Search

Usporedna opažanja ženki različitih sisavaca i žena dovela su do zaključka da su žene tijekom evolucijske povijesti izgubile eksplicitne znakove plodne faze. Međutim, tijekom posljednjeg desetljeća provedena su brojna istraživanja čiji rezultati navode na zaključak da ovulacija nije u potpunosti skrivena. Cilj ovoga rada je dati pregled i sintezu spomenutih rezultata koji upućuju da je plodna faza praćena nizom promjena u ponašanju. Dolazi do promjena u preferenciji određenih karakteristika muškaraca na način da se preferiraju muškarci čiji izgled i ponašanje signaliziraju dobro zdravlje i genetsku kvalitetu i to u kontekstu izbora partnera za kratkoročnu, ali ne i dugoročnu vezu. U plodnoj fazi kod žena se opažaju i promjene u seksualnom ponašanju, odnosno osjećaju se seksualno privlačnije, više brinu o svom izgledu, koriste više proizvoda za uljepšavanje, češće iniciraju seksualne aktivnosti i maštaju o seksu. Osim toga, uočene su i promjene u razini ljubomore. Sve navedene promjene predstavljaju evolucijski adaptivne mehanizme, a paralelno s njima razvijali su se i mehanizmi koji su muškarcima omogućili da detektiraju plodnu fazu s ciljem povećanja reproduktivne uspješnosti. Detekcija plodne faze temelji se na njušnim, vidnim i slušnim informacijama.

Cilj ovog ispitivanja bio je utvrditi utječe li fizička atraktivnost kandidata na procjenu njihove poslovne poželjnosti i to uzimajući u obzir spol kandidata, vrstu posla, u smislu (ne)važnosti fizičke atraktivnosti za uspješnost na tom poslu, te spol onoga tko vrednuje potencijalne kandidate. U istraživanju je sudjelovalo 135 ispitanika, studenata i maturanata, od čega 84 žene i 51 muškarac u dobi od 18 do 27 godina. Prije provođenja glavnog dijela ispitivanja provedeno je predispitivanje s ciljem odabira kandidata i kandidatkinja različite razine atraktivnosti i dva spolno neutralna posla (jedan za čije je uspješno obavljanje bitan fizički izgled – tv- voditelj i jedan za koji fizički izgled nije bitan – profesor matematike). Rezultati ukazuju na to da odnos fizičke atraktivnosti i poslovne poželjnosti nije tako jednostavan, odnosno treba ga gledati u kontekstu faktora vrste posla i spola kandidata. Izbor kandidata za posao profesora matematike nije određen fizičkim izgledom dok on utječe na izbor kandidatkinja, na način da su najpoželjnije neatraktivne kandidatkinje. Kod posla tv- voditelja, odnosno posla kod kojeg uspješnost ovisi o izgledu, s porastom atraktivnosti raste poslovna poželjnost kako za kandidate tako i za kandidatkinje. Spol kandidata je imao bitnu ulogu prilikom vrednovanja kandidata za posao profesora matematike, pri čemu se preferiraju muškarci u odnosu na žene, dok je za posao tv- voditelja presudnu ulogu imala fizička atraktivnost. Muškarci i žene se slažu u procjenama neatraktivnih kandidata i kandidatkinja, no njihove procjene se razlikuju kada je riječ o prosječnima i atraktivnima. Smjer razlika je takav da su žene pozitivnije vrednovale muškarce, a muškarci žene.

Na osnovi dosadašnjih istraživanja koja su se bavila ispitivanjem dinamike kardiovaskularnog sustava može se reći da je to sustav koji, između ostaloga, ima nelinearna obilježja. Osnovni cilj ovoga istraživanja bio je ispitati promjene u nelinearnoj dinamici srčane aktivnosti u funkciji obavljanja psihomotornih zadataka različitoga informacijskog opterećenja (Fittsov tapping). U ispitivanju je sudjelovalo 40 zdravih (bez kardiovaskularnih poremećaja) ispitanica, približno iste dobi (19 – 23 godine), čiji je zadatak bio obavljanje psihomotornih zadataka različitog informacijskoga opterećenja. Zadaci tappinga izvodili su se u trajanju od 15 minuta (prilagođeno je broju jedinica vremenske serija koje su dostatne za predviđene analize ; minimalno 1000 podataka). Rezultati su pokazali da kardiovaskularni sustav, bez obzira na složenost psihomotorne aktivnosti koja se obavlja, pokazuje karakter kaotične dinamike, budući da su svi dobiveni najveći Lyapunovljevi eksponenti pozitivni. Izračunate korelacijske dimenzije ukazuju na to da je riječ o sustavu srednje dimenzionalnosti. U funkciji povećanja težine zadataka Fittsovog tappinga, korelacijska dimenzija ima tendenciju redukcije, a postotak rekurenci i determinizma pokazuju značajno povećanje.

Provedeno istraživanje temelji se na trodimenzionalnoj koncepciji sklonosti kupovini u čijoj su osnovi kognitivna i afektivna impulzivnost te podložnost situacijskim čimbenicima kupovine. Cilj istraživanja bio je ispitati odnose različitih dimenzija sklonosti kupovini sa osnovnim socio-demografskim karakteristikama i životnim stilovima potrošača. Prikupljanje podataka je provedeno metodom ankete na uzorku od 194 ispitanika iz Bosne i Hercegovine. Dobiveni rezultati ukazuju na veću sklonost kognitivnoj i afektivnoj impulzivnosti kupovine kod žena u odnosu na muškarce, dok spolne razlike nisu utvrđene u podložnosti situacijskim čimbenicima kupovine. Nadalje, dobiveni su značajni učinci razine ukupnih mjesečnih primanja kućanstva ispitanika na sve dimenzije sklonosti kupovini, dok je razina prosječnih mjesečnih primanja pojedinca imala značajan učinak samo na kognitivnu impulzivnost. Radni status (zaposlenost) i razina obrazovanja nisu imali značajne učinke na sklonost kupovini. Od četiri ispitivana životna stila (inovativno, obiteljski, društveno i liderski orijentirani), inovativno orijentirani životni stil ima najsnažnije povezanosti sa sve tri dimenzije sklonosti kupovini. Drugim riječima, inovativno orijentirani potrošači imaju veću sklonost impulzivnoj kupovini i podložniji su situacijskim čimbenicima kupovine. Impulzivnost kupovine je, osim s inovativnom orijentacijom životnog stila, povezana s liderskom orijentacijom, ali u manjoj mjeri. Podložnost situacijskim čimbenicima pri kupovini povezana je sa svim orijentacijama životnog stila osim s obiteljskim.

