Search

U radu se analizira simbolistički opus nedovoljno istraženog djela slikara Mihe Marinkovića. Školovan na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, poglavito je poznat kao slikar zaumnih tema, koje se mogu svrstati u korpus simbo- lističkih tema krajem devetnaestog stoljeća. Od 1904. godine nastanjen u Beogradu, bio je aktivni sudionik kulturne scene srpske prijestolnice. Marinkovićeve su slike izlagane u Paviljonu Kraljevine Srbije na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Njegov simbolisitički opus obuhvaća standardne teme simbolističkog slikarstva: Meduza, Lucifer, Grešnik, koje upućuju na umjetnikovu ličnost i na kompozitno doba na razmeđu vjekova. Simbolizam u Marinkoviće- vu opusu odražavaju njegove pouke stečene u Münchenu, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio europski cen- tar somnambulnih tema i umjetničkih eksperimenata. Marinkovićev je opus promatran u skladu s općim strukturama simbolizma, s posebnim osvrtom na münchenski simbolizam. Upućeno je na pojedine likovne kritike Marinkovićevih simbolističkih slika, koje svjedoče o povijesti recepcije njegova djela u kulturi Kraljevine Srbije početkom dvadesetog stoljeća. Pozitivno prihvaćanje Marinkovićevih slika u srpskoj sredini potvrđuje skladištenje trideset i pet njegovih djela u fundusu Narodnog muzeja u Beogradu.

U ovome radu promatrat će se diskurs recepcije tri vala skupnih izložbi hrvatskih umjetnica tijekom XX. stoljeća s fokusom na feminističke strategije zagovaranja i osnaživanja ženske umjetnosti. Razmatrani korpus tekstova obuhvaća likovne kri- tike koje su pratile prvu skupnu – Intimnu izložbu održanu u okviru Proljetnoga salona 1916., potom izložbe Kluba likovnih umjetnica (1928. –1940.), sve do izložbi u čast Osmoga marta (1960. –1991.). Te su izložbe, iako su se odvijale u različitim uvjetima i društveno-političkim kontekstima, bile generator javne rasprave o umjet- ničkom stvaralaštvu žena, pa iako su provocirale mizogine i antifeminističke iskaze, kao reakcija na njih javljaju se i otvoreno feministički glasovi. Upravo ti feministič- ki iskazi utjecali su na stvaralačku samosvijest u žena, ali i polako pripitomljavali društvo privikavanjem na prisutnost ženskih umjetnica, čime su sudjelovali u po- stupnom suzbijanju stereotipa i predrasuda te polaganom rastakanju dominantne patrijarhalne matrice na području hrvatske likovne umjetnosti XX. stoljeća.