Search

Background: Research on the relationship between posttraumatic stress disorder (PTSD) and sexual dysfunctions (SD) has clearly recognized the association among these conditions. The main objective of this research was to compare the levels of the overall and the level of certain domains of sexual functioning among veterans with and those without PTSD. Methods: Two hundred and fifty veterans with PTSD and 187 veterans without PTSD were included in the comparative study. The following assessments were conducted: LEC-5, PCL-5, ITQ, IIEF, PEDT, and MINI. Results: Veterans with PTSD had significantly higher levels of all types of SD in the PTSD group compared with the non-PTSD veterans. Veterans with PTSD more frequently experienced psychiatric and somatic comorbidities and use of medication that may contribute to the occurrence and severity of SD. Conclusions: The present study emphasized that SDs are an important issue among patients with PTSD. The study comprehensively accounted for conditions that may contribute to the occurrence and severity of SD among veterans with PTSD. Future directions of the research that could further improve the healthcare of the patients were indicated.

Aim To compare the severity of posttraumatic stress disorder (PTSD) symptoms and of particular PTSD clusters among help-seeking veterans before and during the COVID-19 lockdown. The second aim was to identify the main coping strategies used. Methods Male war veterans (N=176) receiving outpatient treatment at the Referral Center for PTSD were assessed at baseline (12-18 months before the pandemic declaration in March 2020) and during the COVID-19 pandemic lockdown (March-June 2020). The Life Events Checklist for DSM-5, PTSD Checklist for DSM-5, and The Brief COPE were used. Results Direct exposure to the virus in our sample was low, and the majority of participants followed the preventive measures. The severity of the overall PTSD symptoms and of clusters of symptoms significantly decreased compared with the first assessment. At the second assessment, all participants still fulfilled the PTSD diagnosis criteria. During the lockdown, the participants used emotion-focused and problem-focused coping rather than dysfunctional coping. Conclusion The severity of PTSD symptoms decreased during the lockdown. Further research is needed to study the trajectories of long-term psychopathology.

Preporuke Hrvatskog Psihijatrijskog Društva za deeskalacijski postupak i komunikaciju s agresivnim bolesnikom

Preporuke Hrvatskog Psihijatrijskog Društva za psihofarmakološko liječenje psihijatrijskih stanja tijekom epidemije COVID-19

Preporuke Hrvatskog Psihijatrijskog Društva za organizaciju psihijatrijske skrbi i psihijatrijske intevrencije tijekom epidemije COVID-19.

Booklet summary Despite significant research advances regarding prevention, promotion and treatment of mental disorders as well as psychosocial determinants of mental health, translation into real-world impact has been slow at all levels of prevention. One of the key reasons is the way of thinking about mental disorders, the possibilities of their treatment and prevention, burdened with the stigma that is present not only in society but also in treatment services. Although numerous professional guidelines for the treatment of various mental disorders recommend a biopsychosocial approach, the application of combination of biological (most commonly medications), psychosocial and psychotherapeutic interventions based on individualized treatment plan as well as encouraging recovery and empowerment, the biological approach with its focus on eliminating symptoms is prevailing over psychosocial interventions which contradicts the evidence of their effectiveness. The prevailing biological approach, although effective and necessary in clinical practice to treatment of mental disorders, fails to accurately reflect the diversity and complexity of mental health needs of individuals or population in general, especially psychosocial needs. Due to the fact that mental health is significantly affected by psychosocial factors, neglecting their influence and not applying psychosocial methods that contribute to their elimination and recovery from mental disorder can lead to unnecessary chronicity of the disorder and reduce the possibility of recovery. This booklet wants to emphasize that there is a large number of evidence-based psychosocial interventions at all levels of prevention that need to be applied more in practice. Training in their application is needed to enable successful treatment of mental disorders, as well as their prevention. The importance of the application of psychosocial interventions is in improving functioning and promoting resilience, as well as symptoms which all reduce the risk for development and relapse of mental disorder, therefore they should be available at all levels of prevention. Depending on individual needs, in clinical practice psychosocial interventions can be used in different therapeutic settings as a single intervention, but more often in combination with different psychosocial interventions as well in combination with psychotherapy and pharmacotherapy. In order to achieve the best results, these methods should be applied as early as possible. Effective approaches to prevent mental disorders should be seen as one whole of interconnected parts. Improvements in any part of the intervention can have a beneficial effect on other parts. We want to stress that an array of evidence- based psychosocial interventions is available on all levels of prevention. On the level of treatment of persons with mental disorders from this array of evidence-based psychosocial interventions therapist/treatment team and patients can choose, guided by the present problems and aims of the therapy, but increased effort is needed in terms of dissemination and implementation of these therapies in clinical practice as well as the prevention strategies at the population level. We also want to stress that promoting resilience is a key strategy for decreasing the risk for mental disorders, and should therefore be available at all level of prevention.

Epidemija korona virusa (SARS-CoV-2) i duševno zdravlje - upute za samopomoć

Epidemija korona virusa (SARS-CoV-2) i psihološka prva pomoć

Following up on the review of the research in psychotherapy focused on women’s mental health covered in the previous issue, recent research in psychotherapy related to men’s mental health in the context of psychotherapy is presented here. Numerous studies have revealed that there is a silent crisis in men’s mental health. This includes elevated rates of suicide and substance abuse that are even higher in some male sub-groups. Men are also less likely to seek psychotherapy. Given the observed efficacy of psychotherapeutic interventions in treating different kinds of mental health problems, it is imperative to increase help-seeking behaviours and the participation of men in psychotherapy. Struggling to find relevant studies, I realised that this is a fairly neglected research area and wondered how true the claim that psychotherapy is created by men to treat women is.

Tjelesni dismorfni poremećaj (TDP) je jasno definiran psihijatrijski poremećaj karakteriziran pretjeranom zaokupljenošću manom tjelesnog izgleda koja je vrlo diskretna ili umišljena i obično uključuje nos, oči, kožu ili kosu. Dijagnoza TDP se nedovoljno postavlja i o poremećaju se premalo izvještava, a učestalije ga viđaju profesionalci koji se bave estetskom medicinom. Zato je vrlo važno točno prepoznati pacijente s TDP-om korištenjem validiranih upitnika za probir pacijenata prije operacije kao i uspostaviti tješnju suradnju s kolegama s područja duševnog zdravlja. Bolje prepoznavanje pacijenata s TDP-om moglo bi smanjiti vjerojatnost za nezadovoljstvo i pogoršanje psihijatrijskih simptoma uz dodatno izbjegavanje sudskih komplikacija.