Moral su proučavale mnoge psihološke grane, no najutjecajnija teorija na tom području jest L. Kohlbergova a teorija moralnog razvoja. Nadovezujući se na rad J. Piageta, Kohlberg pretpostavlja kako moralni razvoj prati nepromjenjiv set od tri stadija, s dva stupnja u svakom: pretkonvencionalni, konvencionalni i postkonvencionalni. Jedan od temeljnih pojmova te teorije jest pojam moralnog rasuđivanja, koji se definira kao proces mentalnog rasuđivanja kojim se dolazi do moralne procjene. Ipak, teorija je doživjela određene kritike, kako se pokazalo da je upitna veza između ponašanja i moralnog rasuđivanja. S druge strane, koncept moralnog odlučivanja bi u jednu ruku trebao ukloniti taj problem, jer stavlja pojedinca u egocentričnu perspektivu, umjesto u ulogu pasivnog promatrača. Takav bi pristup trebao dovesti do većeg poistovjećivanja sa situacijom, a samim time i angažiranost određenih emocija. Stoga se moralno odlučivanje može shvatiti kao kognitivno i afektivno opterećenje za pojedinca, što bi trebalo izazvati određenu promjenu na fiziološkom planu. Dosadašnja istraživanja su pokazala kako dolazi do promjena u kardiovaskularnoj aktivnosti prilikom mentalnog opterećenja, ali i prilikom doživljavanja određenih emocija. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati dolazi li uistinu do promjena u kardiovaskularnoj aktivnosti prilikom moralnog odlučivanja, kroz pet različitih scenarija, podijeljenih u periode odmora, periode čitanja prezentiranih moralnih dilemama i period donošenja odluke, te ispitati povezanosti između moralnosti ispitanika i kardiovaskularne aktivnosti. Analiza rezultata je pokazala kako dolazi do smanjivanja vrijednosti parametara vremena (aritmetička sredina (MRR) i standardna devijacija (SdRR) RR intervala te korijen prosječne veličine kvadriranih razlika između uzastopnih RR intervala (RMSSD)) u periodima čitanja i odlučivanja u odnosu na period odmora. Samo MRR se smanjila u svih 5 scenarija, dok su se vrijednosti SdRR i RMSSD bile manje samo u jednom od scenarija za period čitanja ili odlučivanja u odnosu na period odmora. Također se pokazalo kako se vrijednosti spektralnih parametara (normalizirane vrijednosti niskih (nuLF) i visokih frekvencija (nuHF), te njihov omjer (LF/HF)) ne razlikuju između različitih situacija i scenarija. Naposljetku, ispostavilo se kako nema povezanosti između moralnosti ispitanika, operacionalizirane rezultatom pojedinca u Testu moralnog odlučivanja (TMO) i različitih parametara kardiovaskularne aktivnosti. Morality has been studied by various branches of psychology, but the most impactful theory on that field is L. Kohlberg's theory of moral development. Continuing the work of J. Piaget, Kohlberg assumes that the moral development follows an invariant set of three stages, with two levels on each stage: preconventional, conventional and postconventional. One of the central concepts of this theory is the concept of moral reasoning, which can be defined as a process of mental reasoning that leads to moral decision. However, this theory has received some criticism, since the connection between behaviour and moral reasoning was questionable. On the other hand, the concept of moral decision-making should eliminate that problem, because it sets an individual in an egocentric perspective, instead of being just a passive observer. That kind of approach should lead to higher levels of relating to the situation and thus the engagement of certain emotions. Therefore, moral decision-making can be understood as a cognitive and an affective load for the individual, which should cause certain changes in the physiological plane. Previous research has shown the that changes in the cardiovascular activity occurs during mental load, but also when experiencing certain emotions. The goal of this study was to examine if the changes in the cardiovascular activity really occur during the course of moral decision-making, through five different scenarios, that were divided into periods of rest, periods of reading the moral dilemmas and periods of decision-making, and to examine the connection between the morality of the respondents and cardiovascular activity. Statistical analysis showed that the values of time domain parameters (mean (MRR) and standard deviation (SdRR) of RR intervals and the square root of the mean squared differences of successive RR intervals (RMSSD)) were red1ucet in the periods of reading and decision-making in comparison to the period of rest. Only MRR was reduced in all 5 scenarios, while the values of SdRR and RMSSD were reduced in only one of the scenarios for the period of reading or decision-making in comparison to the period of rest. Analysis also showed that the values of the frequency domain parameters (normalised units of low (nuLF) and high (nog) frequencies and their ratio (LF/HF) do not differ between different situations and scenarios. Finally, it turned out that there are no connections between the morality of respondents, operacionalised by the individuals result in the Test of moral decision-making (TMO) and different parameters of cardiovascular activity.

Samootkrivanje podrazumijeva otkrivanje informacija osobne prirode koje se uobičajeno odvija tijekom interpersonalnih odnosa "licem u lice". Priroda informacijskokomunikacijskih tehnologija, u kojoj osoba komunicira preko ekrana i lako stječe dojam da je publika koja prati njene objave malobrojnija i prisnija nego što objektivno je, potiče veći intenzitet samootkrivanja na Facebooku. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti kako spol, dob, dostupnost interneta, anksioznost i stres predviđaju samootkrivanje. U istraživanju je sudjelovalo 1172 djece i mladih (od toga 578 muških) u rasponu dobi od 11 do 20 godina (M=14.75 ; SD=2.242) iz preko 80 škola iz različitih dijelova RH. Pokazalo se da navedeni prediktori objašnjavaju ukupno 11.3% varijance samootkrivanja, pri čemu se kao najznačajniji prediktori izdvajaju stres, anksioznost te dostupnost interneta. Više samootkrivanja se javlja kod onih koji imaju više simptoma stresa i anksioznosti i kojima je Internet dostupniji. Stres i anksioznost, kao i u ranijim istraživanjima, su pozitivno povezani sa samootkrivanjem, no priroda naših podataka onemogućuje zaključak jesmo li skloniji samootkrivati kad smo u stresu ili anksiozni ili viša razina samootkrivanja djeluje kao stresor (jer osobne informacije postaju dostupne širokoj grupi ljudi) i potiče simptome anksioznosti. Ipak, postotak objašnjene varijance je skroman što ukazuje da postoje drugi korelati samootkrivanja (npr. potreba za privatnošću), ali i da je važno dalje proučavati sličnosti i razlike pojave samootkrivanja koja se odvija "licem u lice" i one koja se odvija putem interneta.

Anagrams are commonly used in the field of problem solving since they provide a number of possible experimental manipulations such as length, difficulty, and solvability. Recent trends in cognitive psychology emphasize the importance of metacognitive processes, which accompany human reasoning, decision making and problem solving. In this study our goal was to measure performance and metacognitive judgments while manipulating length and solvability of anagrams. Participants (N=27) attempted to solve a total of twelve anagrams in a 2 (short/long) × 2 (solvable/unsolvable) experiment. Initial judgments of solvability, response times, accuracy, and post-trial judgments of difficulty were recorded. For unsolvable anagrams the correct response was that the anagram was indeed unsolvable. Separate ANOVAs were calculated for each dependent variable. Analysis of response times showed that both main effects of length and solvability were significant. Participants were, in general, faster for shorter and for solvable anagrams. Additionally, the interaction effect showed that the difference between shorter and longer anagrams was significantly larger for solvable compared to unsolvable anagrams. The only significant effect on accuracy was the length with a higher accuracy for shorter anagrams. For judgments of solvability length was again the only significant effect with shorter anagrams initially judged as more solvable. Finally, the analysis of post-trial judgments of difficulty showed both main effects were significant. Solvable and shorter anagrams were judged as easier in general. The interaction effect was also significant since the difference in judgments of difficulty between shorter and longer anagrams was significant only for solvable anagrams. In total, participants seem to rely on extremely salient cues (length) when making initial metacognitive judgments while post-trial judgments are impacted by more factors. Further experiments should provide a more in-depth study of differences depending on solvability and accuracy (e.g. differences in metacognitive judgments between correctly solved solvable anagrams and correctly recognized unsolvable anagrams

