Search

These guidelines refer to classification, diagnostics and treatment of prostatitis syndrome. The aim of these guidelines is the standardization, harmonization and optimization of diagnostics, treatment and monitoring of patients with prostatitis that would lead to improved quality of health care for these patients and promote rational use of antibiotics. The guidelines are primarily intended for general practitioners and specialists working in primary health care and hospitals. The members of the Working Group (WG) for the development of guidelines on diagnostics and treatment of prostatitis were appointed by the Croatian Ministry of Health. The evidence for these guidelines was identified by systematic review of the literature, local antibiotic resistance data, existing clinical protocols for diagnostics and treatment of prostatitis, as well as suggestions and comments from colleagues physicians. Through continuing medical education courses, the guidelines were widely presented to family medicine physicians and specialists working in primary health care and hospitals – urologists, infectious disease specialists, microbiologists and nephrologists. The final version of the guidelines was reviewed and approved by members of the Intersectoral Coordination Mechanism for the Control of Antimicrobial Resistance (ISKRA). These guidelines also present clinical instructions aimed at standardizing the procedures and criteria for diagnosis and treatment of patients with prostatitis in Croatia.

Smjernice se odnose na klasifikaciju, dijagnostiku i liječenje sindroma prostatitisa. Njihov su cilj standardizacija, izjednačavanje i optimalizacija dijagnostike, liječenja i praćenja bolesnika s prostatitisom koji će dovesti do poboljšanja kvalitete zdravstvene zaštite ovih bolesnika te promovirati racionalnu potrošnju antibiotika. Namijenjene su ponajprije liječnicima opće prakse i specijalistima koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i bolnicama. Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske (RH) imenovalo je članove Radne grupe za izradu smjernica namijenjenih dijagnostici i liječenju prostatitisa. Smjernice se temelje na dokazima iz sistematski pregledane literature, na lokalnim podacima o osjetljivosti bakterija na antibiotike, na postojećim kliničkim protokolima za dijagnostiku i liječenje prostatitisa, kao i prijedlozima i komentarima kolega liječnika. One su putem tečajeva trajne edukacije široko predstavljene liječnicima obiteljske medicine te specijalistima koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i bolnicama – urolozima, infektolozima, mikrobiolozima i nefrolozima. Završnu verziju smjernica pregledali su i prihvatili članovi Interdisciplinarne sekcije za kontrolu rezistencije na antibiotike. U smjernicama su predstavljene kliničke upute radi standardizacije postupaka i kriterija za postavljanje dijagnoze i liječenje bolesnika s prostatitisom u RH

Diabetes mellitus je jedna od najčešćih kroničnih bolesti u stanovništvu razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Prema podacima Međunarodne federacije za dijabetes (International Diabetes Federation), u svijetu od dijabetesa boluje oko 383 milijuna osoba, a procjenjuje se da bi broj oboljelih do 2035. god. mogao porasti na 592 milijuna (http://www.idf.org/). Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (Izvješće o umrlim osobama u 2013. godini, http://hzjz.hr), u Republici Hrvatskoj dijabetes se nalazi na 8. mjestu među vodećim uzrocima smrti. Godišnje u svijetu umre oko 5 milijuna osoba od posljedica dijabetesa pa ova bolest postaje glavni rastući zdravstveni i ekonomski problem. Trenutačne terapije inzulinom, metforminom ili sulfonilurejom u svrhu smanjenja razine GUK često su nedjelotvorne ili problematične zbog pojave hipoglikemije i povećanja tjelesne mase, a ponekad dovode do smrtnih slučajeva kao posljedice kardiovaskularnih bolesti. Stoga razvoj nove klase lijekova za terapiju dijabetesa, s potpuno novim