Search

Uvod: Ljudski in vivo modeli oštećenja kože se koriste za ispitivanje djelotvornosti topikalnih terapija kožnih bolesti i oštećenja, među kojima se ističe model iritativnog dermatitisa induciranog natrijevim laurilsulfatom (SLS). Provođenje modela se uvelike razlikuje između različitih istraživačkih skupina, s različitim anatomskim lokacija na kojima su se istraživanja provodila. Osim navedenog modela koji predstavlja kemijsku iritaciju, često su korišteni modeli mehaničke iritacije tape-stripping postupkom te fizikalno oštećenje kože ultraljubičastim zračenjem. Cilj: Ispitati postojanje razlika u odgovoru kože na iritaciju i cijeljenje u akutnom modelu iritativnog dermatitisa izazvanog SLS-om na podlakticama i leđima te usporediti razlike u odgovoru kože na tri različita modela oštećenja kože u istim uvjetima, na istim ispitanicima te na istoj anatomskoj lokaciji. Materijali i metode: Provedena su dva randomizirana klinička pokusa. U pokusu 1 je na podlakticama i leđima inducirana iritacija SLS-om, uz kontrolnu iritaciju vodom. U pokusu 2 su na podlakticama inducirana oštećenja kože u tri različita modela oštećenja kože. U oba pokusa su praćene nastale promjene kožnih parametara neinvazivnim mjerenjima i oporavak kože, uz primjenu i bez primjene topikalne terapije. Rezultati: U pokusu 1, koža gornjeg dijela leđa je pokazala snažniju reakciju na iritanse, ali i brži oporavak kože. U pokusu 2, u modelu iritacije SLS-om je došlo do najsnažnijeg oštećenje kože i odgođene reakcije na iritans. Tape-stripping je doveo do najsnažnijeg početnog oštećenja kožne barijere, ali koža je nakon te nokse pokazala najbrži oporavak. Ultraljubičasto zračenje nije imalo učinka na funkciju kožne barijere, ali je dovelo do nastanka eritema i promjene razine melanina. Topikalne terapije u dva pokusa nisu dovele do poboljšanja mjerenih parametara kože. Zaključak: Osjetljivost kože na iritans i stopa oporavka kože nakon iritacije su ovisne o anatomskoj lokaciji. Tri ispitivana modela oštećenja kože su imala značajno različite učinke na parametre kože te različit oporavak nakon noksi., Introduction: Human in vivo models of skin damage are often used to test the effects of different topical treatments. Commonly used model is irritant contact dermatitis induced by chemical irritant, sodium laurylsulphate (SLS). There is no uniform approach to SLS testing, as different research groups use significantly different variations of the model, especially in regards to anatomical location where testing was conducted. Other commonly used skin damage models include tape-stripping as mechanical and ultraviolet radiation as physical skin damage model. Objective: The aim was to investigate differences in skin response to acute irritation induced by SLS and skin recovery between forearms and upper back, as well as to compare skin parameters in three different skin damage models on the same participants and anatomical location, in the same research conditions. Materials and Methods: Two randomized, controlled trials were conducted. In the trial 1, the skin irritation was induced using SLS on the forearms and upper back of the participants, with sham irritation, using water instead of SLS, as control. In the trial 2, the three skin damage models were induced on test sites on participants’ forearms. Changes in skin parameters and skin recovery in both trials were assessed using non-invasive bioengineering methods, with and without topical treatment. Results: In the trial 1, the skin of the upper back had significantly stronger reaction to irritant, as well as higher skin recovery rates. In trial 2, three tested skin damage models led to different changes of the skin parameters. Irritation by SLS induced the strongest skin damage and also showed delayed reaction to the irritant. The strongest initial barrier disruption was noted after tape-stripping. Also, tape-stripped skin had the highest recovery rates. Ultraviolet radiation did not have any effect on skin barrier function and only changed skin erythema and melanin values. Measured parameters were not improved by topical treatments in neither trial. Conclusion: The skin’s reaction to irritant and recovery was dependent on anatomical location. Three tested models had distinctive responses to skin damage and recovery.

