Search

Cilj: kod dislociranih suprakondilarnih prijelom humerusa zbog anatomskih odnosa može doći do ozljede okolnih neurovaskularnih struktura, prvenstveno brahijalne arterije i medijanog živca. Ozljede brahijalne arterije su dominantno tupe, nastaju kao posljedica prerastezanja, što može uzrokovati reverzibilni vazospazam, ili pucanja intime, disekciju i trombozu. Kod akutne ishemije indicirana je hitna repozicija i ponovna procjena vaskularnog statusa. Ukoliko nakon repozicije perzistiraju simptomi akutne ishemije (blijeda ishemična šaka) indicirana je eksploracija. Ako nakon repozicije šaka postane ružičasta i topla bez pulzacija radijalne arterije i sa usporenim kapilarnim punjenjem (klinički entitet pod nazivom “pink pulselsess hand” u anglo-saksonskoj literaturi), eksploracija se može odgoditi jer je moguće da se radi o reverzibilnom vazospazmu.Metode: retrospektivno su analizirani podaci djece do 18 godina starosti, koja su liječena zbog suprakondilarnog prijeloma s ishemijom ruke u Kliničkom bolničkom centru Zagreb od 2011. do 2022. godine. Analizirani su podaci iz bolničkog informacijskog sustava i slike iz radiološke baze podataka.Rezultati: u periodu od 10 godina je bolnički liječeno 380 pacijenata sa suprakondilarnim prijelomom humerusa. Kod njih 8 su nakon repozicije zaostali prethodno prisutni znakovi ishemije ili hipoperfuzije šake. Srednja dob je bila 7 godina (raspon 3-10 godina). Kod 6 pacijenta je eksploracija učinjena odmah nakon repozicije i fiksacije prijeloma, dok je kod dva učinjena odgođeno (18 i 35 dana nakon ozljede), koji su nakon repozicije imali perfundiranu šaku bez pulsacija, no naknadno su razvili arterijsku insuficijenciju s intermitentnim klaudikacijama ili kritičnom ishemijom. Od 8 pacijenata, kod četiri se radilo o disekciji i trombozi, kod dva o vazospazmu, a kod dva pacijenta o uhvaćenosti (engl. entrapment) arterije u prijelomnoj pukotini. Dva pacijenta su liječena resekcijom i T-T anastomozom arterije, dva resekcijom i rekonstrukcijom venskim graftom, dvoje trombektomijom po Fogarty-u, a kod dva, kod kojih se radilo o vazospazmu, je učinjena dekompresija otvaranjem bicipitalne aponeurozu uz lokalnu aplikaciju vazodilatatora.Zaključak: suprakondilarni prijelomi humerusa s udruženom vaskularnom ozljedom su rijetki i zahtijevaju hitnu ili odgođenu eksploraciju. Djecu sa ovakvom ozljedom je potrebno uputiti u centar koji posjeduje dijagnostičke i terapijske mogućnosti liječenja akutne ishemije ekstremiteta kod djece.

