Search

TableS1. Surgical and postoperative characteristics

Cilj ovog rada bio je istražiti postoje li razlike u likovnom izražavanju između kronično/akutno oboljele i zdrave djece. U istraživanje se krenulo od pretpostavke da će se oboljela djeca služiti tamnijim tonovima i zauzimati manji prostor na crtežu. Uzimajući u obzir negativne posljedice bolesti, pokušalo se ispitati izražavaju li djeca crtežom tugu, strah i zabrinutost zbog bolesti.Metoda: U istraživanju je sudjelovalo 22-je kronično i akutno bolesne djece na Pedijatrijskom odjelu i 102-je zdravih učenika Osnovne škole Stobreč, od kojih su za analizu odabrana 22 crteža. Učenici razredne nastave crtali su slobodan crtež i crtež obitelji.Rezultati: Rezultati istraživanja nisu potvrdili postavljene hipoteze: ne postoji značajna razlika u uporabi tamnih tonova i prostora na crtežima između dviju skupina djece. Analizom i usporedbom crteža došlo se i do drugih rezultata, iako se nisu pokazale statistički značajne razlike: zdrava i oboljela djeca biraju različite teme crteža, bolesna djeca manje rabe boje, sva oboljela djeca crtaju oba roditelja, više bolesne djece crta ostale članove obitelji, veći broj zdrave djece na crtežu obitelju crta motive sunca, neba i trave.Zaključci: Rezultati istraživanja su pokazali da ne postoje značajne razlike između crteža zdrave i akutno/kronično bolesne djece koja se nalaze na liječenju u bolnici. Obje skupine djece na sličan se način služe prostorom za crtanje te upotrebljavaju slične boje. Može se zaključiti da kronično/akutno oboljela djeca nisu u svom likovnom izražavanju iskazala više negativnih emocija ili poteškoća u samopoimanju u odnosu na zdravu djecu. Zbog ograničenja ovoga istraživanja koja se, između ostaloga, odnose na veličinu uzorka, slične bi pretpostavke valjalo provjeriti na većem uzorku radi dobivanja boljeg uvida u značajke crteža kronično i akutno oboljele djece. Takvi bi podatci mogli poslužiti za osmišljavanje ciljanih programa osnaživanja i potpore djeci oboljeloj od kroničnih i akutnih bolesti.

The aim was to investigate whether social skills’ training (SST) influences the attitudes towards communication skills learning and to validate Communication Skills Attitudes Scale (CSAS) among students of health studies in the Republic of Croatia. SST (10 workshops) was implemented for this purpose. 70 students of 1st year in four Croatian university health studies were randomly selected to take part in the training and 169 students were a part of the control group. CSAS was applied at the beginning and end of the training to both groups. The results indicated good metric characteristics in relation to CSAS and its two-factor structure (positive attitude scale and negative attitude scale). Furthermore, we did not record significant change in attitudes towards communication skills learning in both groups. However, pursuant to average results from the subscales attitudes towards communication skills learning, we noticed that the negative attitudes tend to decrease and positive tend to increase. This indicates that 10 workshops might have been insufficient in order to change the attitude.

Veliki broj istraživanja upućuje na značaj dugotrajnih životnih teškoća (u koje spadaju i kronične bolesti) kao snažnih izvora psihološkog stresa, negativnih afektivnih stanja, poremećaja tjelesnog i psihološkog zdravlja te problema u socijalnoj prilagodbi. Sistemski eritemski lupus (SEL) je kronična, sistemska, autoimuna bolest koja potencijalno ugrožava većinu organskih sustava i obilježena je širokim rasponom pridruženih medicinskih problema, uključujući neželjene učinke farmakoterapije. Klinička opažanja, kao i do sada provedena istraživanja, ukazuju na povezanost između psihološkog stresa i samoprocjene simptoma lupusa u pacijenata, odnosno na vezu između psihološkog stresa i pogoršanja simptoma bolesti. Dnevni stresori koji uključuju socijalne odnose i socijalne obveze mogu biti značajni čimbenici povezani sa smjerom aktivnosti bolesti. Otprilike 50–90% pacijenata s lupusom navodi bol u različitim područjima, uglavnom koštanomišićnog sustava, što je značajan problem koji utječe na cjelokupno funkcioniranje ; odnosno na veći intenzitet umora, psihološki stres i narušenu kvalitetu života. Novija istraživanja otkrila su nezadovoljene potrebe pacijenata s lupusom koje se odnose na umor, bol, depresivnost i anksioznost. Prema malobrojnim podacima iz literature, KBT se kroz dosadašnja iskustva pokazala učinkovitim tretmanom za smanjenje anksiozno- depresivne simptomatologije u pacijenata s lupusom, kao i za smanjenje razine dnevnog stresa. Cilj ovog rada je prikazati osobitosti kognitivno bihevioralnog grupnog tretmana u radu s pacijenticama oboljelima od lupusa u našoj zemlji, primarno usmjeren na postizanje učinkovitijeg suočavanja sa stresom (te pratećih simptoma depresivnosti i anksioznosti).

SUMMARY – The aim of this study was to assess the prevalence of oral allergy syndrome (OAS) in patients with seasonal allergic rhinitis (SAR) and the possible risk factors for its development. This cross-sectional study was conducted in primary care offices in the Split- Dalmatia County during the period from March 1 to September 30, 2012. Data sources were medical history with confirmation of SAR (positive skin-prick test to seasonal inhalant allergens: grass, tree and weed pollens), anthropometric patient data (age, sex, weight and height), and a questionnaire in which patients evaluated their nasal and ocular symptoms, comorbidities and lifestyle. The χ2- test, Pearson χ2-test, Spearman's rho correlation coefficient and Kolmogorov-Smirnov test were used on statistical analysis. The prevalence of OAS was 45.7%. The risk factors for OAS development were diabetes (p

The aim of the study was to explore the association between Glasgow Coma Scale (GCS), Paediatric Index of Mortality (PIM2) and Injury Severity Score (ISS), and the long-term outcome of children with injuries. The health related quality of life (HRQL) was assessed by using the Royal Alexandra Hospital for children Measure of Function (RAHC MOF), 12 months post discharge. Out of 118 children with injuries (9% of all patients), 75 had injury of the head as the leading injury. There were no significant differences at admission in the severity of clinical condition, as expressed by PIM2 and ISS, between patients with head injuries and patients with other injured leading body regions. Children with head injuries had significantly worse HRQOL than children with other leading injured body region (p

The purpose of this study was to evaluate the cross-sectional differences in self-reported severity of posttraumatic stress disorder (PTSD) and psychosomatic symptoms, life-time exposure to traumatic events, coping styles, personality traits and overall quality of life between the PTSD and non-PTSD Croatian War veterans. We also investigated whether it is possible to predict quality of life on the basis of PTSD and psychosomatic symptoms, coping styles and personality traits. Results showed that veterans with PTSD judged not only combat experiences, but also exposure to other life-time traumatic events as extremely stressful, much more so than veterans without PTSD or control subjects. In comparison with control subjects, veterans with PTSD were more likely to have clinically significant symptoms of PTSD, less likely to actively and emotionally cope with stressful life-time events, and more likely to avoid facing stressful events. Scores among the non-PTSD veterans were similar to the control subjects, except on the M-PTSD scale, scale of psychosomatic symptoms and coping by avoidance, whereby non-PTSD veterans consistently scored lower than control subjects. The level of intensity of PTSD symptoms, active coping and extraversion were shown to be significant predictors of the quality of life.

