Search

Studiranje podrazumijeva razne izazove koji mogu narušiti homeostazu, a neki su od tih izazova opterećenost učenjem, želja za akademskim postignućem i studiranje uz rad. S obzirom na navedeno, kod studentske je populacije općenito važno promicati osobne zdrave navike, a kod studenata sestrinstva i medicine uz to i navike promoviranja zdravog načina života. Cilj je ovog preglednog rada utvrditi kojim se mjerama procjenjuje i kojim se metodama istražuje životni stil studenata sestrinstva i medicine. Pregled opsega proveden je i dovršen 28. prosinca 2020. godine pretraživanjem baze podataka Medline/WoS. Uključeni su članci koji opisuju primarna opažajna istraživanja o zdravom životnom stilu studenata sestrinstva i medicine. Od 68 identificiranih članaka, 12 ih je prihvaćeno (17,7 %) za konačnu analizu. Izrađene su kvantitativna i kvalitativna analiza podataka. Za procjenu životnog stila koriste se upitnici i antropometrijski instrumenti, a fokus je na kriterijima zdravog načina života, kao što su učestalost tjelesne aktivnosti, indeks tjelesne mase, kvaliteta spavanja, balansiranost prehrane, mentalno zdravlje i drugi. Mjere tjelesnog zdravlja u većoj su mjeri zastupljene od mjera mentalnog zdravlja. Sva su istraživanja bila presječnog tipa. Istraživanja pokazuju da studenti sestrinstva i medicine nemaju optimalan životni stil. Potrebna su daljnja istraživanja povezanosti mentalnog zdravlja i životnog stila s ciljem osmišljavanja strategija za unapređenje zdravog načina života u ovoj populaciji, kao i ispitivanja učinkovitosti takvih strategija., Studying involves a host of challenges that can disrupt homeostasis. Some of these include the burden of learning, the desire for academic achievement, and studying while working. Therefore, it is important to promote personal healthy habits in the student population, and for nursing and medical students, additional habits to promote healthy lifestyles. This scoping review aims to determine which measures are used to assess the lifestyle of nursing and medical students and which methods are used to research them. The scoping review was conducted and completed on December 28, 2020, by searching the Medline / WoS database. Articles describing primary non-experimental research on the healthy lifestyles of nursing and medical students were included. Of the 68 articles identified, 12 (17.7%) were accepted for final analysis. Quantitative and qualitative data analyses were conducted. Questionnaires and anthropometric tools are used for the assessment, and the focus is on healthy lifestyle criteria such as frequency of physical activity, body mass index, sleep quality, balanced diet, mental health, and others. Physical health is represented more frequently than mental health. All studies were cross-sectional studies. Research shows that nursing and medical students do not have an optimal lifestyle. The relationship between mental health and lifestyle needs further research to develop strategies to promote healthy lifestyles in this population and also to study the effectiveness of these strategies.

Plan upravljanja istraživačkim podacima za istraživački projekt EUROBIOMED - Od različitosti tradicija do zajedničke euromediteranske bioetičke platforme – stvaranje alata za dijalog i djelovanje (IP-2020-02-7450)

Introduction: The information system currently used in the everyday practice of Croatian hospitals, ambulatories of general practitioners, community health care facilities, pharmacies, and other health care institutions, is far from being on a satisfactory level: it is generally highly bureaucratized, the system units do not communicate between each other adequately, and the process of health care service quality suffers. In the UK, for instance, the aim has been set to fully avoid using paper in hospitals by 2020. Overall computerization is supposed to alleviate the position of both patients and health care system employees, enable better communication, offer improved health care service, and above all, increase the general level of satisfaction. Methods: We conducted a review of the relevant literature published within the last ten years (2010- 2019) in the Medline database. We searched for accounts of positive and negative effects of health care system digitalisation and computerization on treatment errors, waiting lists, communication between health care providers and patients, patient safety, personal data protection, and other relevant parameters. Results: In March 2019, Croatian Health Insurance Fund reported that it had secured the means to speed up the process of computerization of the health care system by introducing e-patient- dossiers and e-orders by 2021, thus shortening waiting lists for medical examinations. In Slovenia, it is said that the health care business model largely failed to integrate ICT into its operational context. In Germany, it also seems that the degree of digitalisation in health care is low when compared internationally and with other German industries. A more general study concluded that successful implementation of new technology requires organisational and collegial support. Discussion and conclusion: Although digitalisation and computerization have proved to result in an overall increase in economic efficiency of a health care system, the process of digitalisation brings certain risks related to the collision of inherited technologies with a new complex organisation and performing structures, as well as to limited resources and other social and political phenomena. Our analysis of pros and cons of digitalisation and computerization experiences in various European health care systems has revealed the expected benefits but also certain specific ethical dilemmas. From the findings we have concluded that for a system to achieve success in the digitalisation process, it should pay attention to health care system users and providers, to the protection of privacy and the improvement of safety, and to the increase in interoperability and transparency. It should also foster the inclusion of health care providers in the design and performance of the digitalisation process.