Cilj: Procijeniti učinkovitost Vacumed- intermitentne vakuumske terapije (IVT) u cijeljenju kroničnih rana, ovisno o etiologiji u usporedbi sa standardnim načelima liječenja kroničnih rana. Prethodna istraživanja pokazala su da Vacumed-IVT, svojim izmjeničnim djelovanjem pozitivnog i negativnog tlaka na donji dio tijela, poboljšava cirkulaciju krvi i limfe, kapilarnu funkciju i oksigenaciju tkiva. Također povećava pokretljivost bolesnika, smanjuje edem i bol, što je vrlo važno u liječenju vaskularnih bolesnika i bolesnika s kroničnim ranama. Metode: Retrospektivno smo analizirali medicinsku dokumentaciju 97 vaskularnih bolesnika s kroničnim ranama različitih etiologija, liječenih u KBC Zagreb u razdoblju od 2019. do 2022. godine. Vacumed-IVT je primijenjen u 47 bolesnika, dok 50 bolesnika nije bilo podvrgnuto IVT-u. Vacumed-IVT terapija se provodila najmanje 3 puta tjedno, s trajanjem od 30-40 minuta, ovisno o protokolu i etiologiji kronične rane. Kod svih se bolesnika lokalno liječenje rane provodilo prema standardnim načelima. Kontinuirane varijable (veličina rane, dob, ABPI) testirane su testom normalnosti i analizirane Studentovim t-testom ili Mann-Whitney U testom, ovisno o rezultatima testova normalnosti. Kategorične (diskretne) varijable (etiologija, spol, pokretljivost, intenzitet boli, prisutnost edema i infekcije, amputacija, zacijeljenje) analizirane su chi-kvadratom ili Fisherovim egzaktnim testom. Rezultati: Zacijeljenje je bilo značajno povezano s primjenom Vacumed IVT terapije (Fisherov točan test ; p=0, 0352). Bolesnici kod kojih su rane potpuno zacijelile bili su u prosjeku mlađi (p=0, 369) i imali su bolji ABPI (0, 79 naspram 0, 68 ; p =0, 36693), iako razlike nisu bile statistički značajne. U navedenoj skupini rane su prije liječenja trajale kraće (p = 0, 0239), bile su manje veličinom (p = 0, 0188) i manje bolne (VAS rezultat ; p = 0, 00219). Primjena Vacumed-IVT također je bila značajno povezana s manje amputacija (p = 0, 0104) i boljom pokretljivošću (Fisherov egzaktni test, p = 0. 00603). Zaključak: Vacumed-IVT je dokazao veliku učinkovitost u zacjeljivanju kroničnih rana različitih etiologija u vaskularnih bolesnika. Smanjenjem boli, sekrecije i povećanjem pokretljivosti naših bolesnika, smanjila se učestalost previjanja, a samim time se poboljšala kvaliteta života. Važno je za naglasiti da je Vacumed-IVT terapija značajno smanjila broj i nivo amputacija što potvrđuje njezinu vrijednost i učinkovitost u liječenju kroničnih rana vaskularnih bolesnika.

Cilj: Prikazati djelovanje i učinkovitost Vacumed IVT terapije na cijeljenje kroničnih rana i uzrok njihovog nastanka. Dosadašnje studije su pokazale da Vacumed IVT svojim naizmjeničnim djelovanjem pozitivnog i negativnog tlaka na donji dio tijela poboljšava cirkulaciju krvi i limfe, kapilarnu funkciju, poboljšava oksigenaciju uz bolji prijenos kisika u tkiva, smanjuje edem, a smanjenjem boli povećava pokretljivost bolesnika što je vrlo važno kod liječenja vaskularnih bolesnika i bolesnika sa kroničnim ranama. Metoda: U 28 bolesnika sa kroničnom ranom različite etiologije, liječenih u KBC Zagreb u periodu od 3 mjeseca, provedena je Vacumed IVT terapija sa trajanjem jedne terapije 30-40 minuta ovisno o programu i etiologiji kronične rane. Terapija se provodila 2-3x tjedno, prosječno oko 10 terapija. Lokalno liječenje rane se provodilo po standardnim principima. Učinkovitost se pratila prije i nakon završene terapije mjerenjem veličine rane uz fotodokumentaciju, mjerenjem ABPI, hodne pruge i različitim upitnicima-ima ovisno o etiologiji (EuroQOL-5D-5L, ICQ, VCSS, Villalta PTS score, VAS skala boli). Rezultati: U studiji od 28 bolesnika liječeno je 8 bolesnika sa dijabetičkim ulkusom, 11 sa ishemijskim ulkusom (uključujući kroničnu ranu nakon amputacije stopala), te 9 bolesnika sa venskim ulkusom. Nakon 10-20 provedenih terapija, kompletno zacjeljenje rane imalo je 17 bolesnika (do 30 dana nakon zadnje terapije), smanjenje rane više od 50% evidentirano je kod 9 bolesnika, a kod dvoje bolesnika je zacijelilo manje od 50% rane( obje rane su bile velike površinom). Rezultati testova su pokazali smanjenje boli u rani i ekstremitetu za 73%, poboljšanje hodne pruge za 82%, poboljšanje kvalitete života za 53% i bolje opće stanje bolesnika za 58%. Kod venskih ulkusa je došlo do smanjenja edema elkstremiteta i sekrecije rane već nakon prve primjene. Zaključak: Vacumed IVT terapija do 5x ubrzava zacjeljenje rane. Djeluje na sve faze cijeljenja rane kao i na uzrok nastanka kronične rane. Smanjenjem boli i sekrecije smanjuje se potreba za previjanjem i obradom rane, a samim time se poboljšava kvaliteta života te pokretljivost bolesnika, posebno bolesnika sa PAD. Vacumed IVT je vrlo moćan alat u tretiranju bolesnika sa kroničnom ranom i širokim indikacijskim područjem primjene u vaskularnih bolesnika.