Cilj: Procijeniti učinkovitost kemoterapije u liječenju malignog mezotelioma poplućnice. Metode: U ovom radu retrospektivno je analizirana učinkovitost kemoterapije malignog mezotelioma poplućnice (MPM) u 29 oboljelih, liječenih u Klinici za plućne bolesti KB Split od 2002. – 2005. godine. Većina oboljelih 24/29, (82,7 %) bili su profesionalno izloženi azbestu. Liječenje je provedeno nakon što je patohistološkom imunohistokemijskom metodom dokazan podtip MPM. Rezultati: U 23/29 (79,3 %) oboljelih utvrđen je epiteloidni tip mezotelioma. Analizirani su rezultati liječenja u tri skupine oboljelih: 1. gemcitabin /cisplatin u prvoj liniji (PG protokol) u 6 oboljelih, 2. epirubicin / mitomicin u prvoj liniji (EM protokol) u 9 oboljelih, 3. suportivna terapija u 14 oboljelih koji su odbili kemoterapiju. Efikasnost terapije ocijenjena je definiranom stopom odgovora – response rate (RR) i izračunom krivulje preživljenja – mean survival (MS) prema preporukama WHO. Utvrđeni RR 33 % nije se razli- kovao između skupina liječenih PG i EM protokolom, ali je MS bolesnika liječenih EM protokolom u prvoj liniji znatno bolje od onih koji su liječeni PG protokolom ili suportivnom terapijom. Zaključak: Rezultati liječenja pokazuju da se EM protokolom postiže značajno bolje MS, nego PG protokolom. No, rezultati studije se slažu s rezultatima iz literature koji kazuju da je tumor kemorezistentan, te da je stopa tumorskog odgovora niska, a iznosi 10-30 % i bez značajnog utjecaja na MS., Aim: To evaluate the effect of chemotherapy in treatment of patients with malignant pleural mesothelioma. Methods: The effectiveness of chemotherapy was evaluated in 29 patients with malignant pleural mesothelioma (MPM). The patients were treated in Clinical Hospital Split, University Hospital for Lung Diseases, between the years 2002-2005. 24/29 patients (82.7 %) were occupationally exposed to asbestos. Chemotherapy was applied after determination of MPM subtype by pathohystological immunohystochemistry. Results: Epitheloid mesothelioma was determined in 23/29 (79.3 %) patients. Results of treatment were analyzed separately in 6 patients treated with gemcitabine/cisplatine (PG protocol) in first line therapy, in 9 patients treated with epirubicine/mitomycine (EM protocol) in first line therapy, and in 14 patients who refused chemotherapy and were on supportive therapy. In accordance with WHO recommendations the evaluation of chemotherapy effectiveness by response rate (RR) and mean survival curve (MS) was done. RR was 33% in both groups: those on PG and EM protocol, but MS was significantly better in patients treated with EM protocol in the first line chemotherapy comparing to PG protocol and supportive care. Conclusions: The EM protocol has better MS results then PG protocol treatment. However, this study have confirmed the chemo resistance of the tumor, low response rate to the chemotherapy (only 10-30 %), without significant influence to MS.

Sastav populacija bolesnika može među jedinicama intenzivnog liječenja djece biti bitno različit. Razlike u sastavu između izvorne populacije na kojoj je sustav izveden i populacija bolesnika na kojima se sustav predviđanja smrtnosti primjenjuje, kao i pojedinih skupina unutar populacije, čine točnost predviđanja smrtnosti nepouzdanom. Prikupili smo pokazatelje za izračun Paediatric Index of Mortality (PIM 2) sustava za 591 uzastopce primljena bolesnika u jedinicu intenzivnog liječenja djece (JILD). Izračunali smo odvojeno zamijećenu smrtnost (ZS), predviđenu smrtnost (PS) i standardizirani omjer smrtnosti (SOS) za različite skupine bolesnika. PS je bila viša od ZS za kirurške bolesnike, kao i za bolesnike primljene u hitnim stanjima. Unutar dijagnostičkih skupina, SOS je bio < 1 za neurološke bolesnike, a u bolesnika s bolestima dišnog sustava bio je > 1. Unutar dobnih skupina, SOS je bio > 1 u predškolske djece, a u adolescenata je SOS bio < 1. Analiza duljine boravka pokazala je da je SOS bio > 1 u bolesnika koji su dugo liječeni. Predikcijska sposobnost sustava PIM2 nije, dakle, jednaka za sve skupine unutar populacije bolesnika. To znači da razlika u sastavima populacija bolesnika može biti uzrokom manje preciznosti izračuna PS u odnosu na ZS. Ova poteškoća može biti izrazita u jedinicama s malim i jednolikim populacijama bolesnika.

Aim was to assess the level of knowledge and practices regarding patient`s informed consent to medical procedures among physicians. An anonymous and voluntary survey of knowledge and practices regarding the process of obtaining informed consent was conducted among 470 physicians (63 % response rate) working in 6 hospitals: 93 specialists in anesthesiology, 166 in medicine and 211 in surgery. Only 54% physicians were acquainted with the fact that the process of obtaining consent for treatment was regulated by law. Internists and surgeons were better informed than anesthesiologists (P=0.024). More respondents (66%) were familiar with the fact that a law on patient rights was passed in Croatia. There were no differences among different specialties (P=0.638). Only 38% of the doctors were fully informed about the procedure of obtaining consent for treatment. Internists and surgeons reported that they provided detailed information to the patient in 33% of the cases, whereas anesthesiologists gave detailed information in 16% of the cases (P

The aim of the study was to explore the association between Glasgow Coma Scale (GCS), Paediatric Index of Mortality (PIM2) and Injury Severity Score (ISS), and the long-term outcome of children with injuries. The health related quality of life (HRQL) was assessed by using the Royal Alexandra Hospital for children Measure of Function (RAHC MOF), 12 months post discharge. Out of 118 children with injuries (9% of all patients), 75 had injury of the head as the leading injury. There were no significant differences at admission in the severity of clinical condition, as expressed by PIM2 and ISS, between patients with head injuries and patients with other injured leading body regions. Children with head injuries had significantly worse HRQOL than children with other leading injured body region (p0.045), and children from road traffic accidents had significantly worse HRQL (p = 0.004), compared to other mechanisms of injury. HRQL correlated significantly with GCS (p = 0.027), but not with ISS and PIM2. As the conclusion, among all scoring systems applied, only GCS, which demonstrates severity of head injury, showed significant impact on long-term outcome of injured children.