Organizacija i resursi Začetci rada s psihotraumatiziranim osobama datiraju iz vremena početka Domovinskog rata kada je 1991. g. organizirana ambulatna služba za pružanje psihološke i psihijatrijske skrbi za psihotraumatizirane osobe. Strukturirani terapijski programi i sustav rada sa psihotraumatiziranim osobama su postali ogledni model rada za regionalne centre koji se 1997. g. osnivaju na razini cijele Hrvatske. Regionalni centar za psihotraumu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra (KBC) Rijeka je 2003. g.imenovan Referentnim centrom za posttraumatski stresni poremećaj Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske (u nastavku: Centar) čiji je voditelj od imenovanja do 2018. g. bila prof.dr.sc. Tanja Frančišković. Temelj Centra su ljudi koji u njemu rade na čiji se početni entuzijazam, profesionalnu znatiželju i postojeću edukaciju nadogradila kontinuirana edukacija i veliko iskustvo, te kreiranje, praćenje i primjena suvremenih trendova u dijagnostici i liječenju psihotraumatiziranih osoba uz značajnu znanstvenu i stručnu produkciju. Redovni djelatnici Centra su tri nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju izvanrednog profesora i docenta istovremeno doktori medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije i užom specijalizacijom iz psihoterapije, dva doktora znanosti-poslijedoktoranda od kojih jedan doktor medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije i jedan profesor psihologije, dva doktora medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije od kojih jedan s užom specijalizacijom iz psihoterapije, tri doktora medicine na specijalizaciji iz psihijatrije od kojih dva u suradnji s Ministarstvom branitelja, četiri magistra psihologije, trinaest medicinskih sestara od kojih dva magistra mentalnog zdravlja, šest prvostupnika sestrinstva i pet srednjih medicinskih sestara. Djelatnici su u proteklom petogodišnjem razdoblju pružili preko 25.000 različitih zdravstvenih usluga (prvih ili ponovljenih pregleda, psihologijskih testiranja, bolničkih liječenja i individualnih ili grupnih psihoterapija). Centar na dvije susjedne lokacije obuhvaća prostor u čiju obnovu je uloženo 650.000, 00 kn + PDV sredstva u okviru EU projekta obnove Dnevnih bolnica u kojem se odvija ambulantni i dnevnobolnički rad Dnevne bolnice Klinike za psihijatriju (35 stolica) i Dnevne bolnice Zavoda za psihološku medicinu Klinike za psihijatriju (12 stolica), te prostor Zavoda za psihološku medicinu s 20 kreveta. Postignuća u stručnom radu S obzirom na prepoznatu kvalitetu stručnog rada, stručnjacima Centra je 2015.g. povjerena izrada Hrvatskih smjernica za liječenje osoba s PTSP- om koje su prezentirali na 7. Hrvatskom psihijatrijskom kongresu, 23. Simpoziju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te su objavljene u knjizi „Hrvatska psihijatrija na početku 21. stoljeća”. Kvaliteta stručnog rada je prepoznata i u inozemstvu, te su djelatnici 2016.g. sudjelovali u edukaciji i treningu stručnjaka u Ukrajni i Irskoj. U Centru rade educirani i certificirani stručnjaci za primjenu najviših svjetskih standarda u dijagnostici i liječenju osoba s PTSP-om. Primjenjuje se grupna psihodinamska psihoterapija usmjerena na traumu, kognitivno- bihevioralna terapija usmjerenu na traumu i Eye movement desensitisation and reprocessing (EMDR) koje su metode izbora po svim važećim smjernicama za liječenje. Od inovativnih tehnika provodi se terapija i aktivnosti uz pomoć psa, klinička ekspresivna art terapija, Stress, Trauma and Tension Release Exercises (TRE), logo-terapije, geštalt, kibernetika i sistemska psihoterapija, transakcijska analiza. Postignuća u znanstvenom radu Centar ima razgranatu mrežu suradnje s 14 hrvatskih i 22 inozemne ustanove s kojima je ostvaren niz zajedničkih stručnih i znanstvenih projekata od kojih se izdvajaju tri Erasmus+ projekta s ciljem izrade edukacijskih materijala, priručnika i smjernica za različite domene duševnog zdravlja. Suradnja se ostvaruje i kroz brojna članstva i obnašanje vodećih funkcija u stručnim i znanstvenim društvima na nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini, te su djelatnici Centra kao predsjednica i članovi Sekcije vojne psihijatrije 2017. g. sudjelovali u Projektu „Mental health consequences of war conflicts“ objavljenom ove godine u knjizi „Advances in psychiatry“ Svjetskog psihijatrijskog udruženja (WPA- World psychiatric Association). U Europskom društvu za traumatski stres (ESTSS- European Society for Traumatic Stress Studies), krovnoj organizaciji nacionalnih i regionalnih društava koja se bave istraživanjima u području psihotraumatologije, djelatnici Centra su sudjelovali kao članovi upravnog odbora, izvršni tajnik i članovi. Od 2014.g. su kao članovi znanstvenog ili progamskog odbora sudjelovali u organizaciji 8 znanstvenih skupova s međunarodnim sudjelovanjem. U istom razdoblju je objavljeno 15 znanstvenih radova u časopisima koji su indeksirani u SCIE i CC bibliografskim bazama podataka, 8 radova u časopisima indeksiranim u drugim bazama podataka. Među znanstvenim radovima se ističe „Drug Utilization Trends in Patients With Posttraumatic Stress Disorder in a Postconflict Setting: Consistency With Clinical Practice Guidelines“ objavljen u prestižnom časopisu The Journal of Clinical Psychiatry s čimbenikom utjecaja (IF 5.408) koji je rangiran 10% najboljih časopisa u znanstvenom području psihijatrije. Autorica je nagrađena Godišnjom nagradom Zaklade Sveučilišta u Rijeci u kategoriji znanstvenik za 2015. godine, Nagradom Hrvatskog psihijatrijskog društva za najbolji znanstveni rad za 2015. godinu, te Zahvalnicama rektora Sveučilišta u Rijeci za 2016. i 2017. godinu. Aktivnim sudjelovanjem na domaćim i međunarodnim kongresima posvećenim psihotraumatologiji ostvarena su 54 kongresna priopćenja. Na 1. Hrvatskom kongresu o psihotraumi 2017. g. osvojena je prva nagrada za najbolju poster prezentaciju rada „Ekspresija grupne dinamike kroz Art terapiju u radu s veteranima“. U istom razdoblju u Centru su provedena istraživanja i obranjena dva doktorska rada, te 10 diplomskih i završnih radova pod mentorstvom nastavnika centra. Objavljena je jedna knjiga i 7 poglavlja u knjigama. Pri Centru se odvija nastava preko 30 obveznih i izbornih kolegija na različitim studijskim programima Sveučilišta u Rijeci, a nastavnici su sudjelovali i u nastavi drugih sveučilišta kao gostujući predavači. Planovi za buduće razdoblje Ove godine, Centar i Klinika za psihijatriju KBC Rijeka će biti organizatori 2. Hrvatskog kongresa o psihotraumi na kojem će u bogatom znanstvenom programu sudjelovati pozvani inozemni predavači koji su vrhunski svjetski stručnjaci na području psihotraumatologije i predsjednici i članovi odbora vodećih znanstvenih i stručnih društava s područja psihotraumatologije. Provest će se znanstvena istraživanja vezana za pojavnost i prediktore kompleksnog PTSP-a koji se po prvi put uvodi u međunarodni klasifikacijski sustav, te pojavnost, vrste i prediktore seksualnih disfunkcija u oboljelih od PTSP-a. Posebnu pozornost će se posvetiti liječenju psihijatrijskih komorbiditeta kao što su ovisnosti, depresija, povećan suicidalni rizik. Nastavit će se edukacija djelatnika iz različitih psihoterapijskih tehnika, osobito EMDR i TRE, te primjena ovih tehnika za što su osigurani uvjeti kroz provedenu adaptaciju i opremanje prostora. Rezultati međunarodnih Erasmus+ projekata u kojima smo sudjelovali su bogati edukacijski materijali koji su dostupni na internetu koje ćemo implementirati u dnevnobolničke i bolničke terapijske sadržaje. Uz navedene, nastavit ćemo sa svim dosadašnjim znanstvenim i stručnim aktivnostima za koje vjerujemo da će imati rezultate u praćenju, proučavanju i unaprjeđenju prevencije, dijagnostike i/ili terapije te rehabilitacije oboljelih od PTSP koji odgovaraju svjetskim standardima, te time i ubuduće osigurati uvjete za obnovu naziva Referentni centar za posttraumatski stresni poremećaj Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.