Studenti zdravstvenih profesija trebaju se obrazovati tako da postanu stručnjaci u području ljudskog zdravlja, no to ne bi trebao biti jedini cilj njihova obrazovanja. Jednako je važno učenje o tome kako pristupiti procjeni pacijenta i o tome kako ga potaknuti na promjene u životnim navikama u smislu aktivnog sudjelovanja u vlastitom liječenju. Neizostavno je učenje o komunikacijskim vještinama i moralnom rasuđivanju. Nikako se ne smije zaboraviti ni na učenje o brizi za vlastito zdravlje, suočavanje s teškoćama i kvalitetu života te o primjerenim i uvažavajućim kolegijalnim odnosima. Svi su ovi čimbenici važni u očuvanju cjelokupnog zdravlja. U ovom će se izlaganju govoriti o tome na koji način odgojem i obrazovanjem zdravstvenih djelatnika možemo tome doprinijeti. Bit će prikazani rezultati samoprocjene kvalitete života i mentalnoga zdravlja studenata Fakulteta zdravstvenih studija kao dviju važnih dimenzija uobičajenog pitanja ,,Kako ste?“ koje ne bi smjelo podrazumijevati isključivo procjenu tjelesnoga zdravlja. Pokušat će se na temelju spomenutih rezultata potaknuti refleksija o osobnom angažmanu u uvođenju pozitivnih promjena.

Zagreb: Školska knjiga, 2021.; 271 stranica; Kazalo pojmova i mena;Popis slika (84); Literatura na kraju svakog poglavlja Prikaz knjige

Dječje bolnice, kao specijalizirane zdravstvene zgrade, zahtijevaju specijalizirana znanja iz medicine, a kako bi postigle bolju tehnološku funkcionalnost važno mjesto u projektiranju zgrada namijenjenih zdravstvu imaju arhitekti i tehnolozi. Kako bi se razumio kontekst nastajanja i gradnje dječje bolnice na moru Marije Terezije u Rovinju (danas bolnica Martin Horvat), u radu se u uvodnom dijelu u kratko opisuju društvene prilike u Austro-Ugarskoj monarhiji radi unaprjeđenje zdravlja, zatim društveno-ekonomske prilike u Rovinju, gradnja bolnice, popis medicinskog osoblja te njena povezanost sa zdravstvenim turizmom. U radu se zaključuje kako su krajem 19. stoljeća u kreiranju suvremenih dječjih bolnica liječnici i arhitekti bili međusobno povezani te su razmjenjivali tadašnja specijalizirana znanja. Istraživanje se bazira na induktivno-deduktivnoj metodi podataka prikupljenih iz austrijskih i hrvatskih arhitektonskih, medicinskih i turističkih časopisa i knjiga kao i statističkih podataka. Rezultati istraživanja pridonose boljem poznavanju međuodnosa medicine i arhitekture, povijesti medicine i arhitekture te početaka zdravstvenog turizma na prostoru hrvatskog Jadrana za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.

Posljednja velika epidemija kolere u 19. stoljeću u Hrvatskoj pojavila se u Rijeci u ljeto 1886., tijekom petog pandemijskog vala 1881-1896. Dosadašnja istraživanja nisu uključivala detaljniju analizu smrtnosti od ove zarazne bolesti na području tadašnje Rijeke. Analizirajući upise smrti u maticu umrlih na području župe Rijeka u 1886., autori u tekstu predstavljaju neka obilježja smrtnosti preminulih od kolere. Kako bi se dobio dodatan uvid u pojavu i tijek epidemije u gradu, u provedene javno-zdravstvene i druge mjere od strane gradskih vlasti kao i u reakciju građanstva na ugrozu, učinjena je analiza sadržaja članaka riječkog tjednika na talijanskom jeziku La varietà. U zaključku autori problematiziraju izvješćivanje o broju smrti od kolere i navode potrebu da se za širu sliku o epidemiji u Rijeci 1886. istraže i izvori na mađarskom jeziku., The last major cholera epidemic in the 19th century hit the city of Rijeka in the summer of 1886, during the fifth pandemic wave of 1881-1896. Previous research did not encompass a detailed analysis of the deaths caused by this infectious disease in the area of what was then the city of Rijeka. Analysing the causes of deaths in the register of deaths for the territory of the Rijeka parish, the authors present some of the characteristics of those who fell victim to the consequences of cholera. According to their death certificates, a total of eighty-two men and sixty-seven women died during epidemic. The average age of those who died of cholera was 36.4 years. The first death from cholera recorded in the Rijeka parish register of deaths occurred on June 25, and the last on September 24, 1886. In order to gain additional insight into the origin and course of the epidemic in the city, public health measures and measures enforced by the city authorities, as well as public reactions to the threat, the content of articles published in the weekly periodical La varietà was analysed. La varietà was published in Rijeka in the Italian language. Along with regular updates on the number of new cases and deaths, it contain until-now unrevealed details about the epidemic in the city, such as elements of oral tradition – the legend of cholera in Rijeka - and ethnomedically relevant information and superstitions tied to cholera infections or their treatment. In conclusion, the authors underscore the problem of reporting the number of deaths caused by cholera, which differ between the register of deaths and reports published in La varietà, as well as the need to investigate other archival sources in order to gain a broader insight into the cholera epidemic in the city of Rijeka in 1886.