Aneurizma silaznog dijela torakalne aorte je bolest s učestalošću 6-10 slučajeva na 100 000 ljudi i tendencijom porasta radi starenja stanovništa ali i napretka u dijagnostici. Jedan od uzroka aneurizme silazne torakalne aorte je neinfektivni aortitis u autoimunim bolestima, najčešće u gigantocelularnom i Takayasu arteritisu. Učestalost Takayasu arteritisa je 2-3 slučaja godišnje na milijun ljudi, a gigantocelularnog arteritisa 15-35 slučajeva na 100 000 ljudi. Studija je pokazala da 18 % bolesnika s gigantocelularnim arteritisom razvije aneurizmu ili disekciju aorte. Prema aktualnim smjernicama, indikacije za popravak aneurizme torakalne aorte uzrokovane aortitisom jednake su onima za aneurizme degenerativnog porijekla. Ovo je prikaz slučaja 44-godišnje bolesnice koja se javila u hitnu službu s bolovima u leđima i prsnom košu te otežanim disanjem. Na učinjenoj rendgenskoj snimci torakalnih organa nade se široka sjena u projekciji silazne aorte. Postavi se indikacija za MSCT angiografiju kojom se verificira aneurizma čitave silazne torakalne aorte promjera 68 mm te intramuralni hematom koji se prati od razine 9. do 12. torakalnog kralješka. Po obradi se pristupi hitnom operacijskom zahvatu. Budući da se radilo o mlađoj bolesnici endovaskularni zahvat je bio kontraindiciran radi sumnje na bolest vezivnog tkiva u podlozi aneurizme. Lijevostranom torakofrenolaparotomijom se pristupilo na torakalnu aneurizmu koja je resecirana i rekonstruirana dakronskom protezom tehnikom , clamp and sew". Za distalnu i retrogradnu visceralnu perfuziju se koristio, side-limb" conduit anastomoziran na lijevu zajedničku femoralnu arteriju. Reimplantirano je 6 interkostalnih arterija. Dio aneurizmatski promjenjene aortalne stijenke kao i dio makroskopski uredne stijenke poslani su na patohistološku analizu. Operacijski zahvat kao i rani poslijeoperacijski period protekli su uredno. Neurološki status bolesnice je bio uredan. Patohistološkim nalazom se dokažu vaskulitične lezije s multinuklearnim orijaškim stanicama u stijenci aorte te se imunološkom obradom dijagnosticira gigantocelularni ili Takayasu arteritis. Bolesnica je u kontrolnom petomjesečnom periodu klinički dobro i urednog poslijeoperacijskog nalaza te je u redovitim kontrolama imunologa.

Aim. The first treatment option for symptomatic chronic mesenteric ischemia nowadays is usually endovascular, as it is associated with lower morbidity and mortality. There are situations, however, in which open surgery is better option, as it has better long-term results, especially in fit patients. The results of surgical treatment may be hindered by relative infrequency of these procedures, as well as the preference for endovascular treatment in recent times, leaving the most complex cases for open surgery. The aim of this case series is to review the results of the surgical treatment of patients with chronic mesenteric ischemia in our institution in 2021. Methods. A retrospective analysis of medical histories of patients treated surgically for chronic mesenteric ischemia at the Clinical Hospital Center Zagreb in 2021 was performed. Results. Medical records of two patients with chronic mesenteric ischemia treated surgically in our institution in 2021. were retrieved. One of the patients had severe stenosis of celiac axis and superior mesenteric artery, with associated thrombosis, and was treated by a thrombectomy and a retrograde iliacomesenteric bypass. The other patient had an occlusion of celiac axis and both superior and inferior mesenteric arteries, and was treated by a bypass from the aorta to celiac axis and the superior mesenteric artery. Both patients recovered and were released from the hospital. Conclusion. The choice of intervention for treatment of chronic mesenteric ischemia depends on the nature and extent of lesions, and the fitness of the patient for surgery. Open surgery is usually the preferred option in complex cases, usually in patients with extensive and heavily calcified lesions involving several visceral arteries. Early results in patients recently operated in our institution substantiate this view. Further studies will be performed in order to compare early and long-term results of endovascular, hybrid and open surgical treatment.