Uvod: cilj ovog istraživanja je prikazati etiologiju akutnih crijevnih infekcija u bolesnika hospitaliziranih u Klinici za infektologiju KBC Split u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 1. kolovoza 2016. godine. Cilj rada također je prikazati kliničku sliku, laboratorijske parametre, terapijske mjere primjenjene u ovih bolesnika te smrtne slučajeve nastale kao posljedica akutnih crijevnih infekcija. Materijali i metode: retrospektivno su prikupljeni podatci o etiologiji bolesti, dobi, spolu, trajanju hospitalizacije, kliničkoj slici, laboratorijskim parametrima, liječenju i ishodu liječenja u 259 bolesnika hospitaliziranih u Klinici za infektologiju KBC Split u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 1. kolovoza 2016. godine. Podatci su prikupljeni u programu Microsoft Excell, a u obradi podataka koristili smo 2 (chi-square) test za nezavisne uzorke. Rezultati: u promatranom razdoblju bilo je 259 bolesnika s dijagnozom akutne crijevne infekcije. Prema dobnoj raspodjeli najviše bolesnika bilo je u dobnoj skupini iznad 60 godina (47%). Etiologija bolesti nije dokazana u 33% bolesnika. U skupini bolesnika s dokazanom etiologijom akutne crijevne infekcije najčešći uzročnik bio je Clostridium difficile (32%). U dobnoj skupini do 15 godina najčešći uzročnik je bio Rotavirus (23%). U dobnoj skupini od 15 do 60 godina najčešći uzročnik bio je Campylobacter spp. (27,7%), a u dobnoj skupini iznad 60 godina Clostridium difficile (54,5%). Prosječna duljina hospitalizacije bolesnika iznosila je 7,5 dana. Bolesnici s akutnom crijevnom infekcijom uzrokovanom s C. difficile imali su najdulju prosječnu hospitalizaciju (10,6 dana), dok su bolesnici s akutnom crijevnom infekcijom uzrokovanom Norovirusima imali najkraću prosječnu hospitalizaciju (2,7 dana). U promatranom razdoblju zabilježeno je sedam manjih epidemija. U četiri epidemije uzročnik nije dokazan, dok je Salmonella spp. bila uzročnik u preostale tri epidemije. Patološke primjese krvi i sluzi u stolici bile su najzastupljenije u bolesnika s akutnom crijevnom infekcijom uzrokovanom s Campylobacter spp. Ubrzana sedimentacija eritrocita i povišene vrijednosti leukocita, ureje i kreatinina najčešće su se javljale u bolesnika s akutnom crijevnom infekcijom uzrokovanom s C. difficile. U svih bolesnika primjenjena je dijeta i peroralna ili parenteralna rehidracija, a 60% bolesnika primalo je i antibiotsku terapiju. Od 259 bolesnika njih 245 (94,6%) je uspješno izliječeno, a 14 (5,4%) je preminulo. Svi smrtni slučajevi nastali kao posljedica akutne crijevne infekcije uzrokovani su s Clostridium difficile. 61 Zaključak: najčešći uzročnik akutnih crijevnih infekcija u djece je bio Rotavirus, u odraslih osoba Campylobacter spp., a u osoba starije životne dobi C. difficile. Zabilježeno je sedam epidemija, u četiri epidemije uzročnik nije utvrđen dok je Salmonella spp. dokazana kao uzročnik u preostale tri epidemije. Svi smrtni slučajevi nastali kao posljedica akutne crijevne infekcije uzrokovane su s C. difficile., Objective: the aim of this study is to present the etiology of acute intestinal infections in the patients who were hospitalized in the Clinical Department of Infectious Diseases at the Clinical Hospital Center Split in the period from January 1st 2015 until August 1st 2016. The aim of this study is also to present the clinical presentation, laboratory parameters, therapy measures applied in these patients and to present the death cases which were a result of acute intestinal infections. Matherials and methods: retrospectively were collected data on the etiology of the disease, age, gender, duration of hospitalization, clinical presentation, laboratory parameters, treatment and outcome of treatment in the 259 patients who were hospitalized in the Clinical Department of Infectious Diseases at the Clinical Hospital Center Split in the period from January 1st 2015 until August 1st 2016. Data were collected in the Microsoft Excell programme and in the processing of the data we have used the 2 (chi-square) test for indenpendent samples. Results: in the observed period we had 259 patients with the diagnosis