoja preporučuje se kao terapijski postupak koji se provodi nakon procjene koristi i rizika, a adekvatna procjena uvjet je za postizanje pozitivnih ishoda cjelokupnog zbrinjavanja pacijenta. Cardiac arrest is defined as a condition in which an individual does not breathe normally and does not respond to a call or painful stimulus and is one of the most common emergencies encountered by emergency medical service health professionals. The condition of cardiac arrest requires urgent care, which includes rapid recognition of cardiac arrest, emergency call, rapid onset of cardiopulmonary resuscitation, defibrillation, and adequate post-resuscitation care, which includes rehabilitation. Urgent care is necessary, all steps of care are interrelated and timedependent, and if the interventions are carried out in an adequate way, the probability of survival increases and the risk of consequent complications and irreversible neurological damage decreases. Through the process of thermoregulation, the human body maintains a balance between the loss and gain of temperature, i.e., it maintains an optimal body temperature. The hypothalamus is responsible for regulating the basal temperature, and because of this function it is called the body's thermostat. Hypothermia is a disorder of body temperature that occurs due to prolonged exposure to cold, is defined due to vapors of body temperature below 35 ° C, and a drop in body temperature below 32 ° C results in a slowdown of all physiological functions and bodily processes. A state of hypothermia can be achieved by a controlled lowering of body temperature to 32 ° C to 34 ° C. The procedure is performed using invasive or non-invasive methods of lowering body temperature for therapeutic purposes and is recommended in the treatment of critical patients. Even though therapeutic hypothermia is proven to be effective, it is still not a standard in treatment, but according to guidelines for the treatment of cardiac arrest, it is recommended as a therapeutic procedure after benefit-risk assessment, and adequate assessment is a condition for achieving positive outcomes.

Perinatalna asfiksija označava poremećaj izmjene respiracijskih plinova kroz posteljicu tijekom trudnoće i/ili poroda odnosno u plućima novorođenčeta neposredno nakon rođenja s posljedičnom hipoksemijom, hiperkapnijom i metaboličkom acidozom. Incidencija perinatalne asfiksije je u razvijenim zemljama svijeta 2-6/1000 živorođenih dok je u nerazvijenim zemljama i deseterostruko veća. Do perinatalne asfiksije može doći uslijed kroničnih prekoncepcijskih bolesti i stanja majke, komplikacija trudnoće s posljedicom na funkciju posteljice, komplikacija poroda ili zbog bolesti novorođenčeta koje mu onemogućuju kardiorespiratornu prilagodbu na vanmaternične uvjete. Premda perinatalna asfiksija u manjoj ili većoj mjeri oštećuje sve organe i sustave, po riziku trajnih neuroloških posljedica ističe se hipoksično-ishemična encefalopatija kao njezina najteža komplikacija. Unatoč uspjesima u liječenju asfiktičnog oštećenja mozga od uvođenja terapijske hipotermije u kliničku praksu, još uvijek su najteži slučajevi povezani sa visokim rizikom smrtnog ishoda odnosno teškog neurološkog oštećenja u slučaju preživljenja. Stoga je i dalje prevencija asfiksije kroz njezino pravodobno prepoznavanje preduvjet povoljnog ishoda liječenja., Perinatal asphyxia means a disorder of the exchange of respiratory gases through the placenta during pregnancy and/or childbirth or in the lungs of a newborn immediately after birth with consequent hypoxemia, hypercapnia and metabolic acidosis. The incidence of perinatal asphyxia in developed countries is 2-6/1000 births but in underdeveloped countries it is ten times higher. Perinatal asphyxia can occur due to maternal chronic preconception diseases and conditions, complications of pregnancy with a consequence on placental function, complications of childbirth or due to diseases of a newborn which impair ability for cardiorespiratory adaptation to extrauterine life. Although perinatal asphyxia to a greater or lesser extent, damages all organs and systems, according to the risk of permanent neurological consequences, hypoxic-ischemic encephalopathy stands out as its most serious complication. Despite advances in the treatment of asphyxial brain damage since the introduction of therapeutic hypothermia into clinical practice, the most severe cases are still associated with a high risk of death or severe neurological damage in case of survival. Therefore, prevention of asphyxia through its timely recognition is still a prerequisite for a favorable treatment outcome.