Aim: Aortic graft infection is one of the most challenging complications in vascular surgery. Total excision of the infected prosthesis and in situ arterial reconstruction with an infection-resistant graft (such as cadaveric cryopreserved homografts) has replaced extra-anatomic bypass as the therapy of choice. Methods: case-report Results: A 76-year-old male was admitted for a contained rupture of the infrarenal AAA. The abdominal and back pain started four days prior, when he was examined in the urology clinic, and treated with analgesics. Open AAA repair with straight silver-coated vascular graft was performed. Five weeks following AAA reconstruction the patient presented with high fever and chills. CT aortography showed inhomogeneous fluid and gas collection in the residual aneurysmatic sac, surrounding the prosthesis. During re-operation, the infected prosthesis was excised and the aorta was reconstructed in situ using cryopreserved thoracic artery homograft. Bacteroides and Streptococcus species were isolated from mural thrombus culture, and were sensitive to standard antibiotics. A course of parenteral Vancomycin and Meropenem, followed by oral Phenoxymethylpenicillin 1500 mg three times a day were prescribed for 4 weeks, and the patient was discharged. Eight-year follow-up is uneventful. Conclusion: The gold standard for aortic graft infection treatment is still unknown. Various substitute materials for in situ repair, including autogenous veins, cryopreserved arterial homografts (CAH), and rifampicin-bonded, amikacin-loaded grafts have been used, with differing results. Advanced methods of cryopreservation and decontamination have resulted in better homograft wall viscoelastic and properties, but the incidence of long-term homograft degeneration (due to mechanical or immunological factors) remains unknown due to lack of patients with long-term follow-up. Although the short-term results after homograft implantation are generally good, no level 1 randomized trials are available, and a Cochrane Vascular Group systematic review is currently underway.

Introduction: For patients undergoing cardiac surgery who have significant carotid stenosis literature supports carotid interventions. Type of management varies between institutions. Aim: We reviewed our results of carotid endarterectomy and cardiac surgery done as a synchronous procedure. Methods: Between January 2008 and September 2021, 91 patients underwent synchronous cardiac operation (either coronary artery bypass (CABG), valve replacement or both) and carotid endarterectomy (CEA). There were 61 males and 30 females. Mean age was 68.91 years. Carotid stenosis was >90% in 42 patients and 70-89% in 47 patients. Seventy-six patients had asymptomatic carotid stenosis and 15 had either TIA or stroke. Results: CEA was performed using a Dacron patch in a majority of cases. In only 7 cases eversion TEA was done. Intraoperative shunt was used in 38 patients. Only 6 procedures were done "off- pump ". Perioperative TIA was registered in 4 patients and 6 patient suffered stroke. Local complications (neck hematoma) occurred in 10 patients but only 5 needed additional procedure. Two patients had perioperative myocardial infarction and in 7 patients pneumonia was diagnosed. One patient died postoperatively. Conclusions: Synchronous carotid endarterectomy with cardiac surgery is a safe and effective procedure in patients with significant carotid disease.