of acute intestinal infection. According to the age distribution most patients were in the age group of older than 60 years (47%). Etiology of the disease hasn't been proven in 33% of patients. In the group of patients with proven etiology of acute intestinal infection the most common cause was Clostridium difficile (32%). In the age group under 15 years the most common cause of the disease was Rotavirus (23%). Campylobacter spp. (27,7%) was the most common cause in the age group of 15 to 60 years of age, while in the group aged older than 60 the most common cause was Clostridium difficile (54,5%). The average length of hospitalization was 7,5 days. The patients with acute intestinal infection caused by C. difficile had the longest average length of hospitalization (10,6 days), while patients with acute intestinal infection caused by Norovirus had the shortest average length of hospitalization (2,7 days). There were seven smaller epidemics noted in the observed period. The cause wasn't proven in four epidemics, while Salmonella spp. was the cause in the other three epidemics. The pathological 64 impurities of blood and mucus in the stool were most common in patients with acute intestinal infection caused by Campylobacter spp. The accelerated erythrocyte sedimentation rate and increased values of leukocytes, urea and creatinine were most common in patients with acute intestinal infection caused by C. difficile. The diet and oral or parenteral rehydration were applied in treatment of all patients and 60% of patients received antibiotic therapy. Out of 259 patients 245 (94,6%) were successfully cured and 14 (5,4%) had deceased. All death cases were a result of acute intestinal infection caused by Clostridium difficile. Conclusion: the most common cause of acute intestinal infections in children was the Rotavirus and in adults the Campylobacter spp., while in elderly people it was C. difficile. Seven epidemics were noted; in four epidemics the cause wasn't proven while Salmonella spp. was proven as a cause in three other epidemics. All the death cases incurred as a result of acute intestinal infection caused by C. difficile.

Svrha završnog rada ''Medicinska psihologija bolesti djeteta'' je doživljaj bolesti djece različitih dobnih skupina. Dok djeca predškolske te rane školske dobi bolest razumiju samo površno i na bolest gledaju kao odgovor na njihovo loše ponašanje odnosno kršenje pravila, djeca od 8 - 11 godina razdvajaju sebe od uzročnika bolesti. Djeca od 11 godina već obično razumiju fiziološke procese bolesti te vezu uzročnika i samih simptoma bolesti. Što se tiče samih reakcija djeteta, razlikujemo reakcije akutno te reakcije kronično bolesnog djeteta. Pritom su akutno bolesna djeca do 3 godine često razdražljiva i više ovisnija o roditeljima od starije djece. Kronično bolesna djeca na bolest reagiraju različito, ponajviše ovisno o dobnoj skupini. Reakcija kronično bolesnog djeteta sastoji se od reakcije na bolest, a osim toga i od reakcija na odvajanje od roditelja radi hospitalizacije, tjelesnih ograničenja, ovisnost o drugima, strah od liječenja, strah od bolova te ishoda liječenja. Sama hospitalizacija je štetna za emocionalni razvoj djeteta te je prilikom hospitalizacije vrlo važna komunikacija između liječnika i roditelja. Prilikom bolesti djeteta veliku ulogu igra i obitelj, koja također prolazi kroz više faza - šok i tjeskoba, odbijanje, srdžba te prilagodba, pri čemu dobra prilagodba znači bolju kvalitetu života te ujedno veću emocionalnu podršku djetetu. U slučaju da dijete boluje od neizlječive bolesti čija je posljedica smrt, reakcija djeteta različita je od jedne do druge dobne skupine. Pritom djeca do 2 godine ne poznaju pojam smrti. Temelje završnog rada ''Medicinska psihologija bolesnog djeteta'' čine značenje doživljaja bolesti u djetinjstvu, reakcije akutno i kronično bolesnog djeteta na bolest, reakcije djece koja boluju od neizlječivih bolesti te dječje poimanje smrti, korelacija bolesnog djeteta sa obitelji, komunikacija obitelji i liječnika te važnost pridržavanja uputa o liječenju te važnost medicinske sestre u liječenju bolesti djeteta.

