Search

Dragomani su bili prevoditelji europskih jezika i bliskoistočnih jezika poput turskoga, arapskoga i perzijskoga, koji su djelovali u veleposlanstvima, konzulatima, pri političkim i trgovačkim misijama, u lukama i na carinama te na europskim i osmanskim dvorovima u razdoblju od 15. stoljeća pa sve do pada Osmanskoga Carstva. Sve važne europske sile toga vremena imale su pri svojim konzulatima zaposlene dragomane. Uvidjevši njihovu važnost u pregovaranjima s Osmanskim Carstvom, te iz nepovjerljivosti prema prevoditeljima osmanskim podanicima, mnoge europske države, između ostalih, Mletačka i Dubrovačka Republika, počele su obrazovati vlastite dragomane. Na teritoriju svoje države otvarale su posebne škole gdje bi dragomani najprije stekli teorijsko znanje, a zatim ih se slalo u Istanbul kako bi uvježbali svoje vještine radeći uz konzula i iskusne dragomane. Dragomans were translators of European and Middle Eastern languages such as Turkish, Arabic and Persian, who worked in embassies, consulates, political and trade missions, in ports and customs, and in European and Ottoman courts from the 15th century until the fall of the Ottoman Empire. All the important European powers of the time had dragomans employed at their consulates. Realizing their importance in negotiations with the Ottoman Empire, and out of distrust of translators who were Ottoman servants, many European states, including the Venetian and the Republic of Dubrovnik, began to educate their own dragomans. They founded special schools on the territory of their state where dragomans would first acquire theoretical knowledge and then be sent to Istanbul to practice their skills working alongside consuls and experienced dragomans.

Dubrovačka diplomacija, obilježena osebujnošću koju je nalagao politički i zemljopisn položaj Republike, stoljećima je postizala uspjehe, među kojima je opstanak uz snažnog osmanskog susjeda bio najznačajniji. Nakon što su na vrijeme uspostavili prijateljske odnose s Portom, Dubrovčani su ih održavali i u slijedećim stoljećima koristeći se svojom ekonomskom i umnom snagom. Međutim, jednako su, ako ne i više, morali ulagati i u održavanje dobrih odnosa s pokrajinskim i lokalnim vlastima. Imajući te okolnosti na umu, razvijali su vrlo različite diplomatske metode, koje su u djelo provodili sposobni pojedinci (diplomati i konzuli), te školovani stučnjaci za turski jezik, običaje i kulturu (dragomani). Kupovali su vlastitu slobodu gotovim novcem i skupocjenim darovima. Zahvaljujući ogromnim žrtvama, državnom novcu, teškim kompromisima i djelotvornoj diplomaciji stoljećima su se uspješno suprrotstavljali nemjerljivo jačem susjedu.