Padom komunizma u istočnoj Europi otvorene su i neke svjetonazorske granice koje su mnogim zapadnjačkim trendovima omogućile ulazak u različite sfere života. Tako su pojedine zemlje istoka brzo i bezuvjetno prigrlile, uz štošta drugo, i bioetiku na angloamerički način, sužen na biomedicinska istraživačka i praktična pitanja. Ovakva „bioetika“ u Europi je potkraj 1990-ih, ipak dobila ofilozofljenu alternativu, otkrićem djela Fritza Jahra, vraćanjem na Potterovu izvornu baštinu i sadržajnim i metodološkim inoviranjem kakvo je unijela, primjerice, integrativna bioetika. Analizirajući bioetički status zemalja istočne Europe, prvenstveno Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine, Rusije i Bjelorusije, istražili smo neke originalne pristupe, razmjerno rijetke u odnosu na uobičajeno pomodarsko slijeđenje modela koji već desetljećima propagira Institut za etiku Kennedyjevih u Georgetownu. Premda se ove originalne bioetike ne oslanjaju nikada na Jahra (ponekad eventualno na Pottera), vjerujemo da one predstavljaju izvorište ideja vrijedno poticaja i umrežavanja.

The paper tries to briefly present the thorny way of development of bioethics and bioethics institutionalisation in the two countries of South-East Europe – the Republics of Kosovo and Albania – with respect to legal, public-administrative, and societal parameters. Departing from a “European institutionalisation” primer, the article analyses the history and current situations in Kosovo and Albania, taking into account the most prominent individuals and ideas in the domain of bioethics institutionalisation. While Kosovo is missing the ratification of some basic documents (the Oviedo Declaration), Albania has a longer and richer experience in this field, but still lacks the diversity of approach so present and promising in the majority of European countries. Finally, recommendations for bioethical institutionalisation are provided, and the particular role of ethics in the development of public administration in the case of Kosovo is exposed in more detail., U radu se ukratko pokušava prikazati trnovit put razvoja bioetike i institucionalizacije bioetike u dvjema državama jugoistočne Europe - Republici Kosovo i Republici Albaniji - s obzirom na pravne, javnoupravne i društvene parametre. Polazeći od primjera “europske institucionalizacije”, u članku se analiziraju povijest i aktualna situacija na Kosovu i u Albaniji, uzimajući u obzir najistaknutije pojedince i ideje u domeni institucionalizacije bioetike. Dok Kosovu nedostaje ratifikacija nekih temeljnih dokumenata (Deklaracija iz Ovieda), Albanija ima duže i bogatije iskustvo u ovom području, ali još uvijek nema raznolikost pristupa koja je tako prisutna i obećavajuća u većini europskih zemalja. Konačno, daju se preporuke za bioetičku institucionalizaciju te je detaljnije izložena posebna uloga etike u razvoju javne uprave u slučaju Kosova.

Posljednjih desetljeća post-potterovska i post- hellegerovska bioetika u Europi nesumnjivo je uspjela pronaći puteve vlastita razvoja i niše opstanka. To su prvenstveno bile pojedinačne znanstvene institucije i centri koji su u velikoj mjeri rezultat individualnih napora, a ne sustavne institucionalne i državne potpore. Kao i u nekoliko drugih istočnoeuropskih zemalja, bioetika je »stigla« na Kosovo i u Albaniju tek početkom 1990-ih, nakon sloma komunističkih režima. Bioetika se počela razvijati među stručnjacima za sudsku medicinu i njihovim angažmanom. Novije publikacije pokazuju širi raspon tema, uključujući medicinsku etiku, etiku umjetne inteligencije itd. Pojava UNESCO-ovih katedri, kao i spor, ali sljediv porast broja publikacija, pokazuje određeni stupanj napretka bioetike u obje zemlje.