otreba za povezivanjem pozitivne i organizacijske psihologije rezultirala je popularizacijom konstrukta radne angažiranosti. Radna angažiranost je ispunjavajuće afektivno i motivacijsko stanje vezano uz posao, te predstavlja važan prediktor niza pozitivnih ishoda, kako na razini zaposlenika/ica, tako i na razini cjelokupne organizacije. Prepoznajući njenu vrijednost u radnom kontekstu, nekolicina istraživača nastojala je razmotriti što pridonosi njenom javljanju. U dosadašnjim istraživanjima utvrđeno je da su svakodnevni načini oporavka od posla pozitivno povezani s razinom angažiranosti tijekom radnog dana, što opravdano vodi ka pretpostavci da će i redovite strategije oporavka od posla biti u pozitivnom odnosu s generalnom razinom radne angažiranosti. Međutim, i dalje ostaje nejasno što pridonosi pojavi tog efekta. Budući da je utvrđeno kako oporavak od posla predstavlja jednu od odrednica emocionalne dobrobiti na poslu te da su emocije izvori naše motivacije i ponašanja u radnom kontekstu, cilj ovog istraživanja bio je ispitati međuodnos emocija i oporavka od posla u predviđanju radne angažiranosti. U istraživanju je sudjelovalo 268 (Nm=100, Nž=168) zaposlenika/ica različitih tvrtki, koji/e su bili heterogeni po dobi, stručnoj spremi i zanimanju. Oni/e su, putem on-line ankete, ispunili/e Upitnik oporavka od posla (Sonnentag i Fritz, 2007), Upitnik emocionalne dobrobiti na poslu (Van Katwyk, Fox, Spector i Kelloway, 2000) te Utrecht skalu radne angažiranosti (Schaufeli i Bakker, 2003). Rezultati regresijske analize pokazali su da dimenzije oporavka od posla (psihološki odmak, opuštanje, usavršavanje vještina, kontrola nad slobodnim vremenom) zajednički predviđaju 24% varijance radne angažiranosti. Čini se da se dobiveni efekt velikim dijelom može objasniti posredujućom ulogom ugodnih emocija prema poslu, no oporavak od posla kroz usavršavanje vještina pokazao je i izravni doprinos u objašnjavanju radne angažiranosti. Dobiveni nalazi nadograđuju prijašnje teorijske spoznaje o pozitivnoj povezanosti radne angažiranosti i oporavka od posla. Praktično gledajući, s ciljem povećanja radne angažiranosti zaposlenika (a posredno i njihove radne uspješnosti), bitno je poticati i omogućavati zaposlenicima da na poslu doživljavaju ugodne emocije, a da se u svoje slobodno vrijeme od posla prikladno oporave.

Akademsko nepoštenje predstavlja učenička ponašanja koja nisu u skladu s etičkim standardima ili vrijednostima koji se smatraju prihvatljivima u određenoj kulturi. Istraživanja na hrvatskim srednjoškolcima i studentima pokazuju da je u hrvatskoj kulturi akademsko nepoštenje vrlo rašireno i prihvaćeno. Primjerice, više od 90% učenika i studenata navodi da je barem jednom prepisivalo od kolega za vrijeme ispita ili se služilo šalabahterom. Ovaj oblik akademskog nepoštenja neki autori nazivaju aktivnim varanjem i odnosi se na ponašanja kod kojih osoba na nedopuštene načine pokušava saznati informacije kako bi postigla bolji uspjeh. Još prihvaćeniji i rašireniji oblik akademskog nepoštenja je tzv. pasivno varanje, odnosno pomaganje drugima da postignu bolji uspjeh. Različiti individualni i kontekstualni čimbenici doprinose akademskom nepoštenju, poput osobina ličnosti, školskog uspjeha i nadzora nastavnika. U individualne čimbenike ubraja se i motivacija učenika, iako je njezin doprinos objašnjenju akademskog nepoštenja bio rijetko istraživan. Stoga je cilj ovog rada ispitati može li se na temelju samoefikasnosti u samoregulaciji, ciljeva postignuća i uključenosti predvidjeti razina akademskog nepoštenja na nastavi biologije kod srednjoškolaca. Pritom su odnosi među varijablama operacionalizirali u okviru Hijerarhijskog modela motivacije za postignućem. Pretpostavljeno je da samoefikasnost u samoregulaciji predviđa ciljeve postignuća, koji zatim predviđaju uključenost, a ona u konačnici predviđa akademsko nepoštenje. Nadalje, pretpostavljeno je da postoje izravne veze između samoefikasnosti u samoregulaciji te uključenosti i akademskog nepoštenja. Istraživanje je provedeno na 283 srednjoškolaca, uz korištenje baterije upitnika prilagođene za područje biologije: Skala samoefikasnosti u samoregulaciji, Skala ciljeva postignuća, Skala uključenosti te Skala varanja. Nakon konfirmatorne faktorske analize za dvije potonje skale, provedena je medijacijska analiza korištenjem analize traga. Budući da pasivno varanje nije bilo povezano s ostalim varijablama, u analizu je uvršteno samo aktivno varanje. Rezultati pokazuju da je samoefikasnost u samoregulaciji ključni prediktor aktivnog varanja. Istraživanje sugerira da je u nastavnom procesu važno poticati ciljeve ovladavanje putem uključivanja te emocionalnu i bihevioralnu uključenost kako bi spremnost učenika na aktivno varanje bila manja.

Profesionalno savjetovanje temelji se na sukladnosti interesa pojedinca i osobina zanimanja. Ova paradigma nazvana je sklad pojedinca i okoline, a operacionalizira se preko kongruentnosti profesionalnih interesa pojedinca i karakteristika radne okoline. Hollandova teorija (1985) sugerira da je kongruentna interakcija osoba i okolina povezana sa uspjehom i zadovoljstvom na poslu. Istraživanja ukazuju na pozitivnu korelaciju kongruentnosti i radne uspješnosti zaposlenika, pri čemu je kongruentnost povezana s uspjehom u osnovnim radnim zadacima i uzornim radnim ponašanjem (Nye i sur. 2012). S obzirom da je motivacija za rad direktna determinanta uspjeha na poslu (Campbell i sur. 1996) očekujemo da je kongruentnost povezana i s mjerom radne angažiranosti. Iako se dosadašnja istraživanja kongruentnosti i radnih ishoda primarno odnose na radnu situaciju, važan dio profesionalnog razvoja predstavlja obrazovanje za odabrano zanimanje. Cilj našeg istraživanja bio je ispitati kakav je odnos sukladnosti profesionalnih interesa i odabranog studijskog programa s angažiranosti na studiju i ponašanjima povezanim s izvršavanjem studentskih obaveza. Podaci su prikupljeni u sklopu projekta „Profesionalni razvoj u adolescenciji: razvoj modela tranzicije karijere adolescenata“. U istraživanju je sudjelovao 321 student, čiji je razvoj karijere praćen od zadnjeg razreda srednje škole kada je primijenjen Upitnik profesionalnih interesa (Tracey, 2010). Na kraju prve godine studija kodirali smo studijske programe u skladu s RIASEC modelom i prikupili podatke o angažiranosti u studiju i ponašanjima povezanim s izvršavanjem studentskih obaveza. Kao mjeru motivacije koristili smo Skalu angažiranosti u studiju (Schaufeli i Bakker, 2003) koja uz ukupan rezultat zahvaća tri komponente: energiju, posvećenost i zadubljenost. Za mjerenje ponašanja primijenili smo Upitnik uspješnosti u izvršavanju osnovnih studentskih obaveza (Williams i Anderson, 1991) i Upitnik nepoželjnog akademskog ponašanja (Tomšić i sur. 2014). Rezultati istraživanja ukazuju da dvije mjere kongruentnosti Iachan indeks (Iachan, 1984) i C-indeks kongruencije (Brown i Gore, 1994) umjereno koreliraju te da nisu povezane s niti jednom mjerom ponašanja. Ipak mjere kongruentnosti su pokazale značajnu nisku povezanost s radnom angažiranosti i njenim dimenzijama. Iako teorijske postavke i rezultati ovog istraživanja potvrđuju povezanost kongruentnosti i angažiranosti u studiju, odnos s ponašanjem na studiju nije potvrđen.