Akutna bolest jednog od članova obitelji predstavlja značajni stresni životni događaj ili situaciju unutar obitelji. Iznenadna bolest stvara previranja na koja obitelj često ne može adekvatno odgovoriti ili se nositi s promjenama u zahtjevima funkcioniranja. Bez obzira o kojoj akutnoj bolesti ili stradavanju se radi, primjerice srčanom udaru, moždanom udaru, prometnoj nesreći, iznenadnoj bolesti i sl., ono predstavlja akutni životni događaj vezan uz prekid uobičajenog tijeka života unutar svakodnevice obitelji (Holmes-Raheova ljestvica stresnih događaja stavlja povredu ili bolest na šesto mjesto bodovanja stresnosti). Stres zbog bolesti člana obitelji uvijek je nasljednik dotadašnjih iskustava obiteljskog života i njene povijesti funkcioniranja i pokretač je promjena, kako u strategijama suočavanja, tako i u značenju bolesti koje obitelj pridodaje stresnom zbivanju. Bolest mijenja aktualnu obiteljsku situaciju samom činjenicom da se jedan član obitelji razbolio. Ozbiljnija tjelesna bolest najčešće je komplicirana neugodnim emocijama svih članova obitelji – anksioznošću i depresijom, prilagodbenim teškoćama i nesnalaženjem u promjeni i preraspodjeli uloga koje se nameću i pojavljuju unutar obitelji nakon razbolijevanja jednog od članova. Radi se zapravo o seriji stresova koji mogu izazvati psihološke i fiziološke stresne odgovore unutar obitelji kao cjeline. Svaka obitelj reagira adaptirajući se koliko je god to moguće iz njenih resursa u teškoj situaciji. Strategije suočavanja mogu biti različite: od aktivnog suočavanja, distanciranja, traženja socijalne podrške i prihvaćanja odgovornosti do izbjegavanja i negiranja problema. Liječnici koji neposredno liječe bolesnika najvažniji su u pružanju informacija obitelji jer time znatno smanjuju stresnost akutnih zbivanja i omogućavaju prevladavanje nesigurne i uzdrmane obiteljske situacije., Acute illness of a family member represents an important stressful event for the whole family. Usually, the family confronted with a sudden illness, cannot adequatly cope with new demands for change in functioning. No matter which acute illness or injuries are involved – heart attack, stroke or traffic accident, sudden illness is an acute life event associated with the termination of the usual course of everyday life within the family (Holmes – Rahe Scale of stressfull events puts the injury or disease to sixth place scoring stressfulness). Stress due to illness of a family member always is the succesor of the previous family life experiences and its history of driving changes, as well as the meaning of illness which family adds to new stressors. The fact that one family member became ill, changes the whole current family situation. Serious physical illness is often complicated by unpleasent emotion of all family members – anxiety, depression, adaptive difficulties and disorientation, as well as with a change in redistribution of roles that occurs within the family. It is actually a series of stresses that can cause psychological and physiological responses in most family members. Each family will react according to their specific resources. Coping mechanisms are various – from active coping, distancing, getting social support and taking responsability to avoidance or denial of the problem. Doctors who treat patients directly, are the most important in providing information to family members, reducing their anxieties and in such way helping them to overcome the unsafe and shaken family situation.