Kardiovaskularna bolest predstavlja glavni uzrok smrti i invaliditeta u svijetu, a najčešće je posljedica aterosklerotskih promjena na krvnim žilama. Promjene na epikardnim krvnim žilama povećavaju rizik od nastanka ishemijske srčane bolesti koja je odgovorna za skoro polovicu datog mortaliteta. Budući da je moguće reducirati i do 80% kardiovaskularnih incidenata nužna je promocija zdravlja i usvajanje zdravih životnih navika. Iznenadni srčani zastoj je neočekivani i nagli prestanak srčane akcije koji dovodi do hemodinamskog kolapsa, a najčešće je posljedica ishemijske bolesti srca. Kardiopulmonalna resuscitacija predstavlja niz postupaka koji se poduzimaju sa svrhom ponovne uspostave srčane funkcije i disanja kako bi se minimizirala ishemija mozga i vitalnih organa. Rano prepoznavanje stanja u kojima je indicirana te njena primjena osnova je pozitivnog krajnjeg ishoda ovih pacijenata. Terapijska hipotermija je dokazana neuroprotektivna metoda koja se koristi u stanjima globalne ishemije mozga. Podrazumijeva kontrolirano sniženje tjelesne temperature stoga razlikujemo blagu (34-35.9°C), umjerenu (32-34.9°C), umjereno duboku (30-31.9°C) te duboku (, Cardiovascular disease represents the main cause of death and disability globally, with atherosclerosis as the most common underlying condition. Changes in the epicardial coronary vessels significantly increase the risk of ischemic heart disease which is responsible for almost a half of the cardiovascular mortality. Since nearly 80 % of these incidents are preventable, promotion of health and healthy lifestyle are necessary. Sudden cardiac arrest stands for abrupt and unexpected loss of heart function that leads to hemodynamic collapse and is most likely the result of ischemic heart disease. Cardiopulmonary resuscitation represents a series of measures set to re-establish hearth action and breathing with a goal of minimizing cerebral and vital organ ischemia. Early recognition of where it is indicated and its application makes a foundation for positive ultimate outcome of these patients. Therapeutic hypothermia is a neuroprotective method used in states of global ischemia. It implies controlled reduction of body temperature so we differentiate mild (34-35.9°C), moderate (32-34.9°C), moderately deep (30-31.9°C) and deep (

Učestalost pojavnosti teških posljedica perinatalne novorođenačke asfiksije i hipoksijsko-ishemijske encefalopatije je unatoč mogućnostima moderne tehnologije te sve većoj educiranosti zdravstvenog osoblja je i dalje prisutna. Posljedice su mnogobrojne i obuhvaćaju širi spektar kliničkih simptoma koje se očituju od blažih neurorazvojnih, pa sve do težih oblika cerebralne paralize uz teško kognitivno-psihomotorno zaostajanje. Jedan od svakako najdramatičnih neželjenih ishoda je smrt novorođenčeta. Pozitivan neuroprotektivni učinak hipotermije poznat je od davnina koristeći se u neurokirurgiji te kardiokirurgiji. Zahvaljujući primjeni terapijske hipotermije u zadnjih dvadesetak godina učinjen je veliki pomak u liječenju asfiktične novorođenčadi. Pri tome je od iznimne važnosti dobra selekcija novorođenčadi koja zadovoljavaju kriterije za primjenu terapijske hipotermije kako bi se izbjegle moguće neželjene komplikacije iako one u nekim slučajevima mogu biti manje opasne od potencijalne koristi samog liječenja. Ovim preglednim radom se prikazuje važnost primjene liječenja terapijskom hipotermijom kod asfiktične novorođenčadi, algoritam dijagnostičkih pretraga, samog postupka, njegove dobrobiti te konačan ishod kako bi postao sastavni dio liječenja asfiktične novorođenčadi u što većem broju hrvatskih rodilišta., The incidence of severe consequences of perinatal neonatal asphyxia and hypoxia-ischemic encephalopathy is still present despite the possibilities of modern technology and the growing education of health care staff. The consequences are numerous and include a wider range of clinical symptoms, ranging from mild neurodevelopment to severe forms of cerebral paralysis with severe cognitive-psychomotor retardation. One of the most dramatic side effects is certainly the death of a newborn. The positive neuroprotective effect of hypothermia has been known since ancient times and is used in neurosurgery and cardiac surgery. Thanks to the application of therapeutic hypothermia in the last twenty years, a great progress has been made in the treatment of asphyxiated newborns. In doing so, good selection of infants who meet the criteria for therapeutic hypothermia administration is extremely important in order to avoid possible unwanted complications, although in some cases they may be less dangerous than the potential benefits of therapeutic hypothermia treatment itself. This review paper presents the importance of the application of therapeutic hypothermia treatment in asphyxiated newborns, the algorithm of diagnostic tests, the procedure itself, its benefits and the final outcome in order to become an integral part of the treatment of asphyxiated newborns in as many Croatian maternity hospitals as possible.

