Search

Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) načelo supsidijarnosti jedno je od temeljnih načela na kojima se temelji konvencijski nadzorni sustav. Konkretno to znači da je mehanizam zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda uspostavljen Konvencijom supsidijaran u odnosu prema nacionalnim sustavima zaštite ljudskih prava. U radu se ističe protek vremena u kojem su sve strane u sudskim postupcima morale shvatiti i prihvatiti važnost primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i Ustava Republike Hrvatske u postupcima pred redovnim sudovima. Važnost ova dva dokumenta konkretizira se kroz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, koji su svojom ulogom interpretatora Konvencije, odnosno Ustava jasno definirali sadržaje pojedinih ustavnih i konvencijskih prava, sloboda, jamstava i načela te stvorili putokaz za njihovu kvalitetniju zaštitu. Prednosti isticanja povreda konvencijskih i ustavnih prava već tijekom postupaka pred redovnim sudovima nesporna je, a u radu se ističe i njihova obveznost, u situacijama kada stranke svojim zahtjevima teže doći pred sudove na tim instancama. Autorice, baveći se karijerno ustavnim i konvencijskim pravom, prate razvoj prakse ovih sudova, posebno Ustavnog suda, pa tako i uviđaju pooštravanje kriterija i jednog i drugog suda za meritorno odlučivanje u pojedinačnim predmetima. U radu se stavlja naglasak na odluke Ustavnog suda i ESLJP-a u kojima je došlo do izražaja načelo supsidijarnosti. Pojašnjava se važnost ustavne tužbe i položaj ustavnog sudovanja u odnosu na redovne sudske postupke te se naglašava prijelaz Ustavnog suda na ustavnu argumentaciju umjesto redovnosudske, koja je prevladavala u ranijoj ustavnosudskoj praksi. U tom se kontekstu sagledava i uočava još uvijek nedovoljno „korištenje“ ustavnosudskih i konvencijskih argumenata i pogrešna argumentacija ustavne tužbe i zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava redovnim žalbenim razlozima.

U radu se navode nadzorni mehanizmi, ustanovljeni radi jamstva izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava i odluka o uvjetima prijateljskog rješenja spora. Ukazuje se na obveze koje iz tih presuda i odluka proizlaze za odgovorne države stranke te se naglasak stavlja na ustavnosudski aspekt ove značajne teme u okviru zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naglašava se vrijeme koje je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u primjeni u Republici Hrvatskoj te se ukazuje na važnost interpretativne uloge sudova, s posebnim osvrtom na Ustavni sud Republike Hrvatske i ESLJP-a. Tema se analizira pretežno s ustavnosudskog aspekta, nastavljajući se na temelje koje je u ovom području, u Republici Hrvatskoj, postavila Omejec, uvodeći na velika vrata Europski sud za ljudska prava u ustavne vidike i gradeći, uz sebe, okosnicu stručnjaka, praktičara i osoba kojima je ustavno pravo i ustavno sudovanje poziv, a ne samo profesionalna okupacija. Rezultat je to petnaestak godina analiziranja i stvaranja dijelova ustavnosudskog i ustavnopravnog mozaika ustavnog i konvencijskog prava. Temelje i upoznavanje s izvršenjem presuda ESLJP-a pronalazimo u stalnom štivu na stolu, konvencijskim pravom angažiranog pravnika, knjizi autorice Omejec, kojom je detaljno analiziran strasbourški acquis. Stoga se u ovom radu, upućujući na to nezaobilazno štivo, nastavlja sa stajalištima Ustavnog suda i utjecajem riječi ESLJP-a.

Pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti uvedeno je u Ustav Republike Hrvatske, kao ustavno jamstvo, promjenama Ustava iz 2010. godine. Na zakonskoj razini u naš pravni sustav uvedeno je Zakonom o pravu na pristup informacijama iz 2003. Prema defi niciji iz Zakona o pravu na pristup informacijama iz 2013., koji je na snazi, pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na traženje i dobivanje informacije te obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kad takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili drugim propisom. U ovom radu prikazano je sadašnje zakonsko uređenje, stajalište Europskog suda za ljudska prava te su analizirani primjeri odluka Ustavnog suda koje se odnose na obavještavanje zainteresirane javnosti pri donošenju propisa i na slučajeve u kojima se pojavilo pitanje preteže li pravo na pristup informacijama ili njemu suprotstavljeno pravo na zaštitu osobnih podataka, također zajamčeno Ustavom u članku 37., a razrađeno Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Navodi se da ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Istaknuta su načela prava na pristup informacijama te je ukazano na značaj testa javnog interesa. Navode se pravna stajališta ESLJP-a izražena u presudi Társaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske, koja je i Ustavni sud primjenjivao u svojim odlukama.

