Search

The Impostorism Scale (Leary et al., 2000) is a unidimensional instrument designed to measure the sense of being an impostor or fraud, which is central to the conceptualization of the phenomenon of impostorism. The authors reported satisfactory internal consistency and construct validity of the instrument in three studies with undergraduates and no gender difference. However, measurement invariance across gender groups was not examined. The aim of this study was to assess the measurement invariance of the Impostorism Scale across genders in a sample from student population. Data were collected in an online study with 475 students (63% female). First, we verified that the specified one-factor model fit the data well in the two gender groups. Then we followed the standard steps in measurement invariance testing, including configural invariance, factor loadings invariance, and residual invariance. The results of the multigroup analysis showed that the (pattern of) item loadings on the latent factor and the item residuals were equivalent across the two gender groups in this sample.

Upitnik komponenata straha od intimnosti (Sobral i Costa, 2015, adaptirale Ćubela Adorić i Matić, 2019) konstruiran je s ciljem mjerenja dviju dimenzija straha od intimnosti u ljubavnoj vezi: strah od odbacivanja (Skala straha od gubitka drugog) i strah od zavisnosti (Skala straha od gubitka sebe). Za razliku od drugih mjera straha od intimnosti, koje se uglavnom fokusiraju na strah od samootkrivanja i mogućeg odbacivanja, ovaj instrument omogućuje provjeru pretpostavki o ulozi koju strah od gubitka osobne autonomije i kontrole također može imati u generiranju različitih procesa i ishoda u intimnoj vezi. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti prediktivni doprinos dviju komponenata straha od intimnosti objašnjenju varijance doživljaja ekspanzije selfa u ljubavnoj vezi. Budući da potonji koncept podrazumijeva motivaciju da se predodžba o sebi proširi i razvija uključivanjem karakteristika partnera i veze, pretpostavka je bila da će strah od intimnosti, posebice strah od gubitka sebe odnosno vlastite autonomije i nezavisnosti, biti negativno povezan s percipiranom osobnom ekspanzijom u vezi. U istraživanju su sudjelovale 362 osobe (90 % žene ; Mdob = 25, 65, SD = 8, 32) koje su navele da su bile u vezi, u prosjeku, oko 41 mjesec (SD = 58, 20). Sudionici su popunili online upitnik, koji je, uz pitanja o općim karakteristikama sudionika i veze, sadržavao Upitnik komponenata straha od intimnosti i Skalu ekspanzije selfa u vezi, koja je konstruirana za potrebe ovog istraživanja po uzoru na neke druge mjere ovog konstrukta. Svi primijenjeni instrumenti pokazali su zadovoljavajuću faktorsku valjanost i pouzdanost tipa unutarnje konzistencije. Utvrđeno je da su obje komponente straha od intimnosti negativno povezane s percipiranom osobnom ekspanzijom u vezi ; no, kad se obje komponente simultano uvedu u regresijsku jednadžbu, samo je strah od gubitka sebe značajan negativni prediktor percipirane osobne ekspanzije. Dobiveni obrazac prilog je validaciji Upitnika komponenata straha od intimnosti kao obuhvatnije mjere straha od intimnosti, kao i novokonstruirane mjere osobne ekspanzije u vezi. U raspravi će se razmotriti mogućnosti daljnjih upotreba ovih instrumenata u istraživanjima intrapersonalnih i interpersonalnih procesa u ljubavnim vezama.

