Search

The purpose of the study was to examine the level of physical self-perception (PSP) in the Physical Education class, and to determine differences in dimensions of PSP according to gender and nutritional status. On a sample of 283 4th- and 8th-graders in primary school, an anonymous questionnaire was applied. Fourth-graders made higher assessments of their coordination, sport competences, strength, flexibility and endurance than 8th graders. Moreover, significant differences were obtained in certain dimensions of PSP with regard to gender and nutritional status. A low level of PSP may be an obstacle to physical activity. These results indicate that PSP decreases by age and by gender.

Različite plesne strukture kao što su društveni plesovi, folklor, ritmička gimnastika i sl. dio su programskih sadržaja nastave Tjelesne i zdravstvene kulture u nižim razredima osnovne škole. Jedan od društvenih plesova je i mažoret ples koji u svojoj suštini sadržava i neke od elemenata drugih plesova koji su spojeni u jednu plesnu strukturu. Mažoret ples specifična je plesna struktura koja se pleše s mažoret štapom ili pom-ponom u jedinstvenoj uniformi. Kao i sve ostale plesne strukture, tako i mažoret ples utječe na razvoj kinantropoloških obilježja kod učenika. Upravo iz tog razloga poželjno je provođenje elemenata mažoret plesa u nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture. Uvježbavanjem i ponavljanjem ovih plesnih struktura u prvom redu razvija se osjećaj za ritam i dinamiku, poboljšava se kinestetički osjećaj kod učenika, razvija se pravilna tjelesna postura što je bitna sastavnica ove plesne strukture, također se razvija kreativnost i izražajnost pokreta. Poticanjem razvoja svih ovih sposobnosti kod djeteta od najranije dobi direktno utječemo na zdravlje i pravilan cjelokupni motorički razvoj. Uzimajući u obzir sve dobrobiti i karakteristike mažoret plesa kao jedne od plesnih struktura, provedba takve vrste plesnih elemenata u nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture učenicima je zanimljiva i motivirajuća te se na interaktivan način proširuje njihov fundus motoričkih znanja i povećava razina motoričkih sposobnosti.

Motivacija (lat. „movere“ = kretati se) se definira kao sve ono što nas pokreće prema nekom cilju, sve ono što uvjetuje neko usmjereno djelovanje, te kao psihički proces zadovoljavanja potreba (Sindik, 2009). U okviru kinezioloških aktivnosti postoje dva tipa motivacije za vježbanje; unutarnja i vanjska motivacija. Unutarnja motivacija odnosi se na ponašanje koje je pokrenuto određenim unutarnjim porivima i nagradama te proizlazi iz potrebe pojedinca jer ga čini zadovoljnim za razliku od vanjske motivacije koja podrazumijeva ponašanje s ciljem postizanja određene nagrade ili izbjegavanja kazne (Coon, 2010). Cilj je istraživanja utvrditi motivacijsku strukturu za vježbanje djece predškolske dobi te utvrditi postoje li razlike s obzirom na spol ispitanika. Uzorak ispitanika obuhvatio je 74 djece predškolske dobi, dječaka i djevojčica, uzrasta između 5 i 7 godina (N=74, Nž =38, Nm=36). Individualne razlike u motivaciji za tjelovježbu djece predškolske dobi procijenjene su prilagođenom verzijom Upitnika motivacije za vježbanje – EMI 2 (Vlašić i sur., 2002). Rezultati istraživanja ukazuju kako je dominantan motiv koji djecu potiče na vježbanje zdravlje (AS=4.47), a potom uživanje (AS=4.28) i druženje s prijateljima (AS=4.27). To ukazuje kako su djeca više motivirana unutarnjim porivima nego vanjskim što je ujedno i poželjan motivacijski obrazac. Uz navedeno, utvrđene su statistički značajne razlike u motivima za vježbanje s obzirom na spol ispitanika. Dječaci su, u većoj mjeri od djevojčica, motivirani za tjelesnu aktivnost zbog poboljšanja tjelesnog izgleda (p=0.004) i zbog rezultata/ pobjeđivanja (p=0.017) koji se ostvaruje u kontekstu provedbe kinezioloških aktivnosti. Ova saznanja mogu se koristiti kod organizacije tjelesnih aktivnosti s ciljem povećanja dječje motivacije i zadržavanja djeteta u određenom sportu ili tjelesnoj aktivnosti.