Unatoč značajnom unaprjeđenju kvalitete opstetričke, prenatalne i neonatalne skrbi u posljednjim desetljećima, perinatalna asfiksija i dalje predstavlja ozbiljan problem na globalnoj razini te značajno doprinosi novorođenačkom morbiditetu i mortalitetu. Neonatalna hipoksičnoishemična encefalopatija najozbiljnija je komplikacija perinatalne asfiksije s visokim rizikom kasnijeg neurorazvojnog oštećenja, uključujući i cerebralnu paralizu. Donedavno nije postojala adekvatna neuroprotektivna terapija za ublažavanje moždanog oštećenja te je hipoksičnoishemična encefalopatija liječena isključivo suportivnom terapijom. U posljednjih nekoliko desetljeća dokazano je da liječenje hipotermijom značajno smanjuje smrtnost i rizik neurorazvojnog oštećenja u djece s hipoksično-ishemičnom ozljedom mozga. Terapijska hipotermija je etablirana kao standardna metoda liječenja u novorođenčadi s umjerenim i teškim oblikom hipoksično-ishemične encefalopatije. Liječenje treba započeti unutar prvih 6 sati života, prije nastupa sekundarnog oštećenja neurona. Pothlađivanje se provodi tijekom 72 sata uz kontinuirano praćenje tjelesne temperature. Novorođenčad-kandidati za pothlađivanje trebaju ispunjavati sljedeće kriterije: gestacijska dob ≥ 36 tjedana, mogućnost započinjanja terapije unutar 6 sati od rođenja, te dokazi o postojanju perinatalne asfiksije i umjerene/teške encefalopatije. Terapijska hipotermija je manje učinkovita u teškim oblicima hipoksično-ishemične encefalopatije zbog čega nemali broj asfiktične novorođenčadi i nadalje umire ili preživljava s teškim i trajnim neurološkim oštećenjima. U cilju poboljšanja ishoda traga se za novim, modalitetima liječenja koji bi povećali neuroprotektivni učinak terapijske hipotermije. Na temelju dosadašnjih istraživanja obećavajuće rezultate u liječenju hipoksično-ishemične encefalopatije pokazuje terapijska primjena eritropoetina, melatonina, matičnih stanica i ksenona., Despite the major improvements in obstetric, prenatal and neonatal care over the latest decades, perinatal asphyxia remains a serious neonatal problem globally and it significantly contributes to both neonatal morbidity and mortality. Asphyxia can affect almost any organ in the body, however neonatal hypoxic-ischemic encephalopathy is considered the most serious complication of perinatal asphyxia that can result in cerebral palsy and other neurodevelopmental impairments. Until recently, there were no available treatments to reduce the severity of brain injury and treatment options were limited to supportive medical therapy. In the last decades, it has been shown that therapeutic hypothermia significantly reduces mortality and neurodevelopmental disability following hypoxic ischemic encephalopathy. Therefore therapeutic hypothermia has become the standard treatment for infants with moderate to severe hypoxic–ischemic encephalopathy. Hypothermia should be initiated in the first 6 hours of life in term infants, before the onset of secondary neuronal injury and duration of cooling should be 72 hours. Newborns selected for cooling must meet the eligibility criteria as follows: gestational age equal to or greater than 36 weeks, initiation of hypothermia within 6 hours after birth, evidence of asphyxia and presence of moderate or severe encephalopathy. Hypothermia is less effective against severe than against moderate hypoxic-ischemic encephalopathy and still many infants die or survive with disabilities. Therefore, it is necessary to identify adjuvant therapies to improve the prognosis of neonatal hypoxic-ischemic encephalopathy. Potential neuroprotective agents are being investigated, and some of them, such as melatonin, erythropoietin, stem cells and xenon, appear to be promising agents, enhancing hypothermia-induced neuroprotection.