Istraživanja hemisferne leteralizacije čine vrlo zanimljivo područje jer su put do odgovora na pitanje na koji način funkcionira naš mozak, kako se razlikuju dvije hemisfere, na koji način komuniciraju te kako sudjeluju u cjelokupnom procesu kognicije. Dosadašnjim istraživanjima utvrđene su razlike u obradi ritma, frekvencije i harmonije, dok za temporalna obilježja zvuka, poput trajanja, nisu dobiveni sukladni nalazi. Cilj našeg istraživanja bio je ispitati postojanje hemisferne lateralizacije percepcije trajanja zvukova putem metode dihotičkog slušanja u slučaju kada su zadana dva neverbalna zvuka: zvuk koji signalizira opasnost (zvuk sirene) te zvuk koji ju ne signalizira (zvuk zvona). Sukladno postojećim nalazima, pretpostavljeno je kako će za percepciju trajanja zvukova biti dobivena prednost lijeve hemisfere te da će ovaj efekt biti tim izraženiji u situacijama kada je za procjenu zadan zvuk koji signalizira opasnost. Sudionice su bile 94 studentice dominantne desne ruke, dobi između 19 i 27 godina. Zadan im je niz dihotičkih kombinacija dva korištena zvuka (zadanih istovremeno, svaki u jedno uho), a njihov je zadatak bio nakon svake dvije dihotičke kombinacije donijeti procjenu o trajanju jednog, unaprijed zadanog zvuka. Pri mjerenju vremena od trenutka kada je završila druga dihotička kombinacija zvukova do trenutka kada su sudionice dale procjenu trajanja zvuka (vrijeme reakcije), dobivena je značajna interakcija uha i zadanog zvuka: za zvuk sirene dobivena je prednost desnog, a za zvuk zvona lijevog uha. Za prosječan broj točnih procjena trajanja, zvuk zvona pokazao se lakšim za procjenu. Vrijeme reakcije pokazalo je prednost davanja odgovora desnom rukom za zvuk zvona zadan u lijevo uho, dok u ostalim situacijama nije bilo značajne razlike. Sudionice su veći prosječan broj točnih procjena dale lijevom rukom za zvuk sirene zadan u desno i lijevo uho te desnom rukom za zvuk zvona zadan u lijevo uho. Indeks lateralizacije pokazao je nešto veću prednost lijevog uha u prosječnom broju točnih procjena, ali ova razlika nije bila značajna. Za prosječno vrijeme reakcije, statistički značajno više sudionica pokazalo je prednost desnog uha ukazujući time na lateralizaciju percepcije trajanja zvukova u lijevoj hemisferi. Zaključno, dobivene mjere hemisferne lateralizacije ovise o vrsti zadanog zvuka, mjeri reakcije te na njih vjerojatno utječu brojni faktori. Značenje zvukova koje proizlazi iz interakcije pojedinačnih spektralnih i temporalnih karakteristika može nam omogućiti točniji uvid o hemisfernoj lateralizaciji pojedinačnih obilježja, kao što je trajanje zvukova.

Researchers have recently been increasingly more interested into how we process information about another person’s state of mind. The impact of processing another person’s visual perspective is a well-documented finding in this area. This has, most commonly, been investigated with the dot perspective task. Participants are cued the perspective (self or a perspective of an avatar in the scene) from which they are instructed to view stimuli, and the number of stimuli. They then decide whether the cued number of stimuli can be seen from the cued perspective. People respond slower when a different number of stimuli can be seen from one's own and the perspective of a virtual avatar (other). In these incongruent trials one’s own perspective interferes with the response about the avatar's perspective, and vice versa. This would lead to a conclusion that both perspectives are processed automatically. However, there are still unresolved questions about whether this is purely a consequence of perceptual cueing or if social information has an independent influence on the magnitude of interference. This study is one from a series implementing a version of the dot perspective task to provide further insight into these questions. The goal was to determine whether additional cues provided by the avatar influence the magnitude of interference. The experiment was a 2 (perspective) × 2 (congruence) × 2 (avatar pointing/not pointing) repeated measures design. Results from a three-way ANOVA showed participants (N=32) were significantly slower when viewing stimuli from the avatar's perspective and in incongruent trials. Additionally, the significant perspective by pointing interaction showed that participants were faster from the avatar’s perspective, but slower from their own, when the avatar was pointing. This was further qualified by a marginally significant congruence by pointing interaction effect which showed that pointing increased performance for congruent and decreased performance for incongruent trials. Clearly, the additional cue influenced the pattern of results as shown by the interaction effects. Adding perceptual cues increases the documented effects, while further studies are required to provide more insight about the relative contribution of perceptual versus social information on automatic processing of other’s perspective.

Zadovoljstvo životom je opća procjena subjektivne kvalitete života osobe, ali i jedan od pokazatelja psihološke prilagodbe starenju, kad se osoba obično suočava s promjenama i gubicima: zdravlja, tjelesnih i kognitivnih funkcija, socijalne uključenosti i produktivnih aktivnosti. Istraživanja pokazuju da su snažni prediktori zadovoljstva životom u starijih osoba: socijalna aktivnost, percepcija vlastitog zdravlja te depresivnost. Međutim, malo je istraživanja koja izravno uspoređuju čimbenike zadovoljstva životom starijih osoba koje žive u ustanovama i onih koji žive u vlastitom domu. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi doprinos nekih psihosocijalnih čimbenika zadovoljstvu životom starijih osoba s obzirom na različite oblike stanovanja – u domu za starije osobe ili u vlastitom domu. Sudionici su bili 307 starijih osoba, od kojih 167 korisnika domova za starije osobe u Zagrebu, prosječne starosti 84 godine, te 140 starijih osoba koje žive u vlastitom domu, prosječne starosti 75 godina. Svi su sudionici bili pokretni i bez dijagnoze demencije. Mjerene varijable bile su: sociodemografske, samoprocjena zdravlja, funkcionalna sposobnost, socijalna participacija, kvaliteta spavanja i zadovoljstvo životom. Uvježbani intervjueri prikupili su podatke individualno, strukturiranim intervjuom, u domovima za starije osobe i u domovima sudionika. Rezultati su pokazali značajne razlike u zadovoljstvu životom s obzirom na oblik stanovanja. Zadovoljstvo životom bilo je značajno više u sudionika koji žive u vlastitom domu nego onih u domovima za starije osobe. Rezultati regresijskih analiza pokazali su da je opažanim skupom varijabli objašnjeno od 26% do 33% ukupne varijance zadovoljstva životom. Najsnažniji i pozitivan prediktor zadovoljstva životom sudionika u domovima za starije osobe bila je samoprocjena zdravlja dok je u sudionika koji žive u vlastitom domu utvrđen veći varijabilitet u psihosocijalnim čimbenicima zadovoljstva životom. Na temelju utvrđenih razlika u čimbenicima zadovoljstva životom starijih osoba s obzirom na oblik stanovanja mogu se predvidjeti potrebe za psihosocijalnim intervencijama u svrhu poboljšanja kvalitete života starijih osoba odnosno njihove bolje prilagodbe životu u starosti.