Generalized anxiety disorder has high risk rate of psychiatric comorbidity, mostly psychoactive substance use.

Pojavnost poremećaja seksualnog funkcioniranja među pacijentima s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) je mnogo veća nego u općoj populaciji. Nadalje, prevalencija među veteranima oboljelim od PTSP-a je značajno veća nego među onima koji nemaju PTSP i kreće se između 8, 4% i 88, 6% ovisno o primijenjenoj metodologiji u istraživanju. Među poremećajima su najzastupljeniji erektilna disfunkcija i preuranjena ejakulacija. Neurobiološki i homonalni procesi koji su uključeni u seksualnu želju, pobuđenost, aktivnost i seksualno zadovoljstvo se u velikoj mjeri preklapaju s neourobiološkim procesima koji su u podlozi PTSP-a. Simpatički živčani sustav (SŽS) i hipotalamo-hipofizarno-adrenalna (HHA) os su aktivne u stanjima pobuđenosti bez obzira radi li se o seksualnoj ili pobuđenosti pri izlaganju opasnosti. Iako stresori aktiviraju HHA os, istraživanja ukazuju na niske koncentracije kortizola u oboljelih od PTSP-a što omogućuje produženi odgovor SŽS-a i povišene razine katekolamina. Seksualni stimulusi također, smanjuju razinu kortizola, omogućujući porast katekolamina. Njihova povećana koncentracija je središnja komponenta seksualnog uzbuđenja i aktivnosti, a također i sržnih simptoma PTSP-a i korelira s njihovom težinom. Umjereni porast koncentracije noradrenalina podržava optimalno seksualno funkcioniranje, dok visoke razine noradrenalina djeluju izravno inhibitorno ili pak neizravno djelujući kao okidač intruzivnih traumatskih sjećanja i ponovnog proživljavanja. Serotonin je monoamiski neurotransmiter uključen u modulaciju HHA osi i noradrenalina tijekom izlaganja stresu. Smanjena serotonergička aktivnost umanuje anksiolitički učinak, povećava ustrašni odgovor, napetost, impulzivnost i intruzivna sjećanja. Navedeno je osnova za primjenu selektivnih inhibitora povratne pohrane srotonina kao prvog farmakoterapijskog izbora u PTSP-u. Njihov učinak na serotonergičku aktivnost, blokadu kolinergičkih receptora te inhibiciju sintetaze nitričkog oksida je u podlozi mogućih nus- pojava njihove primjene u smislu seksualne disfunkcije. Oksitocin, neuropeptid hipotalamusa, kolokvijalno nazvan hormon ljubavi je središnji neurobiološki medijator povjerenja, privrženosti, empatije, roditeljstva, romantičnih veza, ali i jedan od najvažnijih neurobioloških medijatora erektilne funkcije. Najnovija istraživanja neurobiologije PTSP-a su usmjerena na istraživanja povezanosti simptoma i razine oksitocina, kao i na mogućnosti njegove primjene u prevenciji simptoma PTSP-a nakon izlaganja traumi, kao i kod seksualnih disfunkcija.

Istraživanja uporabe lijekova među pacijentima oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) u Hrvatskoj ukazuju na to da najveći broj pacijenata s PTSP-om, koji uzimaju lijekove, koristi anksiolitike (75, 83% pacijenata) zatim antidepresive (61, 36%), hipnotike (35, 68%), antipsihotike (30, 21%), te stabilizatore raspoloženja (9, 49%). Analizirana je i ukupna količina lijekova koju su uzimali pacijenti sa PTSP-om, te su dobiveni podaci da je utrošeno najviše anksiolitika (233 842 pakiranja godišnje), nakon čega slijede antidepresivi (139 748 pakiranja godišnje), približno jednaka količina hipnotika i antipsihotika (približno 66 000 pakiranja godišnje) i konačno slijede antiepileptici (22 620). Usporedbom ovih rezultata s međunarodnim smjernicama za liječenje PTSP-a uočena su velika područja neracionalne uporabe lijekova što je bila osnova za izradu Hrvatskih smjernica za liječenje poremećaja vezanih uz traumu i stresor. Smjernicama se nastoji pomoći svima koji sudjeluju tretmanu osoba s PTSP-om, kao i samim pacijentima u odabiru učinkovitih, znanstveno dokazanih terapijskih metoda, a također i ne manje važno, u izbjegavanju onih metoda koje su dokazano neučinkovite, a neke od njih i štetne. Time se doprinosi kvaliteti liječenja i poboljšanju ishoda liječenja osoba s poremećajima vezanim uz traumu i stres. Tijekom predavanja ću iznijeti kratki pregled metodologije izrade i pregled sadržaja Hrvatskih smjernica za liječenje poremećaja vezanih za traumu i stres Hrvatskog psihijatrijskog društva.