Traumatske ozljede mozga diljem svijeta predstavljaju javnozdravstveni problem. Vodeći su uzrok smrti i doživotnih oštećenja ne samo zbog primarne ozljede koja nastaje u trenutku ozljeđivanja već zbog razvoja sekundarnih ozljeda koje slijede zbog izrazite vulnerabilnosti mozga.Liječenje i zdravstvena njega pacijenata usmjereni su sprečavanju razvoja sekundarnih ozljeda mozga. Stoga je važno održavati adekvatan krvni tlak, cerebralni perfuzijski tlak, zadovoljavajuću oksigenaciju, normotermiju, glikemiju te prevenirati epi atake kako bi se smanjila daljnja oštećenja mozga. Veliki broj patoloških procesa koji slijede primarnu ozljedu mozga ovise o tjelesnoj temperaturi. Poznato je da ih povišena tjelesna tempratura stimulira, a blaga ili umjerena hipotermija može ih ublažiti ili zaustaviti.Neuroprotektivni učinci hipotermije poznati su odavno, međutim primjena terapijske hipotermije u liječenju teške traumatske ozljede mozga predmet je kliničkih istraživanja.Do sada je poznato da djeluje na snižavanje intrakranijskog tlaka, međutim utjecaj na smanjenje smrtnosti i poboljšanje neurološkog ishoda još uvijek nije posve dokazana.Dosadašnja istraživanja upućuju da primjena blage do umjerene hipotermije (32-35°C), kroz duže vrijeme (> 48 sati) uz sporo i kontrolirano zagrijavanje donosi najveću dobit.Pothlađivanje se može provoditi selektivno, samo određenog dijela tijela ili sistemsko, hlađenje čitavog tijela.Neovisno o načinu pothlađivanja, tijekom terapijske hipotermije mogu se razviti komplikacija. Cilj ovog rada je prikazati primjenu terapijske hipotermije u liječenju pacijenata s teškom traumatskom ozljedom mozga, načine hlađenja, učinke na snižavanje povišenog ICP i ishod liječenja kao i komplikacije., Traumatic brain injury around the world represents a public health problem. The leading cause of death and lifelong damage, not only due to the primary injury that occurs at the time of injury, but because of the development of secondary injury following the extreme vulnerability of the brain.Treatment and medical care are aimed at preventing the development of secondary brain injury. Therefore, it is important to maintain adequate blood pressure, cerebral perfusion pressure, oxygenation, normothermia, glycemia and prevent epileptic attacks to reduce further damage. A large number of pathological processes that follow primary brain injury depends on body temperature. It is known that a high body temperature stimulates pathological processes, and mild or moderate hypothermia can mitigate or block them. The neuroprotective effects of hypothermia have been known since long ago, however, the application of therapeutic hypothermia in the treatment of traumatic brain injury is a subject of clinical research today. So far, it is known to act on reducing intracranial pressure, however the impact on mortality and improve neurological outcome is still not perfectly clear. Previous studies have suggested that the use of mild to moderate hypothermia ( 32-35 °C), for a greater time period (> 48 hours) with slow and controlled heating provides the best results. Hypothermia can be carried out selectively, only a certain part of the body or systemic, whole body cooling. Regardless of the method of hypothermia, during hypothermia therapy there are always the possiblities of developing complications. The aim of this study was to describe the application of therapeutic hypothermia in the treatment of patients with severe traumatic brain injury, cooling methods, the effects of reducing elevated ICP, treatment outcomes as well as complications.