Cilj ovog istraživanja bio je (1) ispitati razlikuje li se razina stresa povezana s neplodnosti i zadovoljstvo intimnim odnosima s obzirom na uzrok neplodnosti i tip tretmana kod žena i muškaraca te (2) ispitati koji specifični čimbenici stresa pridonose zadovoljstvu intimnim odnosima i objašnjava li partnerovo/partneričino zadovoljstvo intimnim odnosima dodatni dio varijance. U istraživanju je sudjelovalo 94 para žena i muškaraca s problemom neplodnosti koji su ispunili Inventar problema plodnosti koji mjeri opći stres te pet dimenzija: socijalna zabrinutost, seksualna zabrinutost, teškoće odnosa, odbacivanje životnog stila bez djeteta i potreba za roditeljstvom ; Novu skalu seksualnog zadovoljstva koja mjeri usmjerenost na sebe i usmjerenost na partnera/partnericu te upitnik općih podataka i podataka o neplodnosti, poput trajanja neplodnosti, vrste uzroka (ženski čimbenici, muški čimbenici, oboje, nepoznat uzrok) te tip tretmana. Rezultati jednosmjernih analiza varijance pokazali su da se razina stresa ne razlikuje s obzirom na tip tretmana ni kod žena ni kod muškaraca. Međutim, razina stresa se razlikuje s obzirom na uzrok neplodnosti, ali samo kod muškaraca. Točnije, razina općeg stresa, seksualne zabrinutosti i teškoća odnosa viša je kod onih muškaraca koji su izvijestili da su „muški čimbenici“ uzrok neplodnosti nego kod onih muškaraca koji su izvijestili da su „ženski čimbenici“ uzrok. Hijerarhijske regresijske analize su pokazale slične rezultate kod žena i muškaraca u predikciji zadovoljstva intimnim odnosima. Nakon kontroliranja učestalosti intimnih odnosa koji objašnjavaju značajan dio varijance (oko 35%), specifični aspekti stresa povezani s neplodnosti značajno objašnjavaju dodatni dio varijance (oko 30%) pri čemu su seksualna zabrinutost i teškoće odnosa značajni negativni prediktori zadovoljstva intimnim odnosima. U trećem koraku, varijable partnerovog/partneričinog zadovoljstva značajno objašnjavaju dodatni dio varijance (od 3% kod muškaraca do 11% kod žena), pri čemu je usmjerenost partnera/partnerice na sebe značajan pozitivan prediktor vlastitog zadovoljstva intimnim odnosima. Zaključno, stresu povezanom s neplodnosti posebno su izloženi muškarci kod kojih su muški čimbenici uzrok neplodnosti. I kod žena i kod muškaraca intimnim odnosima većim dijelom pridonose aspekti neplodnosti koji se tiču partnerskih odnosa, dok partnerovo/partneričino zadovoljstvo tek manjim dijelom pridonosi osobnom zadovoljstvu intimnim odnosima.

Vodeći se humanističkim pristupom u nastavi u radu se naglašava važnost poticanja samoaktualizacije i kreativnosti u sveučilišnome kontekstu. Pored ugodne klime i demokratskoga stila vođenja, neizostavno je bilo istražiti stavove studenata o osobinama kreativnih, a potom i samoaktualiziranih sveučilišnih profesora. U radu je korišteno longitudinalno istraživanje u kojemu se ista skupina ispitanika (N=57) pratila kroz vremensko razdoblje od 2012. do 2017. godine (studenti na prvoj i na petoj godini studija). Istraživanje je provedeno sa studentima, budućim učiteljima razredne nastave na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. U radu je korištena kombinacija kvalitativne i kvantitativne metodologije uz pomoć koje su dobiveni podatci o najznačajnijim osobinama kreativnih i samoaktualiziranih sveučilišnih profesora. Sudionici istraživanja su navodili osobine sveučilišnih profesora koje oni smatraju kreativnima i samoaktualiziranima. Analizirajući studentske stavove, uočena su velika preklapanja kod osobina kreativnih i osobina samoaktualiziranih sveučilišnih profesora. Iz navedenoga možemo zaključiti da su najčešće kreativni sveučilišni profesori ujedno i samoaktualizirani.

Osjetljivost na odbijanje zbog izgleda definira se kao dispozicijski sustav procesiranja odbijanja kojeg karakteriziraju anksiozne brige i očekivanja da će osoba biti odbijena na temelju fizičke privlačnosti. Dosadašnja istraživanja su pokazala da veća percepcija uvjetnog, na izgledu temeljenog vršnjačkog prihvaćanja povećava osjetljivost na odbijanje zbog izgleda, ali isto nije pronađeno i za roditeljsko uvjetno prihvaćanje. Osim toga, utvrđeno je da je osjetljivost na odbijanje zbog izgleda pozitivno povezana sa simptomima tjelesnog dizmorfnog poremećaja. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi je li osjetljivost na odbijanje zbog izgleda medijator povezanosti vršnjačkog i roditeljskog uvjetnog prihvaćanja (odnosno odbijanja) i simptoma tjelesnog dizmorfnog poremećaja. U istraživanju je sudjelovalo 417 studenata (314 studentica) prosječne dobi 20.7 godina. Sudionici su ispunili upitnike demografskih podataka, depresivnosti, simptoma tjelesnog dizmorfnog poremećaja, osjetljivosti na odbijanje zbog izgleda te majčinog, očevog i vršnjačkog uvjetnog prihvaćanja temeljenog na izgledu. Kako bi se ispitao izravni i neizravni (preko osjetljivosti na odbijanje zbog izgleda) učinak uvjetnog prihvaćanja temeljenog na izgledu na simptome tjelesnog dizmorfnog poremećaja, provedene su tri medijacijske analize u PROCESS macrou za SPSS. Rezultati su pokazali kako je osjetljivost na odbijanje potpuni medijator između majčinog i vršnjačkog uvjetnog prihvaćanja temeljenog na izgledu te simptoma tjelesnog dizmorfnog poremećaja kod studenata. Nije pronađen direktni učinak očevog uvjetnog prihvaćanja temeljenog na izgledu na simptome tjelesnog dizmorfnog poremećaja, kao ni indirektni učinak preko osjetljivosti na odbijanje. Rezultati pokazuju da je osjetljivost na odbijanje zbog izgleda važan čimbenik u objašnjavanju povezanosti majčinog i vršnjačkog prihvaćanja temeljenog na izgledu i simptoma tjelesnog dizmorfnog poremećaja.

Prijatelji su značajan izvor socijalnog utjecaja, posebno u djetinjstvu i adolescenciji. Ukoliko od jedne osobe tražimo procjenu vlastitog i prijateljevog ponašanja zbog prijateljskog odnosa, moguće je da ta osoba prenaglašava sličnost takvog ponašanja. Stoga se može očekivati da će percepcija prijateljevog ponašanja biti medijator između različitih samoprocijenjenih ponašanja aktera. Cilj provedenog istraživanja bio je provjeriti je li percepcija ponašanja prijatelja na Facebooku medijator odnosa vlastitog ponašanja na Facebooku i samootkrivanja na istoj društvenoj mreži. Pri tome je ponašanje na Facebooku usmjereno na različite aktivnosti na Facebooku (npr. igraju igrice na Facebooku), dok samootkrivanje obuhvaća npr. obznanjivanje vlastitih emocionalnih stanja na Facebooku. U istraživanju je sudjelovalo 1175 djece i adolescenata (od toga 594 ili 50, 4% muških) u rasponu dobi od 11 do 19 godina (M=14.73 ; SD=2.267) iz preko 80 škola iz različitih dijelova RH. Ponašanje na Facebooku samostalno objašnjava 26.2% varijance kriterija samootkrivanja na Facebooku, odnosno, što se djeca i mladi iskazuju da češće sudjeluju u različitim ponašanjima na Facebooku (npr. igranje igrice, uređivanje fotografija) to više i dijele objava o svojim emocionalnim stanjima na toj društvenoj mreži. Provjeren je i medijatorski učinak percepcije ponašanja prijatelja na toj mreži te takav model objašnjava 26.6% varijance kriterija, a percepcija ponašanja prijatelja je parcijalni medijator. Dobiveni podaci ukazuju da, osim zajedničkih doprinosa ova dva prediktora objašnjenju kriterija, postoji i dio varijance, iako izuzetno mali koji percepcija ponašanja prijatelja objašnjava samostalno.