Aim: Reports on open ruptured AAA treatment in renal graft recipients with successful graft preservation are rare. Methods: Case presentation and literature review Results: A 75-year-old male kidney transplant recipient presented in the emergency service for acute onset abdominal pain lasting 4 hours with hypotension. CT angiography showed a ruptured juxtarenal AAA with a contained retroperitoneal hematoma, and no intraperitoneal bleeding. Although the patient was considered for elective endovascular procedure (EVAR) prior to the rupture, EVAR was not possible at the time of the rupture due to technical issues, so immediate open repair was undertaken. Proximal clamp was placed at the suprarenal level, and distal clamps on common illiac arteries. After clamping, a shunt from the suprarenal aorta to the right common iliac artery was placed, and secured with purse-string suture (Figure 1A and 1B). Graft ischemia time was 5 minutes. After shunt placement, classic reconstruction was performed using straight graft. Diuresis was preserved throughout the procedure and blood urea nitrogen and creatinine levels were normal. Postoperative course was uneventful. Six months postoperative the patient is well, and the renal graft function is preserved. Conclusion: We found two reports reporting on five patients, of which four received different modalities of renal graft protection during ruptured AAA repair: axillo-femoral shunt, femoro-femoral extracorporeal circulation, aorto-femoral (Gott) shunt, perfusion cooling. The function of all grafts was preserved, and all patients survived the procedure (including the patient with no protection). Bypass shunting for preservation of renal graft is a logical, simple and fast method for preservation of renal graft perfusion that can be performed even in ruptured AAA cases. Lack of studies that would show clear benefit during elective repair should not be the reason against shunt use for two reasons: 1) the benefit is difficult to show due to small number of transplanted patients undergoing AAA repair, and 2) renal grafts can tolerate longer ischemia during elective repair than in ruptured AAA cases, because during rupture the graft is usually hypoperfused for some time until the repair is undertaken.

Glomus tumori su rijetke neoplazme neuroektodermalnog podrijetla koji nastaju iz kemoreceptornih stanica karotidnog tjelešca. Incidencija je 1-2 : 100 000. Javljaju se sporadično, a u 10 % slučajeva postoji obiteljska predispozicija. U 2-20 % javljaju se bilateralno. Većinom su benigne, lokalno agresivne neoplazme sporoga rasta. Simptomi su nespecifični i povezani su s kompresijom okolnih struktura. Rjeđe uzrokuju ispade živaca vagusa, hipoglosusa i simpatičkih živaca vrata. Iznimno rijetko mogu biti neuroendokrino aktivni i uzrokovati hiperkatekolaminergične simptome. U manje od 10 % slučajeva zabilježena je maligna alteracija. Zbog opsežne vaskularizacije, hematogeno metastaziraju u mali mozak, štitnjaču, brahijalni pleksus, pluća, bubreg, gušteraču, dojku i kosti. Dijagnoza se postavlja slikovnim pretragama. Inicijalna pretraga je ultrazvuk vrata s Color Dopplerom. Zlatni standard za određivanje stadija, prikaza vaskularizacije i preoperativno planiranje je MSCT angiografija. MR angiografija s gandolinijem koristi se ukoliko je CT angiografija kontraindicirana. Tumore klasificiramo u grupe ! , ll ili III po Shamblinu. Liječenje je rana kirurška resekcija tumora. Preoperativno se kod hormonski aktivnih neoplazmi provodi farmakološka blokada simpatikusa i/ili embolizacija tumorske neovaskularizacije. Od adjuvantnog liječenja koristi se iradijacija. Prikazati ćemo slučaj 52 godišnjeg pacijenta kod koga je od 2013. poznata tvorba s lijeve strane vrata. U siječnju 2019. razvio je disfagiju. Obradom je dijagnosticiran paragangliom stadija CT3NOM1a, Shamblin III, veličine 60x50x45 mm koji infiltrira lijevu ACI, ACE te lijevu jugularnu venu s metastazama u C6 i Th2 kralješke. Uz desnu karotidu opisana je tvorba 39 mm. Unatoč normalnim vrijednostima vanilmandelične kiseline u urinu, preoperativno je učinjena parcijalna embolizacija tumora i neselektivna blokada simpatikusa beta blokatorom. Kirurški je učinjena ekstirpacija tumora u potpunosti i rekonstrukcija lijeve ACI venskom premosnicom. Hipoglosus i vagus nisu oštećeni. Postoperativno je zbog pareze glasnica postavljena traheostoma te je za mjesec dana uklonjen tumor i desne ACI. Provedena je iradijacija metastaza kralježaka, no zbog rasta metastaza učinjena je korpektomija kralježaka C5, C6 (2019. godine) te Th2 i Th3 (2020. godine). Zbog infiltracije Th3-Th11 kralježaka i opisane veće tumorske mase paravertebralno desno u razini Th7-Th8, provedena je kemoterapija po CVD protokolu. 2021. godine učinjen je dekanilman i postavljen PEG. Pacijent je u kontrolama onkologa i neurokirurga.