Novorođenačka encefalopatija je termin koji obuhvaća niz znakova neurološke disfunkcije tijekom novorođenačkog razdoblja uzrokovanih ranim oštećenjem mozga različitog tipa i opsega. Svrha ovog rada je dati pregled dosadašnjih i najnovijih znanja o oštećenjima mozga novorođenčeta posljedično hipoksično-ishemijskoj ozljedi tijekom perinatalnog razdoblja od navršenih 22 tjedna gestacije do navršenih 7 dana života, s posebnim naglaskom na opstetričke komplikacije odnosno intrapartalno razdoblje. Incidencija perinatalne asfiksije i posljedične encfalopatije se u razvijenim zemljama uključujući i Republiku Hrvatsku kreće između 1/1000 i 10/1000 živorođene djece. U nedonoščadi je taj broj deseterostruko veći. Asfiksija ovisno o svojoj težini sa sobom nosi značajan neonatalni mortalitet i dugoročno značajan morbiditet u zahvaćenih pojedinaca. Posljedice perinatalne asfiksije se u većini slučajeva prezentiraju vrlo brzo po porodu (kardiogeni šok, respiratorna insuficijencija, konvulzije, žarišni neurološki ispadi, cerebralna paraliza) ali u slučaju suptilne anamneze i kliničke slike mogu biti prepoznati tek kasnije kada se očekuje normalan psihomotorni napredak (minimalna cerebralna disfunkcija, poteškoće u učenju, epilepsija). Uzroci perinatalne asfiksije dijele se na one od strane majke i na one od strane fetusa. Općenito, kronične bolesti majke i kronična intrauterina hipoksija i/ili ishemija fetusa će dovesti do pobačaja ili prijevremenog poroda dok će komplikacije tijekom poroda rezultirati akutnom različito teškom asfiktičnom ozljedom mozga novorođenčeta. Hipoksija-ishemija je vodeći uzrok novorođenačke encefalopatije. Unatoč poznatim patofiziološkim mehanizmima nastanka ozljede, dobroj antenatalnoj skrbi i visokim mogućnostima perinatalne dijagnostike, liječenje novorođenačke encefalopatije je ograničeno na prepoznavanje, reanimaciju, sprečavanje pogoršanja bolesti i liječenje komorbiditeta. Zlatni standard u procjeni težine novorođenačke encefalopatije su prije svega evaluacija kliničkog stanja i vitalne funkcije novorođenčeta i slikovne metode – ultrazvuk glave i metode magnetske rezonance te EEG s integriranom amplitudom (aEEG). Liječenje se provodi terapijskom hipotermijom., Neonatal encephalopathy is a term which encompasses numerous signs of neurologic dysfunction during neonatal period, caused by early cerebral injury of different type and extent. The purpose of this paper is to present current and the latest data on brain injury in neonates due to hypoxic-ischaemic injury during perinatal period, i.e. in a period of 22 weeks' gestation up to 7 days of life, with a special focus on obstetric emergencies – intrapartal period. The incidence of perinatal asphyxia and subsequent encephalopathy varies between 1/1000 and 10/1000 livebirths in developed countries including Croatia. This number is twice as high in preterms. Depending on it's severity, asphyxia is responsible for significant neonatal mortality and long-term morbidity in affected individuals. The consequences of perinatal asphyxia mostly present right after labour (cardiogenic shock, respiratory insufficiency, seizures, focal neurological deficits, cerebral palsy). However, in case of subtle anamnestic data and clinical signs, some of these can be noted later when normal motor and mental development are expected (minimal cerebral dysfunction, learning dificulties, epilepsy). Causes of perinatal asphyxia are grouped in those related to mother and those related to fetus/child. In general, chronic diseases of the mother, chronic intrauterine hypoxia and/or fetal ischaemia will lead to abortion or preterm birth. In-labour complications will result in acute asphyctic cerebral injury in a neonate, variable in it's severity. Hypoxia-ischaemia is the leading cause of neonatal encephalopathy. Treatment of neonatal encephalopathy is limited to early recognition, reanimation and attenuation of further brain injury and comorbidities despite well-known pathophysiological mechanism of injury, good antenatal care and great potential of perinatal diagnostics. The gold standard in evaluation of neonatal encephalopathy are clinical evaluation, evaluation of vital functions and imaging techniques – cranial ultrasound and magnetic resonance imaging accompanied by amplitude-integrated electroencephalography. Treatment is based on therapeutic hypothermia, prevention of complications and symptomatic supportive care.