Up to now most activities concerning counselling and therapy with ICT (Information and Communication Technologies) have been limited to applications of personal computers for emails and internet tools. Counsellors and therapists still rely almost exclusively on traditional interaction with their clients (“the couch”). Due to this, especially the younger generation and “digital natives” may not be reached to the full extent, as they have a fundamentally different communication behaviour. The goal of the Therapy 2.0 project is not only to raise awareness of the potentials of ICT based approaches in therapeutic and counselling processes, but also to provide a practical guide to the different ways of how technology can be used, best practice examples, and a mobile application for smartphones. The project is developed by a multi-disciplinary team of mental health and social counselling organisations, education and pedagogic expert partners as well as ICT and multimedia specialists under Erasmus+ program. The most important outputs of the project are: Therapy 2.0 Guidelines enable social, pedagogic and psychologic counsellors, advisers and therapists to deliver counselling or therapy services via technology. Therapy 2.0 Toolbox as a complement to the Guidelines offers a modular range of awareness raising, training and demonstration materials. The Therapy 2.0 e- platform supports the delivery of all material of the project and support online interactive tools. Therapy2.0 mobile application provides greater validity since data are collected in the clients’ natural environment. The program is launched ( https://www.ecounselling4youth.eu/toolbox/main/ toolbox.php) and will be demonstrated and discussed.

The rates of sexual dysfunctions among patients with PTSD are much higher than in the general population. An increasing body of scientific research has confirmed clinically relevant sexual problems (Letourneau et al. 1997, Kotler et al. 2000, Hossain et al. 2013, Yehuda et al. 2015, Tran et al. 2015), among which erectile dysfunction (ED) and premature ejaculation (PE) were the most frequent (Letourneau et al. 1997). It is important to underline that patients, particularly military veterans with PTSD, have an increased risk of sexual dysfunction independent of the use of psychiatric medications (Benjamin et al. 2014). Considering the utilization of pharmacotherapy, data indicate that over 80% of the veterans treated for PTSD in the USA have been receiving at least one of the psychotropic medications (Bernardy et al. 2012). A drug utilization study conducted in Croatia revealed that the annual frequency of drug use among pharmacologically treated PTSD patients was the highest for anxiolytics (75.83% patients), antidepressants (61.36%), hypnotics (35.68%) and antipsychotics (30.21%) in 2012 (LeticaCrepulja et al. 2015). In this context, it is very important to highlight that a variety of psychotropic medications recommended for the treatment of PTSD can induce sexual function disorders (Clayton & Shen 1998, Labbate 2008). Most practice guidelines for the treatment of PTSD highlight antidepressants as the first-line pharmacotherapeutic agents, particularly selective serotonin reuptake inhibitors (SSRIs) (Ballenger et al. 2000, American Psychiatric Association 2004, National Institute for Clinical Excellence (NICE) 2005, Baldwin et al. 2005, Forbes et al. 2007) and serotonin-norepinephrine reuptake inhibitors (SNRIs) (Bandelow et al. 2008, Benedek et al. 2009, Stein et al. 2009, Department of Veterans Affairs 2010, World Health Organization 2013, Baldwin et al. 2014). Since the introduction of these medications, increasing attention has been given to the side effects, such as sexual dysfunction (Labbate 2008, Corona et al. 2009, Serretti & Chiesa 2011). SSRIs can negatively affect all domains of sexuality (desire-arousal-orgasm-resolution) (Corona et al. 2009). A study of sexual functioning in war veterans with posttraumatic stress disorder conducted in Croatia showed that these patients had less sexual activity, hypoactive sexual desire and more frequent ED compared with healthy volunteers. These problems might be associated with the antidepressant therapy (Anticevic & Britvic 2008). Another Croatian study revealed that the population exposed to traumatic event(s) had the same level of sexual functioning (or the same incidence of sexual dysfunction) regardless of the absence or presence of PTSD symptoms and their severity (Arbanas 2010). The aim of this report was to present a patient with PTSD and comorbid sexual dysfunctions.

Dan je prikaz projekta Therapy2.0 koji se u okviru Erazmus + projekata proviodi u suradnji 8 partnera iz EU čiji je cilj strukturiranje smjernica i edukacijskog materijala za uporabu novih tehnologija u savjtovanju i psihoterapiji.

Background: The basic aim of this prospective research was to establish the effect of psychosocial day care programme on the therapy outcomes in patients with schizophrenia. Subjects and methods: A hundred patients with schizophrenia included in this research were subdivided into two groups. In addition to pharmacotherapy, the experimental group only (N=50) was integrated into a day-hospital-based psychosocial day care programme. The instruments were applied in three phases: the first measurement for experimental group subjects took place on the first day of psychosocial day-care programme, while for the control group subjects, the same was performed on the last day of inpatient care. The second measurement for the experimental group was performed in the end of psychosocial day-care programme, while for the control group patients it occurred four months after inpatient treatment. The third measurement was carried out six months after the second one. The following instruments were applied: General Demographic Questionnaire at the first measurement, Manchester Short Assessment of Quality of Life - MANSA both at the first and third measurement, and Positive and Negative Symptoms Scale - PANSS at all three measurements. Results: The patients involved in psychosocial day care programme in a day care hospital showed a statistically significant increase in quality of life outcomes as well as statistically significant decrease in positive symptoms and general psychopathology at all three measurements and with regard to the control group. As to the negative symptoms, only the third measurement revealed a statistically significant difference. Conclusion: The results obtained indicate that the adjuvant treatment of psychosocial day care programme has a positive effect on treatment outcomes: on the increase of the patients’ quality of life, and, to some extent, on the decrease of symptom intensity in positive symptoms in schizophrenia spectrum. However, the effect of psychosocial day care programme on the negative symptoms was proved to be considerably smaller.

U članku je prikazano pet recentnih istraživanja u području psihoterapije iz časopisa objevljenih zadnjih pola godine.Dani su kratki prikazi i rezultati.