U radu se prikazuju neki rezultati primjene hrvatske inačice instrumenta Marital Offence- Specific Forgiveness Scale (MOFS, Paleari i sur., 2009) u dvama nezavisnim uzorcima odraslih koji su u partnerskoj vezi. Cilj ovdje prikazanih analiza bio je ispitati faktorsku strukturu i pouzdanost hrvatske inačice u uzorku iz populacije partnera koji su u bračnoj vezi (za koje je instrument izvorno namijenjen), kao i u uzorku iz šire populacije osoba koje su u partnerskoj vezi. Opraštanje je relevantna tema u svim partnerskim vezama i MOFS, čiji se sadržaj ne referira eksplicitno na opraštanje samo bračnom partneru, mogao bi biti prikladan za ispitivanje spremnosti opraštanja u svakoj partnerskoj vezi. Hrvatska inačica MOFS-a primijenjena je sklopu dvaju širih istraživanja u kojima su sudjelovale 352 osobe koje su u braku i 198 osoba koje su u partnerskoj vezi (od kojih 64 % nisu u braku). Rezultati potvrđuju očekivanu dvofaktorsku strukturu instrumenta u obama uzorcima, pri čemu jedan faktor definiraju čestice koje se odnose na pozitivnu dimenziju opraštanja (benevolentnost), a drugi faktor definiraju čestice koje se odnose na negativnu dimenziju opraštanja (izbjegavanje i ozlojeđenost). Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije u obama se uzrocima pokazala zadovoljavajuće visokom, posebice za subskalu izbegavanja i ozlojeđenosti. Ipak, neke čestice u ovoj primjeni, kao i prethodnim primjenama u uzorcima iz drugih zemalja, ne pokazuju sasvim zadovoljavajuće karakteristike, pa će u raspravi biti riječi o mogućnostima daljnjeg poboljšanja ovog instrumenta kao mjere spremnosti opraštanja u bračnim i, općenito, partnerskim vezama.

Terminom kapitaliziranje u interpersonalnim odnosima označava se tendencija dijeljenja pozitivnog iskustva s drugima kako bi se pojačao pozitivni subjektivni učinak konkretnog iskustva. No, takvi pokušaji ne rezultiraju nužno željenom reakcijom drugih, a ponekad su reakcije, zapravo, više ili manje nesuportivne. Gable i suradnici (2004) konstruirali su Skalu percipiranih reakcija na pokušaj kapitaliziranja, koja mjeri četiri tipa ovih reakcija: aktivno-konstruktivne (AK), aktivno-destruktivne (AD), pasivno-konstruktivne (PK) i pasivno-destruktivne (PD). Prethodna istraživanja pokazala su da je prvenstveno AK reagiranje prediktivno za zadovoljstvo i druge indikatore subjektivne kvalitete konkretnog odnosa. U ovom radu prikazuju se neki rezultati dobiveni primjenom hrvatske inačice ovog instrumenta u uzorcima odraslih koji su procjenjivali reakcije na pokušaje kapitaliziranja u partnerskoj vezi (N = 248) i u dvama njima važnim odnosima koji su definirani kao trenutno najsuportivniji odnos i odnos koji je nedovoljno suportivan (N = 198). Konstruktivne reakcije (posebice AK) procijenjenje su kao, u prosjeku, izraženije od destruktivnih u partnerskoj vezi (uzorak 1), kao i u različitim trenutno najsuportivnijim važnim odnosima (uzorak 2). U potonjem uzorku utvrđene su očekivane razlike u procjenama suportivnog i nesuportivnog odnosa na svim subskalama, posebice u percepciji AK reakcija. Potonji tip reakcije dosljedno je povezan s procjenama zadovoljstva odnosom, dok su relacije drugih tipova reakcija donekle ovisne i o tipu procjenjivanog odnosa. Dobiveni obrazac rezultata govori u prilog valjanosti hrvatske inačice ovog instrumenta, a u raspravi će se razmotriti implikacije opaženih razlika u obrascima relacija ovisno o tipu odnosa za standardni način izračunavanja ukupnog rezultata, kao i općenito daljnje korištenje ovog instrumenta u istraživanjima percipirane kvalitete različitih tipova odnosa.

Supplementing previous research and theorizing about relationship between perceptions of the other’s response to capitalization attempts (PRCA) and relationship satisfaction, the current study examined associations between four types of PRCA and satisfaction with romantic and other close relationships. Active-constructive responding consistently predicted relationship satisfaction, whereas the predictive contribution of other PRCA depended on the target relationship.