Despite some earlier significant discoveries and widespread vaccination successful practic-es, the history of understanding immunological mechanisms is actually relatively short and associated only with the second half of the 20th century when, among other things, the laws of activation of these mechanisms are crucial for transplantation medicine. Among the first experts in Croatia who turned to these topics was Šime Vlahović. Born in Split, he gradu-ated and received his PhD in Zagreb. He worked on the problems of transplant immunology from 1963 to 1965 at the eminent centers in the United States. He was the head of the Rijeka Department of Physiology at the Faculty of Medicine from 1965 to 1977, since 1976 as a full professor. He was the winner of the Ruđer Bošković award and many others, but his crucial contribution to the medical heritage of Rijeka and Croatia is certainly less known. Based on family archives and memories, this work will attempt to at least partially correct that gap.Thanks to the immunological preparation of Šime Vlahović, as well as, of course, a large team led by surgeon Vinko Frančišković, in January 1971, the first kidney transplant was performed in Croatia from a living relative (mother to son), a year later from a cadaver, and in the decades following that, an experimental liver and pancreas transplant program has been developed in Rijeka. Today, we can only speculate about the intriguing directions of the development of the Rijeka Transplant and Immunology School, which would have been led by Šime Vlahović, had he not passed away at the age of less than 45, Unatoč nekim ranijim značajnim otkrićima i raširenoj uspješnoj praksi vakcinacije, povijest razumijevanja imunoloških mehanizama zapravo je razmjerno kratka i povezuje se tek s drugom polovicom 20. stoljeća kada se, između ostaloga, iznalaze i zakonitosti aktivacije tih mehanizama od ključnog značenja za transplantacijsku medicinu. Među prvim stručnjacima koji su se u Hrvatskoj okrenuli ovim temama bio je Šime Vlahović. Rođenjem Splićanin, diplomirao je i doktorirao u Zagrebu. Na problemima transplantacijske imunologije radio je 1963. – 1965. u najboljim centrima u SAD-u. Riječki zavod za fiziologiju vodio je 1965. – 1977., od 1976. u zvanju redovitog profesora. Bio je dobitnik nagrade Ruđer Bošković i drugih, ali je njegov krucijalni prinos riječkoj i hrvatskoj medicinskoj baštini svakako premalo poznat. Temeljeći se na obiteljskoj arhivi i sjećanjima, ovaj rad uzeo je zadaćom pokušati makar i dijelom ispraviti tu prazninu. Zahvaljujući upravo Šimi Vlahoviću i njegovoj imunološkoj pripremi bolesnika i, naravno, velikom timu predvođenom kirurgom Vinkom Frančiškovićem, u siječnju 1971. izvedeno je prvo presađivanje bubrega u Hrvatskoj sa živog srodnika (s majke na sina), a godinu dana poslije i s kadavera. U desetljećima koja slijede razvijan je u Rijeci i eksperimentalni program transplantacije jetre i gušterače. Danas možemo samo spekulirati o intrigantnim pravcima razvitka riječke transplantacijske i imunologijske škole kojima bi je poveo Šime Vlahović da nije preminuo već s nepunih 45 godina.

Transplantacija organa zasigurno predstavlja jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća. Transplantacija bubrega je najučinkovitija metoda od svih oblika nadomještanja bubrežne funkcije. Prva uspješna transplantacija bubrega u ljudi je učinjena u Bostonu, SAD, 1954. godine. U bivšoj Jugoslaviji prva transplantacija bubrega je učinjena 16. travnja 1970. u Ljubljani, Slovenija, a potom 30. siječnja 1971. u Rijeci, Hrvatska. Darivatelj je kod oba bolesnika bila majka, a primatelj sin. U članku ćemo prikazati što je prethodilo ovim operacijama, značajke prvih bolesnika te utjecaj transplantacijskog programa na razvoj matičnih bolnica i fakulteta.

Transplantacija organa zasigurno predstavlja jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća. Transplantacija bubrega je najučinkovitija metoda od svih oblika nadomještanja bubrežne funkcije. Prva uspješna transplantacija bubrega u ljudi je učinjena u Bostonu, SAD, 1954. godine. U bivšoj Jugoslaviji prva transplantacija bubrega je učinjena 16. travnja 1970. u Ljubljani, Slovenija, a potom 30. siječnja 1971. u Rijeci, Hrvatska. Darivatelj je kod oba bolesnika bila majka, a primatelj sin. U članku ćemo prikazati što je prethodilo ovim operacijama, značajke prvih bolesnika te utjecaj transplantacijskog programa na razvoj matičnih bolnica i fakulteta., Organ transplantation is one of the most important medical achievements of the 20th century. Kidney transplantation is the most efficient method of renal replacement therapy. The first successful kidney transplantation in human was performed in 1954 in Boston, USA. In former Yugoslavia, the first kidney transplantation was performed on April 16, 1970 in Ljubljana, Slovenia, and second one on January 30, 1971 in Rijeka, Croatia. In both cases, the mother donated kidney to the son. In the article, we describe the prerequisite conditions for this operation, the characteristics of first patients, and the impact of transplantation program on the development of the hospitals and medical schools.

Zdravlje časnika (kao i cijele vojske) izloženo je dodatnim rizicima zbog izvršavanja različitih za život opasnih zadaća i to za potrebe države. Stoga nije neobično da država vodi brigu o zdravlju svojih časnika (kao i vojske) kroz sustav vojnomedicinske skrbi ili specijaliziranih društava koji pružaju medicinske/zdravstvene usluga u vojnim, odnosno časničkim lječili- štima [Militärkurhaus/Offizierskurhaus]. Predmet ovog rada je međuodnos arhitekture i pružanja vojnomedicinskih usluga časničkih/vojnih lječilišta koje je izgradilo Društvo Bijeli križ [Gesellschaft vom Weißen Kreuze] na Kvarneru krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Istraživanje se temelji na podacima prikupljenim iz austrijskih arhitektonskih, medicinskih i turističkih časopisa te godišnjaka austrijskog Društva Bijeli križ. Rezultati istraživanja pridonose boljem poznavanju unapređenja zdravlja časnika, razvoju arhitekture lječilišnih zgrada [Kurhaus] te cjelokupnoj povijesti medicine i lječilišnog turizma na prostoru hrvatskog Jadrana., The health of officers (as well as the entire army) is exposed to additional risks due to the performance of various life-threatening tasks for the needs of the state. Therefore, it is not unusual for the state to take care of the health of its officers (as well as the army) through a system of Vojvodina medical care or specialised society through the construction of military or officer health resorts [Militärkurhaus / Offizierskurhaus] with the provision of medical/ health services. The subject of this paper is the relationship between architecture and the provision of military-medical services of officer/military health resorts built by the Society of the White Cross [Gesellschaft vom Weißen Kreuze] in Kvarner at the end of the 19th and the beginning of the 20th century. The research is based on data collected from Austrian architectural, medical and tourist magazines and yearbooks of Austrian Society of the White Cross. The results of the research contribute to a better understanding of the improvement of the health of officers, the development of the architecture of health buildings [Kurhaus] and the entire history of medicine and health tourism in the Croatian Adriatic.