Tema rada je pravo na pristup sudu, kao aspekt prava na pravično suđenje, kojem Ustavni sud pruža zaštitu u ustavnosudskim postupcima pokrenutim ustavnim tužbama, kojima se osporavaju odluke sudova donesene u razno- vrsnim sudskim postupcima. U radu se naglašava temeljni značaj konvencijske zaštite, a to je stvaranje i primjenjivanje standarda zaštite ljudskih prava u okviru pravnog prostora Europe te se, kroz stajališta Europskog suda za ljudska prava, koja je Ustavni sud Republike Hrvatske prihvatio i razradio kroz konkretne predmete. Ističe se značaj ustavnosudskog aktivizma za zaštitu ljudskih prava. te se nalašava stajalište da je svrha članka 29. Ustava odnosno članka 6. Konvnencije u osiguranju poštenog postupanja, a ne u provjeri ispravnosti ishoda postupka. Tu tezu autori dokazuju kroz ovaj rad. Temeljni interes ovog rada, pravo na pristup sudu, autori prepoznaju kao izuzetno važan aspekt ustavnog prava na pravično suđenje. U prvom dijelu rada pristupa se općenito pravu na pravično suđenje i njegovim aspektima, daje se pogled prakse Europskog suda za ljudska prava i njezin utjecaj na praksu Ustavnog suda u konkretnom aspektu te se navode stajališta drugih država. U nastavku rada detaljno se analiziraju stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske vezana uz pravo na pristup sudu i, posebno, tijek promjena stajališta u ovom području zaštite. Stajališta Ustavnog suda i traženje sadržaja prava na pristup sudu autori prikazuju i kroz apstraktnu i konkretnu nadležnost Ustavnog suda. Tumačenje sadržaja ustavnih prava, koje Ustavni sud daje kroz svoje odluke i rješenja, autori smatraju najznačajnijim doprinosom razvoju ustavnog sudovanja u Republici Hrvatskoj.

Autori u radu daju osvrt na postanak i razvitak stanarskog prava, te presjek domaćih pravnih propisa koji su se odnosili na stanarsko pravo, kao i propisa kojima je izvršena pretvorba stambenih odnosa. Pišu o značaju stupanja na snagu Zakona o najmu, kada je prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema ranijim propisima te su one po sili zakona postale najmoprimci (u pravilu, zaštićeni najmoprimci). Podsjećaju da pitanja vezana uz pretvorbu iz stanarskog prava u vlasništvo na stanovima te brojni sudski sporovi koji su proizašli iz te materije još uvijek nisu, niti stvarna niti sudska, prošlost. Autori navode stajališta i praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, te Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Posebno ističu presudu ESLJP-a Statileo protiv Hrvatske, u kojoj je Europski sud uvažio činjenicu da su hrvatske vlasti tijekom tranzicije bile suočene s teškim zadatkom stvaranja ravnoteže između prava najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca koji su stanovali u stanovima dugo vremena, te je zaključio da u konkretnom slučaju nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. Umjesto toga, prema ocjeni ESLJP-a, na podnositelja je stavljen nerazmjeran i pretjerani pojedinačni teret, budući da je morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićene najmoprimke i njezine obitelji, zbog čega je ESLJP utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1.

Autori u radu daju osvrt na postanak i razvitak stanarskog prava, te presjek domaćih pravnih propisa koji su se odnosili na stanarsko pravo, kao i propisa kojima je izvršena pretvorba stambenih odnosa. Pišu o značaju stupanja na snagu Zakona o najmu, kada je prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema ranijim propisima te su one po sili zakona postale najmoprimci (u pravilu, zaštićeni najmoprimci). Podsjećaju da pitanja vezana uz pretvorbu iz stanarskog prava u vlasništvo na stanovima te brojni sudski sporovi koji su proizašli iz te materije još uvijek nisu, niti stvarna niti sudska, prošlost. Autori navode stajališta i praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, te Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Posebno ističu presudu ESLJP-a Statileo protiv Hrvatske, u kojoj je Europski sud uvažio činjenicu da su hrvatske vlasti tijekom tranzicije bile suočene s teškim zadatkom stvaranja ravnoteže između prava najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca koji su stanovali u stanovima dugo vremena, te je zaključio da u konkretnom slučaju nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. Umjesto toga, prema ocjeni ESLJP-a, na podnositelja je stavljen nerazmjeran i pretjerani pojedinačni teret, budući da je morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićene najmoprimke i njezine obitelji, zbog čega je ESLJP utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1.