S obzirom da su recentna istraživanja psihičkih poremećaja na studentskoj populaciji ukazala na poprilično zabrinjavajuće rezultate o visokoj prevalenciji psihičkih poremećaja među studentima, javlja se potreba za identifikacijom i istraživanjem faktora koji bi mogli imati važnu ulogu u javljanju i održavanju tih poremećaja. Jedan od faktora koji se u posljednje vrijeme sve češće spominje zbog povoljnih učinaka na psihičko zdravlje je usredotočena svjesnost. Ipak, usprkos sve većem broju istraživanja odnosa usredotočene svjesnosti i različitih aspekata psihičkog zdravlja, nedostaje istraživanja koja istražuju mehanizme koji mogu biti u podlozi njihovog odnosa. Iz tog razloga, cilj ovog istraživanja bio je ispitati pretpostavljeni model medijacijske uloge netolerancije neizvjesnosti u odnosu između usredotočene svjesnosti i anksioznosti i depresivnosti. S obzirom na nalaze prethodnih istraživanja kao i samu prirodu mjerenih konstrukata, očekivalo se da će usredotočena svjesnost biti pozitivan, a netolerancija neizvjesnosti negativan prediktor anksioznosti i depresivnosti te da će netolerancija neizvjesnosti posredovati odnos usredotočene svjesnosti i anksioznosti i depresivnosti. Ispitivanje je provedeno na studentima i studenticama (N=317) hrvatskih sveučilišta, pritom su korišteni sljedeći mjerni instrumenti: Skala netolerancije neizvjesnosti, Upitnik usredotočene svjesnosti i Skala depresivnosti, anksioznosti i stresa. Uz pomoć tehnike linearnog strukturalnog modeliranja, utvrđeno je da netolerancija neizvjesnosti ima ulogu djelomičnog medijatora u odnosu usredotočene svjesnosti i anksioznosti i depresivnosti. Više razine usredotočene svjesnosti doprinose nižim razinama anksioznosti i depresivnosti direktno i indirektno preko netolerancije neizvjesnosti. Također, više razine usredotočene svjesnosti negativni su prediktor netolerancije neizvjesnosti na način da više razine usredotočene svjesnosti doprinose nižim razinama netolerancije neizvjesnosti. Osim toga, dobiveno je kako više razine netolerancije neizvjesnosti doprinose višim razinama anksioznosti kao i depresivnosti. Zaključno možemo reći da usredotočena svjesnost i netolerancija neizvjesnosti imaju značajnu ulogu u objašnjenju anksioznosti i depresivnosti kod studenata te da su vidljive praktične implikacije dobivenih rezultata.

Prema teoriji temperamenta Helen Fisher koja se temelji na biološkoj osnovi, razlikuju se četiri dimenzije temperamenta: znatiželjni/energični, oprezni/sukladni društvenim normama, analitični/odlučni i prosocijalni/empatični. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti odnos tih dimenzija temperamenta i nekih sociodemografskih značajki i značajki veze na uzorku sudionika mlađe odrasle dobi. U istraživanju je sudjelovalo 846 sudionika u rasponu dobi od 18 do 40 godina. Sudionici su ispunili online verziju upitnika temperamenta autorice Fisher te su još prikupljeni i sociodemografski podaci. Utvrđeno je da su muškarci u odnosu na žene analitičniji/odlučniji, dok su žene u odnosu na muškarce prosocijalnije/empatičnije. Pripadnici određene religije u odnosu na one koji to nisu bili su oprezniji/sukladniji društvenim normama. Konzervativniji pojedinci su u odnosu na liberalnije bili oprezniji/sukladniji društvenim normama, a manje prosocijalni/empatični. Pojedinci koji su imali izraženije mišljenje o tome da je seks bitan dio uspješne veze u odnosu na one koji su imali manje izraženo mišljenje o navedenom bili su znatiželjniji/energičnjii i analitičniji/odlučniji, a manje oprezni/sukladni društvenim normama. Obrazovaniji pojedinci u odnosu na manje obrazovane nisu se razlikovali na dimenziji temperamenta znatiželjni/energični. Na hrvatskom uzorku potvrđena je četverofaktorska struktura Fisherinog modela temperamenta, a dobiveni rezultati u ovom istraživanju u skladu su s rezultatima o kojima izvještavaju Fisher i suradnici u svojim istraživanjim

Povećanje udjela starijih osoba u populaciji dovelo je do skretanja pozornosti znanstvenika na čimbenike koji doprinose kvaliteti života u starijoj dobi, a u tom je kontekstu svoje mjesto pronašao i koncept uspješnog ili dobrog starenja. Cilj je ovog istraživanja bio ispitati odnos otvorenosti prema iskustvu iz HEXACO modela i uspješnog starenja, te provjeriti moguću medijacijsku ulogu životnih žaljenja zbog propuštenih prilika i pogrešnih akcija u tom odnosu. Otvorenost prema iskustvu iz HEXACO modela odnosi se na dimenziju ličnosti koja uključuje osjećaj za estetiku, znatiželju, kreativnost i nekonvencionalnost. Uspješno starenje je vrlo složen konstrukt te još nema konsenzusa u pogledu komponenti koje uključuje i načina njegova mjerenja. U istraživanju je sudjelovalo 479 osoba u dobi od 60 do 95 godina iz različitih dijelova Hrvatske. Uspješno starenje operacionalizirano je na dva načina: pomoću Skale samoprocjene uspješnog starenja i pomoću kompozitne mjere uspješnog starenja koja uključuje subjektivni zdravstveni status, percepciju financijskog stanja i subjektivnu dobrobit. Otvorenost je ispitana hrvatskom verzijom subskale otvorenosti prema iskustvu iz HEXACO-PI-(R) upitnika, dok su životna žaljenja zbog akcija i zbog propuštenih prilika ispitana svako s po jednim pitanjem. Rezultati su pokazali da su otvorenost prema iskustvu, kao i žaljenja zbog akcija i propuštenih prilika, umjereno visoko povezana s obje korištene mjere uspješnog starenja, pri čemu je ta povezanost za otvorenost bila pozitivna a za žaljenja negativna. Rezultati provjere medijacijske uloge životnih žaljenja u odnosu između otvorenosti prema iskustvu i uspješnog starenja pokazali su da životna žaljenja zbog pogrešnih akcija nisu medijator u ovom odnosu, dok su se žaljenja zbog propuštenih prilika pokazala značajnim ali djelomičnim medijatorom. Istraživanje ukazuje na važnost koju otvorenost prema iskustvu te manja izraženost životnih žaljenja mogu imati za starije osobe, olakšavajući im prilagodbu na promjene povezane s procesom starenja.

