Search

Epidemije kuge su u kolektivnoj svijesti do današnjih dana ostale zapamćene kao najsmrtonosnije. Zbog toga ne iznenađuje što tijekom povijesti odgovori na njih nisu bili samo medicinske već i religijske prirode. Isti se u ovoj studiji nastoje iščitati kroz kultove svetaca zaštitinika protiv epidemija kuge koji su se razvili u dva hrvatska grada komparabilne veličine, Rijeci i Osijeku, no dijametralno suprotnih zemljopisnih položaja te u skladu s time i prilično različitih povijesnih razvoja. S jedne strane, nastojat će se prikazati što iscrpniji pregled razvoja kultova različitih svetaca prisutnih u navedenim gradovima. S druge strane, na temelju prikaza istih u sakralnim baštinama tih gradova nastojat će se rasvijetliti širi kontekst vremena i prostora u kojima su se oni razvijali. Pri tome će osobita pozornost biti posvećena njihovim medicinskim konotacijama.

Kuga je bila jedna od najsmrtonosnijih epidemijskih bolesti XVIII. stoljeća. Odgovori na nju nisu bili samo medicinski već i religijski. Dobar je primjer toga spomenik Presvetoga Trojstva u gradu Osijeku što ga je u baroknome stilu između 1729. i 1730. dala podići udovica generala Maksimilijana Petraša koji je preminuo tijekom epidemije kuge 1728. Njegova se izgradnja može protumačiti kao izraz katoličke obnove pa se u tome smislu spomenik može percipirati kao simbol uspješnog uvođenja habsburških rekatolizacijskih vjerskih mjera u Osijek i Slavoniju nakon njihova oslobođenja od Osmanlija, ali i i kao kontinuitet teurgičkoga razumijevanja medicine i kao znak neuspješnog uvođenja habsburških prosvijećenih zdravstvenih mjera. Pregledom arhivske građe i analizom samoga spomenika, rad nastoji razjasniti spomenute suprotnosti., Plague was one of the most deadly epidemic diseases of the Baroque period. Responses to it were not only medical, but religious as well. A good example of the latter is the Most Holy Trinity monument in the city of Osijek, which was in the 18th century the biggest town of the Kingdom of Slavonia and today is the regional centre in the Republic of Croatia. The monument was erected between 1729 and 1730 on the main square of the Osijek military fortress Tvrđa by the widow of the General Maksimilijan Petraš who died during the 1728 plague epidemic. Inscription on it implores the mercy of God as a protection against plague. Its foundation could be also interpreted as a part of the Catholic Revival, which was implemented by the Habsburgs in Osijek and Slavonia after their liberation from the Ottomans. But although, on the one hand, it could be interpreted as a symbol of the successful implementation of the Habsburg unifying religious policies due to its strong resemblance with the similar columns throughout the Habsburg Monarchy, on the other hand, it represented a continuation of the theurgic understanding of medicine, which could be interpreted as the failure of the Habsburg enlightened medical policies. Thus the archival documents from the Osijek State Archive together with the Osijek plague column itself were analysed with the aim of explaining the above mentioned ambiguities.

Kuga je bila jedna od najsmrtonosnijih epidemijskih bolesti 18. stoljeća. Odgovori na nju nisu bili samo medicinski, već i religijski. Dobar primjer spomenutoga je spomenik Presvetoga Trojstva u gradu Osijeku, koji je u baroknome stilu između 1729. i 1730. godine dala podići udovica generala Maksimilijana Petraša, a koji je preminuo tijekom epidemije kuge 1728. godine. S jedne strane, njegova izgradnja može se protumačiti kao izraz Katoličke Obnove, pa se u tome smislu spomenik može percipirati kao simbol uspješnoga uvođenja habsburških rekatolizacijskih vjerskih mjera u Osijek i Slavoniju nakon njihovoga oslobođenja od Osmanlija. Međutim, s druge strane, isto se može percipirati kao kontinuitet teurgičkoga razumijevanja medicine, pa se na tome putu može protumačiti kao znak neuspješnoga uvođenja habsburških prosvijećenih zdravstvenih mjera. U tome kotekstu, pregledom arhivske građe i analizom samoga spomenika, rad nastoji razjasniti spomenute suprotnosti.

U radu smo prikazali pojavnost i ulogu medicinskih praktičara, osobito kirurga- ranarnika i brijača-Badera u Osijeku u razdoblju od kršćanskoga oslobođenja 1687. do proglašavanja “ Regulationen für Baderen” 1746. godine. Na temelju arhivskih izvora i građe prikazali smo njihov identitet, porijeklo, broj i status, te ukazali na određena odstupanja u njihovoj nadležnosti u odnosu na druge gradove Habsburške Monarhije. Prisutnost i široki raspon poslova, koje su ranarnici ovdje obnašali mogu se objasniti geostrateškim položajem Osijeka kao vojne utvrde u blizini granice s Osmanskim Carstvom i snažnim vojnim utjecajem na njegov razvoj, te odsutnošću školovanih liječnika. Podatci prikazani u ovom radu ukazuju na same početke djelovanja medicinskih praktičara u Osijeku i važni su za razumijevanje razvoja organizacije zdravstva na ovom području.