Ljubavna je tematika osobito aktualna i popularna u predmodernoj književnosti, a pojačan interes za fenomen ljubavi u književnosti kao i njegove tekstualne kreacije pojavljuje se u renesansi. Budući da upravo tada nastaje moderni individuum i javlja se sve snažniji interes za svjetovne teme i intimne odnose, ljubavna je tematika jedna od najzastupljenijih u djelima. Kao posljedica toga u književnosti se oblikuju kodovi za govor o ljubavi i intimi kao i različiti modeli tekstualne prezentacije fenomena ljubavi i zajedno s njima kodirani identiteti sudionika ljubavnog odnosa. Ljubav je u renesansnoj književnosti, pa tako i u djelima pisca druge velike generacije renesansnih dubrovačkih književnika Nikole Nalješkovića, čijim se opusom bavimo u ovome radu, ponajprije tekstualni konstrukt. Stoga pokazujemo na koje se načine u Nalješkovićevim žanrovski raznolikim književnim djelima konceptualizira ljubavni odnos te kako se u tom procesu očituju književni utjecaji, ali i osobitosti njegova stila i poetike. Premda se Nalješkovićev opus nerijetko povezuje s realističnošću, mi ga, s obzirom na to da se u razdoblju u kojem stvara književnost osamostaljuje te je izraženiji odnos tekstova s drugim tekstovima nego s društvenom stvarnošću, uglavnom promatramo iz perspektive tekstualnih međuodnosa. Dok su u ljubavnoj lirici konceptualizacija ljubavnog odnosa i pluralni identiteti lirskog subjekta uglavnom uvjetovani odabirom amoroznog diskurza u kojemu se pojavljuju, u drugim je književnim vrstama, poput maskerata i farsa, u kojima je mimetički impuls izraženiji, literarna prezentacija ljubavi svojevrsni hibrid žanrovskih konvencija, književnih slojeva i društvenog i kulturnog konteksta. Naša je analiza usmjerena na slojeve koji sudjeluju u gradnji tekstualnog fenomena ljubavi, njihove funkcije i resemantizaciju, što je polazište za otkrivanje kompleksnosti literarne kreacije toga fenomena u Nalješkovićevu opusu i različitosti njegovih prezentacija u raznorodnim tekstovima. Usredotočujući se na ljubavni segment i konceptualizaciju ljubavnog odnosa u Nalješkovićevim tekstovima, ovaj rad nudi još jednu mogućnost njihove interpretacije. Love was a common topic in pre-modern literature, and the phenomenon of love and its textual forms became particularly popular in the renaissance. Due to the development of the modern concept of individuality, authors focused more on everyday life and personal relationships, and love became one the most prevalent topics in literary texts. As a result, authors developed various literary codes and textual models for representing love and intimacy, along with ways of textually coding the participants in romantic relationships. In the literature of renaissance, love was primarily a textual construct, which is also the case for the works of Nikola Nalješković, one of the great second-generation renaissance authors in Dubrovnik. This paper discusses the ways in which romantic relationships are conceptualized in Nalješković’s works of various genres, and how they points to literary influences as well as the peculiarities of the author's style and poetics. Although Nalješković’s works are often perceived as realistic, this paper approaches them from the standpoint of intertextual relationships. Whereas the conceptualization of the romantic relationship and the identity of the speaker usually depend on the type of romantic discourse in poetry, in genres with a stronger mimetic impulse, such as masques and farces, the representation of love is a product of genre conventions, intertextual relationships, and cultural context. This paper focuses on the components of love as a textual phenomenon, their functions and potential to produce meaning, which is a basis for the analysis of the literary complexity of love in the works of Nikola Nalješković and its manifestations in various kinds of texts. Focusing on the conceptualization of love and romance, this paper offers a possible way of their interpretation.