Search

Il presente contributo si propone di analizzare le fonti (in gran parte inedite) sulla costruzione della chiesa del santo patrono di Ragusa (odierna Dubrovnik), a partire dal 1348 fino agli ultimi anni del secolo. La chiesa di San Biagio de Platea fu danneggiata dal disastroso terremoto del 1667, e poi resa al suolo dal incendio nel primo decennio del ‘700. Fortunatamente, la pianta della chiesa, a tre navate e tre absidi, fu rivelata dagli scavi eseguiti negli anni ottanta dello secolo scorso, mentre la documentazione cancelleresca preservata nell’Archivio di Stato di Dubrovnik offre lo sguardo minuzioso al processo della costruzione, permettendo di stabilire il contributo di protomaestri e lapicidi operanti al cantiere. Di grande interesse è il fatto che la chiesa, secondo la deliberazione del Consiglio minore, fu progettata sul modello della cattedrale ragusina, l’imponente duecentesca Santa Maria Maggiore, situata al lato opposto della platea communis (anch’essa, distrutta nel terremoto del 1667, oggi non presenta le strutture originali). La nostra lettura prosopografica delle fonti, quindi, cerca di approfondire il tema delle citazioni architettoniche nel basso medioevo investigando la continuità del linguaggio architettonico duecentesco nella pratica edilizia della seconda metà del Trecente, e la dipendenza su modelli esemplari più antichi, quali, senza dubbio, furono le cattedrali.

Vrbes extinctae - Archaeologies of Abandoned Classical Towns

La cooperazione transfrontaliera sull’Adriatico è una realtà da sempre. La creazione dell’Unione Eu ropea ha portato allo sviluppo di nuovi modelli e strumenti di cooperazione che, non senza problemi, stanno evolvendo. Imparando sulle esperienze del passato, le autorità pubbliche nazionali e comuni tarie dovrebbero portare ad un uso efficiente delle risorse finanziarie che l’UE mette a disposizione per questo scopo. Il lavoro presenta un’analisi della cooperazione transfrontaliera sull’Adriatico, dando una visione dei probabili futuri sviluppi basati sulle passate esperienze nel campo.

U zadnjim desetljeéima su poduzeta na Barbanstini arheoloska istrazivanja na slijedeéim nalazistima: Stari Gocan (1950, 1951), Rogatica (1950), Friskovica (1977) i Golesevo (1979). NalaziSta Rogatica i FriSkovica, koja su predmet prikaza, unijela su nova saznanja o sutonu antike na prostoru odmah zapadno od rijeke Rase. Na Rogatki su iskopani ostaci perimetralnih zidova i poda starokrséanske bazilike akvilejskog tipa i mauzoleja (?),te grobovi raznih konstrukcija i porodicnog znacaja. Kasnoanticki korintski kapitel da tira baziliku na kraj S. st., a dio pregradne ploee, ukrasene na obadvije povrsine, ukazuje da je vjerojatno doslo u drugoj polovici 6. st. do dopunjavanja kamenoga crkvenog pokuéstva. Spaljeno kamenje dokazuje nasilno rusenje gradjevina, sto se dogodilo s obzirom na analogije i iskopanu gradju (keramika, kameni spomenici) u vrijeme avaroslavenskih provala (599-611.) Groblje je bilo koriSteno i nakon razaranja, o cemu svjedoei broncana ukosnica. N a FriSkovici su otkriveni ostaci kasnoanticke kolibe, koja je sluzila za privremeni boravak. Za njezinu gradnju su koriSteni kamena i drvena gradja, malta, glina i slama. U srediStu kolibe se nalazilo otvoreno ognjiste. Brojni nalazi keramike pripadaju kasnoantickoj gruboj keramici, izradjenoj djelomice prostorucno za kuénu potrebu, a ne za trziste. Oblici i ukrasi se nadovezuju na anticke tradicije.