Aim: To present a case of a young patient with thrombophylia and a thrombosed aneurysm of the superficial femoral artery leading to acute lower leg ischemia. Method: Case-report Result: A 30-year-old overweight patient was examined in the emergency department for acute onset of pain and paresthesia in his left foot which was cold and pale. Arterial pulse was palpable in the groin with absent distal pulses (contralateral leg had normal arterial pulsations in the dorsal pedal artery). The patient was treated for deep venous thrombosis 10 years ago and 3 months ago, and was taking 7, 5 mg of warfarin/day. No haematologic work-up was done. Emergency doppler and CT angiography showed acute occlusion of the distal segment of the superficial femoral artery (SFA) and suggested an encompasing hematoma. During exporation, a thrombosed aneurysm of the distal SFA was found. Exploration of the 3rd segment of the popliteal artery (PA) revealed chronic occlusion of the PA and of all three major branches. Exploration at the distal leg level revealed occluded anterior tibial artery so the posterior tibial artery (PTA) at the medial malleolus level was dissected, and found patent with inner diameter of 1.5 mm. Since only half of the VSM length was suitable for graft (due to varicosities), a composite Dacron-VSM graft bypass was constructed from SFA to PTA with formation of an AV fistula with concomitant vein at the distal anastomosis under magnification. Two-hours postoperatively lower leg fasciotomy was done because of compartment syndrome. Control CT angiography 10 days postoperatively confirmed bypass patency. Fasciotomy wounds were covered with split-thickness skin grafts. Hematologic work-up confirmed prothrombin gene FIl 20210A mutation. The patient was treated with heparin perioperatively, LMWH postoperatively, and continued oral anticoagulation medication on discharge. Conclusion: Acute ischemia of the lower limb is uncommon in younger patient, and is mostly caused by vascular injury. Unrecognized thrombophylia may lead to chronic occlusion of the crural arteries neccesitating an emergency distal leg/pedal bypass procedure.

Sekundarna aortoenteralna fistula jedna je od rijetkih, ali izuzetno pogubnih komplikacija nakon rekonstrukcije aorte, bilo nakon otvorene kirurške operacije ili nakon endovaskularnog liječenja (EVAR). Jako je teško dokaziva pretragama, a karakterizira ju jedno ili više prodromalnih krvarenja (herald bleeding - hemoptoa ili/i melena) nakon čega obično slijedi masivno krvarenje uz hemoragični šok i često letalni ishod u pacijenata koji imaju ranije učinjenu aortalnu rekonstrukciju. U ovom radu prikazali smo naše rezultate kod pacijenata operiranih zbog aortoeneralne fistule razdoblju od 2014. do 2018. godine.

Femorokruralne premosnice su uz femoropoplitealne najčešće procedure koje izvodimo prilikom revaskularizacije donjih udova zbog kritične ishemije ekstremiteta (CLI). Kritična ishemija završni je stadij progresivne, okluzivne bolesti perifernih arterija. Karakterizira je visok postotak amputacija i smrtnosti tako da je revaskularizacija nužna u liječenju bolesnika kako bismo pokušali spasiti ugroženi ekstremitet. Cilj ovog rada bio je prikazati dugoročni ishod liječenja naših pacijenta femorokruralnim premosnicama te otkriti značajne prognostičke čimbenike koji utječu na prognozu i ishod liječenja. U ovoj studiji prikazali smo sve pacijente kojima je u petogodišnjem razdoblju od 2014. do 2018. godine kod nas, na Klinici za kirurgiju KBC Zagreb - Rebro, učinjena femorokruralna premosnica zbog kritične ishemije ekstremiteta. Posebnu pozornost obratili smo na premosnice na distalnu potkoljenicu što znači na premosnice koje spajaju femoralnu arteriju s arterijom tibialis anterior (ATA), arterijom tibialis posterior (ATP) te s arterijom fibularis (AF).

