Search

Nadahnjujući se na gledištu pape Franje prema kojem je sport metafora života, postavlja se pitanje: koji su odnosi između vjere i sporta? Postoje li područja i ograničenja toj sinergiji? Sport može biti ključan za odgoj, jer omogućuje onome tko ga prakticira, osobito mladima, ali ne samo mladima, da se otvore događaju života, da kušaju prijeći granice, susrećući se s protivnikom na istoj razini, dajući više od sebe, otvarajući se, na neki način, onostranome. Sport ima moć poučavanja u pozitivnim vrijednostima; on obogaćuje življenje. Svaki od nas koji igramo, poučavamo, organiziramo i podupiremo sport, može se preobraziti preko sporta kao i da preobrazuje druge putem sporta. No postoje li preduvjeti da se to ostvari? Jesu li nužna načela na kojima se valja nadahnjivati? Može li vjera osvjetlati sport? I koji su odrazi na području odgoja? O tim pitanjima prigode za razmišljanje i svjedočenje ne manjkaju: sport je ‘askesis’, asketsko iskustvo, odnosno, djelovanje preobrazbe tijela i duha; sport je ‘paideia’, odnosno, opći odgoj; sport je put odgoja koji se ne temelji na uvođenju, nego na e-ducere, izvlačenju onoga što u osobi postoji; sport je natjecanje u kojem cum-patere znači zajedničko traganje za ciljem., Inspired by Pope Francis' view that sport is a metaphor for life, the question arises: what are the relations between faith and sport? Are there areas and limitations to this synergy? Sport can be crucial to upbringing, because it enables the one who practices it, especially to the young, but not only to the young, to open up to life, to try to cross the limits, encountering the opponent at the same level, giving more of himself, somehow opening up to transcendence. Sport has the power to teach in positive values; it enriches life. Each of us who play, teach, organize and support sport, can be transformed by sport, and can transform others by sport. But, are there any conditions to make it happen? Are the principles that we are inspired by necessary? Can faith illuminate sport? What are the reflections in the field of education? These issues can be discussed and witnessed on numerous occasions: sport is ‘askesis’, ascetic experience, i.e. the activity of body and spirit transformation; sport is ‘paideia’ or general education; sport is the way of education that is not based on introduction, but on ex-ducere, extraction of what already exists in a person; sport is a competition in which cum-patere means joint search for a goal.

Članak donosi kratak pregled emocije srama pod psihološkim i osobito kulturološkim gledištem. Također se dotiče osjećaja skromnosti koji je povezan sa stidom. Oboje, i skromnost i stid, prisutni su u čitavom ljudskom rodu, pomažući izgradnji “društvenih ugovora" koji se prenose, spoznaju te uključuju norme ili neko kršenje pravila ili običaja, osobito povezanih s emocionalnim i osobnim područjem, ‘seksualnim’ ili ‘intimnim’, a koja su općenito prihvaćena. Stid je povezan s moralom i društvenim osjećajima, budući da oni duboko odražavaju pravila i standarde društva o kojemje riječ. Sram može igrati značajnu ulogu u psihopatologji, u izraženjem obliku može pridonijeti psihopatološkom razvoju nekih poremećaja, poput primjerice depresje ili poremećaja prehrane, poput anoreksje. Iskustvo srama uključuje snažne osjećaje nelagode s različitim varijacijama od osobe do osobe. Oni su često popraćeni somatskim i psihološkim pojavama, s izvanjskim očitavanjima, koja su izvan kontrole: neverbalnom komunikacijom kao što su pogledi, grimase, uzdisanje, spuštanje pogleda, itd. Sram, dakle, proizlazi iz gubitka odgovarajuće slike o sebi u javnosti i gubitka samopoštovanja, pokreće mehanizam kompleksa manje vrijednosti’, što ugrožava identitet osobe. Kada je narušena slika o sebi, osjećaj srama koji se javlja iznimno je snažan te izaziva patnju. Naposjetku, neke tendencije unutar naše kulture ili društva mogu navesti pojedinca da se srami što se srami, a rezultat je da sram postaje prilika za iskupljenje te osobni i zajednički rast., This article provides a brief overview of psychological nature, and partly cultural, on the emotion of shame. It also deals with the sentiment of modesty, which is closely linked to shame. Both shame and modesty accompany the unfolding of the human race, helping to build those ‘social contracts’ that are transmitted, known and implied norm or otherwise violations of rules or customs, particularly interrelated to the emotional and personal sphere, ‘sexual’ or ‘intimate’ which are generally accepted. It deals with emotions social and moral, because they reflect deeply the norms and standards of the society in reference. Shame can play a significant role in psychopathology; in an Invasive form it can help in psychopatholo-gical relevance such as depression or eating disorders like anorexia. The experience of shame involves intense sentiments of discom¬fort with different variations from person to person. They present with somatic and psychological responses accompanied by external manifestations, which are beyond control: non verbal communications like glances, grimaces, flushing, lowering the gaze, etc. Shame, therefore, arises from the loss of the proper public image and self-esteem, triggering the mechanism of ‘Inferiority Complex’, which undermines the possession of a valid self identity. When this self image is broken, the sentiment of shame that arises is intense and causes suffering. Finally, some tendencies within our culture or society cause the individual to be ashamed of being ashamed, with the result that shame becomes an opportunity of redemption and of personal and community growth thus intern becomes cause for further shame.

U radu podijeljenom u tri dijela autor pokazuje da su antropološka promišljanja Stanleya Lewisa Jakija određena njegovim filozofskim realizmom. Specifičnost tog realizma, koji je prema Jakiju zahtjev zdravog razuma, jest to da je on s jedne strane metodološki, tj. obilježen percepcijom objekta kao prvim metodološkim korakom i, s druge, da je umjereni, tj. sukladan duhovno-tjelesnoj naravi čovjekasubjekta. U prvom poglavlju pokazano je da sama percepcija objekta u sebi uključuje dvije značajke, shvaćanje i svijest, koje nužno vode k zaključku o nematerijalnosti uma. U drugom je poglavlju izneseno da nijekanje zdravorazumske spoznaje slobode nije koherentno s realizmom, dok je u trećem poglavlju objašnjeno kako Jakijev umjereni realizam ukazuje na otajstvenost odnosa duše i tijela, potvrđujući tako neprihvatljivost svih mogućih redukcionizama tog odnosa., In this paper, which is divided into three sections, the author is trying to show how anthropological considerations of Stanley Lewis Jaki are determined by his philosophical realism. The distinctiveness of this realism, which Jaki believes to be a postulate of common sense, is on the one hand its methodological characteristic of being marked by the perception of object as its first methodological step, and on the other hand, its characteristic of being moderate, i.e. appropriate to spiritual-bodily nature of mansubject. The first section of the paper shows that the perception of object in itself includes two distinctive traits, understanding and consciousness, which necessarily lead to the conclusion of the immateriality of mind. In the second section the author argues that the denial of the fact of freedom, which is known by common sense, is incoherent with realism, while the third section explains how Jaki’s moderate realism points to the mystery of the relation between body and soul, rendering all possible reductionisms of that relation possible.

Prikaz zbornika radova „Tijelo, sport i teologija“, 1988.

Bilo je liječnika, koji bi se mogli nazvati prije mesarima nego liječnicima. To su bili liječnici, koji su za svaku malenkost htjeli čovjeka staviti pod nož. Čim malo zaboli želudac, rezat ćemo. Treba operacijom izvaditi taj kamenac.