Pokazalo se da je oprost važan preduvjet za rješavanje bračnih sukoba i općenito za kvalitetno bračno funkcioniranje. S obzirom na tako važnu ulogu oprosta, istraživači su se bavili ispitivanjem mehanizma koji stoji u podlozi spremnosti na opraštanje prema supružniku. Rezultati dosadašnjih istraživanja upućuju na to da oprost ima medijacijsku ulogu između atribucija negativnog partnerova ponašanja i različitih bračnih ishoda. U istraživanjima su najčešće korištene kompozitne mjere atribucija, pa doprinos pojedinih dimenzija atribucija nije dovoljno istražen, kao ni razlike s obzirom na spol. Stoga, cilj ovog istraživanja bio je detaljnije istražiti odnos između kauzalnih atribucija, atribucija odgovornosti, spremnosti na opraštanje i uspješnosti rješavanja sukoba u braku, kao i spolne razlike u navedenim konstruktima. U istraživanju je sudjelovalo 116 muškaraca i 116 žena koji su u trenutku ispitivanja bili u braku, pri čemu nisu nužno sudjelovala oba supružnika. Sudionici su ispunjavali online upitnik koji je sadržavao Skalu neučinkovitog sukobljavanja (Ineffective Arguing Inventory, Kurdek, 1994), Skalu oprosta za specifičnu uvredu u braku (Marital Offence-Specific Forgiveness Scale, Paleari i sur., 2009), Upitnik atribucija u vezi (Relationship Attribution Measure, Fincham i Bradbury, 1992), kratku procjenu zadovoljstva brakom i opće sociodemografske podatke. Rezultati upućuju na to da žene procjenjuju uzroke partnerova negativnog ponašanja globalnijima i pripisuju im više krivnje za negativna ponašanja u usporedbi s muškarcima. Žene također daju više procjene čestine negativnih ponašanja partnera u odnosu na muškarce. Također se pokazalo da su više iskazane neadaptivne tendencije atribuiranja (tendencije atribuiranja negativnog ponašanja partnera internalnim, stabilnim i globalnim uzrocima i više procjene intencionalnosti, sebične motiviranosti i krivnje partnera) povezane s nižom spremnosti na opraštanje i višom percipiranom neučinkovitosti sukobljavanja. Utvrđeno je da obje dimenzije oprosta (dobronamjernost i izbjegavanje/ozlojeđenost) imaju ulogu medijatora u vezi između procjena stabilnosti, odnosno sebične motiviranosti partnerova ponašanja i percipirane neučinkovitosti sukobljavanja. Forgiveness has shown to be an important prerequisite for resolving marital conflicts and in general, for quality marital functioning. Considering such an important role of forgiveness, the researchers studied the mechanism underlying the willingness to forgive one's spouse. The results of previous research indicate that forgiveness plays a mediating role between attributions of a partner's negative behavior and different marital outcomes. Composite measures of attributions are commonly used in research, so the contribution of individual dimensions of attributions is not examined sufficiently, nor are the gender differences. Therefore, this research aimed to investigate in more detail the relationship between causal attributions, attributions of responsibility, willingness to forgive and efficacy in marital conflict resolution, as well as the gender differences in the mentioned constructs. 116 men and 116 women who were married at the time of the study participated in the research, although it wasn't necessary for both spouses to participate. The participants filled out an online questionnaire that contained the Ineffective Arguing Inventory (Kurdek, 1994), the Marital Offense-Specific Forgiveness Scale (Paleari et al., 2009), the Relationship Attribution Measure (Fincham & Bradbury, 1992), one-item measure of marital satisfaction and general sociodemographic data. The results indicate that women evaluate the causes of their partners' negative behavior more globally and attribute more blame for negative behavior compared to men. Women also give higher ratings of the frequency of negative partner behaviors compared to men. It was also shown that higher expressed maladaptive attribution tendencies (tendencies to attribute the partner's negative behavior to internal, stable and global causes and higher ratings of the partner's intentionality, selfish motivation and guilt) are associated with a lower willingness to forgive and a higher perceived arguing ineffectiveness. Both dimensions of forgiveness (benevolence and avoidance/resentment) were found to play a mediating role in the relationship between appraisals of stability/selfish motivation of partner's behavior and perceived arguing ineffectiveness.