Introduction: The results of concomitant carotid endarterectomy with cardiac operation vary be tween institutions. Indications for such procedures are still under discussion. Aim: We reviewed our results of carotid endarterectomy and cardiac surgery done as a simultane ous procedure. Methods: Between January 2008 and September 2018, 75 patients underwent a simultaneous car diac operation (Coronary Artery Bypass - CABG, valve replacement or both) and carotid endarter ectomy (CEA). There were 33 males and 27 females. Mean age was 69.05 years. Carotid stenosis was >90% in 33 patients and 70-89% in 40 patients. Sixty patients had asymptomatic carotid stenosis and 15 had either TIA or stroke. Results: CEA was performed using a Dacron patch in 66 patients and autologous vein was used in two patients. In seven cases eversion TEA was done. Intraoperative shunt was used in 31 patients. Only six procedures were done "off-pump". Perioperative TIA was registered in three patients and five patients suffered a stroke. Local complications (neck hematoma) occurred in 10 patients, but only five needed an additional procedure. One patient had a perioperative myocardial infarction and in seven patients pneumonia was diagnosed. One patient died postoperatively. Conclusions: Simultaneous carotid endarterectomy with cardiac surgery is a safe and effective pro cedure in patients with significant carotid disease.

Mikotične aneurizme i pseudoaneurizme, kao i sekundarne infekcije nakon vaskularnih kirurških re konstrukcija, stanja su praćena visokim morbiditetom i mortalitetom, za koja ne postoji jedinstveno rješenje niti općeprihvaćeni postupnik liječenja. Tradicionalno se u liječenju tih infekcija primjenjuje ekstirpacija inficiranog stranog materijala te radikalni debridement inficiranog i nekrotičnog tkiva, uz primjenu ekstraanatomskih premosnica koje zaobilaze mjesto infekcije, ali su hemodinamski nepovoljnije od anatomskih rekonstrukcija i sklonije ranijim okluzijama. lako su teflonske proteze te proteze obložene srebrnim acetatom i antibioticima otpornije od dakronskih, za anatomsku in situ rekonstrukciju preferiraju se biološki materijali, najčešće autologne krvne žile. Ipak, autotransplantacija nije uvijek najbolje rješenje zbog dugotrajnosti postupka ili neprikladno sti vlastite krvne žile za veću rekonstrukciju. Stoga se danas za aortoilijačne in situ rekonstrukcije često primjenjuju krioprezervirani homograftovi i graftovi od bovinog perikarda. Još nije razriješeno koji je materijal optimalan, s obzirom na dugoročnu prohodnost, kao i na otpornost na infekcije i aneurizmatsku degeneraciju. U ovom će radu biti prikazani individualni i multi modalni pristup te rezultati liječenja kompleksnih vaskularnih infekcija u KBC-u Zagreb s ciljem unapređenja kvalitete zbrinjavanja ovih teških stanja praćenih velikim mortalitetom i morbiditetom.

Uvod: Operacije varikoziteta predstavljaju značajan opseg zahvata u vaskularnoj kirurgiji. Razvo jem kirurške tehnike i anestezioloških postupaka posljednjih godina došlo je do razvoja i ekspanzije jednodnevne kirurgije, a operacije varikoziteta sve se više obavljaju u okviru jednodnevne kirurgije. Cilj: Analiza operiranih bolesnika s naglaskom na sigurnost pacijenta i postoperativne komplikaci je. Metodologija: Retrospektivna analiza 459 operiranih bolesnika od 2014. do rujna 2018. godine koji su operirani u Specijalističkom zavodu za jednodnevnu kirurgiju, KBC-a Zagreb. Rezultati: Svi bolesnici su operirani u lokalno potenciranoj ili lokalnoj anesteziji, a uz klasičnu kiruršku metodu od travnja ove godine radimo i endovensku lasersku ablaciju. Selekcija bolesni ka, pridržavanje protokola i detaljne upute bolesniku pridonose sigurnosti operiranih bolesnika u okviru jednodnevne kirurgije što donosi mali broj postoperativnih komplikacija i minimalni broj prijema u bolnicu. Zaključak: Operacije varikoziteta u okviru jednodnevne kirurgije predstavljaju pouzdanu i sigurnu metodu s malim brojem komplikacija koja omogućuje značajne financijske uštede i oslobađa ter mine u višednevnoj kirurgiji za bolesnike s arterijskim oboljenjima.