Cilj istraživanja bio je utvrditi povezanost između vrste anestezije, kognitivne funkcije, negativnih poslijeoperacijskih promjena ponašanja i razine neurološkog biomarkera proteina S100B. Prospektivna studija provedena je u KBC Split u 64 djece (dob 6-13, ASA I-II) nakon elektivne adenotozilektomije. Djeca su bila randomizirana u dvije skupine: intravenska (n = 32) i inhalacijska (n = 32). U intravenskoj skupini indukcija u anesteziju je učinjena propofolom, fentanilom i vekuronijumom i održavana kontinuiranom infuzijom propofola. U inhalacijskoj skupini indukcija je učinjena fentanilom, sevofluranom i vekuronijumom, te održavana sevofluranom. Anesteziolog koji je anestezirao djecu i otorinolaringolog koji ih je operirao, bio je isti za svu djecu. Kognitivnu funkciju procijenili smo primjenom dvaju testova različite složenosti (PsychE test): jednostavno vrijeme reakcije i paralelno vrijeme reakcije. Svako dijete je prošlo testiranje prije operacije, 2 sata i 24 sata nakon operacije. Procjena negativnih poslijeoperacijskih promjena ponašanja je učinjena upitnikom Post Hospitalization Behavior Questionnaire (PHBQ - 27 pitanja u 6 podljestvica). Protein S100B smo odredili u serumu djece koristeći imunokemijsku metodu “ECLIA“. U kognitivnom funkcioniranju prije anestezije, te 2 h i 24 sata nakon anestezije nije bilo jednoznačnih i jednosmjernih razlika između inhalacijske i intravenske anestezije. Djeca su postizala lošije rezultate u jednostavnom vremenu reakcije nakon inhalacijske anestezije, a nakon intravenske anestezije, lošiji rezultati su bili u paralelnom vremenu reakcije. Broj negativnih poslijeoperacijskih promjena ponašanja, u svih 6 podljestvica PHBQ upitnika, bio je u svim točkama mjerenja statistički značajno manji u intravenskoj skupini u odnosu na inhalacijsku skupinu u ; separacijskoj anksioznosti, općoj anksioznosti, apatija/povlačenje, poremećaju hranjenja i agresiji prema autoritetu. Vrijednosti neurološkog biomarkera S100B značajno su bile povećane nakon opće anestezije u odnosu na prijeoperacijske vrijednosti, no nije bilo razlike između dvije vrste anestezije. Na temelju rezultata našeg istraživanja, prednost ima korištenje totalne intravenske tehnike u odnosu na inhalacijsku, za operacije adenotonzilektomije u djece., The aim of the investigation was to determine the relationship among types of anesthesia, cognitive assessment, negative postoperative behavior changes and the level of neurological biomarkers protein S100B. Prospective study was conducted at the University Hospital Split on 64 children (aged 6-13, ASA I-II) undergoing elective adenotonsillectomy. The children were randomized into 2 groups: TIVA (n = 32) and sevoflurane (n = 32). In TIVA group anesthesia was induced with propofol, fentanyl and vecuronium and maintained with continuous infusion of propofol. In sevoflurane group, anesthesia was induced with fentanyl, sevoflurane and vecuronium and maintained with sevoflurane. In all patients, surgery was performed by the same surgeon and anaesthesia was administered by the same anaesthesiologist. Cognitive assessment was conducted with two psychomotor evaluation tests (PsychE): simple reaction time and dual task. Each subject was examined preoperatively, 2 h and 24h after surgery. Evaluation of negative postoperative behavioral changes were performed with the Post Hospitalization Behavior Questionnaire (PHBQ:- 27 items describing six subscales). The PHBQ was filled out by parents at postoperative days 1, 3, 7 and 14, and 6 months after surgery. S100B assays were performed using the electrochemiluminiscence immunoassay “ECLIA”. There were no unambiguous one-way differences between TIVA and sevoflurane group in cognitive function before anaesthesia, 2 hours and 24 hours after anaesthesia. Children had poorer results in simple reaction time after inhalation anaesthesia, while after TIVA, worse results were in dual task. The number of NPOBCs in all six PHBQ subscales at all follow-up time points was statistically significantly smaller in the TIVA group than in group S. The greatest difference was noticed in the separation anxiety subscale, general anxiety, apathy/withdrawal, eating disturbances, aggression towards authority and sleep anxiety. The values of neurological biomarker S100B were significantly increased after general anesthesia with regard to preoperative values, but there were no differences regarding the 2 types of anaesthesia. Based on the results of our research, we preferthe use of total intravenous techniques over inhalation, for adenotonsillectomy in children.

Kod pacijenata s PEP i shizofrenijom postoje oštećenja neurokognitivnog funkcioniranja. Međutim, postoje neusuglašenosti oko prevalencije i težine oštećenja specifičnih neurokognitivnih funkcija i domena te oko njihovih odnosa. Te nekonzistencije moguće je dijelom objasniti i heterogenošću ciljanih uzorka, odnosno postojanjem podskupina s različitim neurokognitivnim profilima i njihovim različitim povezanostima s drugim parametrima poremećaja te ishodima liječenja. Stoga smo u ovom istraživanju provjerili hipotezu o heterogenosti uzorka pacijenata s PEP i shizofrenijom s obzirom na latentne neurokognitivne profile, istražili razlike PEP i shizofrenije te istražili povezanost tih profila s psihopatologijom i svakodnevnim funkcioniranjem. Potvrdili smo postojanje tri razmjerno homogena profila kod pacijenata s PEP i shizofrenijom. Pokazali smo da se oni strukturalno ne razlikuju, ali da postoji značajna statistička mogućnost pripadanju određenome profilu. Pokazali smo i povezanost psihopatologije, negativnih simptoma sa neurokognitivnim profilima u PEP. Zaključno, svrstavanje pacijenata sa PEP i shizofrenijom u određene profile na temelju kognitivnog funkcioniranja moglo bi biti od važnosti u određivanju fenotipa, specifičnih bioloških mehanizama u pozadini bolesti te određivanju individualiziranog terapijskog pristupa s ciljem boljeg ishoda liječenja., Patients with first episode psychosis (FEP) and schizophrenia have impaired neurocognitive functioning. However, there are inconsistencies about the prevalence and severity of impairment of specific neurocognitive functions and domains and relationships between this two groups. These inconsistencies can be partly explained by the heterogeneity of this populations, ie the existence of subgroups with different domains of neurocognitive functions and their different relationships with other parameters of the disorder and treatment outcomes. Therefore, in this study, we tested the hypothesis of heterogeneity of populations of patients with FEP and schizophrenia with respect to latent domain profiles of neurocognitive functions. We investigated the differences between FEP and schizophrenia, and investigated the association of these profiles with psychopathology and everyday functioning. We confirmed the existence of three relatively homogeneous profiles in patients with FEP and schizophrenia. We have shown that they do not differ structurally, but that there is a significant statistical possibility of belonging to a certain profile. We also showed the association of psychopathology, more precise negative symptoms with neurocognitive profiles in FEP. In conclusion, classifying patients with FEP and schizophrenia into specific profiles based on cognitive functioning could be important in determining phenotype, specific biological mechanisms underlying the disease, and tailoring an individualized therapeutic approach for better treatment outcome.

