Search

Dragi čitatelji, studenti medicine, specijalizanti i specijalisti kliničke radiologije, specijalisti različitih medicinskih disciplina koji imate doticaj s radiologijom, radiološki tehnolozi, medicinski fizičari i liječnici obiteljske medicine, s osobitim zadovoljstvom pred vas donosimo prvo izdanje udžbenika Sveučilišta u Rijeci posvećenog kliničkoj radiologiji. Posljednje izdanje cjelovitog udžbenika za studente medicine u Republici Hrvatskoj datira iz 2007. godine. Budući da se radi o iznimno dinamičnoj medicinskoj disciplini, čiji je razvoj usko povezan s tehnološkim napretkom te progresivnim rastom kliničkih indikacija, radiologija je doživjela nevjerojatnu ekspanziju posljednjih godina. To nas je potaknulo da predstavimo radiologiju u sklopu kliničkih entiteta, uključujući prednosti i nedostatke radiološke dijagnostike i intervencije. Ideja za pisanje ovog udžbenika nastala je na Kliničkom zavodu za radiologiju KBC-a Rijeka iz potrebe da se budućim liječnicima, specijalizantima i specijalistima kliničke radiologije sustavno prikažu brojni primjeri iz kliničke prakse s naglaskom na ulogu radiologije. U izradi udžbenika sudjelovali su članovi Katedre za radiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i drugi eksperti pojedinih područja dijagnostičke i intervencijske radiologije. Željeli smo otići korak dalje od razine kolegija na studiju medicine te ponuditi štivo korisno specijalizantima i specijalistima kliničke radiologije, ali i drugim liječnicima koji u svojoj kliničkoj praksi usko surađuju s radiologijom. Budući da „slika govori tisuću riječi“, nastojali smo opise u tekstu popratiti adekvatnim slikovnim materijalom koji je plod vlastitog rada i iskustva autora. Ovaj udžbenik ne otvara sve entitete kojima se radiologija bavi, nego se fokusira na najzastupljenije bolesti u kliničkoj praksi kod kojih radiologija može pridonijeti liječenju bolesnika. Također smo nastojali ukazati na ograničenja radioloških metoda u pojedinim kliničkim scenarijima, kako bismo osvijestili rastući problem pretjerane i neopravdane dijagnostike koja iscrpljuje ljudske i materijalne resurse ne pridonoseći kvaliteti liječenja bolesnika. Svrha ove knjige je pružiti brzu, prenosivu referencu za poboljšanje osnovnog znanja iz dijagnostičke i intervencijske radiologije. Najbolju ocjenu o tome u kolikoj smo mjeri uspjeli u našim nastojanjima u konačnici ćete, poštovani čitatelji, dati vi. Udžbenik je podijeljen u nekoliko poglavlja. Prvo poglavlje upoznaje čitatelja s osnovama x-zračenja, a drugo donosi temeljne postavke radioloških dijagnostičkih i intervencijskih modaliteta. Svako od sljedećih poglavlja posvećeno je radiologiji pojedinog organskog sustava s prikazom specifičnih dijagnostičkih zahtjeva, kratkim osvrtom na radiološku anatomiju te prikazom potencijalne uloge radiologije u tipičnim kliničkim entitetima. Zasluge za mogućnost da ovaj udžbenik ugleda svjetlo dana pripadaju svim autorima, kojima iskreno zahvaljujem na velikom trudu i dobroj suradnji koja je, zbog vremenskih rokova, bila vrlo intenzivna. Posebnu zahvalnost zaslužuju prvi autori pojedinih poglavlja, koji su koordinirali rad na poglavljima i usklađivali poglavlja s osnovnom koncepcijom čitavog udžbenika.