U toku arheoloskih istrazivanja, izvodenih u jeseni 1962. godine na nalazistu Vrh kod Brkaca (opéina Pazin), iskopana su 24 kosturna groba, koji predstavljaju samo manji dio veée nekropole. Grobovi su ukopani srazmerno plitko, oblozeni su u cjelini ili djelomicno kamenjem, pokrova uglavnom nema, a u nekim grobovina utvrdeni su kameni jastuci kod lubanje (grobovi 14,21 i 24) odnosno kod nogu (grob 14). Pokojnici su sahranjivani pojedinacno, iznimku predstavlja grob 20 s istovremenim ukopom muskarca i :lene. Naknadna sahrana je ustanovljena samo kod groba 9. Svi su pokojnici polozeni na leda, a ruke ispruzene su skoro u svim grobovima uz tijelo. Orientacija pokojnika je razliCita; prevladava od zapada prema istoku. Od poganskih pogrebnih obicaja je utvrdeno paljenje ritualne vatre i stavljanje grobnih priloga. Predmeti nadeni u grobovima pripadaju nakitu, metalnim dijelovima nosnje, orudu i oruzju. U grupi s nakitom izdavajaju se zbog svoje osebujnosti nausnice, a zbog ukrasa prstenje. U drugoj grupi su tipicne bizantske kopce, dok su nalazi u treéoj grupi atipicni. Cetvrta grupa zastupana je s dugim bojnim nozem. Nausnice buzetskog tipa iznenaduju ne samo brojem varijanata, nego i brojem nalaza, sto sve ukazuje na lokalne radionice. Staklene jagode ogrlica pripadaju sirokom vremenskom rasponu od kasne antike do kraja 8. st. (millefiori jagode iz groba 21). Bizantske kopce tipa Bologna i Korint su datirane u vrijeme izmedu god. 620. i 640. odnosno 640. i 680. Brojni nalazi zeljeznih nozeva ukazuju na pravnu slobodu pokojnika. Broncana matrica za otiskivanje jedini je ostatak iz uniStenoga groba zlatara, a stilski je bliska slicnim predmetima iz nalazista Pliskovo kod Knina, koji su datirani u prvu polovicu 7. stoljeéa. Nekropola na Vrhu pripada vremenu izmedu polovine 7. i kraja 8. st., kada ulazi Istra u sastav franacke drzave (788), a u njoj je sahranjivano romansko-slavensko stanovnistvo.

Tri ranosrednjovjekovna arheoloska nalazista Porestine su podvr­gnuta s obzirom na nova saznanja, a djelomice i zbog brzopleto izve­denih zakljucaka, odredenoj revalorizaciji. Najprije je prikazan tok istrazivanja u Polacinama kod Ferenaca, te dobiveni nalazi (grobovi, suhozidna gradevina, iskopani predmeti). Posebice je izdvojeno iz prikaza grubo zemljano posude, izradeno djelo­mice na loncarskom kolu, a djelomice rucno, jer ono unosi najvise svijetla u razrjesavanje etnicke problematike nalaziSta. Naime, grubo posude rucne proizvodnje ukazuje na prisustvo Slavena, a posude izra­divano na loncarskom kolu na romanske starosjedioce. Izmedu jedne i druge etnicke skupine je doslo svakako do medusobnih odnosa, buduéi da je posude jednog i drugog nacina proizvodnje nadeno u istom sloju. Grobovi i gradevina pripadaju prvoj polovini 7. st., a potpuno su iskljucene ranije pretpostavke o crkvenoj gradevini i utjecajima iz Sicilije. Grobni nalazi iz «Staroga groblja» kod Medvediéa mogu se, nakon njihovog prikaza i izvedene analize, pripisati romanskim starosjedio­cima, koji su sahranjivali u vrijeme bizantske vladavine (539-788) svoje pokojnike u lagano barbariziranim grobljima tipa Francini-Klistiéi, iako dolazi u obzir i starohrvatsko stanovnistvo, te vrijeme druge polovine 9. stoljeéa. Narocita paznja je posveéena arhitektonskom kompleksu u Klostru iznad Limskoga kanala. Kriticnoj analizi podvrgnuti su podaci o nalazu grobova, koji ne pruzaju ni najmanji oslon za njihovo uvrstavanje u starohrvatska groblja << na redove». Pisac takoder smatra da je pretpo­stavka o starohrvatskom znacaju drugoga sloja manje crkve data bez uocavanja odredenih cinjenica, koje pruzaju sasvim drukciju sliku. Prvi sloj manje crkve je izgraden u drugoj polovini 6. st., kada je ona veé imala vanjske pilastre, a veoma vjerojatno i bacvasti svod. Porusena je u vrijeme avaro-slavenskih provala (599-611), a obnovljena prije druge polovine 8. st., kada je otvoren i srednji ulaz u njezinom juznom zidu. Treéi sloj pripada vremenu oko god. 1040. Tada je izgradena veéa be­diktinska crkva, zatvoren veé spomenuti srednji ulaz, a na leziSte svoda manje crkve podignut je sjeverni zid veée crkve. Unutrasnji pilastri i lukovi su postavljeni u 13. stoljeéu.