mehanizmom djelovanja na razini inhibicije ključnih prijenosnika glukoze, predstavlja suvremeni izazov za farmaceutsku industriju i kliničku farmakologiju. Ciljevi takve terapije su proteini iz obitelji SLC5A (Solute carrier, family 5A), odnosno suprijenosnici natrija i glukoze (Sodium-Glucose Cotransporters) tip 1 i 2, tj. SGLT1 (gen SLC5A1) i SGLT2 (gen SLC5A2). Sukladno hipotezi, inhibicija aktivnosti proteina SGLT smanjit će apsorpciju glukoze u tankom crijevu i/ili reapsorpciju glukoze u bubrezima te time povećati ekskreciju glukoze urinom i sniziti GUK (na tašte i poslije obroka). Prema zakonom propisanim uvjetima pri testiranju potencijalnih lijekova, obavezno se provode pretklinička testiranja na najmanje dvije različite vrste pokusnih životinja, najčešće na glodavcima (miševi i štakori), kako bi se odredila farmakodinamika i farmakokinetika lijeka, njegov učinak na metabolizam, reprodukciju i brojne fiziološke parametre te toksikološki učinci. Takvi eksperimenti utvrđuju specifičnost te poželjne i nepoželjne učinke ispitivanog lijeka, a neophodni su za procjenu učinkovitosti djelovanja i sigurnosti za ljudsko zdravlje pri upotrebi. Naši najnoviji podaci za organe u čovjeka (imunokemijska analiza napravljena je specifičnim nekomercijalnim protutijelima) ukazuju da se protein SGLT1 nalazi u luminalnoj membrani enterocita tankog crijeva, četkastoj membrani odsječaka S3 proksimalnih kanalića, luminalnoj membrani žučnih kanala jetre, alveolarnom epitelu (stanice tipa 2) i Clara stanicama bronhiola pluća te u kapilarama srca. Nasuprot širokoj rasprostranjenosti SGLT1/Sglt1, prijenosnik SGLT2/Sglt2 nađen je isključivo u četkastoj membrani proksimalnih kanalića, glavninom u odsječcima S1/S2, u bubrezima miševa, štakora i čovjeka. Novootkrivene lokalizacije proteina SGLT1/Sglt1 u drugim organima, osim u tankom crijevu i bubrezima, ukazuju na neke nove uloge ovoga prijenosnika, koje su od fiziološkog značaja i biomedicinske važnosti. Potencijalni inhibitori SGLT1, koji se testiraju za liječenje dijabetesa, mogli bi, osim u bubrezima i tankom crijevu, inhibirati SGLT1-ovisan transport glukoze i u drugim organima i tako dovesti do bitnih poremećaja funkcije tih organa pa čak i do smrti čovjeka.

Diabetes mellitus, one of the most common chronic diseases in population, is becoming a major health and economic problem. Current therapies with insulin and metformin, aimed at reducing blood glucose, are often ineffective and/or problematic due to the induction of hypoglycemia, body weight gain, and occasional death resulting from cardiovascular disease. A novel generation of oral anti-diabetics inhibits sodium-D-glucose cotransporters in the small intestine (SGLT1/SLC5A1), thus diminishing the absorption of glucose from the diet, as well as in the kidneys(SGLT1 and/or SGLT2/SLC5A2), thus decreasing glucose reabsorption along the nephron and enhancing its excretion through urine. Overall, this improves glycemia, reduces body weight, lowers blood pressure, and decreases damage to the cardiovascular system. However, our recent studies showed that in humans, SGLT1 is not expressed only in the intestinal and renal epithelium ; it was also detected in the liver (bile duct epithelium), lungs (bronchiolar Clara cells and alveolar type II cells), and heart (blood capillaries). These places represent possible targets for novel SGLT1 inhibitors. SGLT1 or dual (SGLT1+SGLT2) inhibitors may inhibit various SGLTs-related functions, such as fluid absorption in the lungs, energy supply to Clara cells, and glucose release from the heart capillaries, and may thus cause functional disorders. In addition, our novel unpublished data showed that in mice, Sglt1 is localized in the kidneys, small intestine, liver, pancreas, salivary glands, tongue, prostate, seminal vesicles, and uterus. The newly discovered localizations of SGLT1/Sglt1 suggest certain novel functions for this transporter, which could be of great physiological and biomedical importance.