Cilj ove studije bio je ispitati razinu stresa i kvalitetu ţivota u roditelja djece s teškošama u razvoju, ukljuţujuši Down sindrom, poremešaje iz spektra autizma i cerebralnu paralizu te u roditelja djece s dijabetesom tipa 1, u usporedbi s roditeljima zdrave djece. Dodatno, cilj nam je bio ispitati povezanost roditeljskog stresa, koncentracije kortizola i uznapredovalih produkata glikacije (engl. advanced glycation end-products; AGEs) s anksioznoššu i depresivnom simptomatologijom roditelja. Provedeno je presjeţno istraţivanje u razdoblju od oţujka 2018. do oţujka 2019. godine, pri ţemu je ukljuţeno 244 roditelja djece u dobi od 4 do 12 godina, s podruţja Zadarske ţupanije. Prikupljeni su socio-demografski i anamnestiţki podaci, a roditelji su ispunili upitnik kojim su ispitane ţivotne navike, samopoštovanje, percepcija izazovnog ponašanja djeteta, depresivnost, anksioznost te razina opšeg i roditeljskog stresa, otpornost na stres, kao i kvaliteta ţivota. Dodatno, roditeljima smo izmjerili antropometrijske pokazatelje, krvni tlak, puls i AGEs, koje smo smatrali indikatorom oksidativnog stresa, korištenjem neinvazivnog ureŤaja AGE Mu Reader (DiagnOptics, Groningen, Nizozemska). Konaţno, koncentracija kortizola je izmjerena u pet zasebnih uzoraka sline tijekom jednog radnog dana korištenjem Salivetta (Sarstedt, Nümbrecht, Germany). Roditelji su prikupili prvi uzorak sline prije odlaska na spavanje (oko 22:00), a preostale uzorke sutradan ujutro nakon buŤenja (u 0., 15., 30. i 60. minuti nakon buŤenja). Temeljem pojedinaţnih koncentracija kortizola izraţunati su izvedeni parametri koji opisuju odgovor kortizola na buŤenje (engl. cortisol awakening response; CAR), poput površine ispod krivulje u odnosu na poţetnu vrijednost (engl. area under the curve with respect to the ground; AUCG) i površine ispod krivulje u odnosu na trenutak porasta kortizola (engl. area under the curve with respect to the increase; AUCI). U analizi podataka korišteni su hi-kvadrat test, ANOVA test ili Kruskal-Wallisov test, ovisno o razdiobi podataka, Pearsonov test korelacije ili Spermanov test te multivarijatna linearna regresija. Korištenjem modela multivarijatne linearne regresije dobivena je povezanost izmeŤu roditeljstva djeteta s kroniţnim stanjem i AUCI. U usporedbi s roditeljima zdrave djece, roditelji djece s dijabetesom tipa 1 imali su vešu vjerojatnost za niţi AUCI (ß=-0,25; P=0,028), isto kao i roditelji djece s Down sindromom (ß=-0,24; P=0,040), dok su roditelji djece s poremešajem iz spektra autizma imali graniţno neznaţajan rezultat (ß=-0,21; P=0,081). Za razliku od AUCI, AUCG je bio statistiţki znaţajno povezan s anksioznoššu (ß=0,21; P=0,004) i depresijom (ß=0,16; P=0,034) te graniţno neznaţajno s opšim stresom (ß=0,13; P=0,088). Percipirani opši stres bio je povezan s depresivnom simptomatologijom (ß=0,56; P, The aim of this study was to examine the level of stress and quality of life in parents of children with disabilities, including Down syndrome, autism spectrum disorders and cerebral palsy, and in parents of children diagnosed with type 1 diabetes, compared to parents of healthy children. In addition, we aimed to investigate the association between parental stress, cortisol concentrations, and advanced glycation end-products (AGEs) with parental anxiety and depressive symptomatology. A cross-sectional study was conducted between March 2018 and March 2019, including 244 parents of children aged 4 to 12 years, from Zadar County, Croatia. Socio-demographic and anamnestic data were collected, and parents completed an extensive questionnaire used for estimation of lifestyle habits, self-esteem (Rosenberg Self-Esteem Scale), and parental perception of child’s challenging behavior (Child’s Challenging Behavior Scale). Additionally, we assessed depressive symptoms (Patient Health Questionnaire-9), anxiety (Generalised Anxiety Disorder-7), general stress (Perceived Stress Scale-10) and parental stress levels (Parental Stress Scale-18), stress resilience (Brief Resilience Scale), and quality of life (Beach Center Family Quality of Life Scale; World Health Organization Quality of Life scale - Brief version). Furthermore, we measured anthropometric parameters, blood pressure, pulse, and AGEs in parents, which we considered an indicator of oxidative stress, using a noninvasive AGE Mu Reader device (DiagnOptics, Groningen, The Netherlands). Finally, cortisol concentrations were measured in five separate saliva samples collected during one working day using Salivettes (Sarstedt, Nümbrecht, Germany). Parents collected the first sample of saliva before going to bed (around 22:00) and the remaining samples were provided the next morning after awakening (at 0, 15, 30 and 60 minutes after waking up). Based on individual cortisol concentrations, derived parameters describing the cortisol awakening response (CAR) were calculated, such as the area under the curve with respect to the ground (AUCG) and the area under the curve with respect to the increase (AUCI). Chi-square test, ANOVA test or Kruskal-Wallis test, depending on the data distribution, Pearson's correlation test or Sperman's test, and multivariate linear regression were used in data analysis. Using a multivariate linear regression model, we showed an association between parenting a child with a chronic condition and AUCI. Compared to parents of healthy children, parents of children with type 1 diabetes were more likely to have lower AUCI (ß=-0.25; P=0.028), the same as parents of children with Down syndrome (ß=-0.24; P=0.040), while parents of children with autism spectrum disorder had a marginally insignificant result (ß=-0.21; P=0.081). In contrast to AUCI, AUCG was statistically significantly associated with anxiety (ß=0.21; P = 0.004) and depression (ß=0.16; P=0.034), and marginally insignificantly with general stress perception (ß=0.13; P=0.088). General psychological stress was associated with depressive symptoms (ß=0.56; P