Egzacerbaciju astme najčešće karakterizira brzo i progresivno pogoršanje simptoma ove bolesti: zaduhe, kašlja, piskanja i osjećaja pritiska u prsima. Intenzitet egzacerbacije može varirati od sasvim blagog, kratkotrajnog pogoršanja popraćenog podražajnim kašljem i blagom zaduhom pa sve do vrlo teškog, za život opasnog stanja. Klinička obilježja napadaja astme su ubrzano disanje, kašalj, produžen i otežan ekspirij. Opstruktivne smetnje disanja mogu se objektivizirati i pratiti mjerenjem plućne funkcije (PEF ili FEV1). Iznimno je važno što ranije prepoznati simptome egzacerbacije, procijeniti stupanj njezine težine te promptno započeti liječenje. Temelj terapije egzacerbacije astme čini ponavljana primjena inhalacijskih bronhodilatatora brzog djelovanja, rano uvođenje sustavnih glukokortikoida te adekvatna oksigenoterapija. Cilj je liječenja ublažiti stupanj bronhoopstrukcije i korigirati hipoksemiju što je prije moguće. Blaže egzacerbacije mogu se liječiti u izvanbolničkim uvjetima, dok teške treba liječiti u bolnici., Asthma exacerbation is characterized by a rapid and progressive worsening of symptoms, mainly dyspnea, cough, wheezing and chest tightness. The intensity of an exacerbation may vary form a mild, transient worsening marked by a cough and moderate shortness of breath to a very severe and life-threatening condition. The clinical features of asthma include increased rate of breathing, cough, and prolonged and difficult expiration. The expiratory flow limitation could be quantified, objectified, and monitored by the lung function measurements (PEF or FEV1). It is of crucial importance to recognize properly the early signs of an exacerbation, judge its severity, and promptly start the treatments. The strategy of the treatment of an asthma exacerbation includes the repeated administration of rapid-acting inhaled bronchodilators, the early introduction of systemic glucocorticoids and oxygen supplementation. The treatment is aimed to resolve the airflow limitation and ameliorate the hypoxemia, as quickly as possible. Mild exacerbations could be treated in general practice while the severe ones should be treated in emergence units.

Prikazan je slučaj kirurškog liječenja megakolona i njegovih komplikacija kod sedamnaestogodišnjeg mladića. Dovezen je u hitni kirurški prijam zbog boli u trbuhu i izostanka stolice zadnjih 7 dana. Saznaje se da je mladić od rane mladosti imao problema sa stolicom. Sfinkter kontrolira od 5. godine. Hospitaliziran je kao dijete, te mu je isključena dijagnoza kongenitalnog megakolona (patohistološki pregled biopsije rektuma uredna je nalaza). Od tada je defecirao svaki 4. do 5. dan, uz povremeno primanje laksativa. Nakon hospitalizacije na našem odjelu konzervativnim se metodama pokušala uspostaviti normalna peristaltika. Kako se stanje bolesnika pogoršavalo, napravljena je operacija po Hartmannu (resekcija sigmoidnog kolona). Postoperacijski je oporavak uredan te se devet mjeseci nakon prve operacije uspostavlja kontinuitet debelog crijeva. Mladić se redovito kontrolira i nema tegoba pri defekaciji., This case report examines the surgical treatment of megacolon and its complications in a 17-year-old male patient. He was examined in the surgical emergency unit because of severe abdominal pain and absence of stool for one week. Detailed history revealed that the patient had difficulties in defecation from the early childhood. Sphincter control was not established by the age of five. During hospitalzation as a child, the diagnosis of congenital megacolon was excluded (pathohistological examination of rectal biopsy material showed normal findings). He was followed-up regulary, had stool every four to five days and few times received laxatives to relieve constipation. The patient was hospitalized at the Department of Abdominal Surgery and primarily treated with conservative methods trying to induce intestinal peristaltics. As the patient’s condition worsened, Hartmann’s procedure was performed (sigmoid colon resection). Postoperative recovery was successful and after nine months we established colon continuity. The patient reports for check-ups without any difficulty in defecation.