Novija istraživanja sugeriraju da je kronična upala, te uz nju vezana proliferativna upalna atrofija (PIA) uključena u patogenezu karcino¬ma prostate. S druge strane, subklinička upala u prostati svojim učinkom na vrijednosti PSA biokemijski imitira karcinom pa se značajan udio muškaraca podvrgava nepotrebnim ponavljanim biopsijama. Nije jasno treba li upalu i PIA-u u nalazu biopsije interpretirati kao bezazleni nalaz ili kao induktor karcinogeneze i indikaciju za pomnije praćenje te ranije ponavljanje biopsije. Hipoteza je istraživanja da će karcinom prostate biti češće dijagnosticiran u ponovljenim biopsijama ispitanika koji su u inicijalnim biopsijama imali PIA-u, te kronični upalni infiltrat, dok će u onih koji su u inicijalnim biopsijama prostate imali akutni upalni infiltrat, karcinom prostate u ponovljenim biopsijama biti rjeđe dijagnosticiran. Cilj je istraživanja procijeniti rizik za detekciju karcinoma u ponovljenoj biopsiji na osnovi prebioptičkih vrijednosti PSA, prisutnosti i morfoloških karakteristika upale te prisutnosti i broja PIA-e u inicijalnoj biopsiji. U istraživanje je retrospektivno uključeno 208 ispitanika s vrijednostima PSA ≤ 10 ng/ml u kojih je na Klinici za urologiju KB „Sestre milosrdnice“ radi otkrivanja karcinoma prostate učinjena ponovljena biopsija u razdoblju od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2008. godine. U bioptatima inicijalne biopsije određena je prisutnost i broj PIA-e, a za patomorfološku analizu upale korišten je modificirani sistem za gradaciju prema karakteru i agresivnosti koji su objavili Irani i sur. Faktorska analiza korištena je da bi se svakom ispitaniku dodijelio specifični upalni faktorski score, te su formirane po dvije skupine u odnosu na karakter (kroničnije, akutnije) i agresivnost (manje agresivno, više agresivno) upale. Formirane su i dvije skupine ispitanika u odnosu na prisutnost PIA-e. U ponovljenoj biopsiji određena je prisutnost i karakteristike karcinoma, te su ispitanici podijeljeni u skupine s karcinomom i bez karcinoma u ponovljenoj biopsiji prostate. U samo 5,80% ispitanika nije utvrđena upala, a u ostalih 94,20% prisutna je upala različitih stupnjeva karaktera i agresivnosti. PIA je pronađena u biopsijama 39,40% ispitanika. Povezanost PIA-e i različitih stupnjeva karaktera i agresivnosti upale za svaki od osam bioptata statistički je značajna. Većina PIA-e grupirala se u bioptatima s kroničnom (88,20%) i neagresivnom (72,67%) upalom. Spearmanovom analizom utvrđeno je da postoji značajna negativna korelacija broja PIA-e u odnosu na faktorski score karaktera (p = 0,002) i agresivnosti upale (p < 0,001). Akutnija i agresivnija upala uzrokuje značajan pad vrijednosti FPSA (p < 0,001) i F/TPSA (p < 0,001). Prisutnost upale i PIA-e nije korelirala s vrijednostima TPSA. Ispitanici s karcinomom, za razliku od onih bez karcinoma u ponovljenoj biopsiji, u inicijalnoj biopsiji imaju dominantno kroničniju (p < 0,001) i manje agresivnu (p = 0,009) upalu. Kaplan-Meireova analiza pokazala je da je rizik za pojavu karcinoma u ponovljenoj biopsiji veći u ispitanika s kroničnijom (p < 0,001) i manje agresivnom (p = 0,023) upalom u inicijalnoj biopsiji. Za razliku od ispitanika bez karcinoma (12,50%), u skupini ispitanika s karcinomom u ponovljenoj biopsiji (26,90%) statistički značajno više njih imalo je PIA-u u inicijalnoj biopsiji (p < 0,001). Ispitanici s karcinomom imaju značajno veći broj PIA-e po bioptičkom setu inicijalne biopsije od ispitanika bez karcinoma u ponovljenoj biopsiji (p < 0,001). Kaplan-Meireova analiza pokazala je da je rizik za pojavu karcinoma u ponovljenoj biopsiji veći u skupini ispitanika s PIA-om u inicijalnoj biopsiji prostate (p < 0,001). ROC analizom izračunata optimalna granična vrijednost broja PIA-e u inicijalnoj biopsiji za dijagnozu karcinoma u ponovljenoj biopsiji je 1,01 (osjetljivost: 0,368 i specifičnost: 0,922), odnosno povećani rizik za detekciju karcinoma u ponovljenoj biopsiji imaju ispitanici s dvije ili više PIA-e u inicijalnoj biopsiji (p < 0,001). Poput karcinoma, većina PIA-e (85,97%) rasporedila se u perifernoj zoni prostate, dok je u prijelaznoj zoni smješteno samo 14,03% PIA-e. Statistički značajno više lezija PIA-e u inicijalnoj biopsiji grupiralo se u bioptatima u kojima je kasnije, u ponovljenoj biopsiji dijagnosticiran karcinom (p < 0,05). Za razliku od ispitanika bez PIA-e, ispitanici s PIA-om u inicijalnoj biopsiji imaju značajno niži Gleasonov zbroj karcinoma u ponovljenoj biopsiji (p < 0,001). Najjaču nezavisnu prediktivnu snagu kao rizični čimbenici za dijagnozu karcinoma u ponovljenoj biopsiji pokazali su broj PIA-e (OR = 2,537; p < 0,001) i dob (OR = 1,060; p = 0,039), a kao značajni protektivni čimbenici pokazali su se F/TPSA (OR = 0,762; p < 0,001) i faktorski score