Interes za istraživanje, promišljanje i promišljanje urbanosti već je duže vrijeme prisutan. Posljednjih nekoliko desetljeća, zbog rapidne urbanizacije, taj se interes dodatno intenzivirao, privlačeći znanstvenike različitih disciplina i stvarajući nove platforme rasprave. Prvi pokazatelji „bioetičkog“ interesa za urbani život prisutni su već u ranim radovima Van Rensselaera Pottera (urbana etika), no iscrpnija istraživanja urbane bioetike sve su donedavno bila zanemarena, uglavnom kao posljedica dominacije biomedicinske paradigme unutar bioetike. Jedan od rezultata nedavno provedenog projekta „Europska bioetika na djelu EuroBioAct“ (koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost, 2014. - 2017.), bila je lista općih bioetičkih standarda koji su definirali prihvatljiv odnos prema životinjama, biljkama i zdravlju ljudi. Nadovezujući se na spomenuto, cilj ovog rada je razrada uporišta za razvoj bioetičkih standarda u specifičnom urbanom kontekstu., An interest in research, deliberation, and reflection on urbanity has been present for a long time. Due to rapid urbanisation in the last few decades, such interest has intensified, attracting scholars from different disciplines and creating new platforms for discussion. The first indicators of a ‘bioethical’ interest in urban life are already present in Van Rensselaer Potter’s early papers (urban ethics. However, more extensive research into urban bioethics remained on hold until recently, mainly due to the dominance of the biomedical paradigm within modern mainstream bioethics. In 2017, the European Bioethics in Action project (funded by the Croatian Science Foundation) ended, resulting in a list of general bioethical standards related to animals, plants, and human health. The aim of this paper is to present the rationale for developing bioethical standards in a specific urban context.

The health of officers (as well as the entire army) is exposed to additional risks due to the performance of various life-threatening tasks for the needs of the state. Therefore, it is not unusual for the state to take care of the health of its officers (as well as the army) through a system of Vojvodina medical care or specialised society through the construction of military or officer health resorts [Militärkurhaus / Offizierskurhaus] with the provision of medical/ health services. The subject of this paper is the relationship between architecture and the provision of military-medical services of officer/military health resorts built by the Society of the White Cross [Gesellschaft vom Weißen Kreuze] in Kvarner at the end of the 19th and the beginning of the 20th century. The research is based on data collected from Austrian architectural, medical and tourist magazines and yearbooks of Austrian Society of the White Cross. The results of the research contribute to a better understanding of the improvement of the health of officers, the development of the architecture of health buildings [Kurhaus] and the entire history of medicine and health tourism in the Croatian Adriatic., Zdravlje časnika (kao i cijele vojske) izloženo je dodatnim rizicima zbog izvršavanja različitih za život opasnih zadaća i to za potrebe države. Stoga nije neobično da država vodi brigu o zdravlju svojih časnika (kao i vojske) kroz sustav vojnomedicinske skrbi ili specijaliziranih društava koji pružaju medicinske/zdravstvene usluga u vojnim, odnosno časničkim lječili- štima [Militärkurhaus/Offizierskurhaus]. Predmet ovog rada je međuodnos arhitekture i pružanja vojnomedicinskih usluga časničkih/vojnih lječilišta koje je izgradilo Društvo Bijeli križ [Gesellschaft vom Weißen Kreuze] na Kvarneru krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Istraživanje se temelji na podacima prikupljenim iz austrijskih arhitektonskih, medicinskih i turističkih časopisa te godišnjaka austrijskog Društva Bijeli križ. Rezultati istraživanja pridonose boljem poznavanju unapređenja zdravlja časnika, razvoju arhitekture lječilišnih zgrada [Kurhaus] te cjelokupnoj povijesti medicine i lječilišnog turizma na prostoru hrvatskog Jadrana.

The Spanish flu, one of the worst epidemics in history, appeared in 1918, on the eve of the end of the World War I. The characteristic of the epidemic on the territory of the city of Rijeka has been poorly studied. Certainly, the lack of primary sources, such as hospital registries, have made the understanding of the incidence and the course of the epidemic in the city more difficult. Therefore, the death certificates have emerged as the main primary source. The purpose of this paper is to explore and describe mortality caused by the (Spanish) flu during 1918 and at the beginning of 1919, using the death registers of those who lived in the area of the city center and the surrounding parishes. The results of the Spanish flu mortality research in the area of Rijeka are compared to the Spanish flu specific mortality on the territory of the three parishes situated in the wider area of Rijeka – Brseč, Mošćenice and Lovran. The elucidation of the characteristics of the Spanish flu epidemic and its impact on the quotidian life in the city of Rijeka is possible through the analysis of daily newspapers as well. In this paper, we have explored such articles in the La Bilancia, Rijeka’s newspaper published in Italian.