Cilj: Cilj ovog diplomskog rada bio je ispitati razinu zadovoljstva nakon ortognatskog kirurškog zahvata Materijali i postupci: U istraživanje je uključeno 36 bolesnika koji su podvrgnuti nekom od zahvata ortognatske kirurgije. Ispitivanje se provodilo na Klinici za maksilofacijalnu kirurgiji KBC-a Rijeka u vremenskom periodu od 1.1. 2021 do 1.10.2021. Pacijenti su telefonski kontaktirani, te su im elektronskom poštom poslani prevedeni upitni SSQ-8 i QoR-40. Rezultati: U istraživanju je sudjelovalo 26 žena (72%) i 10 muškaraca (28%). 26 od 36 ispitanika pripada dobnoj skupini od 18-25 godina života (72%). Najčešće provedeni zahvat je bimaksilarna osteotomija (53%). Po SSQ-8 upitniku prema spolu veću razinu zadovoljstva pokazale su žene, prema tipu operacijskog zahvata najveću razinu zadovoljstva postigli su pacijenti podvrgnuti zahvatima na jednoj čeljusti BSSO ili LFO1. Što se spola tiče iste rezultate pokazuje i QoR-40 upitnik u kojem su žene pokazale veću razinu zadovoljstva kvalitetom oporavka, prema tipu operacijskog zahvata najveću razinu zadovoljstva su pokazali pacijenti podvrgnuti bimaksilarnoj osteotomiji. Zaključak: Ortognatskoj kirurgiji se najviše podvrgavaju žene u dobi od 20-25 godina života. Veće zadovoljstvo nakon zahvata imaju pripadnice ženskog spola., Objective: The aim of this thesis was to examine the level of patients satisfaction after orthognathic surgery Materials and procedures: The study included 36 patients who underwent one of the procedures of orthognathic surgery. The study was conducted at the Clinic for Maxillofacial Surgery, University Hospital Center of Rijeka in the time period from 1.1. 2021 to 1.10.2021. Patients were contacted by telephone and they have been sent a translated SSQ-8 and QoR-40 questionnaire by e-mail. Results: The study involved 26 women (72%) and 10 men (28%). 26 out of 36 respondents belong to the age group of 18-25 years of age (72%). The most common procedure is bimaxillary osteotomy (53%). According to the SSQ-8 questionnaire, women showed a higher level of satisfaction. According to the type of surgery, the highest level of satisfaction was achieved by patients undergoing procedures on one jaw BSSO or LFO1. Regarding gender, the same results are shown by the QoR-40 questionnaire in which women showed a higher level of satisfaction with the quality of recovery, according to the type of surgery the highest level of satisfaction was shown by patients undergoing bimaxillary osteotomy. Conclusion: Orthognathic surgery is most common in women between ages 20-25. Females are more satisfied after the surgical procedure

Primjena mjera odvajanja i ograničavanja je postupak koji se provodi kod pacijenata koji svojim ponašanjem izravno ugrožavaju svoj ili tuđi život. Opravdana je samo ako se njenom primjenom može otkloniti neposredna opasnost koja proizlazi iz ponašanja pacijenta. Regulirana je ZZODS-om (NN 76/2014), Pravilnikom o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama (NN 16/2015) i Standardnim operativnim postupcima Ograničavanje i odvajanje pojedinih ustanova.

PTSP je psihijatrijski poremećaj koji se može razviti nakon proživljenog traumatskog događaja. Stilovi suočavanja sa stresom mogu se podijeliti na one usmjerene na emocije, one usmjerene na problem te na disfunkcionalne, kao i na adaptivne i maladaptivne. Krajem 2019. godine u Kini do tada nepoznat virus SARS-Cov-2 doveo je do povećanja incidencije pneumonija. Širenjem virusa diljem svijeta razvila se pandemija koronavirusa koja je utjecala na fizičko i psihičko zdravlje populacije. Donesene protuepidemijske mjere i proglašenje zatvaranja predstavljali su poseban izazov i zahtijevali dodatnu prilagodbu u osoba oboljelih od PTSP-a. Istraživanje je uključilo 176 ratnih veterana oboljelih od PTSP-a liječenih izvanbolnički u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Cilj istraživanja bio je ustanoviti stilove suočavanja sa stresom u veterana za vrijeme zatvaranja u Hrvatskoj proglašenog od 21.3 do 28.4 2020. godine. Većina ispitanika poštovala je sve donesene protuepidemijske mjere te se nije direktno, u obitelji ili okolini susrela s bolesti COVID-19. Prema PCL-5 ljestvici simptomi za kriterije B-E kao i ukupan zbroj bodova PCL-5 ljestvice bio je prosječan te stoga pandemija koronavirusa nije izazvala pogoršanje simptoma PTSP-a. Rezultati istraživanja pokazali su kako su veterani za vrijeme zatvaranja u najvećoj mjeri koristili stilove suočavanja usmjerene na emocije i problem te adaptivne stilove. Potrebna su daljnja istraživanja koja bi pratila strategije suočavanja sa stresom u ispitanika u nastavku pandemije., PTSD is a psychiatric disorder that can develop after a traumatic event. Coping styles can be divided into those focused on emotions, those focused on the problem and dysfunctional, as well as adaptive and maladaptive. At the end of 2019, the previously unknown SARS-Cov-2 virus in China led to an increase in the incidence of pneumonia. The spread of the virus around the world lead to coronavirus pandemic which had an significant impact on the physical and mental health of the population. The anti-epidemic measures and the declaration of closure posed a particular challenge and required further adjustment in persons with PTSD. The study included 176 war veterans with PTSD treated outpatiently at the Clinical Hospital Center Rijeka. The aim of the research was to establish styles of coping with stress in veterans during the closure in Croatia declared from 21.3 to 28.4 2020. Most of the respondents complied with all anti-epidemic measures and did not encounter COVID-19 directly. According to the PCL5 scale, the symptoms for criteria B-E as well as the total score of the PCL-5 scale were average and therefore the coronavirus pandemic did not cause a worsening of PTSD symptoms. The results of the research showed that veterans used emotional and problem-oriented coping styles and adaptive styles to the greatest extent during their imprisonment. Further research is needed to monitor stress coping strategies in subjects in following pandemic.

Roditeljstvo kod osoba s anksioznim poremećajima donosi dodatne rizike za razvoj anksioznih poremećaja kod njihove djece te otežava mogućnost uspješnog obavljanja roditeljskih uloga. Istraživanjima koja su usmjerena na otkrivanje i razumijevanje mehanizama transgeneracijskog prijenosa anksioznosti na djecu oblikuju se teorije prijenosa i daje se prilika razvijanju efikasnih ciljanih psihoterapijskih intervencija. Dokazane teorije se mogu podijeliti na bihevioralne i biološke. Od bihevioralnih teorija opisane su; učenje po modelu anksioznog ponašanja, pretjerano zaštitnički i kritični stilovi roditeljstva, roditeljski odgovor osoba s anksioznim poremećajem na simptome anksioznosti kod djeteta i poremećaji privrženosti, a od bioloških; aspekti prenatalnog okoliša pod utjecajem majčine anksioznosti, funkcioniranje oksitocinergičkog sustava te genetski i epigenetski prijenos anksioznosti. One potvrđuju da terapija anksioznih poremećaja ne smije obuhvatiti samo pacijente, već cijelu obitelj u cilju olakšanja roditeljskih uloga i smanjenja ili uklanjanja rizičnih čimbenika koji pridonose razvoju anksioznih simptoma kod djece. Terapijske intervencije koje su usmjerene na roditelje s anksioznim poremećajima i imaju potvrđene pozitivne rezultate su: kognitivna terapija zasnovana na usredotočenoj svjesnosti (eng. Mindfulness-Based Cognitive Therapy – MBCT), Psihoterapija roditelj-dojenče (eng. „Parent-infant psychopherapy“ (PIP)) i Partneri u roditeljstvu (eng. „Partners in Parenting“ (PiP))., Parenting in people with anxiety disorders brings additional risks for the development of anxiety disorders in their children and makes it difficult to successfully perform parental roles. Research aimed at discovering and understanding the mechanisms of cross-generational transmission of anxiety to children shapes transmission theories and provides an opportunity to develop effective targeted psychotherapeutic interventions. Proven theories can be divided into behavioral and biological. Of the behavioral theories are described; learning by model of anxiety behavior, overly protective and critical parenting styles, parental response of people with anxiety disorder to anxiety symptoms in children and attachment disorders, and from biological; aspects of the prenatal environment influenced by maternal anxiety, the functioning of the oxytocinergic system, and genetic and epigenetic transmission of anxiety. They confirm that the treatment of anxiety disorders should not only involve patients, but the whole family in order to facilitate parental roles and reduce or eliminate risk factors that contribute to the development of anxiety symptoms in children. Therapeutic interventions that are aimed at parents with anxiety disorders and have confirmed positive results are: Mindfulness-Based Cognitive Therapy (MBCT), Parent-infant psychopherapy (PIP)) and Partners in Parenting (PiP).