Orignalni tekst na hrvatskom jeziku izasao je zajedno s opsirnim njemackim sazetkom u Histria archaeologica II, Pula 1971. (tiskano 1975), strucnom glasilu Arheoloskog muzeja Istre u Puli.

Predmet rada su stara zupna crkva kastela Baie, kameni sarkofag iz kraja 8. st., naden na podruèju groblija u Balama i samostanska bazilika Velike Gospe kod Baia. Analiza arhivske grade i nalaza 52 kamenih spomenika, prikazanih u katalogu, pokazala je- a u toku istrazivanja upotrebljena je retrogradna metoda- cetiri faze izgradnje stare zupne crkve. Najstarija je starokrséanko-bizantska (od kraja 5. do kraja 6. st.), koja stavlja u suton antike i sam nastanak kastela, prikazanog posebice i u njegovoj urbanistickoj strukturi. U toku 8. st. pretvara se provobitno dvoranska (?) crkva u trobrodnu baziliku, koja dobiva na poeetku 9. st. novo crkveno kameno pokuéstvo. Goticka obnova pripada vremenu prve polovine 14. st., a barokna kraju 16. st. (1588). Sarkofagu poklonjena je narocita paznja zbog njegovih stilskih osebujnosti i kvalitetne izvedbe. Baziliku Velike Gospe uvrstavaju tlocrt, zidarske manire, pojedini arhitetktonski detalji i nalazi arhitektonske dekoracije med"u spomenike ranobizantske crkvene arhitekture s ravenskom apisbdm. Voéina od 20 kamenih spomenika, prikazanih u katalogu, pripada vremenu predromanike.

Baziliku sv. Kvirina kod Vodnjana unio je u strucnu evidenciju uoci prvog svjetskog rata (1912, 1914) A. Gnirs, koji je oznaCio najstariju fazu gradnje kao rani primjerak malene trobrodne bazilike s apsidama i arkadama. Ponovnu paznju izazvala je tek krajem 1977. i u prvoj polovini 1978. god., kada se pristupilo radovima na obnovi krova malene cetverokutne kapele, izgradene 1629. god. na prostoru srednjega broda bazilike. Oko kapele izvedeni su radovi arheoloske revizije koji su u znacajnoj mjeri dopunili dosadasnja saznanja. Otkriveni su brojni kameni spomenici koji su upotpunili katalog dosada poznatih nalaza ove vrste i omogucili njegovo dopunjavanje - katkada i pod znakom upitnika - spomenicima koji su nadeni takoder na ovom nalaziStu, ali su nakon njihovog ukljucenja u puljski muzej i u vodnjanski lapidarij zbog manjkave evidencije izostali podaci o njihovoj provenijenciji. Svi kameni spomenici su s obzirom na tipoloske znacajke i stilske osobine podijeljeni u manju starokrséansku-bizantsku skupinu, datiranu u drugu polovinu 6. st. i veéu predromanicku skupinu, datiranu u sredinu 9. stoljeéa. Vremenu bizantske vladavine (538-788) pripadaju i srazmerno brojni nalazi staklenog posuda. Utvrdena kronologija nalaza omoguéila je datiranje najstarije faze gradnje (druga polovina 6. st.), a time je dobiven i bitni oslonac za tvrdnju da valja traziti pocetak javljanja svetista s tri polukruzne izboéene apside (a i apsida drugih oblika) veé odmah nakon bizantske rekonkviste (538), a ne tek u vrijeme karolinske civilizacije, kako su to smatrali L. Karaman i M.R. Mirabella.