Today, we know who came to the idea in the 1970s in the United States that numerous contemporary issues, particularly provoked by the progress of medicine and technology, be unified by the notion of ‘’bioethics’’. Coining the new term by shortening ‘’biological science’’ and ‘’ethics’’, Van Rensselaer Potter (1911-2001) certainly acheived this as the first American, without the knowledge of German and without having the slightest surmise that he had been outrun by a humble theologian and teacher from Halle, Fritz Jahr (1895- 1953), whose work would be discovered at the very end of the 20th century. How the word ‘’bioethics’’ first appeared in Potter’s paper from 1970, 3 and eventually the book from 1971, 4 and how it got incomparablely larger publicity thanks to the April 19, 1971 edition of Time magazine, was studied and described by Warren Reich in his two papers.

Visoko obrazovanje medicinskih sestara predmet je brojnih rasprava kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. Cilj ovog preglednog rada je usporedba dvaju programa diplomske sveučilišne razine obrazovanja medicinskih sestara. Sukladno tome, učinjena je komparacija kurikuluma dvije diplomske razine obrazovanja u području napredne sestrinske prakse. Radi se o Advancing Nursing Practice programu sa Sveučilišta u Edinburghu i Diplomskom sveučilišnom studiju Sestrinstvo - menadžment u sestrinstvu sa Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci. Naglasak pregleda kurikuluma na spomenutim fakultetima stavljen je na nastavne sadržaje koji uključuju izobrazbu u znanstveno istraživačkom segmentu kao značajnom preduvjetu razvoja znanosti u sestrinstvu. Prikazani rezultati zaključno pokazuju da je zastupljenost znanstveno istraživačkih sadržaja izobrazbe na diplomskim programima bio do prije dvije godine značajno različit te da je sadašnjom usporedbom vidljivo zamjetno poboljšanje kvalitete edukacije studenata na Fakultetu zdravstvenih studija u području stjecanja kompetencija u znanstveno istraživačkom radu. Potreba za podizanjem kvalitete u izobrazbi znanstveno istraživačkih sadržaja vidljiva je uvođenjem novih predmeta što je rezultiralo redizajniranjem kurikuluma koji ima za cilj podizanje kompetetncija u pripremi studenata za istraživanja u sestrinstvu temeljenih na znanstvenoj metodologiji.

