Grand theorizing and empirical (quantitative or qualitative) research are often separately conducted. In this paper, the separation in question is traced from scholars' differential observance of the yardsticks of the philosophical, scientific and literary/historical methods respectively. The philosophical method relies on deduction and develops into grand theorizing by adding assumptions stemming from life experience, leading to conceptual fluidity. Contrarily, the scientific method relies on experiments, which produce more determinable outcomes as asserted by Popper's (1959) falsificationism. The literary/historical method shares this commitment to determinacy by providing in-depth understanding of space time-specific events/meanings. The roles of grand theorizing and empirical research are reviewed: grand theorizing provides categorical schemes, organizes assumptions into perspectives, uncovers hidden assumptions and generates arguments, while empirical research facilitates contextualized comparisons and generates theory. The other side of the story is then presented with the Central Dogma of Social Science, which limits the scope and determinacy of any social understanding with an inverse relationship. The central dogma constrains the possibility of social knowledge and, through institutionalized practice such as the acceptance of journal articles or staff promotion, academic development. For grand theorizing to 'survive', it needs to identify and reembrace its yardstick, which could then lead to confident communication with results generated by other methods., Velike teorije i empirijsko (kvantitativno ili kvalitativno) istraživanje često se provode odvojeno. U ovom se radu ta odvojenost prati različitim pridržavanjem mjerilâ filozofske, znanstvene i književno-povijesne metode među znanstvenicima. Filozofska metoda oslanja se na dedukciju i razvija u velike teorije dodavanjem pretpostavki koje proizlaze iz životnog iskustva, vodeći konceptualnoj fluidnosti. Nasuprot tomu, znanstvena metoda oslanja se na eksperimente, koji proizvode lakše odredive ishode, kako to tvrdi Popperov (1959) falsifikacionizam. Književno-povijesna metoda dijeli tu predanost determinaciji pružajući dubinsko razumijevanje prostorno-vremenski specifičnih događaja/značenja. Uloge velikih teorija i empirijskog istraživanja preispituju se: velike teorije daju kategorijske sheme, pretpostavke organiziraju u stajališta, otkrivaju skrivene pretpostavke i stvaraju argumente, dok empirijsko istraživanje olakšava kontekstualizirane usporedbe i stvara teoriju. Potom se izlaže druga strana priče sa središnjom dogmom društvenih znanosti koja ograničava doseg i određenost svakoga društvenog razumijevanja jednim inverznim odnosom. Središnja dogma ograničava mogućnost društvene spoznaje i uz pomoć institucionalizirane prakse – poput objavljivanja članaka u časopisima ili promaknuća kadrova – koči akademski razvoj. Konačno, u radu se tvrdi da velike teorije moraju, kako bi „preživjele“, identificirati i ponovno prigrliti vlastito mjerilo, što bi potom moglo dovesti do samopouzdane komunikacije s rezultatima dobivenim drugim metodama.