Predmet clanka je geneza kasnoantickoga kaštela Novigrad u Istri, koju pokusava pisac sagledavati prije svega u svjetlu arheoloskih izvora i na taj nacin produbiti, a i prosiri ti dosadašnja saznanja, utemeljena uglavnom na pisanim izvorima. Osnovna paznja posveéena je katedrali sv. Marije, sv. Pelagija i sv. Maksima (si. 2, 4, 5) koja pretstavlja prvorazredno vrelo raznih saznanja. Nedavno otkriée (god. 1972) izvornih polukruznih prozora na sjevernom zidu srednjeg broda bazilike (si. 8) ukazalo je, da je usprkos brojnim adaptacijama (1408. i 1580, te 1746. i 1775) ostala prvobitna crkva sacuvana u znacajnoj mjeri, a neke pojedinosti upuéuju cak i na pomisao o postojanju dvaju slojeva gradnje. Starijeg (kraj 5. st.) pretstavlja dvoranska crkva-memorija s upisanom apsidom, mladeg (kraj 6. st.) trobrodna biskupska bazilika s osmerokutnom sjevernojadranskom krstionicom, a u sustav koje ukljucenje kao bitna sadrzajna vrijednost kompleksa i dio starije memorijalne crkve. Slijedi prikaz i analiza 19 kamenih reljefa (T. I; II, 3-5 ; III; IV), izlozenih uglavnom u novigradskom lapidariju, koji se mogu prema zakljuccima pisca oznaciti kao starokršćanski, bizantski i pretkarolinski. Medu njima izdvajaju se zbog svoje kronoloske vrijednosti dio pregradne ploce S 4004 (T. I, 2), ispunjene krizmonom, pregradna ploca S 4024 (T. II, 3), ukrasena na jednoj povrsini kasetiranim poljima, prozorska resetka S 4010 (T. III, 4) s prikazom drva zivota, i pregradne ploce S 4003 (T. I, l) i S 4007 (T. IV, 4). Obrada grobnih nalaza omoguéila je sagledavanje pocetaka starokrséanskoga groblja »sub divo« u Novigradu (5. st.) i utvrdivanje odredenih pretpostavki o smjestaju samog naselja. Prostor groblja pokrivao je, naime, prostrano podrucje od Mandraca do parkajugozapadno od katedrale, a pojedini grobovi otkriveni su na polozaju danasnjih, a to znaci srednjovjekovnih ulica (si. 10), kada se naselje, smjesteno u prvom sloju u jugoistocni dio poluotoka, prosirilo na prostor nekadasnjega ranosrednjovjekovnoga groblja, koje se preselilo izvan grada (oko crkve sv. Agate). N a tom arealu sagledava se i danas u mrezi komunikacija shema rimskoga kastruma, sacuvana i u gradskom tkivu srednjovjekovne komune, koja preuzima i prenosi kastelsku urbanisticku strukturu u mladi dio grada.