karaktera upale (OR = 0,056; p < 0,001). Na temelju rezultata koji upućuju na to da prisutnost PIA-e u nalazu biopsije predstavlja povećani rizik za detekciju karcinoma u ponovljenoj biopsiji, zaključujemo da bi PIA trebala biti proglašena fakultativnom prekancerozom. Akutna upala zbog učinka na vrijednosti FPSA i F/TPSA ima protektivni učinak, odnosno smanjuje rizik za detekciju karcinoma u ponovljenoj biopsiji. U procjeni i odlučivanju nakon negativnih biopsija u bolesnika s graničnim vrijednostima PSA, prepoznavanje upale i uz nju vezane PIA-e može ukazati na potrebu pomnijeg praćenja i ranije ponavljanje biopsije, te rezultirati ranijom detekcijom karcinoma u bolesnika povećanog rizika., The aim of the study was to assess the risk of detecting prostate carcinoma on repeat biopsy based on the pre-biopsy PSA levels, presence and morphological characteristics of inflammation and proliferative inflammatory atrophy (PIA) lesions on initial biopsy. This retrospective study included 208 patients with PSA level ≤ 10 ng/mL, submitted to repeat biopsy for detection of prostate carcinoma during the 2003-2008 period. The presence and number of PIA lesions were determined on initial biopsy, while a modified system of inflammation type and aggressiveness grading, developed by Irani et al, was used for pathomorphological analysis. Factor analysis was used to assign specific inflammatory factor score to each subject. Patients were divided into two groups according to the type (more chronic, more acute) and aggressiveness (less and more aggressive) of inflammation, and also according to the presence of PIA. The presence and characteristics of carcinoma were determined on repeat biopsy and patients were divided into groups with and without carcinoma. Only 5.80% of subjects were free from inflammation, while inflammation of a varying type and aggressiveness grades was present in the remaining 94.20% of study subjects. PIA was detected in 39.40% of patients. The majority of PIA lesions were grouped in cores with chronic (88.20%) and non-aggressive (72.67%) inflammation. Spearman's analysis yielded a significant negative correlation of the number of PIA with the inflammation type (p = 0.002) and aggressiveness (p < 0.001) factor scores. Acute and more aggressive inflammation caused a significant decrease in FPSA and F/TPSA values (p < 0.001 both). Patients with carcinoma on repeat biopsy showed more chronic (p < 0.001) and less aggressive (p = 0.009) inflammation on initial biopsy. Kaplan-Meier analysis indicated the risk of carcinoma detection on repeat biopsy to be greater in subjects with more chronic (p < 0.001) and less aggressive (p = 0.023) inflammation. The rate of PIA on initial biopsy was significantly higher in the group of subjects with carcinoma on repeat biopsy (p < 0.001). The subjects with carcinoma had a significantly greater number of PIA lesions per initial biopsy set (p < 0.001). Kaplan-Meier analysis yielded a higher risk of carcinoma detection in the group of subjects with PIA on initial biopsy (p < 0.001). ROC analysis yielded the optimal borderline PIA number on initial biopsy for the diagnosis of carcinoma on repeat biopsy of 1.01 (sensitivity 0.368, specificity 0.922); thus, subjects with two or more PIA lesions were at a higher risk of carcinoma detection on repeat biopsy (p < 0.001). Like carcinoma, the majority of PIA lesions (85.97%) were located in the peripheral zone of the prostate, while only 14.03% were found in the transition zone. On initial biopsy, a significantly greater proportion of PIA lesions were grouped in biopsy cores with carcinoma subsequently detected on repeat biopsy (p < 0,05). Subjects with PIA had a significantly lower Gleason sum on repeat biopsy (p < 0.001). The number of PIA lesions and age showed greatest independent predictive power as risk factors for the diagnosis of carcinoma on repeat biopsy (OR = 2.537; p < 0.001 and OR=1.060; p = 0.039, respectively), whereas F/TPSA and inflammation factor score conferred a protective effect from prostate carcinoma (OR = 0.762; p < 0.001 and OR = 0.056; p < 0.001, respectively). Although study results can not be interpreted as definitive evidence for PIA to cause prostate carcinoma, they do indicate that the presence of PIA in biopsy is associated with a higher risk of subsequent carcinoma detection. Thus, PIA should be characterized as a facultative precancerous lesion. Acute inflammation has a protective role through its effect on FPSA and F/TPSA levels. Following negative biopsy findings in patients with borderline PSA levels, timely recognition of histologic inflammation and related PIA may point to the need of closer follow up and earlier repeat biopsy, thus resulting in earlier detection of carcinoma in high-risk patients.