Fenomen prevaranta ili sindrom prijetvornosti učestao je psihološki obrazac koji ima implikacije na različite domene ljudskog života. Riječ je o psihološkom obrascu čije su karakteristike sumnja u vlastite vještine, talente ili postignuća i trajni internalizirani strah od otkrivanja “prave istine“ od strane okoline. Pojedinci koji se osjećaju kao prevaranti, unatoč vanjskim dokazima o vlastitoj sposobnosti, smatraju se nekompetentnima te su skloni svoja postignuća atribuirati sreći ili uspješnom zavaravanju drugih (Langford i Clance, 1993). Nadalje, pojedinci koji se osjećaju prijetvorno duboko su uvjereni u ispravnost predožbe koju imaju o sebi te su skloni, ukoliko se vanjsko ponašanje (uspjeh) i osjećaji (sumnja u sposobnosti) ne podudaraju, osjećati se kao prevaranti (Harvey i Katz, 1985). Novija istraživanja pokazuju da se žene češće i intenzivnije od muškaraca osjećaju kao prevaranti, da je takav osjećaj najizraženiji pri ulasku u novo okruženje i negativno povezan sa samopoštovanjem. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati razliku u izraženosti osjećaja prijetvornosti ovisno o spolu i godini studija, te utvrditi povezanost između osjećaja prijetvornosti i samopoštovanja kod studenata. Pretpostavka je bila da će osjećaj prijetvornosti biti izraženiji u žena u odnosu na muškarce, da će osjećaj prijetvornosti biti izraženiji kod studenata prve godine studija u odnosu na studente viših godina studija te da će osjećaj prijetvornosti biti negativno povezan sa samopoštovanjem. Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku studenta različitih godina studija sa sveučilišta širom Republike Hrvatske (174 muškog i 291 ženskog spola). Sudionici su popunili online upitnik koji se sastojao od upitnika općih podataka, Rosenbergove skale samopoštovanja (RSES; Rosenberg Self-Esteem Scale, 1965) i Learyjeve skale impostorizma (LIS; Leary Impostorism Scale, 2000). Analiza podataka pokazala je da je osjećaj prijetvornosti izraženiji u ženskih sudionika u odnosu na muške sudionike. Nadalje, nije bilo razlike u izraženosti osjećaja prijetvornosti između studenata prve godine preddiplomskog i ostalih studenata preddiplomskog i diplomskog studija. Konačno, utvrđena je negativna povezanost između osjećaja prijetvornosti i samopoštovanja. The impostor phenomenon or fraud syndrome is a common psychological pattern that has implications for different domains of human life. It is a psychological pattern whose characteristics are doubt in one's own skills, talents or achievements and permanent internalized fear of discovering the "real truth" by others. Individuals who feel like impostors, despite external evidence of their own ability, consider themselves incompetent and tend to attribute their achievements to luck or successfully deceiving others (Langford i Clance, 1993). Furthermore, individuals who feel like impostors are deeply convinced of the correctness of their own self-concept and tend to feel like fraud if external behavior (success) and feelings (doubt in competence) do not match (Harvey and Katz, 1985). Recent research shows that women feel like fraud more often and more intensely than men, that such a feeling is most pronounced when entering a new environment and negatively associated with self-esteem. The aim of this study was to examine the difference in the expressiveness of the impostor phenomenon regard to gender and academic year, and to determine the relationship between the impostor phenomenon and self-esteem on students. The assumption was that the feeling of pretense will be more pronounced in women compared to men, that the feeling of pretense will be more pronounced in first academic year students compared to students of other academic years, and that the feeling of pretense will be negatively related to self-esteem. The research was conducted on a convenient sample of students of different year of study from different universities the Republic of Croatia (174 males and 291 females). Participants completed an online questionnaire consisting of a general data questionnaire, the Rosenberg Self-Esteem Scale (RSES; Rosenberg, 1965) and the Leary Impostorism Scale (LIS; Leary et al., 2000). Analysis of the data showed that the sense of being a fraud is more pronounced in female participants compared to male participants. Furthermore, there was no difference in the feeling of fraudulence between the first-year undergraduates and other undergraduate and graduate students. Finally, a negative association was found between the feeling of fraudulence and self-esteem.