Introduction: Previous research suggests that decision-making processes related to System 1 and 2 and deviations from rationality can significantly impact individuals’ behavior and important life outcomes, including health-related ones. These may be particularly significant in the emotionally burdened context of child vaccination, which may trigger further deviations from rational thinking. Still, it is not fully understood how different cognitive and emotional factors related to these cognitive systems interact, and only a small portion of studies has focused on researching these constructs in the context of health. Objectives: The aim of this thesis was to address the role of cognitive (cognitive reflection, heuristic thinking, need for cognition, faith in intuition, maximization) and emotional factors (dispositional optimism vs. pessimism, emotions toward vaccination) in the context of other well-known factors (trust in and satisfaction with health provider, trust toward authorities) which contribute to health-decision-making and behavior. The latter included general health decision-making (leading a healthy everyday lifestyle, engagement in healthy behaviors, and medical adherence), as well as the parental decision on child vaccination (vaccine conspiracy beliefs, uptake, and vaccine attitudes in the affective, cognitive and behavioral component). Special focus was also put on vaccine-hesitant parents’ reasoning and hypothetical situations in which they would reconsider vaccinating and describing different strategies by which they avoid mandatory vaccination. Methods: This thesis consisted of three studies. The first was a cross-sectional correlational study with a non-probabilistic sample of 186 volunteer student participants. The second was a cross-sectional correlational study with a non-probabilistic sample of 823 volunteer parents surveyed online. The third, qualitative study included semi-structured interviews conducted with 25 vaccine-hesitant parents recruited through a mixed purposeful sampling strategy. Results: The results of the first study showed that leading a healthy everyday lifestyle was predicted by maximizing, which also predicted engagement in health-promoting activities. Such engagement was also predicted by optimism and the ability to override heuristic and biased thinking, while a higher need for cognition and trust in healthcare predicted adherence to medical advice. The results of the second study showed vaccine conspiracy beliefs were associated with stronger unpleasant emotions toward vaccination, intuitive-experiential thinking, and lower education, while unpleasant emotions toward vaccination and intuitive thinking were associated with a lesser vaccine uptake. Next, disillusionment with authorities predicted all vaccine attitude components, performance on heuristic and biases tasks predicted the affective and cognitive but not the behavioral component, whereas cognitive reflection had no impact on vaccine attitudes. Finally, a moderation effect of disillusionment on the association between heuristic and biases tasks and the cognitive and behavioral attitude components was identified. Parents with low disillusionment demonstrated positive vaccine attitudes regardless of their rationality, whereas for parents with high disillusionment a significant positive correlation between performance on heuristics tasks and attitudes was identified, indicating rationality can decrease the negative effects of disillusionment. The results of the third study indicated that decision-making on child vaccination is complex and associated with different interrelated factors, especially the intuitive-experiential cognitive style, as well as supported the social intuitionist model of moral reasoning. Also, it indicated that parents adopt different strategies of avoiding mandatory vaccination and differ in their determination and potential to reconsider their decision, as well as hypothetical situations in which they might do so. Conclusion: These results provide novel insights on the importance of cognitive and emotional factors in health decision-making. It is demonstrated that vaccine hesitancy is linked to the functioning of the intuitive-experiential cognitive style and that rationality can contribute to health-supporting behaviors in a beneficial manner., Uvod: Prethodna istraživana pokazuju kako mehanizmi donošenja odluka povezani sa Sustavom 1 i 2 te otkloni od racionalnosti mogu značajno utjecati na ponašanja pojedinaca i različite životne ishode, uključujući zdravstvene ishode. Potonji bi mogli biti od posebne važnosti u kontekstu cijepljenja djece koje predstavlja emocionalno važnu odluku te time može potaknuti dodatne otklone od racionalnog rasuđivanja. Međutim nije u potpunosti jasno u kojem su međuodnosu različiti kognitivni i emocionalni čimbenici povezani s ovim kognitivnom sustavima te se samo manji dio istraživanja bavio ovim konstruktima u kontekstu zdravlja. Ciljevi: Cilj ove disertacije bio je ispitati uloge kognitivnih (kognitivna refleksivnost, heurističko mišljenje, potreba za spoznajom, povjerenje u intuiciju, maksimiziranje) i emocionalnih čimbenika (optimizam i pesimizam, emocije prema cijepljenju) u kontekstu drugih otprije poznatih čimbenika koji doprinose donošenju zdravstvenih odluka i ponašanju (povjerenje prema i zadovoljstvo sa zdravstvenim sustavom, povjerenje prema autoritetima). Potonji uključuju opće zdravstvene odluke (vođenje svakodnevnog zdravog života, uključivanje u ponašanja koja promiču zdravlje, te slijeđenje liječničkih savjeta), kao i specifičnu roditeljsku odluku o cijepljenju djece (konspirativna vjerovanja o cijepljenju, stavovi prema cijepljenju u afektivnoj, kognitivnoj i bihevioralnoj komponenti). Poseban fokus stavljen je također i na rasuđivanje roditelja koji odbijaju cijepljenje djece i hipotetske situacije u kojima bi cijepili, te opisivanje različitih strategija kojim izbjegavaju obavezno cijepljenje djece. Metode: Ova se disertacija sastojala od tri istraživanja. Prvo je bilo korelacijsko istraživanje poprečnog presjeka na neprobabilističkom uzorku od 186 dobrovoljnih sudionika studenata. Drugo je bilo korelacijsko istraživanje poprečnog presjeka na neprobabilističkom uzorku od 823 dobrovoljnih sudionika roditelja koji su anketirani putem internetskog upitnika. U trećem kvalitativnom istraživanju putem polu-strukturiranih intervjua ispitano je 25 roditelja koji odbijaju cijepljenje djece, uzorkovanih mješovitom svrhovitom strategijom uzorkovanja. Rezultati: Rezultati prvog istraživanja pokazali kako je svakodnevno zdravo življenje povezano s maksimiziranjem, koje je također predviđalo i uključivanje u ponašanja koja promiču zdravlje. Takvo uključivanje predviđao je i optimizam te sposobnost prevladavanja heurističkog i pristranog mišljenja, dok su viša potreba za spoznajom te povjerenje prema i zadovoljstvo sa zdravstvenim sustavom predviđali češće slijeđenje liječničkih savjeta. Rezultati drugog istraživanja su pokazali kako su konspirativna vjerovanja o cijepljenju povezana sa snažnijim neugodnim emocijama prema cijepljenju, intuitivno-iskustvenim kognitivnim stilom te nižom razinom obrazovanja, dok su neugodne emocije prema cijepljenju i intuitivno mišljenje bili povezani i s rjeđim cijepljenjem djece. Nadalje, razočarenje u autoritete predviđalo je sve komponente stavova prema cijepljenju, dok je uspješnost na zadacima heurističkog mišljenja predviđala afektivnu i kognitivnu ali ne i bihevioralnu komponentu. S druge strane, kognitivna refleksivnost nije predviđala ni jedan aspekt stavova o cijepljenju. Konačno, pronađen je i moderacijski učinak razočarenja u autoritete na povezanost između heurističkog mišljenja te kognitivne i bihevioralne komponente stavova o cijepljenju. Pritom su roditelji koji nisu razočarani u autoritete pokazali pozitivne stavove prema cijepljenju, bez obzira na racionalnost, dok je za roditelje koji su vrlo razočarani u autoritete pronađena značajna pozitivna povezanost uspješnost na zadacima heurističkog mišljenja i stavova, što upućuje da racionalnost može umanjiti negativne učinke razočarenja u autoritete. Rezultati trećeg istraživanja pokazala su kako je donošenje odluka o cijepljenju djece složeno i povezano s različitim isprepletenim čimbenicima, naročito intuitivno-iskustvenim kognitivni stilom, te su u skladu s socijalno-intuitivnim modelom moralnog rasuđivanja. Također, pokazano je da roditelji usvajaju različite strategije izbjegavanja obaveznog cijepljenja djece te se razlikuju u odlučnosti i potencijalu za razmatranje svoje odluke, kao i hipotetskim situacijama u kojima bi se predomislili. Zaključak: Ovi rezultati pružaju nove uvide u važnost kognitivnih i emocionalnih čimbenika u donošenju zdravstvenih odluka. Pokazano je da je oklijevanje oko cijepljenja djece povezano s funkcioniranjem intuitivno-iskustvenog kognitivnog stila te da racionalnost može povoljno doprinijeti ponašanjima koja promiču zdravlje.