Predmet rada su spomenici ranosrednjovjekovne skulpture, otkriveni sirom Istre izmedu godina 1958. i 1980. Katalogu nalaza, rasporedenih po podrucjima ranosrednjovjekovnih istarskih biskupija, slijedi njihova strucna i znanstvena valorizacija, koja je dala slijedeée rezultate: l. Fundus ranosrednjovjekovne skulpture u Istri obogaéen je za 66 kamenih spomenika, evidentiranih uglavnon na prostoru izmedu Limskoga kanala i Budave, te djelomicno u Porestini, dok je unutrasnjost Istre (Buzestina, Labinstina i veéi dio Pazinstine) ostala i dalje manje vise prazna, sto potvrduje dosadasnja saznanja o relativno sporom procesu kristijanizacije barbariziranog stanovnistva ovih predjela. 2. Na vidjelo dana dosla su i nova nalazista, kao Sv. Petar u Rovinju (pocetak 11. stoljeéa; tab. IV, 6 i tab. V, l) i Monte Lesso kod Pule (druga polovina 8. stoljeéa; tab. VII, 1). 3. Veéi dio nalaza moze se vezati uz veé poznate spomenike crkvene arhitekture, od kojih su neki podignuti u 5. i 6. stoljeéu. Buduéi da pripada veéi dio nalaza kamene skulpture 8, 9. i 10. stoljeéu, doslo je prema tome u tom vremenu u svim onim slucajevima, kada su u pitanju starokrséanske odnosno bizantske crkve, do temeljite obnove kamenoga crkvenog pokuéstva, iz,radenog u skladu s novim likovnim govorom predromanicke umjetnosti. Manji dio nalaza uzidan je sekundarno u zidove pojedinih crkvenih gradevina (Loborika, Sv. Flor i Midnjan, Sv. Martin, a vjerojatno i Savudrija, Sv. Petar), cime su ove datirane u vrijeme, koje je mlade od onoga, komu pripadaju uzidana spolija, dok ova opet ukazuju na postojanje predromanickih ili cak starijih objekata na istom mjestu ili u njegovoj neposrednjoj blizini. 4. Medu nalazima istiéu se zbog svoje ispovjedne vrijednosti dio luka (datiran na kraj 8. stoljeéa; tab. II , 2) iz kapele sv. Elizeja kod Fazane, na kome se spominje tribun Teodorus (?) i dio grede iz 9. stoljeéa (tab. I, 7), koja pripada crkvi sv. Vida u Pulì, a na kojoj piSe PRESVL (biskup). 5. Stilska analiza pokazala je, da se moze veéina novonadenih spomenika datirati u 9. i 10. stoljeée. Medu njima privlaci paznju dio pilastra iz crkve sv. Vida u Pulì s ukrasnim motivom zmijske giave na zavrsetku pletera (tab. I, 4), koji predstavlja u stilskom pogledu modifikaciju sjevernih irsko-saksonskih predlozaka meditarenskim tradicijama, cime je dobiven i oslon za njegovo datiranje na pocetak 9. stoljeéa. Mramorni kapitel iz Pule (tab. I, 2) je, obzirom na analogije iz Grada, najstariji nalaz (oko god. 579.). Pojedini spomenici (tab. I, l; tab. II, 3 i 6; tab. IV, 4; tab. V, 3; tab . VI, 2 i tab . VII, l) mogu se bez daljnega staviti u 8. stoljeée, kada su klesari jos nosili u sebi odjeke klasicnog okusa i osjecaja, dok pokazuju neki (tab. IV, 6; tab. V, l i tab. VI, l i 5) znacajke, koje upuéuju na kasnu fazu pleterne skulpture, kada se jav.Jja kod izvodaca radova stanje zasiéenosti i nemara. 6. Spomenici. s fìguralnim prikazima iz Vodnjana (tab. VI, 4) i Loborike (tab. V, 5 e 6) predstavljaju novu protoromanicku skulpturu, oblikovanu krajem 11 . i na pocetku 12. stoljeéa u juznoj Istri na tradicijama predromanicke klesarske djelatnosti.

Na podrucju Buzdtine u Istri istrazena su odnosno evidentirana cetiri nova arheoloska nalazista iz vremena od 4. do pocetka 13. stoljeéa. Prikazani su i analizirani kosturni grob barbariziranog starosjedioca (nalaziste Drobeìija, datacija: od 575. do 650. godine), grobovi krséanskog stanovnistva (nalaziste Brest, Sv. Bartul; datacija: 10, 11. stoljeée), nalaz bizantskih novaca (nalaziste Senj; datacija: pocetak 13. stoljeéa) i kompleksno arheolosko nalaziste Rim kod Roca (horreum i kuéa iz 4,5. stoljeéa, kosturni grobovi iz 11. stoljeéa).