Potreba za dramom definirana je kao složena osobina ličnosti pojedinaca koji impulzivno manipuliraju drugima iz pozicije žrtve. Neformalni razgovor tijekom kojega se dijele osobne informacije o nekome koji nije sudionik razgovora jest ogovaranje. Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos između potrebe za dramom i stavova prema ogovaranju, uključujući prediktorski doprinos komponenti potrebe za dramom objašnjenju varijance stavova prema ogovaranju. Osim toga, ispitane su njihove relacije sa spolom i dobi sudionika. U istraživanju je sudjelovalo 299 osoba (223 žene i 76 muškaraca) u dobi od 18 do 65 godina (M = 33.00, SD = 11.23), koji su ispunili online upitnik. Mjerni instrumenti korišteni u ovom istraživanju su Skala potrebe za dramom te Skala stavova prema ogovaranju. Dobiveni rezultati pokazuju da je potreba za dramom pozitivno povezana sa stavovima prema ogovaranju, uključujući socijalno i moralno vrjednovanje ogovaranja. Interpersonalna manipulacija je jedina komponenta potrebe za dramom koja korelira s obje dimenzije stava prema ogovaranju i jedini značajni prediktor stava prema ogovaranju i njegovih dviju dimenzija. Komponenta izigravanja žrtve nije se pokazala povezanom sa stavom prema ogovaranju, a za komponentu impulzivne direktnosti dobivena je značajna ali niska korelacija s dimenzijom socijalnog vrjednovanja ogovaranja. Također, utvrđena je značajna negativna povezanost dobi i stavova prema ogovaranju, prvenstveno s dimenzijom njegovog socijalnog vrjednovanja. Značajne spolne razlike utvrđene su na mjerama interpersonalne manipulacije i stava prema ogovaranju (posebice dimenzije njegovog moralnog vrednovanja), pri čemu muški sudionici imaju, u prosjeku, veći rezultat od ženskih sudionika. Need for drama is defined as a compound personality trait in which individuals impulsively manipulate others from a position of perceived victimization. Informally sharing news about someone’s personal affairs while the person is not a participant of the conversation is considered gossiping. The main aim of this study was to examine the relationship of the need for drama with the attitudes towards gossip, including the contribution of the need for drama components as predictors explaining the variance in attitudes towards gossip. In addition, their relations with participants’ sex and age were assessed. Participants in the study were 299 (223 females and 76 males) persons aged between 18 and 65 years (M = 33.00, SD = 11.23), who filled out an online questionnaire. The instruments used in this study include the Need for Drama Scale and the Attitudes Towards Gossip Scale. The results indicate a positive relationship of the need for drama and the attitudes towards gossip, including both social and moral value of gossip. Interpersonal manipulation was the only component of the need for drama that correlated positively with both dimensions of the attitude towards gossip and the only significant predictor of the overall attitude and its two dimensions. The persistent perceived victimhood component was not found to covary with attitude towards gossip, whereas the component of impulsive outspokenness was found to correlate significantly albeit weakly with the social value dimension of the attitude towards gossip. Also, significant negative association was found between age and attitudes towards gossip, in particular with its social value dimension. A significant sex difference was observed for measures of interpersonal manipulation and attitudes towards gossip (in particular, its moral value dimension), with male participants scoring higher than female participants.