CILJ: Cilj ovog istraživanja bio je ustanoviti poimanje i odnos prema duhovnoj skrbi u postupku provođenja zdravstvene njege u medicinskih sestara zaposlene u Kliničkom bolničkom centru Split. METODE: Mjerni instrument koji se koristio je validirani upitnik Ljestvica za procjenjivanje duhovnosti i duhovne skrbi (SSCRS) i Ljestvica snage vjere Santa Clara (SCSRF) kojeg je ispunilo 207 medicinskih sestara zaposlenih u KBC Splitu. U istraživanju je sudjelovalo 184 ispitanika ženskog spola i 15 ispitanika muškog spola. Podaci su obrađeni u računalnom programu IBM SPSS 24,0 programu za statističku obradu podataka. REZULTATI: Rezultati su pokazali kako medicinske sestre zaposlene u KBC Splitu ukazuju na to da je duhovna skrb bitna dimenzija zdravstvene njege, no kako nemaju dovoljno znanja za pružanje duhovne skrbi izrazili su veliki stupanj želje za educiranjem kako bi mogle prepoznati duhovne potrebe pacijenta i na taj način znale riješiti probleme vezane za duhovnost i duhovnu skrb. ZAKLJUČAK: Prema dobivenim rezultatima možemo zaključiti da je poimanje koncepta duhovnosti u medicinskih sestara u KBC Splitu još uvijek usko vezano za religiju, a njihove potrebe i želje da se educiraju za duhovnu skrb su visoke, što je ohrabrujući podatak za daljnja istraživanja. OBJECTIVE: The aim of this study was to establish the understanding and attitude towards spiritual care in the process of performing health care in nurses who are employed in Split Clinical Hospital Center. METHODS: The instrument that was used was a validated questionnaire of the Spirituality and Spiritual care Rating Scale (SSCRS) and The Santa Clara Strength of Religious Faith Questionnaire (SCSRF), which was filled by 207 nurses working in KBC Split. The study included 184 female subjects and 15 male subjects. The data was processed in the IBM SPSS 24.0 program for statistical data processing. RESULTS: The results showed that nurses employed at KBC Split point out that spiritual care is an important dimension of health care, but still lacking sufficient knowledge for spiritual care and they have expressed a high degree of education and desire to recognize the spiritual needs of the patient and thus know to solve problems related to spirituality and spiritual care. CONCLUSION: Based on the results we can conclude that the concept of spirituality in healt care nurses at KBC Split are still relating spirituality to religion, and their needs and desires to be educated for spiritual care are high, which is encouraging data for further research.

Poslijeoperacijski kognitivni poremećaji (POKP) prvenstveno se manifestiraju poteškoćama pamćenja i usporenjem psihomotoričke brzine, te predstavljaju najčešću komplikaciju kardiokirurškog zahvata. Također su povezani s brojnim negativnim ishodima kardiokirurškog zahvata, uključujući povišen mortalitet, te značajnim troškovima zdravstveno-mirovinskog sustava. Prvi dio istraživanja usmjeren je na ispitivanje upalnog odgovora organizma kao mogućeg čimbenika u patogenezi ranih POKP-a nakon kardiokirurškog zahvata. Glavna hipoteza prvog dijela istraživanja je kako prijeoperacijska primjena deksametazona snižava učestalost ranih POKP-a. Uzimajući u obzir dosadašnja saznanja o porastu vrijednosti kortizola nakon kardiokirurškog zahvata i njegovoj povezanosti s pogoršanjem kognitivnih funkcija, drugi dio istraživanja je usmjeren na proučavanje uloge stresnog odgovora organizma u nastanku ranih POKP-a. U istraživanje je uključeno 169 bolesnika predviđenih za elektivni kardiokirurški zahvat s i bez uporabe izvantjelesnog krvotoka (CPB). Neurokognitivno testiranje bolesnika izvršeno je dva dana pred zahvat i šesti poslijeoperacijski dan. U prvom dijelu istraživanja bolesnici su randomizirani tako da intravenski jednokratno prime 0.1 mg/kg deksametazona ili isti volumen placeba, 10 sati pred zahvat, te je bilježena učestalost sistemskog upalnog odgovora organizma (SIRS), poslijeoperacijske vrijednosti C-reaktivnog proteina (CRP) i S100β proteina. U usporedbi s kontrolnom skupinom, deksametazonska skupina je pokazala značajno nižu učestalost POKP-a (relativni rizik, 0.43; 95% interval pouzdanosti, 0.21 do 0.89; P = 0.02), učestalost SIRS-a (30.0% u usporedbi s 58.0%, P < 0.001) i poslijeoperacijske vrijednosti CRP-a (P < 0.001). Poslijeoperacijske vrijednosti S100β neznačajno su niže (P = 0.56, 0.17) u deksametazonskoj skupini. U drugom dijelu istraživanja vrijednosti kortizola određivane su u šest perioperacijskih vremenskih točki. Nije pronađena značajna razlika vrijednosti kortizola između skupine bolesnika koja je razvila rane POKP-e i skupine bolesnika koja nije razvila rane POKP-e (F = 0.52, P = 0.69), niti između skupine bolesnika kod kojih je zahvat izvršen uporabom CPB-a i skupine bolesnika kod kojih je zahvat izvršen na „kucajućem srcu“ (F = 2.02, P = 0.103). Istraživanje je pokazalo kako prijeoperacijsko davanje deksametazona atenuira upalni odgovor organizma čime je smanjen rizik nastanka ranih POKP-a, te da nema povezanosti između produljenog i naglašenog kortizolskog odgovora organizma i pojave ranih POKP-a nakon kardiokirurškog zahvata. Također je pokazano kako način rada nema utjecaj na stupanj upalnog odgovora, poslijeoperacijske vrijednosti kortizola i učestalost ranih POKP-a., One hundred and sixty-nine patients scheduled for elective cardiac surgery with or without cardiopulmonary bypass (CPB) were enrolled. The use of prophylactic dexamethasone to attenuate the inflammatory response was hypothesised to reduce the risk of early postoperative cognitive decline (POCD) after cardiac surgery. Compared with the placebo group, the dexamethasone group showed statistically significant reductions in the incidence of POCD (relative risk, 0.43; 95% confidence interval, 0.21 to 0.89; P = 0.02), the incidence of systemic inflammatory response syndrome (30.0% versus 58.0%, P < 0.001) and postoperative C-reactive protein levels (P < 0.001). The current study also measured patient serum cortisol levels at the six perioperative time points to gain further insights into the stress response to a surgical procedure as a potential risk factor for early POCD after cardiac surgery. However, no statistically significant differences in the cortisol levels between non-POCD and POCD patients (F = 0.52, P = 0.69) or between patients with and without CPB (F = 2.02, P = 0.103) were observed. Preoperative administration of dexamethasone reduced the inflammatory response and thereby decreased the risk of early POCD after cardiac surgery. On the other hand, the occurrence of early POCD and the use of CPB were not associated with significantly higher cortisol levels in this study with a repeated measurement design.