PO su prožimajući, nefleksibilni i stalni oblici ponašanja koji uzrokuju značajnu subjektivnu trpnju ili poremećaj u funkcioniranju. Kada pacijenti postanu roditelji, ti poremećaji utječu na njihovo roditeljstvo i mogu imati štetne učinke na njihovu djecu. Podaci dobiveni na uzorku osoba koje se liječi izvanbolnički govore da je 37% osoba s PO ostvarilo roditeljstvo. Postoji dovoljno dokaza da se PO mogu liječiti odgovarajućim tretmanom jer je pružanje pomoći i usluga od ključne važnosti ne samo za roditelje osobno, već i za njihovu djecu. Postoji nekoliko strukturiranih oblika ovakve psihoterapije usmjerene na odnos roditelj-dijete, od kojih je najvažniji Gledajte, čekajte i čudite se, te Zračni projekt. Gledajte, čekajte i čudite se intervencija uključuje 12-14 terapijskih susreta u periodu od 5 mjeseci. Terapeut poziva majku da prati dijete u igranju s igračkama, a zatim razgovara s majkom o aktivnostima koje je započelo dijete, te o djetetovom ponašanju tijekom seanse igranja. Zračni projekt druga je terapijska intervencija koja potiče sigurnost djece, podučavajući roditelje s PO da razumiju i ispunjavaju potrebe svoje djece, razvijajući krizne planove i učeći opće roditeljske vještine poput postavljanja pravila i ograničenja za djecu. U Hrvatskoj postoje službe koje se bave liječenjem osoba oboljelih od PO, ali one trenutno ne nude specifične intervencije za roditelje s PO. Motivirani roditelji koji imaju uvid u svoje potešoće i žele unaprijediti svoje roditeljstvo i odnos s djecom, te roditelji kojima su dijete ili djeca oduzeti, a odlučuju se imati još djece ciljne su skupine kojima bi imalo smisla ponuditi navedene intervencije., Personality disorders are pervasive, inflexible and ongoing behaviors that receive significant suffering or functional impairment. When patients become parents, these disorders affect their parenthood and can have adverse effects on their children. Data from an outpatient sample of adult mental health indicate that 37% of people with personality disorders have achieved parenting. There is ample evidence that personality disorders can be treated with proper therapy because it has provided assistance and service of important help for parents and their children. There are several codified examples of parent-child therapeutic interventions. The most important are: Watch, Wait and Wonder and Project Air. The Watch, Wait and Wonder intervention includes 12-14 sessions of therapy over a period of 5 months. The therapist encourages the mother to accompany the child in playing with the toys and than discusses with the mother the activity that the child started. Project Air is another therapeutic intervention that promotes child safety, thus teaching parents with personality disorders to understand and meet their children's needs, develop crisis plans and general parenting skills like setting rules and limits for children. There are services in Croatia that deal with the treatment of people with personality disorders, but currently does not offer special interventions for parents with personality disorders. The target groups of parents to provide these interventions are: motivated parents who have insight into their difficulties and want to improve their parent-child relationship and parents whose child or children are taken away, but desire to have more children.

Roditeljstvo je važan, izazovan i nadasve odgovoran i težak životni zadatak, posebice za osobe oboljele od psihičkih bolesti. Dosadašnja istraživanja ukazuju na postojanje različitih problema koje ove osobe kao roditelji imaju u nastojanju da budu dobri i odgovorni roditelji unatoč svojoj bolesti. Naše znanje o specifičnim potrebama psihički oboljelih pacijenata koji su roditelji je vrlo ograničeno . Glavni cilj ovog istraživanja bio je istražiti iskustvo roditeljstva kod psihijatrijskih bolesnika koji imaju djecu mlađu od 18 godina. Izvršeno je eksplorativno kvalitativno istraživanje na temelju 20 polustrukturiranih intervjua sa roditeljima koji imaju psihičke smetnje iz kruga afektivnih i anksioznih poremećaja, a koji su u bolničkom i izvanbolničkom tretmanu na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra (KBC) Rijeka. Iz tematske analize zabilježenih podataka vezanih za iskustvo roditeljstva zaključujemo da većina roditelja oboljelih od psihičkih poremećaja svoj odnos s djecom opisuje kao načelno dobar i kvalitetan. Također se došlo do zaključka da akutna faza psihičke bolesti dovodi do emotivne i socijalne izolacije roditelja i narušene komunikacije s djecom. Nadalje, uspostavljanje remisije bolesti i usvajanje komunikacijskih vještina se odrazilo pozitivno na roditeljstvo, unatoč tome što psihijatrijsko liječenje nije bilo fokusirano na isto. Rezultati su također pokazali da dio roditelja oboljelih od psihičkih poremećaja smatra da bi se tijekom liječenja trebalo posvetiti više vremena specifično odnosu s djecom., Parenthood is important, challenging and above all responsible and difficult task in one's life, especially to the parent with a mental disorder. Recent research indicates various problems that individuals with mental illness have in striving to be good and responsible parents despite their illness. Our knowledge about the specific needs of individuals with a mental disorder is limited. The main objective of the research was to examine the experience of parenthood in psychiatric patients who have children under 18 years of age. An exploratory qualitative study, based on 20 semi-structured interviews, was conducted among parents with affective and anxiety mental disorders who had indoor and outdoor treatment at the Clinic for Psychiatry of the Clinical Hospital Centre (CHC) Rijeka. From the thematic analysis of the recorded data related to the experience of parenthood, we conclude that most parents with mental disorders describe their relationship with children as generally good and of good quality. It was also concluded that the acute phase of mental illness leads to the emotional and social isolation of parents as well as to bad communication with children. Furthermore, the remission of the disease and the acquisition of communication skills had a positive effect on parenthood, even though psychiatric treatment was not focused on the same. The results also showed that some parents with mental disorders believe that more time should be specifically devoted to the relationship with children during treatment