Within the last twenty or so years a lot has changed in bioethics that is worthy of a serious re-writing of its history. Namely, up to the end of the 20th century Anglo-American “biomedical ethics” (often borrowing the name “bioethics” coined by V. R. Potter but deliberately ignoring Potter’s concept), launched from Georgetown University and narrowed down to four principles, was a globally predominant doctrine, propagated by the Kennedy Institute of Ethics, its students, financial resources, and political power. Up to then, most of Europe had been very slowly accepting the notion of “bioethics”, perceiving it correctly as an unnecessary American “import”, while attempts to Europeanise the idea by revising the set of principles had not proven to be particularly successful. With the discovery of the work of Fritz Jahr in 1997, however, European bioethics regained its lost genealogy and found the courage to claim respect for values other than the American ones. Within the bioethics defined by the Jahrian “Imperative”, a place could have been found not only for the colourful, philosophical, religious and cultural legacy of Europe, but also for the newly evaluated Potter’s work. This “fusion”, a substantial and methodological deepening and broadening of the discipline, soon revealed its attractiveness to Latin-American and Asian centres and individuals also. Today we can talk with certainty about the end of “bioethics in Europe” and the beginning of “European bioethics” with all the complexity and interdependence of its variations – Mediterranean, German, French, Central and Eastern European, and others. By finding similarities among them, we might eliminate fear from “insurmountable” moral relativism, but also avoid the mistake of understanding global bioethics as a list of national bioethics. For the sake of constructing a more “universal bioethics”, this paper finds the ideas of Fritz Jahr, Van Rensselaer Potter, Diego Gracia Guillén, and integrative bioethics as promoted by several Southeast-European authors, as particularly useful., Viele Veränderungen, zu denen es in den letzten zwanzig Jahren im Bereich der Bioethik gekommen ist, bedürfen einer erneuten seriösen Betrachtung ihrer Geschichte. Bis zum Ende des 20. Jahrhunderts entstand nämlich an der Universität in Georgetown die angelsächsische „biomedizinische Ethik” (die sich nicht selten den Begriff der „Bioethik ” von V. R. Potter geliehen hat, wobei sie absichtlich die Pottersche Definition dieses Begriffs vernachläßigte) und bestehend aus vier Hauptprinzipien wurde sie zu einer global bekannten Doktrin, die Kennedy Institute of Ethics (Kennedys Institut für Ethik), mit Hilfe seiner Studenten, Finanzressourcen und der politischen Macht promovierte. Bisher eignete sich der gräßte Teil Europas nur langsam den Begriff „Bioethik“ an, den man mit Recht für ein unnötiges amerikanisches „Importprodukt“ hielt, während die Versuche, diese Idee durch eine Revision ihrer Prinzipien zu europäisieren sich nicht als besonders erfolgreich erwiesen haben. Durch die Entdeckung der Arbeiten von Fritz Jahr 1997 hat die Bioethik jedoch ihre verlorene Genealogie wiedergefunden, dadurch wurde die Achtung der Werte gerechtfertigt, die nicht unbedingt amerikanisch sein müssen. Im Rahmen der Bioethik, die durch den Jahrschen Imperativ gekennzeichnet ist, hat eine Vielfalt vom europäischen Philosophie-, Religions- und Kulturerbe ihren Platz gefunden, während die Arbeit Potters aufs Neue bewertet wurde. Diese „Fusion“, sowie eine substantielle und methodologische Vertiefung und Verbreitung der Disziplin ist bald für Zentren und Einzelne in Lateinamerika und Asien anziehend geworden. Heute können wir mit Sicherheit vom Ende der „Bioethik in Europa“ und vom Anfang einer „Europäischen Bioethik“ sprechen, mit allen Komplexitäten und gegenseitigen Abhängigkeiten ihrer Variationen – der mediterranen, der deutschen, der französischen, der mittelosteuropäischen und anderen. Ihre Ähnlichkeiten helfen uns, die Angst vor dem „unüberbrückbaren“ moralischen Relativismus zu überwinden, aber auch ein falsches Verständnis der globalen Bioethik, als eine bloße Liste nationaler Bioethiken zu vermeiden. Zum Zwecke der Gestaltung einer „univeselleren Bioethik“, haben sich in dieser Arbeit als besonders nützlich die Ideen von Fritz Jahr, Van Rensselaer Potter, Diego Garcia Guillén erwiesen, sowie die integrative Bioethik, die einige mittelosteuropäische Autoren promovieren., Mnoge promjene koje su se u bioetici dogodile posljednjih dvadesetak godina zahtijevaju ponovno ozbiljno razmatranje njene povijesti. Naime, sve do kraja 20. stoljeća anglo-saksonska „biomedicinska etika” (koja je nerijetko posuđivala pojam „bioetike” od V. R. Pottera, pri čemu je namjerno zanemarivala Potterovu definiciju tog pojma), nastala na Sveučilištu u Georgetownu, i sastavljena od četiri glavna principa, postala je globalno poznata doktrina, koju je promicao Kennedy Institute of Ethics (Kennedyjev institut za etiku), uz pomoć svojih studenata, financijskih resursa i političke moći. Do tada, većina Europe vrlo je sporo prihvaćala pojam „bioetike“ kojeg je, s pravom, smatrala nepotrebnim američkim „uvoznim proizvodom“, dok se pokušaji da se ta ideja europeizira kroz reviziju njenih principa nisu pokazali posebno uspješnima. Međutim, otkrićem radova Fritza Jahra 1997. godine, europska bioetika pronašla je svoju izgubljenu genealogiju, a kroz nju i opravdanost zastupanja poštovanja prema vrijednostima koje nisu nužno morale biti američke. Tako je u sklopu bioetike koju odlikuje jahrovski „imperativ“, svoje mjesto pronašlo i raznoliko, filozofsko, religijsko i kulturno europsko naslijeđe, dok je Potterov rad ponovno valoriziran. Ova „fuzija“, te supstancijalno i metodološko produbljivanje i širenje discipline, uskoro je postalo privlačno i središtima i pojedincima u Latinskoj Americi i Aziji. Danas možemo sa sigurnošću govoriti o kraju „bioetike u Europi“ i početku „europske bioetike“, sa svim složenostima i međuovisnostima njezinih varijacija – mediteranske, njemačke, francuske, srednjo- i istočno-europske, i drugih. Njihove sličnosti nam pomažu da prevladamo strah od „nepremostivog“ moralnog relativizma, ali i da izbjegnemo pogrešno razumijevanje globalne bioetike kao pukog popisa nacionalnih bioetika. U svrhu oblikovanja „univerzalnije bioetike“, u ovom su nam se radu posebno korisne pokazale ideje Fritza Jahra, Van Rensselaera Pottera, Diega Gracie Guilléna, te integrativne bioetike koju promiče nekolicina jugoistočno-europskih autora.