Sažetak sustavnog pregleda literature Uvod: Postoperativna bol je u oftalmološkoj kirurgiji zanemareno područje jer se smatra da oftalmološke operacije uzrokuju malo ili nimalo boli zbog ograničene kirurške traume. Cilj ovog istraživanja bio je napraviti sustavni pregled literature o čimbenicima povezanim s postoperativnom boli i upotrebom analgetika u oftalmološkoj kirurgiji. Metode: Sustavni pregled literature bio je napravljen u skladu sa smjernicama Centra za sustavne preglede i diseminaciju i PRISMA smjernicama. Pretražene su sljedeće baze: MEDLINE, Scopus, PsycINFO i CINAHL, od najranijeg datuma do datuma početka pretraživanja literature. Rezultati: Pronađeno je 12 studija u 13 publikacija sa sveukupno 1515 ispitanika. Prosječan broj ispitanika je bio 59. Čimbenici povezani s pojačanom postoperativnom boli bili su ženski spol, duže trajanje operativnog zahvata, uzastopne operacije, vrsta operativnog zahvata, opća anestezija, slabije zadovoljstvo anestezijom i postoperativna mučnina. Čimbenici povezani s povećanom upotrebom analgetika bili su vrsta operativnog zahvata, vrsta anestezije i slabije zadovoljstvo anestezijom. Sve studije osim jedne bile su opažajne i sve osim jedne koristile su statističke postupke koje nisu dozvoljavale analizu neovisnih čimbenika. Koristili su se različiti alati za mjerenje intenziteta boli što ih je činilo heterogenima i teže usporedivim. Samo 25 % ih je koristilo numeričku ljestvicu. 42% ih je mjerilo intenzitet boli dulje od prvog postoperativnog dana. 33% objavljenih istraživanja analiziralo je sociodemografske čimbenike, ali sve su te studije analizirale samo spol i dob. Nije pronađeno ni jedno istraživanje o psihološkim čimbenicima povezanim s intenzitetom i trajanjem postoperativne boli i upotrebom analgetika. Zaključak: Rezultati ovog sustavnog pregleda su pokazali da intenzitet boli treba mjeriti više puta neposredno nakon operacije, a kasnije svaki dan do prestanka boli, da treba koristiti numeričku ljestvicu za procjenu intenziteta boli, uključiti u istraživanja dovoljan broj bolesnika i koristiti statističke metode za utvrđivanjem neovisnih čimbenika.U budućim istraživanjima bi trebalo obratiti pozornost na sociodemografske i psihološke čimbenike. Sažetak retrospektivnog istraživanja Uvod: Postoperativna bol je značajan klinički problem. Iako je bol dio postoperativnog iskustva koji se može predvidjeti, neprikladno liječenje boli može imati značajne implikacije. Neublažena postoperativna bol može uzrokovati kliničke i psihološke promjene koji povećavaju morbiditet i mortalitet, kao i troškove, a uz to i smanjuju kvalitetu života bolesnika. Stoga je cilj ovog istraživanja bio istražiti liječenje postoperativne boli bolesnika operiranih u općoj anesteziji na Klinici za očne bolesti KBC Split i usporediti ga sa smjernicama za liječenje boli. Metode: Retrospektivna analiza 447 povijesti bolesti bolesnika operiranih na Klinici za očne bolesti KBC Split od siječnja 2008. do kraja 2012. godine. Izvađeni su sljedeći podatci: matični broj bolesnika, dob, spol, vrsta i doza premedikacije, preoperativni status pacijenta izražen ASA statusom, vrsta zahvata, trajanje zahvata – operacijsko vrijeme i anesteziološko vrijeme, vrsta i doza anestezije te vrsta i doza analgezije po danima (za svaki postoperativni dan je zabilježeno je li bolesnik dobio analgetik, koju vrstu i dozu). Rezultati: Od 447 bolesnika, niti jedan u svojoj dokumentaciji nije imao podatak o intenzitetu boli, 90% ih nije primilo nikakvu premedikaciju noć prije operacije, 54% nije primilo nikakvu premedikaciju neposredno prije operacije, 19% nije primilo nikakav analgetik nakon operacije u operacijskoj dvorani, a 46% bolesnika nije dobilo nikakav analgetik nakon što su otpušteni na odjel Klinike za očne bolesti. Postoperativna analgezija većinom je uključivala jedan tip NSAIL-a, dok je 0.4% bolesnika primilo slabi opioid tramadol. Paracetamol je primilo 0.6% bolesnika – bilo kao pojedinačnu terapiju, bilo u kombinaciji s jednim NSAIL-om. Bolesnici su bili vraćeni na odjel neposredno nakon zahvata bez intenzivnog praćenja. Anesteziolozi nisu kontrolirali postoperativnu analgeziju ni educirali osoblje na Klinici. Zaključak: Prikazani rezultati retrospektivne studije pokazali su da su svi postupci povezani sa praćenjem i liječenjem postoperativne boli i upotrebe analgetika kod složenih operacija oka neodgovarajući. Kako bi se olakšao oporavak bolesnika, potrebno je provesti prikladne intervencije za poboljšanje liječenja postoperativne boli. Sažetak prospektivnog istraživanja Uvod: Nije poznato koji su neovisni čimbenici prediktori intenziteta boli nakon operacije, trajanja postoperativne boli i pojave intenzivne boli u prvih 6 h nakon operacije. Metode: Provedeno je prospektivno istraživanje u KBC Split u kojem su ispitanici bili 226 bolesnika podvrgnutih različitim oftalmološkim kirurškim zahvatima u općoj i lokalnoj anesteziji. Bolesnici su ispunili upitnik ličnosti IPIP-50 (engl. International Personality Item Pool scale), upitnik o anksioznosti, ljestvicu pretjeranog doživljavanja ozbiljnosti boli (engl. Pain Catastrophizing Scale – PCS), PANAS upitnik za ispitivanje pozitivnog i negativnog afektivnog stanja (engl. Positive and Negative Affect Schedule). Za sve bolesnike zabilježeni su sljedeći podatci: dob, spol, vrsta i doza premedikacije, ASA status, vrsta zahvata, trajanje zahvata, vrsta i doza anestezije, vrsta i doza analgezije po danima (za svaki postoperativni dan je zabilježeno je li bolesnik dobio analgetik, koju vrstu i dozu). Intenzitet boli se mjerio numeričkom ljestvicom, umjesto vizualne analogne ljestvice, jer oftalmološki bolesnici mogu imati poremećaje vida. Bolesnike se pitalo da procijene koliko jako ih boli, od 0 do 10, pri čemu 0 znači da ih uopće ne boli, a 10 da imaju najveću bol koju je moguće zamisliti. Mjerenje intenziteta boli je napravljeno dan prije operacije te 1 h, 3 h, 6 h i 24 h nakon operacije, a nakon toga jednom dnevno do otpuštanja iz bolnice. Bolesnici koji su na dan otpusta iz bolnice imali intenzitet boli ≥4 kontaktirali su se telefonom nakon tjedan dana za procjenu intenziteta boli. Rezultati: U multivarijantnoj analizi kao neovisni prediktori prosječnog intenziteta boli nakon operacije utvrđeni su: dobivanje premedikacije prije operacije, operacija u općoj anesteziji, veći intenzitet boli prije operacije i katastrofiziranje. Kao neovisni prediktori trajanja postoperativne boli utvrđeni su intenzitet boli prije operacije, vrsta