Prethodna istraživanja sugeriraju da su, u usporedbi s muškarcima, žene sklonije internalnim atribucijama partnerovog negativnog ponašanja i nepovoljnijoj evaluaciji uspješnosti rješavanja konflikata u vlastitom braku. Međutim, nalazi ovih istraživanja nisu potpuno konzistentni. Isto vrijedi i za nalaze o povezanosti dobi sudionika i percipirane uspješnosti rješavanja bračnih konflikata. Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati spolne razlike u atribucijama partnerova negativnog ponašanja (uključujući različite dimenzije kauzalnih atribucija i atribucija odgovornosti) i u samoiskazanoj uspješnosti rješavanja bračnih konflikata, kao i povezanosti uspješnosti rješavanja bračnih konflikata s dimenzijama atribucija i dobi sudionika. Podaci su prikupljeni online upitnikom koji je sadržavao nekoliko pitanja o sociodemografskim karakteristikama sudionika, Upitnik atribucija u vezi i Skalu uspješnosti rješavanja bračnih konflikata. U istraživanju je sudjelovalo 456 sudionika, konkretno 416 žena i 40 muškaraca. Spolne razlike u atribucijama partnerova negativnog ponašanja i percipiranoj uspješnosti rješavanja bračnih konflikata nisu testirane zbog vrlo malog broja muških sudionika, naročito u usporedbi s brojem sudionica. Povezanost dobi sudionika s iskazanom efikasnošću rješavanja bračnih konflikata nije značajna. Percipirana uspješnost rješavanja konflikata je negativno povezana s atribucijama partnerova negativnog ponašanja; drugim riječima, sudionici koji su procijenili da su uspješniji u rješavanju konflikata skloniji su takvo ponašanje atribuirati intern Previous research suggests that, compared to men, women are more prone to internal attribution of partner's negative behaviour and to a less favourable evaluation of the efficacy of conflict resolving in their marriage. However, the research findings are not completely consistent. The same holds for the findings about the relationship between participants' age and perceived efficacy of marital conflict resolution. Therefore the aim of this study was to examine the sex difference in attributions of partner's negative behaviour (including different dimensions of causal and responsibility attribution) and in self-reported efficacy of marital conflict resolution, as well as the relationship of the marital conflict resolution with attribution dimensions and participants' age. Data were collected through online survey comprising a set of questions about participant’s socio-demographic characteristics, Relationship Attribution Measure and Marital Conflicts Resolution Efficacy Scale. Participants in the study were 456 individuals, specifically 416 females and 40 males. Sex differences in attribution of partner's negative behavior and in the perceived efficacy in resolving marital conflicts were not tested because of the very small number of male participants, especially compared to female participants. The correlation between participants’ age and reported efficacy in marital conflicts resolution was not significant. Perceived efficacy in marital conflict resolution was negatively associated with causal and responsibility attributions of the partner’s negative behavior; that is, participants who reported being more effective in resolving the conflicts were less likely to attribute such a behavior to internal, stable, and global causes, as well as to perceive the partner as being responsible and blameworthy.

