Search

Pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti uvedeno je u Ustav Republike Hrvatske, kao ustavno jamstvo, promjenama Ustava iz 2010. godine. Na zakonskoj razini u naš pravni sustav uvedeno je Zakonom o pravu na pristup informacijama iz 2003. Prema defi niciji iz Zakona o pravu na pristup informacijama iz 2013., koji je na snazi, pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na traženje i dobivanje informacije te obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kad takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili drugim propisom. U ovom radu prikazano je sadašnje zakonsko uređenje, stajalište Europskog suda za ljudska prava te su analizirani primjeri odluka Ustavnog suda koje se odnose na obavještavanje zainteresirane javnosti pri donošenju propisa i na slučajeve u kojima se pojavilo pitanje preteže li pravo na pristup informacijama ili njemu suprotstavljeno pravo na zaštitu osobnih podataka, također zajamčeno Ustavom u članku 37., a razrađeno Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Navodi se da ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Istaknuta su načela prava na pristup informacijama te je ukazano na značaj testa javnog interesa. Navode se pravna stajališta ESLJP-a izražena u presudi Társaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske, koja je i Ustavni sud primjenjivao u svojim odlukama.

Ugovorom o funkcioniranju Europske unije utemeljen je institut prethodnog postupka kojim se omogućava pristup nacionalnih tijela Europskom sudu. Radi se o iznimno značajnom i aktualnom zahtjevu zbog sve većeg prodora propisa zajednice u pravni poredak zemalja članica. Sve obimnije i kompleksnije komunitarno pravo kao i povećanje broja nacionalnih sudova koji imaju pravo uputiti pitanje u skladu s čl. 267. UFEU utječe na povećanje broja zahtjeva za njegovo tumačenje, odnosno ocjenu njegove valjanosti. Tekstom Ugovora ovlaštenici na pokretanje tog postupka određeni su kao “court or tribunal“, a tumačenje tog pojma prepušteno je Sudu kao tumaču Ugovora. Autorica u ovom radu u temeljnim crtama objašnjava značenje i ulogu prethodnih pitanja u pravu EU, pojedina važna obilježja samog postupka te daje prikaz pojedinih problema koji se pojavljuju u ovom postupku i mogućih rješenja tih problema.

Europski sud je u nizu odluka donesenih proteklih godina jasno naglasio da se područje socijalne sigurnosti ne može generalno izuzeti iz područja primjene europskog prava tržišnog natjecanja. Kako se europsko pravo tržišnog natjecanja primjenjuje samo na poduzeća, od odlučujućeg je značenja smatra li se nositelj zdravstvenog osiguranja poduzećem u smislu europskog prava tržišnog natjecanja. Iz navedene judikature Europskog suda proizlazi da se nositeljima zdravstvenog osiguranja ne može unaprijed priznati obilježje poduzeća. Potrebno je, prije svega, ocijeniti njihove pojedinačne aktivnosti prema kriteriju radi li se o socijalnim ili gospodarskim djelatnostima. Predmet ispitivanja mora pritom biti sadržaj, kao i vrsta i način provođenja navedene djelatnosti. Suprotno gospodarskoj djelatnosti, vršenje socijalne djelatnosti isključuje obilježje poduzeća nositelja zdravstvenog osiguranja. To znači da je nositelj zdravstvenog osiguranja isključen iz prava tržišnog natjecanja ako obavlja neku socijalnu zadaću. Europski sud neće priznati socijalni karakter u slučaju kada nositelj socijalnog osiguranja vrši neku gospodarsku aktivnost u tržišnoj utakmici s privatnim osiguravajućim društvom. Europsko pravo tršišnog natjecanja uključuje zabranu kartela (čl. 81. Ugovora o EZ), kao i zabranu zlouporabe vladajućeg položaja na tržištu (čl. 82 Ugovora o EZ.). Oba činjenična stanja mogu postojati istodobno. Povreda zabrane kartela može postojati u slučaju kada bolesničke blagajne kao nositelji zdravstvenog osiguranja donesu odluku o dozvoli izvršavanja usluga, primjerice, liječničkih, ili postignu o tomu sporazum s liječničkom udrugom. Zloupotreba vladajućeg položaja na tržištu može postojati u slučaju kada bolesničke blagajne nastupaju kao tražitelji zdravstvenih usluga i pritom su monopolisti. Kao monopolisti u traženju usluga obvezne su zaključiti ugovor s liječnicima. Ako ne ispune ovu obvezu, čine povrjedu zabrane zloupotrebe, osim ako je to stvarno opravdano. Kao posljedica toga, nije dopušten sustav ograničenog odobrenja ugovornim liječnicima, ako se pri izboru liječnika i ugovornih uvjeta postupa samovoljno ili uz zloupotrebu. Štoviše, kada nositelj bolesničkog osiguranja, koji je kvalificiran kao poduzeće, povrijedi europsko pravo tržišnog natjecanja, postoji mogućnost izuzimanja od primjene prava tržišnog natjecanja. Čl. 86. st. 2 Ugovora o Europskoj zajednice predviđa da se na poduzeća, kojima je povjereno obavljanje usluga u općem gospodarskom interesu, primjenjuju pravila tržišnog natjecanja samo ako primjena tih propisa ne sprječava, pravno ili stvarno, ispunjavanje na njih prenesenih posebnih zadaća. Ukoliko je ispunjavanje zadaća moguće bez povrjede ugovora, nositelji zdravstvenog osiguranja vezani su Ugovorom o EZ-u. Isto tako, treba uzeti u obzir izmjenu zakona na nacionalnoj razini, ako se time može osigurati ispunjavanje zadaća bez kršenja ugovora. Nema mjesta primjeni čl. 86. st. 2 Ugovora o EZ-u ako nositelj zdravstvenog osiguranja uopće nije u stanju ili nije spreman na zadovoljavajući način sam ispuniti zadaće koje su mu povjerene.