Dosadašnja istraživanja su dokazala da više od 45% ratnih veterana s PTSP-om zadovoljava kriterije za jedan PL, dok oko 16% veterana ima 2 ili više PL. 2013. godine APA je objavila DSM-5 u kojem se predlaže novi, alternativni model PL za DSM-5. Kriteriji za PL prema ovom modelu su poremećaji u funkcioniranju i prisutnost patoloških osobina ličnosti koje se ispituju pomoću upitnika PID-5. Patološke crte ličnosti su negativni afektivitet, odvajanje (eng. detachment), antagonizam, dezinhibicija i psihoticizam. Ovaj model nije još istraživan na populaciji hrvatskih ratnih veterana s PTSP-om. U istraživanju provedenom u KBC Rijeka na uzorku od 31 veterana s PTSP-om ispitivali smo osobine ličnosti pomoću PID-5. Rezultate smo uspoređivali s istraživanjem provedenim na američkim ratnim veteranima s PTSP-om i bez PTSP-a (James LM i dr.) i potvrdili smo kako ratni veterani s PTSP-om iskazuju veći stupanj patologije ličnosti i povišene vrijednosti u svim crtama ličnosti. Posebno su izraženi negativni afektivitet, odvajanje i psihoticizam dok je kod američkih ratnih veterana slabije izražen negativni afektivitet, a visoke vrijednosti u domeni dezinhibicije. Proučavajući udjele osobine ličnosti u cjelokupnoj ličnosti izraženi su redom negativni afektivitet, odvajanje, psihoticizam, dezinhibicija te antagonizam dok su kod veterana bez PTSP-a izraženiji dezinhibicija i antagonizam. Negativni afektivitet i odvajanje su primarno internalizirajuće domene i stoga zaključujemo kako hrvatski ratni veterani s PTSP-om češće imaju komorbiditet s internalizirajućim psihičkim poremećajima (depresija) te veću učestalost izbjegavajućeg, opsesivno-kompulzivnog i shizotipnog PL. Alternativni model PL za DSM-5 pruža priliku za bolji, individualni pristup pacijentu te za razumijevanje i liječenje prisutnih komorbiditeta, što se ne odnosi samo na PL nego na sve psihijatrijske poremećaje, Previous research had shown that more than 45% of war veterans with PTSD meet the criteria for a single PD, while about 16% of veterans have 2 or more PDs. In 2013, APA released DSM-5, proposing a new, alternative PD model for the DSM-5. The criteria for PD according to this model are personality dysfunction and the presence of pathological personality traits that are examined using the PID-5 inventory. Pathological personality traits are negative affect, detachment, antagonism, disinhibition and psychoticism. This model hasn't yet been studied in the population of Croatian war veterans with PTSD. In a study conducted in KBC Rijeka on a sample of 31 veterans with PTSD, we examined personality traits using PID-5. We compared the results with a study conducted on American war veterans with and without PTSD (James LM et al.) and confirmed that war veterans with PTSD exhibit a higher degree of personality pathology and elevated values in all personality traits. Negative affectivity, separation and psychoticism are particularly elevated in Croatian war veterans, while American war veterans have lower values for negative affect but higher values in the domain of disinhibition. By studying the proportions of personality traits in the overall personality, negative affectivity, detachment, psychoticism, disinhibition and antagonism were expressed in that order, while in veterans without PTSD, disinhibition and antagonism have higher proportions. Negative affectivity and separation are primarily internalizing domains and therefore we conclude that Croatian war veterans with PTSD are more likely to have comorbidity with internalizing mental disorders (depression) and a higher frequency of avoidant, obsessive-compulsive and schizotypal PD. The alternative PD model provides an opportunity for a better, individual approach to the patient and for understanding and treating the comorbidities present, which applies not only to PL but to all psychiatric disorders.

Sa cijeloživotnom prevalencijom od 0,3-­‐0,7%, shizofrenija je jedna od najtežih mentalnih bolesti mladih odraslih ljudi. Shizofrenija je ekstenzivno proučavana, te je opisan veliki broj bioloških abnormalnosti povezanih sa poremećajem. Mnoge od tih abnormalnosti su predložene kao biomarkeri, od kojih neke mogu predstavljati endofenotipove korisne za razumijevanje etiologije ili patofiziologije shizofrenije. Biomarker je “karakteristika koja se može objektivno izmjeriti i evaluirati kao indikator normalnog biološkog procesa, patogenog procesa ili farmakološkog odgovora na intervenciju”. U morfometrijskim analizama u traganju za biološkim markerima shizofrenije, koriste se ROI i voxel analize. Dokazana je difuzna redukcija volumena sive tvari s povećanim volumenom cerebrospinalnog likvora u populaciji oboljelih od shizofrenije, kao i smanjenje frontalnog, entorinalnog, temporolimbičkog i talamičkog volumena. Cerebrospinalni likvor se ne koristi često u istraživanjima zbog nepraktičnosti, ali pruža uvid u povišene upalne parametre, poput citokina i komplementa. Biološki markeri shizofrenije u krvi su najistraživaniji, a među brojnima se izdvajaju epigenetička istraživanja alterirane metilacije specifičnih promotora, te ekspresija miRNA. Niacinski test koji ima oslabljenu reakciju u bolesnika oboljelih od shizofrenije se izdvaja kao brz, jeftin i lako dostupan, iako su potrebna dodatna istraživanja, kao i za druge potencijalne biomarkere., With the lifelong prevalence of 0,3-­‐0,7%, schizophrenia is one of the most difficult mental diseases of young adult people. Schizophrenia has been extensively studied, and there has been a large number of abnormalities connected to the disorder. Many of these abnormalities had been suggested as biomarkers, of which some can represent endophenotypes useful in understanding etiology or pathophysiology of schizophrenia. Biomarker is “a characteristic that is objectively measured and evaluated as an indicator of normal biological processes, pathogenic processes, or pharmacologic responses to a therapeutic intervention”. In morphometric studies, in search for biomarkers of schizophrenia, ROI and Voxel analysis are used. There are proofs of diffuse reduction of grey matter volume, with increased CSF volume in schizophrenia population, as well as reduction in frontal, entorinal, temporolimbic and thalamic volume. CSF is not often used in research due to impracticality, but it provides insight in increased inflammation parameters, such as citokins and complement. Blood biological biomarkers are the most researched ones, and among many, epigenetic research of altered methylation and miRNA expression are distinguished. Niacin test that has a weakened response in schizophrenic patients is listed as quick, cheap and easily available, although further research is needed, as it is for the other potential biomarkers also.