Ustav Republike Hrvatske u članku 3. utvrđuje nepovredivost vlasništva, kao jednu od najvećih vrednota ustavnog poretka. U članku 48. stavku 1. jamči pravo vlasništva, kao jedno od ljudskih prava i temeljnih sloboda te osigurava njihovu ustavnosudsku zaštitu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (članak 128. Ustava). U radu se daje pregled prakse i stajališta Ustavnog suda u zaštiti ustavnog prava vlasništva od 1991. do danas, u apstraktnoj kontroli ustavnosti i zakonitosti propisa i u konkretnoj kontroli zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. U prvom razdoblju predmetom ustavnosudske kontrole uglavnom su bili pretvorbeni propisi, odnosno njihova primjena na konkretne, pojedinačne slučajeve. U tom razdoblju Ustavni sud je zaštiti ustavnog prava vlasništva u pojedinačnim slučajevima pristupao relativno široko, pa je povredu tog ustavnog prava utvrdio čak i u slučaju smetanja posjeda i postupovnih povreda koje su učinili sudovi. Početkom 2000. Ustavni sud se priklonio restriktivnom pristupu u zaštiti ustavnog prava vlasništva, motiviran prije svega potrebom da svoje djelovanje svede u granice svoje ustavne nadležnosti (zaštitu ustavnih, a ne svih subjektivnih prava). Poticaj za takvu promjenu bilo je i znatno povećanje broja zaprimljenih ustavnih tužbi. U tom razdoblju Ustavni sud počinje sve više pozornosti pridavati i stajalištima Europskog suda za ljudska prava te počinje svoja stajališta usklađivati sa stajalištima toga suda. U posljednjem razdoblju, od 2009., počevši od odluke broj: U-IIIB-1373/2009. Ustavni sud je razradio ustavno pravo vlasništva te ustanovio tri zasebna pravila vezana uz ustavno uređenje vlasništva, po uzoru na Europski sud za ljudska prava. Istodobno, Ustavni sud je promijenio i način odlučivanja o ustavnim tužbama. Naime, zbog daljnjega povećanja broja zaprimljenih ustavnih tužbi, ali i činjenice da je među njima veliki broj onih koje ne sadrže ustavnopravno relevantne razloge, koji bi bili valjana osnova za odlučivanje Ustavnog suda, Ustavni sud takve ustavne tužbe odbacuje ne upuštajući se u ocjenu o povredi, neobrazloženih već samo brojčano naznačenih ustavnih prava.

The authors of this paper provide an overview of the creation and development of tenancy rights, and of the domestic legislation dealing with tenancy rights, as well as legislation that was used to reform tenancy relations. They mention the significance of the enactment of the Lease of Flats Act, when tenancy rights were withdrawn from persons who were entitled to that right pursuant to earlier legislation, and consequently, they became lessees (tenants) by force of law (generally, protected lessees). The authors recall that issues related to the transformation of tenancy rights into ownership of flats and to the numerous court cases that followed from this matter have not yet become either general, or court, history. The authors cite the positions and case law of the Constitutional Court of the Republic of Croatia, and of the European Court of Human Rights (ECtHR). They stress in particular the ECtHR judgment Statileo v. Croatia, where the ECtHR took into consideration the fact that the Croatian authorities during the transition were faced with the difficult task of striking a balance between the right of the lessor and that of protected lessees who had lived in the flats for a long time, and concluded that in the given case there was no fair distribution of the social and financial burden resulting from the reform of the housing sector. Rather, the ECtHR held that a disproportionate and excessive individual burden was placed on the applicant as landlord, as he was required to bear most of the social and financial costs of providing housing for the protected lessee and her family, due to which the ECtHR found a violation of Article 1 of Protocol no. 1.