Ekspanzija self-a (ES) odnosi se na povećanje raznolikosti i kompleksnosti self-koncepta traženjem i stvaranjem novih resursa, perspektiva i identiteta te inkorporaciju tih noviteta u vlastiti self-koncept, a pojedinci se međusobno razlikuju u stupnju u kojem su ju željni doživljavati. Ekspanzija self-a ima razne pozitivne ishode na dobrobit pojedinca, ali nalazi su oprečni kada je riječ o ishodima osobne ekspanzije na partnerske odnose. Osim putem namjerne ekspanzije self-a, pojedinčevo se samopoimanje može promijeniti ljubavnim odnosom i to duž dviju neovisnih dimenzija – smjer i valencija. Kombinacija ovih dviju dimenzija rezultira u četirima kvalitativno jedinstvenim oblicima promjene samopoimanja: adulteracija, kontrakcija self-a, čišćenje i ekspanzija self-a. Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos motivacije za ekspanzijom self-a, percipirane diskrepancije u njoj i doživljenih procesa promjene self-a u vezi s predanosti partneru te posreduju li toj relaciji zadovoljstvo vezom, ulaganja u vezu i kvalitete alternativa vezi. Naime, predanost u ljubavnom odnosu kao spremnost pojedinca da nastavi trenutnu vezu u ovom je istraživanju koncipirana u terminima modela ulaganja, po kojem je predanost određena trima spomenutim varijablama. Za ispitivanje istraživačkih problema korišten je uzorak od 533 punoljetnih osoba koje su u vezi. Podatci su prikupljeni putem online upitnika koji je sadržavao upitnik o općim podatcima o sudioniku (spol i dob) i ljubavnoj vezi za koju se daju procjene (trajanje i status veze), Skalu Modela ulaganja u odnos (eng. Investment Model Scale, Rusbult i sur., 1998; hrvatska adaptacija Sušac, 2018), Skalu preferencije za ekspanziju self-a (eng. Self-Expansion Preference Scale, Hughes i sur., 2019; adaptirale Ostović i Ćubela Adorić, 2021), Skalu promjene self-a u vezi (eng. Relational Self-Change scale, Mattingly i sur., 2014, adaptirana na hrvatski za potrebe ovog istraživanja). Percipirana diskrepancija partnera u motivaciji za ekspanzijom self-a operacionalizirala se kao apsolutna razlika ukupne motivacije za ES između sudionika i sudionikove procejene svoga partnera. Rezultati upućuju da su više razine osobne motivacije za ES povezane s nižim razinama predanosti, posredno preko nižih razina ulaganja u odnos. Nadalje, manja diskrepancija među partnerima u motivaciji za ES doprinosi višim razinama predanosti i taj je odnos posredovan nižim razinama kvaliteta alternativa vezi te višim razinama ulaganja u vezu i zadovoljstva vezom. Više razine procesa poboljšanja u vezi, kao i sveukupnog poboljšanja povezane su s višim razinima predanosti, a taj je odnos posredovan višim razinama ulaganja u vezu, većim zadovoljstvom i nižim razinama kvaliteta alternativa u vezi. S druge strane, više razine degradirajućih procesa su pozitivno povezane s nižim razinama predanosti posredno preko viših razina kvaliteta alternativa i nižih razina zadovoljstva. Ipak, degradirajući procesi su i doprinijeli višim razinama predanosti posredno preko viših razina ulaganja u odnos, što ukazuje na nekonzistentnu medijaciju. Self-expansion (SE) refers to increasing the diversity and complexity of the self-concept through the seeking for and creating of new resources, perspectives and identities and the incorporation of these novelties into one's self-concept. There are interindividual differences in the degree to which they are eager to experience self-expansion. Self-expansion has various positive outcomes for individual well-being, but the findings are ambiguous when it comes to its outcomes on romantic relationship quality. Apart from the intentional expansion of the self, an individual's self-concept can change through a romantic relationship across two independent dimensions - direction and valence. The combination of these two dimensions results in four qualitatively unique forms of self-concept change: self-adulteration, self-contraction, self-pruning and self-expansion. The mean aim of this research was to examine the relationship between self-expansion motivation, perceived partner self-expansion compatibility and relational self-change processes with commitment, and do satisfaction level, quality of alternatives, and investment size mediate those relationships. Commitment, as an individual's willingness to continue the current relationship, is in this research conceptualized in terms of the investment model. According to this model, commitment is determined by three previously mentioned variables. The sample of 535 adults in a relationship was used to examine the research problems. The data were collected through an online questionnaire including: sociodemographic questions (sex, age, relationship duration and status), the Investment Model Scale (Rusbult et al., 1998; Croatian adaptation Sušac, 2018), Self-Expansion Preference Scale (Hughes et al., 2019; Croatian adaptation Ostović and Ćubela Adorić, 2021), Relational Self-Change scale (Mattingly et al., 2014, adapted to Croatian for the purposes of this study). The perceived partners discrepancy in the self-expansion motivation was operationalized as the absolute difference in total SE motivation between participants and participants' assessment of their partner. The results indicated that self-expansion motivation were negatively associated with investment size, which in turn was associated with lower levels of commitment. Self-expansion motivation discrepancy between partners was positevely associated with satisfaction and investment size, and negatively associated with quality of alternatives, which was associated with higher levels of commitment. The self-concept improvement processes, as well as overall improvement score, were positively associated with investment size and satisfaction, and negatively associated with quality of alternatives, which in turn was associated with higher levels of commitment. On the other hand, self-concept degradation processes were associated with a higher quality of alternatives and lower satisfaction, which in turn was associated with lower commitment. Nevertheless, self-concept degradation processes also contributed to higher commitment, but indirectly, through higher levels of investment, indicating inconsistent mediation.