Nedavno objavljeno jedanaesto izdanje Međunarodne Klasifikacije Bolesti (MKB-11) predviđa postojanje dvije sestrinske dijagnoze: PTSP-a i kompleksnog PTSP-a (KPTSP). Dijagnoza KPTSP-a podrazumijeva postojanje simptoma PTSP-a, ali i tri dodatna klastera simptoma pod zajedničkim nazivom Poremećaji u samoorganizaciji (PSO). Ta tri dodatna klastera simptoma odražavaju pervazivnije psihološke smetnje koje se javljaju nakon traumatskog iskustva. Glavni cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost KPTSP-a u kliničkom uzorku veterana Domovinskog rata prema novim MKB-11 kriterijima, a dodatni ciljevi bili su usporediti dvije grupe ispitanika (PTSP i KPTSP) prema sociodemografskim obilježjima, somatskom i psihijatrijskom komorbiditetu, izloženosti ratnoj traumatizaciji, vrsti liječenja, uzimanju lijekova i razini funkcioniranja. Istraživanje je provedeno na 160 ispitanika koji su veterani DR-a, a liječe se ambulantno na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka pod dijagnozom PTSP-a. Rezultati pokazuju da njih 129 (80%), što je većina, zadovoljava kriterij za kompleksni PTSP, dok njih 31 (20%) zadovoljava kriterij samo za PTSP. Također, rezultati pokazuju da ispitanici s KPTSP-om procjenjuju da simptomi bolesti značajno više utječu na njihovu razinu funkcionalnosti. Ovo istraživanje pridonijeti će postojećim znanstvenim saznanjima i boljem razumijevanju KPTSP-a, što je posebno važno u kontekstu populacije hrvatskih veterana DR-a koji su bili izloženi prolongiranim i višestrukim ratnim traumatskim iskustvima, jer će nova klasifikacija imati posljedice na klinički rad s tom populacijom., The recently published eleventh edition of the International Classification of Diseases (ICD-11) included the new condition, complex posttraumatic stress disorder (CPTSD), in addition to posttraumatic stress disorder (PTSD). Diagnosis of the CPTSD implies the existence of PTSD symptoms as well as three additional clusters of symptoms, commonly referred to as Disturbances in self-organization (DSO). These three additional clusters of symptoms reflect more pervasive psychological disturbances, which occurre after a traumatic experience. The main goal of this study was to examine the frequency of CPTSD in a clinical sample of Homeland War veterans according to the new ICD-11 criteria, and the additional goals were to compare two groups of respondents (PTSD and CPTSD) according to sociodemographic features, somatic and psychiatric comorbidity, exposure to war trauma , type of treatments, use of medication and level of functioning. A survey was conducted on 160 respondents, who are veterans of the Homeland War, and are under ambulatory treatmant at Psychiatric Clinic in Clinical Hospital Center of Rijeka, under the diagnosis of PTSD. The results show that 129 of respondents (80%) meet the criteria for complex PTSD, while 31 of them (20%) meet the criteria only for PTSD. Also, the results show that CPTSD patients estimate that symptoms of disease significantly affect their level of functionality. This research will contribute to existing scientific knowledge and a better understanding of the CPTSD, which is particularly important in the context of the population of Croatian Homeland War veterans, who have been exposed to prolonged and multiple traumatic experiences during the war, as the new classification will have implications in clinical work with that population.

Uvod: Suvremeni zdravstveni sustavi trebaju se reformirati prebacujući fokus na promociju zdravlja, prevenciju bolesti i prepoznavanje aktivne uloge pacijenta u upravljanju svojim zdravljem. Informacijske i komunikacijske tehnologije danas su u širokoj uporabi u zdravstvu. Uporaba informacija s interneta može rezultirati boljom informiranošću pacijenata i povećanom vjerojatnošću za pridržavanjem liječničkih savjeta te time boljim ishodima liječenja. Svrha rada: Istražiti i analizirati stavove zdravstvenih stručnjaka i pacijenata o zdravstvenom stanju pacijenata, razini zdravstvene pismenosti građanstva, kvaliteti njihove komunikacije s liječnicima, trenutnom stanju primjene novih tehnologija u zdravstvu i o potrebama za internetskim sadržajima koji su usmjereni na podizanje zdravstvene pismenosti populacije s ciljem promocije zdravlja i prevencije bolesti. Materijali i metode: U istraživanju je ukupno sudjelovalo 560 ispitanika kojima su distribuirani upitnici za stručnjake i pacijente u osam europskih zemalja. Ispitivano je mišljenje stručnjaka i pacijenata o zdravstvenom stanju pacijenata, zadovoljstvo komunikacijom između pacijenata i zdravstvenih djelatnika, poznavanje postojećih programa promocije zdravlja i internetskih platformi sa zdravstvenim sadržajem te dostupnost i uporaba interneta. Rezultati: Većini ispitanika zdravlje je jako važno te smatraju da ga mogu sami poboljšati, što ukazuje na interes za preuzimanje aktivne uloge u liječenju. Stručnjaci smatraju da bi pacijenti trebali imati bolje osnovno medicinsko znanje stoga bi implementacija internetskih platformi sa zdravstvenim sadržajem bila izuzetno korisna. Zaključak: Internet je dobar alat za informiranje velikog broja građana što se treba iskoristiti za njihovu edukaciju kroz programe promocije zdravlja. Da bi se osigurala pouzdanost informacija stručnjaci moraju biti uključeni u kreiranje tih sadržaja., Introduction: Modern healthcare systems need to reforme by shifting their focus on health promotion, disease prevention and patient centered medicine. IT devices are now widely used in healthcare. Using information found on Internet can result in better helath awarness, increased patient compliance and thus better health outcomes. Objectives: To explore and analyze opinions of experts and patients about patient health, their health literacy level, the quality of their communication, the usage of internet and new technologies, and need for online platforms aimed at disease prevention and health promotion. Materials and methods: Questionnaires for experts and patients were distributed in eight European countries with the total of 560 respondents. The questionnaires examined the opinion of experts and patients about patient health, satisfaction with communication between patients and health professionals, their knowledge of existing health programs and internet platforms with content related to health, and usage of the internet. Results: Most patients consider their health as very important and think that they can improve their health by themselves which indicates their interest in taking an active role in their health. Experts believe that patients should have better basic medical knowledge, so the implementation of Internet-based healthcare platforms would be useful. Conclusion: The Internet is a good tool for informing large number of people which should be used for education through online health promotion programs. To ensure their reliability, medical experts need to be involved in creating those contents.