Aim. To explore personal biography of Vinko Frančišković (1919-1984), to improve the understanding of the beginnings of Croatian cardiothoracic and transplantation surgery. Methods. Comparative critical analysis of written published materials, archival materials and information collected through oral history interviews. Results. Vinko Serafin Frančišković was born in Praputnjak, a settlement of the eastern surroundings of Rijeka, Croatia. He was raised up in the Italian language and culture by hisaunt, a mother’s sister and her husband. He went to the Royal Classical Grammar School Giovanni Prati in Trento. On July 15, 1943, he defended his thesis, titled A contribution to the surgical therapy of fractures of the femoral neck at the Faculty of Medicine, University of Padua. Conclusion. The represented data about Vinko Frančišković’s life, especially those concerning his secondary and higher education, explain some of his crucial personal traits and his later professional pathway. Cilj. Istražiti osobnu biografiju Vinka Frančiškovića (1919. – 1984.) čime će se omogućiti bolje razumijevanje početaka hrvatske kardiotorakalne i transplantacijske kirurgije. Metode. Kritička komparativna analiza objavljenih publikacija, arhivskih materijala i informacija prikupljenih metodom usmene povijesti. Rezultati. Vinko Serafin Frančišković rođen je u Praputnjaku, naselju u istočnoj okolici grada Rijeke. Odgajan na talijanskom jeziku i kulturi, u obitelji majčine sestre i njezina supruga, pohađao je Kraljevsku klasičnu gimnaziju Giovanni Prati u Trentu. Dana 15. srpnja 1943. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Padovi obranio je diplomski rad o doprinosu kirurškoj terapiji fraktura femoralnog vrata. Zaključak. Prikazani podaci o životu Vinka Frančiškovića, posebice oni koji se odnose na njegovo srednjoškolsko i visoko obrazovanje, objašnjavaju neke od njegovih ključnih osobina i kasniji profesionalni put.

Kreiranje standarda podrazumijeva kombinaciju pokušaja pasivnog (opisnog, iskustvenog) definiranja stanja i aktivnog normiranja odnosno zadavanja smjernica (programa rada). Kada se bavi biomedicinskim pitanjima, bioetika je bliža kodifikaciji od etike, pa je za očekivati da sličan potencijal može imati i u okvirima svoje ekološke orijentacije. Pretočiti teoriju u praksu, međutim, nije lako i često završava na načelima odveć općenitim za djelovanje (Jahrov „Bioetički imperativ“; načela duboke ekologije A. Naessa; Potterova „Deklaracija o geoterapiji i globalnoj bioetici“, „Pet faza razvitka okolišne bioetike“ ili „Bioetički kredo u šest točaka“ i slično). Neusporedivo originalnije i značajnije su, stoga, Potterove „Točke o kvaliteti okoliša“ i četiri upute „eko-općinama“ osnivača „Prirodnog koraka“, Karla-Henrika Robèrta. U analizu i raspravu o učinkovitosti navedenih pokušaja optimizacije čovjekova odnosa prema okolišu ovo će izlaganje uvrstiti osnovnu ideju projekta „Europske bioetike na djelu“ – da se učenje F. Jahra i V. R. Pottera pretoči u direktive liderima jedinica lokalne samouprave, koje bi, popisane i prodiskutirane u ekspertnom krugu, a potom verificirane među lokalnim stanovništvom, prerasle u „bioetičke standarde“, onoliko konkretne i uporabljive koliko to plemenita utopijska ideja bioetike uopće može biti.

Zarazni žar Andrije Štampara i njegove doktrine dobro je poznat, ne samo iz osobnih iskustava i svjedočanstava suvremenika već i iz domaće i strane literature: on je, uostalom, ugrađen u pojedince i institucije, nastavio živjeti desetljećima. Autori ovoga rada pokušavaju slijediti život štamparovskog duha otjelovljen u četirima prominentima (povijesti) riječke medicine – porodničaru i izumitelju Viktoru Finderleu (1902.-1964.), epidemiologu Anti Švalbi (1903.-1989.), dugogodišnjem direktoru Doma narodnog zdravlja Kajetanu Blečiću (1917.-2005.), te ranijem ravnatelju Zavoda za javno zdravstvo Vjekoslavu Bakašunu (r. 1929.): kod svakoga od njih uočljive su smjernice djelovanja, pa i karaktera, u kojima se, bez posebne uobrazilje, može prepoznati crte njihova suvremenika, učitelja i uzora, Andrije Štampara., The „infectious“ ardour of Andrija Štampar’s doctrine is well known, not only through the accounts of his contemporaries but also from domestic and foreign literature. After all, this ardour has become ingrained in people and institutions, who have carried it on for decades. This article follows the life of prominent bearers of Štampar’s ardour in Rijeka’s history of medicine – the obstetrician and inventor Viktor Finderle (1902-1964), the epidemiologist Ante Švalba (1903-1989), the long-time director of the People’s Health Centre Kajetan Blečić (1917-2005), and the former director of the Public Health Institute Vjekoslav Bakašun (b. 1929).

Na području Kvarnera i Istre sačuvan je veći broj gradskih i općinskih statuta te drugih pravnih akata koji su u srednjem i ranom novom vijeku predstavljali temelj uređenja gotovo svih segmenata društvenog života u njima, uključujući i pitanje očuvanja zdravlja, odnosno sprečavanja i liječenja bolesti. Centralizacijom uprave od 18. stoljeća nadalje počinje razvoj sustavne zdravstvene zaštite. No među pukom egzistira i onaj drugi pristup zdravlju i bolesti, utemeljen na narodnoj medicini i utjecanju svecima zaštitnicima od bolesti. Na temelju povijesnih vrela i dostupne literature pokušat će se rekonstrurirati odnos prema zdravlju i bolesti na području Bakra, Malog Lošinja i Kršana do kraja 19. stoljeća. Pregled razvoja zdravstvene misli temelj je boljeg razumijevanja suvremenih tendencija u očuvanju zdravlja i promicanja kvalitete života u ovim lokalnim zajednicama.