anestezije i samoprocjena zdravstvenog stanja. Neovisni prediktori intenziteta boli ≥5 u prvih 6 h nakon operacije bili su vrsta zahvata, obrazovanje, zdravstveno stanje, premedikacija prije operacije i katastrofiziranje. Zaključak: Utvrđen je niz čimbenika neovisno povezanih s prosječnim intenzitetom boli nakon operacije, trajanjem postoperativne boli i pojavom intenzivne boli u prvih 6 h nakon operacije. Poznavanje tih čimbenika može pomoći zdravstvenim radnicima da bolje ublaže bol bolesnicima nakon oftalmoloških operacija., Summary of systematic review Objective: Pain in ophthalmic surgery is a neglected area. A systematic review of the factors associated with postoperative pain and analgesic consumption in ophthalmic surgery was conducted. Methods: A systematic review was conducted according to the methods used by The Cochrane Collaboration and Center for Reviews and Dissemination, in accordance with the PRISMA guidelines. Four databases were searched, including MEDLINE, Scopus, PsycINFO and CINAHL. Results: There were 12 studies with 1,515 participants included in the systematic review. The median number of patients in the included studies was 59. Female sex, longer duration of surgical procedure, second eye surgery as a consecutive procedure, type of surgery, general anesthesia, lower satisfaction with anesthesia, and postoperative nausea may contribute to increased postoperative pain intensity. Type of surgery, type of anesthesia, and patient satisfaction with anesthesia were associated with increased analgesic consumption. The studies reviewed were heterogeneous in terms of surgical procedures, patient populations, tools for pain assessment, and timing of postoperative pain measurement. Conclusions: This systematic review presents summary of findings about factors related to postoperative pain in ophthalmic surgery. Female gender, longer duration of surgical procedure, having second eye surgery after operating the first one in a consecutive procedure, type of surgery, general anesthesia, lower satisfaction with anesthesia and postoperative nausea may contribute to increased postoperative pain intensity while type of surgery, type of anesthesia and patient satisfaction with anesthesia may be linked with increased analgesic consumption after ophthalmic surgery. A number of limitations were identified in the included studies, which need be taken into account in future studies that should explore independent risk factors for postoperative pain and analgesic consumption in ophthalmic surgery. Summary of retrospective study Objective: To analyze the management of postoperative pain after complex ophthalmic surgery and to compare it to the guidelines. This was a retrospective study conducted at University Hospital Split, Croatia. The subjects were patients (N = 447) who underwent complex ophthalmic surgical procedures from 2008 to 2012. Methods: The following data were extracted from patient medical records: age, gender, type and dosage of premedication, preoperative patient's physical status, type of procedure, duration of procedure-surgical and anesthesia time, type and dosage of anesthesia, the type and dosage of postoperative analgesia for each postoperative day. Results: None of the patients had information about pain intensity in their records. There were 90% patients who did not receive any medication the night before surgery, 54% did not receive any premedication immediately before surgery, 19% did not receive any pain medication after the surgery in the operating room and 46% of patients did not receive any analgesics after being released to the ophthalmology department. Among those who received analgesia after surgery, 98% received only one dose of an analgesic, and 93% of patients received analgesia only on the day of the surgery. Furthermore, patients were returned to the department immediately after surgery, without intensive monitoring. During the analyzed five years there were no educational session organized by anesthesiologist to the ophthalmic surgeons. Conclusions: Postoperative pain management and perioperative care of patients undergoing major ophthalmic surgery indicates lack of attention towards pain intensity and postoperative analgesia. Appropriate interventions should be employed to improve postoperative pain management, to facilitate patient recovery. Summary of prospective study Objective: Independent predictors of pain intensity, pain duration and intensive pain after ophthalmic surgery are not known. This prospective study was conducted to explore these questions. Methods: A prospective study was conducted at University Hospital Split with 226 patients who underwent different ophthalmic procedures in general and local surgery. Patients filled out the following questionnaires: International Personality Item Pool scale (IPIP-50), anxiety scale, Pain Catastrophizing Scale (PCS), Positive and Negative Affect Schedule (PANAS). For all patients the following additional information were collected: age, gender, premedication, ASA status, type of the procedure, duration of the procedure, type and dose of anesthesia, type and dose of analgesia for each postoperative day. Pain intensity was measured using numerical rating scale from 0 to 10, where 0 was no pain and 10 was the worst imaginable pain. Pain intensity was measured before the surgery and then 1 h, 3 h, 6 h and 24 h after surgey, and then once a day until discharge from the hospital. Patients with pain intensity ≥4 at the time of discharge were supposed to be phoned once a week until the pain subsides. Results: multivariate analysis indicated that independent precitors of average pain intensity after the surgery were: premedication before surgery, surgery in general anesthesia, higher pain intensity before suergery and pain catastrophizing level. Independent predictors of postoperative pain duration were intensity of pain before surgery, type of anesthesia and self-assessment of health. Independent precitors of pain intensity ≥5 during the first 6 h after the procedure were type of the procedure, self-assessment of health, premedication and level of pain catastrophizing. Conclusion: A number of independent predictors associated with average postoperative pain intensity, postoperative pain duration and occurrence of intensive pain after surgery were identified. Awareness about these factors may help health workers to improve postoperative pain management in ophtalmic surgery.