Idealiziranje braka konstrukt je oko čijeg utjecaja na brak u literaturi ne postoji konsenzus. Ljudi imaju tendenciju vidjeti svog partnera i odnos poimati u pozitivnijem svjetlu. Idealizirane slike mogu pridonijeti osjećaju da je izabrani partner „onaj pravi“, ali i dalje je diskutabilno utječe li idealizacija pozitivno ili negativno na romantični odnos i zadovoljstvo tim odnosom. Također, nalazi prethodnih istraživanja o relacijama između sklonosti idealiziranju sa spolom i dobi sudionika, te s trajanjem bračne veze nisu konzistentni. Stoga je cilj istraživanja bio ispitati postoje li spolne razlike u sklonosti idealiziranju braka i ispitati odnos sklonosti idealiziranju braka sa zadovoljstvom brakom, trajanjem braka i kronološkom dobi. Očekivalo se da neće biti razlike u sklonosti idealiziranju između muških i ženskih sudionika. Također se očekivala pozitivna povezanost sklonosti idealiziranju braka i bračnog zadovoljstva i negativna povezanost sklonosti idealiziranju braka sa kronološkom dobi i trajanjem braka. Istraživanje je provedeno na uzorku od 487 punoljetnih udanih žena i oženjenih muškaraca koji su popunili online upitnik sastavljen od triju dijelova: upitnika sociodemografskih podataka, Skale sklonosti idealiziranju braka i Skale zadovoljstva brakom. Prema rezultatima istraživanja oženjeni muškarci su, u prosjeku, skloniji idealiziranju braka u odnosu na udane žene. Nadalje, sklonost idealiziranju braka i zadovoljstvo brakom visoko su pozitivno povezani, dok je povezanost sklonosti idealiziranju braka sa trajanjem braka i kronološkom dobi negativna i vrlo niska. There is no consensus in the literature on how marital idealization affects marriage. People tend to see their partner and the relationship in a positive light. Idealized images can contribute to the feeling that the chosen partner is "the one", but it is still debatable whether idealization positively or negatively affects the romantic relationship and satisfaction with that relationship. Also, previous research results concerning the relationship of the idealization with participants' sex and age and the length of marriage are not consistent. Therefore the aim of this study was to examine whether there are sex differences in the tendency to idealize marriage and to examine the relationship between the tendency to idealize marriage and satisfaction with marriage, duration of the marriage, and with the chronological age. It was expected that there would be no difference in the tendency to idealize between male and female participants. It was also expected a positive association of the tendency to idealize marriage and marital satisfaction and a negative association of the tendency to idealize marriage with chronological age and duration of marriage. The research was conducted on a sample of 487 adult married women and married men who filled out an online questionnaire composed of three parts: a sociodemographic data questionnaire, The Scale of Tendency to Idealize Marriage and The Scale of Marriage Satisfaction. According to the research results, married men are more inclined to idealize marriage than married women. Furthermore, the tendency to idealize marriage and satisfaction with marriage are highly positively correlated, while the correlation of the tendency to idealize marriage with duration of marriage and chronological age is negative and very low.