U retrospektivnom je istraživanju 180 ispitanika podijeljeno u istraživanu i kontrolnu skupinu kako bi se usporedili patohistološki nalazi te utvrdilo je li lokacija PIN-a u prvoj biopsiji prostate povezana s povećanom učestalošću karcinoma prostate na ponovljenim biopsijama prostate. Ukupno 90 ispitanika je po kriterijima utvrđenog nalaza PIN-a na prvoj biopsiji uvršteno u istraživanu skupinu, a 90 je ispitanika bez nalaza PIN-a uvršteno u kontrolnu skupinu. Udio pojavnosti karcinoma u ponovljenoj biopsiji bolesnika istraživane skupine iznosi 32,22 %, nasuprot udjelu pojavnosti karcinoma kontrolne skupine koji iznosi 8,89 %. Korelacijskom analizom utvrđena je značajna pozitivna korelacija unilateralne lokacije bioptata apex L lat (p = 0,015) i baza L lat (p = 0,016) na kojima je nalazom potvrđen PIN u odnosu na iste lokacije s nalazom karcinoma prostate. Utvrđena je značajna pozitivna korelacija broja pozitivnih nalaza grupiranih prema bilateralnoj razini lokacije bioptata apeks (p = 0,015) i baza (p = 0,020) na kojima je potvrđen PIN u odnosu na iste razine lokacije s nalazom karcinoma prostate. Model predviđene pojavnosti karcinoma na lokaciji bioptata apex L lat pokazuje omjer izgleda 9,5 puta veće pojavnosti utjecajem nalaza PIN-a na istoj lokaciji u odnosu na odsustvo nalaza PIN-a s klasifikacijskom točnosti od 79,83 %. Model predviđene pojavnosti karcinoma na lokaciji bioptata baza L lat pokazuje omjer izgleda 10,5 puta veće pojavnosti utjecajem nalaza PIN-a na istoj lokaciji u odnosu na odsustvo nalaza PINa s klasifikacijskom točnošću od 82,76 %. Nastavak istraživanja indiciran je poglavito pri kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi, značaju i prediktivnoj analizi povezanosti kliničkih obilježja pacijenata te lokaliteta bioptata s nalazom PIN-a u odnosu na pojavnost i učestalost nalaza karcinoma., The aim was to establish if the frequency and localization of PIN in the first prostate biopsy corresponds to the higher occurrence of prostate cancer in repeated prostate biopsies. Clinical characteristics and pathohistological findings of participants equally divided into a controlled and research group were retorspecively compared. Each group had 90 participants. The research group's initial biopsy findings confirmed the occurrence of PIN while the control group's did not. The clinical characteristic, localization and frequency of prostate cancer were compared between the groups after repeated biopsies. In the repeated biopsies the research group showed 32,22 % cancer occurrence while the control group showed 8,98 % occurrence. Predicted cancer occurrence model at biopsy localization apex L lat shows odds ratio of 9,5 with confirmed PIN on the same location compared to the absence of PIN, with an accuracy classification of 79,83 %. The predicted cancer occurrence model at biopsy core location base L lat shows an odds ratio of 10,5 greater chance of occurrence with confirmed PIN on the same location compared to the absence of PIN, with the accuracy classification of 82,76 %.