Aim: Endovascular aortic reconstruction (EVAR) has lower short-term mortality and morbidity than open surgery for abdominal aortic aneurysms (AAA), but long-term results of EVAR are counterfeited by increased rate of complications. Patient selection is one of the factors affecting outcome after EVAR. However, EVAR is usually advised in patients with more severe cardiorespiratory comorbidities that would not withstand open surgical procedure, and are generally more prone to poor outcome. This may lead to selection of patients with less than ideal vessel anatomy, and compromising with quality of infrarenal aortic neck, distal landing zones, femoral access points or disregarding significant tortuosities or kinkings. The aim of this study was to evaluate selection criteria for endovascular aortic reconstruction (EVAR) and their potential influence on morbidity and mortality. Methods: Retrospective analysis of medical records of patients with abdominal aortic aneurysms who underwent EVAR from June 2015 until October 2016 at the Division of Vascular Surgery, University Hospital Centre Zagreb. In-hospital morbidity and mortality, as well as complications noted on follow ups, will be analyzed. Results: Fifteen patients were treated by EVAR for AAA at the Division of Vascular Surgery from June 2015 until October 2016. There was no in- hospital mortality. A lesion of a tortuotic left common iliac artery occurred in one male patient, which required open surgical intervention for hemostasis. While the patient recovered from hemorrhage, he developed pneumonia and was transferred to hospital for pulmonary diseases, but ultimately succumbed to respiratory insufficiency. Conclusion: The advantages of EVAR over open aortic reconstruction are evident in patients with multiple comorbidities or low expected life expectancy. However, a patient's characteristics should not be the governing criteria over vessel anatomy. Common and specific manufacturer's criteria for usage of the endografts should be respected as well, in order to optimize the results. An experienced and well integrated team of vascular surgeons and interventional radiologists should weigh both anatomic and clinical selection and exclusion criteria in order to improve both short and long- term results in this delicate group of patients.

Extended-spectrum β-lactamases (ESBL) producing bacteria have been increasingly reported in both hospital and community patients. Production of ESBLs is the major mechanism of resistance to oxymino-cephalosporins and aztreonam in Gram-negative bacteria. Recently a new family of ESBLs with predominant activity against cefotaxime (CTX-M β-lactamases) has been reported. Over 80 CTX-M enzymes have been described so far, which can be grouped into five main subgroups according to amino acid sequence identity (CTX-M-1, CTX-M-2, CTX-M-8, CTX-M-9 and CTX-M-25). In some countries, CTX-M β-lactamases are the most prevalent types of ESBLs, for instance in Russia, Greece, Spain, Switzerland, Japan, Taiwan, China and Argentina. These enzymes have been identified in countries near Croatia such is Italy, Hungary and Austria. The aim of this study was to determine the prevalence and the types of CTX-M β lactamases produced by Klebsiella pneumoniae clinical isolates collected from October 2006 to January 2007 from both community- and hospital-based isolates were included (Figure 1.). 128 ESBL isolates were subjected to further analysis: screening with double disc diffusion test and confirmed by ESBL E test.

Potrebna su daljnja istraživanja, kako radi kontrola kvalitete i pronalaženja novih korektibilnih čimbenika morbiditeta i mortaliteta, tako i radi evaluacije primjene novih metoda, poput graftova od ekstracelularnog matriksa, za liječenje ovih devastirajućih komplikacija u vaskularnoj kirurgiji.

Liver tumors count for approximately 2% of all childhood tumors and almost 70% of them are malignant. Most of them present as palpable abdominal mass. Correct diagnosis considering type, size and localization of the tumor is crucial for the right treatment strategy. Although surgical resection still remains the most important factor for survival, when combined with chemotherapy, the survival rates will raise. Liver transplantation is also considered in some cases of liver tumors. From 1991 to 2008 we treated 13 children with liver tumors. Our experience together with the review of recent literature is presented here., Tumori jetre čine ukupno 2% svih tumora dječje dobi, a preko dvije trećine su zloćudni. Većina se prezentira kao palpabilna tvorba u abdomenu. Za odabir ispravnog plana liječenja nužno je postaviti točnu dijagnozu i odrediti stupanj bolesti. Iako je kirurška resekcija i dalje najbitniji faktor prognoze, u kombinaciji s kemoterapijom postotak preživljenja značajno raste. U određenim slučajevima neresektabilnih tumora transplantacija jetre daje dobre rezultate. Od 1991. godine do 2008. liječili smo 13 djece s tumorom jetre i u ovom radu prikazujemo naše rezultate uz pregled recentne literature.