Ciljevi istraživanja: odrediti dijagnostičku točnost alfa-fetoproteina (AFP), ultrazvuka (US), njihove kombinacije, kontrastnog ultrazvuka (CEUS), kompjutorizirane tomografije (CT) i magnetske rezonancije (MR) u dijagnostici i procjeni resektabilnosti hepatocelularnog karcinoma (HCC) u osoba s kroničnom bolesti jetre koristeći Cochrane sustavne pregledne radove i meta-analize. Dodatni cilj rada je osmisliti dijagnostički algoritam obrade osoba sa sumnjom na postojanje hepatocelularnog karcinoma temeljen na dokazima. Ispitanici i metode: uključeni su ispitanici iz primarnih studija dijagnostičke točnosti svakog dijagnostičkog postupka koje su dobivene temeljitom analizom rezultata sustavne pretrage relevantnih bibliografskih baza. Traženi su podatci o stvarno pozitivnim, lažno pozitivnim, lažno negativnim i stvarno negativnim rezultatima za svaki dijagnostički postupak. Koristeći prikladne meta-analitičke modele izračunate su vrijednosti skupne osjetljivosti i specifičnosti te post-testnih vjerojatnosti za pozitivan i negativan test, a rezultati su prikazani u obliku forest plotova, ROC grafova (prema engl. receiver operating characteristics) i krivulja post-testnih vjerojatnosti. Učinjene su i usporedbe dijagnostičkih postupaka u dvije razine dijagnostičke obrade: trijažni testovi i dodatni testovi. Rezultati: sustavnim pretraživanjem literature pronađeno je ukupno 141 651 znanstvenih radova. Nakon isključivanja duplikata i radova temeljem naslova i sažetaka, analiziran je cjeloviti tekst 929 radova, a u konačne analize uključena je 451 primarna studija. Među trijažnim testovima najveću dijagnostičku točnost ima kombinacija AFP-a s graničnom vrijednosti 20 ng/mL i US-a uz najveću post-testnu vjerojatnost za negativan test od 1 % (95 % CI 0,4 % do 2,5 %). U skupini dodatnih testova najveće post-testne vjerojatnosti za pozitivan test imaju CEUS 96,6 % (95 % CI 94,1 % do 98 %) i MR 94,5 % (95 % CI 91,5 % do 96,5 %). U svrhu procjene resektabilnosti HCC-a, najveću dijagnostičku točnost ima MR uz osjetljivost 84,3 % (95 % CI 77,6 % do 89,3 %) i specifičnost 92,9 % (95 % CI 88,3 % do 95,9 %). Temeljem rezultata svih postupaka osmišljen je dijagnostički algoritam. Zaključci: svi trijažni testovi imaju veliku točnost u isključivanju HCC-a, a najbolji dijagnostički postupak je kombinacija AFP-a s graničnom vrijednosti 20 ng/mL i US-a. Najbolji dijagnostički postupci za potvrđivanje HCC-a su CEUS i MR, a za procjenu resektabilnosti HCC-a MR. CT ima najslabiju točnost u potvrđivanju bolesti pa se preporučuje kao metoda izbora za stupnjevanje bolesti. Objectives: to determine the diagnostic accuracy of alpha-fetoprotein (AFP), ultrasound (US), their combination, contrast ultrasound (CEUS), computed tomography (CT) and magnetic resonance imaging (MRI) in the diagnosis and assessment of hepatocellular carcinoma (HCC) resectability in people with chronic liver disease using Cochrane systematic reviews and metaanalyzes. An additional objective is to create an evidence-based diagnostic algorithm for assessment of people with suspected hepatocellular carcinoma. Patients and methods: we included patients from primary diagnostic accuracy studies which were obtained through a systematic search of relevant scientific databases. From each included primary study, data on true positive, false positive, false negative and true negative results for each diagnostic procedure was obtained. Using appropriate meta-analytical models, the values of pooled sensitivity, pooled specificity and post-test probabilities for positive and negative tests were calculated. Results are presented with forest plots, ROC graphs (receiver operating characteristics) and post-test probability curves. Comparisons of diagnostic procedures was also performed in two levels of diagnostic work-up: triage tests and additional tests. Results: systematic literature search yielded a total of 141,651 records. After excluding duplicates and records based on titles and abstracts, 929 full-texts were analyzed, and in total 451 primary studies were included in the final analyzes. Among the triage tests, the combination of AFP with a cut-off value of 20 ng/mL and US has the highest diagnostic accuracy and post-test probability for a negative test result of 1 % (95 % CI 0.4 % to 2.5 %). Among additional tests, the highest post-test probabilities for a positive test result are found in CEUS 96.6 % (95 % CI 94.1 % to 98 %) and MR 94.5 % (95 % CI 91.5 % to 96,5 %), respectively. For the purpose of assessing HCC resectability, MR has the best diagnostic accuracy with a sensitivity of 84.3 % (95 % CI 77.6 % to 89.3 %) and a specificity of 92.9 % (95 % CI 88.3 % to 95,9 %), respectively. A diagnostic algorithm was designed based on all results. Conclusions: all triage tests have high accuracy in excluding HCC, and the optimal diagnostic procedure is a combination of AFP with a cut-off value of 20 ng/mL and US. CEUS and MR are optimal diagnostic procedures for confirming HCC, while MR is optimal for assessing HCC resectability. Among additional tests, CT has the lowest accuracy in disease confirmation and is therefore recommended as the modality of choice for disease staging.