Sve je veći naglasak na vještinama upravljanja vlastitim učenjem. Očekuje se da će osobe koje ovladaju vještinama samoregulacije biti spremnije usvajati nova znanja i vještine u uvjetima očekivanih rastućih promjena u profesionalnoj sferi života. Stoga je prisutan veliki pritisak unutar sustava formalnog obrazovanja na poučavanju metakognitivnih strategija. Jedan aspekt metakognicije je metakognitivna samoregulacija koja se odnosi na aktivnosti pomoću kojih učenik kontrolira svoje učenje kroz planiranje, nadgledanje i regulaciju učenja. Navedeni procesi olakšavaju razumijevanje sadržaja učenja i vode usmjeravanju ponašanja učenika u skladu sa zahtjevima situacije i ciljevima učenja. Dosadašnji rezultati istraživanja potvrđuju povezanost ovih procesa s različitim pozitivnim ishodima učenja. Međutim, iako se u dijelu istraživanja nalazi pozitivna povezanost metakognicije i postignuća u učenju ona nije uvijek prisutna. Autori to najčešće pripisuju sustavima obrazovanja u kojima se nagrađuje površno učenje, a ne razumijevanje, rješavanje problema i kritičko mišljenje. Naglašavaju da je korištenje metakognitivnih procesa u nekoj konkretnoj situaciji povezano i s motivacijom osobe da ih iskaže te da se metakognicija treba proučavati zajedno s motivacijskim uvjerenjima. Motivacijska uvjerenja kao što su samoefikasnost i vrijednost zadatka zauzimaju značajnu poziciju u različitim modelima samoregulacije u učenju. Cilj istraživanja bio je provjeriti odnos između metakognitivne samoregulacije, motivacijskih uvjerenja (samoefikasnosti i vrijednosti zadatka) i postignuća na ispitu na uzorku hrvatskih studenata. U istraživanju su sudjelovala 282 studenta. Popunjavali su upitnik neposredno prije pismenog ispita, a procjenjivali su tvrdnje o metakognitivnoj samoregulaciji, samoefikasnosti i vrijednosti zadatka koje su se odnosile na predmet iz kojeg su pisali ispit. Prikupljeni su podaci o postignuću studenata na ispitu. Rezultati su pokazali da postoji pozitivna povezanost između svih ispitivanih varijabli. Ustanovljena je potpuna medijacija samoefikasnosti i vrijednosti zadatka u odnosu između metakognitivne samoregulacije i postignuća na ispitu. Studenti koji više koriste metakognitivnu samoregulaciju imaju veću samoefikasnost i više vrednuju zadatak, što posredno vodi većim postignućima na ispitu. Dobiveni rezultati doprinose objašnjenju mehanizma putem kojeg je metakognitivna samoregulacija povezana s postignućem.

Multipla skleroza (MS) je bolest vrlo heterogenih simptoma te pogađa različite funkcionalne sustave. Najčešće su pogođene kognitivne funkcije, a često se javljaju i poremećaji afekata i ponašanja, anksiozni poremećaji i sl. Cilj provedenog istraživanja bio je ispitati neke aspekte zadovoljstva životom oboljelih od multiple skleroze. U istraživanju je sudjelovalo 60 sudionika u dobi od 21 do 58 godina. Ukupno 30 sudionika je imalo dijagnosticiranu multiplu sklerozu i njihovi rezultati su uspoređeni s rezultatima ukupno 30 zdravih sudionika kontrolne skupine. U istraživanju je korišten Upitnik općih podataka (konstruiran u svrhu provedbe istraživanja) koji je uključivao pitanja o dobi, spolu, obrazovanju, trajanju bolesti i EDSS stupnju bolesti sudionika istraživanja. Osim navedenog, upitnik je uključivao i tri čestice kojima se ispitivala samoprocjena zdravlja, zadovoljstvo zdravljem i zadovoljstvo životom. Dobiveni rezultati su pokazali značajne razlike u procjeni zdravlja i zadovoljstva zdravljem između oboljelih od multiple skleroze i zdravih sudionika. Pritom su oboljeli od multiple skleroze zdravlje procjenjivali lošijim u odnosu na zdrave ispitanike te su bili manje zadovoljni zdravljem u odnosu na zdrave. Kada je riječ o zadovoljstvu životom, nisu utvrđene značajne razlike između dvije skupine. Korelacijske analize su potvrdile značajne i pozitivne povezanosti između procjena zdravlja, zadovoljstva zdravljem i zadovoljstva životom kod oboljelih od multiple skleroze. Može se zaključiti kako multipla skleroza ostavlja utjecaj na sve aspekte života, počevši od smanjene funkcionalnosti do utjecaja kojeg posljedično ima i na zadovoljstvo različitim aspektima života.

Jedan od posebnih i najčešćih uzroka nesanice je apneja tj. nemogućnost disanja pri spavanju. Osoba prestaje disati i čitavu minutu ili više i onda se probudi hvatajući zrak. Takva osoba može ostati u krevetu i po 8 sati, a da zapravo spava samo polovicu vremena. U većini slučajeva oni se ne sjećaju ponavljanih buđenja i samo su svjesni toga da ustaju vrlo umorni i osjećaju se pospano tijekom dana. Cilj ovoga istraživanja je bio ispitati procjenu kvalitete života i subjektivnog osjećaja zdravlja kod osoba koje boluju i koje ne boluju od poremećaja apneje. U istraživanju je sudjelovalo 80 ispitanika, 40 onih koji imaju apneju i 40 ispitanika kontrolne skupine, odnosno pojedinaca kojima nije dijagnosticiran ovaj poremećaj. Ove dvije skupine ispitanika su bile izjednačene po spolu (u svakoj skupini je bilo po 20 muškaraca i 20 žena), dobi (MBA=52,9; MA=56,8), indeksu tjelesne mase (MBA=28,4; MA=30,76) stručnoj spremi i zastupljenosti ostalih (osim apneje) kroničnih bolesti. Za procjenu različitih aspekata kvalitete života i subjektivnog osjećaja zdravlja korišten je upitnik SF- 36 koji se sastoji od 36 pitanja i obuhvaćaju 8 različitih aspekata kvalitete života i subjektivnog osjećaja zdravlja. U ovome istraživanju je pronađena značajna razlika u rezultatima subskala vitalnosti i percepcije općeg zdravlja na upitniku SF-36 između osoba koje pate i koje ne pate od poremećaja apneje. Ispitanici koji boluju od poremećaja apneje imaju manji rezultat na tim subskalama. Kod skupine ispitanika koji boluju od poremećaja apneje pronađena je razlika između muškaraca i žena na subskalama psihičkog zdravlja i ograničenja u ostvarivanju životnih uloga zbog emocionalnih problema. One of the most common causes of insomnia is apnea, that is, inability to breathe in sleep which leads to awakening while catching breath. It may seem that person is sleeping for 8 hours while actually they spend only half of the time sleeping. In most cases, affected do not recall those repeated awakenings and are just aware of fatigue during the day. The aim of this study was to examine the assessment of the quality of life and a subjective sense of health, using SF-36 questionnaire, for those who have a history of illness and have no apnea average age of 55, and to examine whether groups differ in the assessment due to their condition. The study included 80 respondents, 40 who had apnea and 40 control subjects, that is, individuals whom disorder was not diagnosed. These two groups were equalized by gender (each group had 20 males and 20 females), age (MBA = 52.9, MA = 56.8), body mass index (MBA = 28.4, MA = 30.76) professional qualifications and representation of other chronic diseases (expect apnea). The SF-36 is a questionnaire consisted of 36 questions that cover 8 different aspects of life quality and a subjective sense of health. Significant difference was found within sub-scales of vitality and perception of general health on the SF-36 questionnaire between two groups. Patients suffering from apnea disorders have a lower score on these sub-scales. Regarding the group of subjects suffering from apnea disorders, the difference was found between men and women in the subscales emotional well being and role limitations due to emotional problems.