Asthma exacerbation is characterized by a rapid and progressive worsening of symptoms, mainly dyspnea, cough, wheezing and chest tightness. The intensity of an exacerbation may vary form a mild, transient worsening marked by a cough and moderate shortness of breath to a very severe and life-threatening condition. The clinical features of asthma include increased rate of breathing, cough, and prolonged and difficult expiration. The expiratory flow limitation could be quantified, objectified, and monitored by the lung function measurements (PEF or FEV1 ). It is of crucial importance to recognize properly the early signs of an exacerbation, judge its severity, and promptly start the treatments. The strategy of the treatment of an asthma exacerbation includes the repeated administration of rapid-acting inhaled bronchodilators, the early introduction of systemic glucocorticoids and oxygen supplementation. The treatment is aimed to resolve the airflow limitation and ameliorate the hypoxemia, as quickly as possible. Mild exacerbations could be treated in general practice while the severe ones should be treated in emergence units.

Akutna bolest jednog od članova obitelji predstavlja značajni stresni životni događaj ili situaciju unutar obitelji. Iznenadna bolest stvara previranja na koja obitelj često ne može adekvatno odgovoriti ili se nositi s promjenama u zahtjevima funkcioniranja. Bez obzira o kojoj akutnoj bolesti ili stradavanju se radi, primjerice srčanom udaru, moždanom udaru, prometnoj nesreći, iznenadnoj bolesti i sl., ono predstavlja akutni životni događaj vezan uz prekid uobičajenog tijeka života unutar svakodnevice obitelji (Holmes-Raheova ljestvica stresnih događaja stavlja povredu ili bolest na šesto mjesto bodovanja stresnosti). Stres zbog bolesti člana obitelji uvijek je nasljednik dotadašnjih iskustava obiteljskog života i njene povijesti funkcioniranja i pokretač je promjena, kako u strategijama suočavanja, tako i u značenju bolesti koje obitelj pridodaje stresnom zbivanju. Bolest mijenja aktualnu obiteljsku situaciju samom činjenicom da se jedan član obitelji razbolio. Ozbiljnija tjelesna bolest najčešće je komplicirana neugodnim emocijama svih članova obitelji – anksioznošću i depresijom, prilagodbenim teškoćama i nesnalaženjem u promjeni i preraspodjeli uloga koje se nameću i pojavljuju unutar obitelji nakon razbolijevanja jednog od članova. Radi se zapravo o seriji stresova koji mogu izazvati psihološke i fiziološke stresne odgovore unutar obitelji kao cjeline. Svaka obitelj reagira adaptirajući se koliko je god to moguće iz njenih resursa u teškoj situaciji. Strategije suočavanja mogu biti različite: od aktivnog suočavanja, distanciranja, traženja socijalne podrške i prihvaćanja odgovornosti do izbjegavanja i negiranja problema. Liječnici koji neposredno liječe bolesnika najvažniji su u pružanju informacija obitelji jer time znatno smanjuju stresnost akutnih zbivanja i omogućavaju prevladavanje nesigurne i uzdrmane obiteljske situacije., Acute illness of a family member represents an important stressful event for the whole family. Usually, the family confronted with a sudden illness, cannot adequatly cope with new demands for change in functioning. No matter which acute illness or injuries are involved – heart attack, stroke or traffic accident, sudden illness is an acute life event associated with the termination of the usual course of everyday life within the family (Holmes – Rahe Scale of stressfull events puts the injury or disease to sixth place scoring stressfulness). Stress due to illness of a family member always is the succesor of the previous family life experiences and its history of driving changes, as well as the meaning of illness which family adds to new stressors. The fact that one family member became ill, changes the whole current family situation. Serious physical illness is often complicated by unpleasent emotion of all family members – anxiety, depression, adaptive difficulties and disorientation, as well as with a change in redistribution of roles that occurs within the family. It is actually a series of stresses that can cause psychological and physiological responses in most family members. Each family will react according to their specific resources. Coping mechanisms are various – from active coping, distancing, getting social support and taking responsability to avoidance or denial of the problem. Doctors who treat patients directly, are the most important in providing information to family members, reducing their anxieties and in such way helping them to overcome the unsafe and shaken family situation.