Search

U radu su opisane osnovne vrste ugovora u hrvatskoj građevinskoj praski. Prikazani su ugovorni odnosi među sudionicima i građevinskom projektu i analizirane su osnovne odredbe ugovora investitor- projektant / izvođač / nadzorni inženjer. Opisan je pristup upravljanju postupcima ugovaranja.

Novi Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine u najvećem dijelu nastao je preuzimanjem rješenja starog Zakona o obveznim odnosima iz 1978. Najvažnija koncepcijska razlika na razini cijelog Zakona odnosi se na strukturu zakonskog teksta, u kojem su izvanugovorne obveze „premještene“ iz općeg dijela u posebni dio, a vjerojatno najvažnija izmjena na razini pojedinih instituta provedena je kod definicije neimovinske štete, prihvaćenjem tzv. objektivne koncepcije neimovinske štete u okviru koje je neimovinska šteta definirana kao povreda prava osobnosti, što je uz odgovarajuće izmjene općeg dijela obveznog prava omogućilo dosuđivanje pravične novčane naknade osobama koje ne trpe bolove i strah (osobe koje nisu pri svijesti, pravne osobe). No, novi ZOO pretrpio je i čitav niz izmjena u detaljima, zbog kojih se otvorio ili će se tek otvoriti veliki broj pitanja tumačenja zakonskog teksta. Jedan od takvih detalja moguće je pronaći u odredbi čl. 343. novog ZOO-a u kojoj je, u okviru pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu, propisano da se štetnika oslobađa od odgovornosti za štetu, ako dokaže da je šteta posljedica više sile (Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.). Stari ZOO u odredbi čl. 263. propisivao je lakše pretpostavke za oslobađanje od odgovornosti za štetu, jer nije predviđao kriterij vanjskog, izvanrednog, a prema nekim tumačenjima ni nepredvidivog uzroka, kao razlog za oslobođenje od odgovornosti. Propisivanje više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti u načelu upućuje na zaključak da je riječ o objektivnoj odgovornosti za štetu. Ako je riječ o subjektivnoj odgovornosti za štetu jednostavno nema smisla propisivati tako strogi razlog za oslobođenje od odgovornosti, jer je sa stajališta štetnika mnogo lakše dokazati nepostojanje krivnje (i to izravno ili neizravno, npr. dokazivanjem da je šteta nastala slučajno), nego dokazivati višu silu. Stoga je jedno od mogućih tumačenja da se novi ZOO vratio na stroži pravni režim, jer je propisivanjem više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu kod ugovorne odgovornosti eliminirao krivnju kod ugovorne odgovornosti za štetu, te na taj način stvorio još jedan slučaj objektivne odgovornosti za štetu. S druge strane, kod pravila o obujmu odgovornosti za štetu novi ZOO zadržao je pojedine vrste i stupnjeve krivnje kao kriterije za ograničavanje obujma odgovornosti, što bi značilo da krivnja ipak jest potrebna za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu. Analiza krivnje kod ugovorne odgovornosti za štetu u kontekstu novog ZOO ne bi bila potpuna bez poredbenopravne analize, jer i stari i novi ZOO imaju korijene u stranim pravnim porecima. Institut krivnje kod ugovorne odgovornosti za štetu, za razliku od krivnje kod izvanugovorne odgovornosti, u stranim pravnim porecima nije riješen na jednak način, pa se stoga postavlja pitanje povezanosti rješenja ZOO-a s pojedinim stranim pravnim porecima. Stoga je u radu težište upravo na poredbenopravnim rješenjima.

U radu se analizira pojam pisanog oblika ugovora i drugih pravnih poslova. Ukratko je prikazan povijesni razvoj formalnih pravnih poslova te poredbenopravna dimenzija instituta forme ugovore i drugih pravnih poslova. Analizirane su mogućnosti priznavanja pravnih učinaka pisanog oblika elektroničkim izjavama volje. Poseban naglasak stavljen je na mogućnosti tumačenja odredaba ZOO-a o ispunjenju zahtjeva pisanog oblika u kontekstu sklapanja ugovora elektroničkim putem. Prikazane su i odredbe njemačkog BGB-a, koji je u nešto većoj mjeri prilagođen elektroničkom očitovanju volje (očitovanje volje u elektroničkom obliku te očitovanje volje u obliku teksta). Dio rada odnosi se na ugovaranje pisanog oblik ugovora i drugih pravnih poslova. Iako su pravila o obliku ugovora i drugih pravnih poslova prisilne naravi, jer uređuju pretpostavke njihove valjanosti, kada ugovorne strane odrede da je za valjanost njihova posla potrebno sklopiti posao u pisanom (ili bilo kojem drugom) obliku, tada je riječ o afirmaciji načela dispozitivnosti. O tome treba posebno voditi računa kada ugovorne strane odrede da ja za raskid njihova ugovora odnosno izmjene i dopune ugovora potreban poseban, najčešće pisani ugovor. Tada bi trebalo poštovati volju ugovornih strana, jer je to u skladu s načelom pacta sunt servanda, a ne postoje propisi koji bi zabranili ugovaranje takvih uglavaka. Naravno, valjanost takvih ugovornih odredaba može doći u pitanje jer se u konkretnom slučaju može utvrditi da su suprotne načelima obveznog prava – načelu savjesnosti i poštenja te načelu zabrane zlouporabe prava., The notion of the written form of contracts and other legal transactions is analyzed in this paper. Historical development of formal legal transactions as well as the comparative law dimension of the form of contracts and other legal transactions are briefly addressed. The possibilities to acknowledge the legal effects of the written form in the case of electronic declarations of will are also analyzed. A particular emphasis is placed on different possibilities to interpret the relevant provisions of the Civil Obligations Act regarding the fulfillment of requirements for the written form if a contract is concluded electronically. The provisions of the German BGB are also discussed because of the fact that German law is to a larger extent adapted to the electronic declaration of will (declaration of will in electronic form and declaration of will in text form). A part of the paper relates to situations in which the parties to a contract agree that they shall conduct their business exclusively in written form. Although the provisions on the written form are of a mandatory nature, considering that they regulate conditions for the validity of contract, when the parties to a contract agree that a certain contract must be in writing, they actually exploit the freedom of contract principle. This fact should be borne in mind when parties agree that any modifications to or rescission of a contract must be in writing. If this is the case, the will of the parties should be taken into the account, because it is in accordance with the pacta sunt servanda principle, and there are no mandatory provisions that would nullify such an agreement. Naturally, the validity of such agreements can be challenged if they are contrary to the good faith principle or the prohibition of the abuse of right principle.

ispartof: Finrar vol:10 pages:12-20 status: published