Emocionalno nabijeni događaji su upravo oni događaji iz kojih proizlaze najjasnija i najdetaljnija autobiografska sjećanja. Naravno, postoji značajna razlika u očuvanju sjećanja na ugodne u odnosu na neugodne događaje. Upravo taj fenomen koji omogućuje ljudima zadržavanje i prisjećanje većeg broja ugodnih događaja te manjeg broja neugodnih događaja naziva se optimizam pamćenja. Prema brojnim teorijama, njegova glavna svrha je održavanje pozitivne slike o sebi i svom životu te lakše suočavanje sa svojom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Optimizam pamćenja uglavnom je vezan uz stariju populaciju na kojoj je široko ispitivan i dokazan. Za razliku od starijih, kod mlađih odraslih očitovanje ovog fenomena još uvijek je upitno, odnosno, brojni se istraživači ne mogu složiti oko samog postojanja ovog efekta kod mladih. Cilj ovog istraživanja je ispitati postojanje efekta optimizma pamćenja kod mladih odraslih, odnosno ispitati postoji li tendencija prisjećanja većeg broja ugodnih događaja u odnosu na neugodne kod mlađe populacije te ispitati postoji li povezanost zadovoljstva životom i procjena (ne)ugodnosti događaja. U istraživanju je sudjelovalo 266 ispitanika oba spola (NM= 65, NŽ=201) koji su putem online upitnika procjenjivali vlastito zadovoljstvo životom na skali Likertovog tipa te zapisali deset događaja iz vlastitog života koje su naposljetku ocijenili na skali ugodnosti od jedan do sedam. Dobivena je razlika u frekvenciji ugodnih u odnosu na neugodna sjećanja kod mladih odraslih. Mladi odrasli značajno su se više dosjećali ugodnih događaja u odnosu na neugodne događaje. Također je utvrđena i niska pozitivna povezanost između zadovoljstva životom i procjena (ne)ugodnosti navedenih događaja; oni koji su zadovoljniji vlastitim životom, dosjetili su se u većoj mjeri ugodnih sjećanja nego oni koji su svoje zadovoljstvo životom procijenili lošijim. Emotionally charged events are specifically those from which the most clear and detailed autobiographic memories stem. Certainly, there is a significant difference between preserving memories of pleasant events from those that are unpleasant. This is the phenomenon which enables people to retain and remember pleasant events in greater quantity than those marked as unpleasant and which is called positivity effect. According to many theories, its main purpose is retaining a positive self-image, a positive perception about life and to enable easier coping with one's past, present and future. Positivity effect is most commonly associated with older population on which it has been widely researched and proven. As opposed to older population, recognizing such phenomenon in young adults is still in question, more specifically, many researchers still cannot agree on whether such effect occurs in younger population. The aim of this research is to investigate the existence of positivity effect in young adults, moreover, to examine whether there is a difference in tendency to remembering events marked as pleasant to those marked as unpleasant, in favour of pleasant ones in younger population and to investigate whether a correlation between life satisfaction and (un)pleasant evaluation of events exists. 266 respondents of both sexes (NM=65, NF=201) participated in the research and evaluated their life satisfaction on the Likert’s type scale and wrote down ten memories from their life which they evaluated on a scale of pleasure ranging from one to seven through an online questionnaire. The results showed a different frequency of pleasant, as opposed to unpleasant events, in young adults. Young adults have recalled pleasant events significantly more, as opposed to unpleasant. A low correlation between satisfaction with life and (un)pleasant evaluation of events has also been determined; those more satisfied with their life, recalled pleasant memories more than those who evaluated their life satisfaction as bad.

Emocionalno i nekontrolirano jedenje te suzdržavanje od hrane koncepti su koji imaju dugu povijest istraživanja, kao i stilovi suočavanja sa stresom. Odnos ovih varijabli je, međutim, još uvijek nedovoljno istražen. S obzirom na ograničen broj dosadašnjih istraživanja provedenih većinom na ženama, kao i na neistraženost odnosa suočavanja usmjerenog na problem i navedenih obrazaca hranjenja, cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos emocionalnog jedenja, nekontroliranog jedenja te suzdržavanja od hrane i različitih stilova suočavanja- usmjerenog na problem, usmjerenog na emocije te distrakcije, za oba spola. Nadalje, ispitivane su spolne razlike u navedenim obrascima hranjenja i stilovima suočavanja sa stresom. Istraživanje je provedeno on-line putem na 72 ispitanika i 202 ispitanice u dobi od 19-34 godine. Za ispitivanje obrazaca hranjenja korišten je Upitnik obrazaca hranjenja (The Three-Factor Eating Questionnaire) (Cappelleri i sur., 2009), koji je za potrebe ovog istraživanja preveden na hrvatski jezik, a za ispitivanje stilova suočavanja sa stresom Upitnik suočavanja sa stresnim situacijama (Sorić i Proroković, 2002), hrvatska adaptacija upitnika Coping Inventory for Stressful Situations (CISS) (Endler i Parker, 1994). Prema rezultatima, žene više koriste suočavanje usmjereno na emocije, distrakciju i socijalnu diverziju. Što se tiče obrazaca hranjenja, spolne razlike u korist žena postoje kod emocionalnog jedenja i suzdržavanja od hrane. Rezultati su pokazali da postoji pozitivna povezanost između emocionalnog jedenja i suočavanja usmjerenog na emocije te distrakcije, kao i pozitivna povezanost između nekontroliranog jedenja te ovih dvaju stilova suočavanja, kod oba spola. Nadalje, utvrđena je negativna povezanost između suočavanja usmjerenog na problem i emocionalnog jedenja kod oba spola te suočavanja usmjerenog na problem i nekontroliranog jedenja, ali samo kod žena. Utvrđena je pozitivna povezanost suzdržavanja od hrane i suočavanja usmjerenog na problem, također samo kod žena. Emotional eating, uncontrolled eating and cognitive restraint are concepts with a long history of research, as well as styles of coping with stress. However, the relation between these variables remains unclear. Considering the small number of studies that have been conducted mainly on females, as well as insufficiently investigated relation between problem-focused coping and eating patterns, the aim of this study was to examine the relationship between emotional eating, uncontrolled eating and cognitive restraint and different coping styles- problem-focused coping, emotion-focused coping and distraction, for both genders. Furthermore, gender differences in these domains were examined. The study was conducted online on 72 male and 202 female participants whose age ranged from 19-34. Eating patterns were assessed using The Three-Factor Eating Questionnaire (Cappelleri et al., 2009), which was translated into Croatian. Coping styles were measured using the Croatian adaptation of the Coping inventory for Stressful Situations – CISS questionnaire (Endler & Parker, 1994). According to results, females are using emotion-focused coping, distraction and social diversion more than males. When it comes to eating patterns, a significant gender difference was observed with females using emotional eating and cognitive restraint more frequently than males. The results have shown that there is a positive correlation between emotional eating and both emotion-focused coping and distraction, as well as a positive correlation between uncontrolled eating and these two coping styles among males and females. Furthermore, a negative correlation between problem-focused coping and emotional eating was found in both males and females, as well as a negative correlation between problem-focused coping and uncontrolled eating, but only in females. A positive correlation between cognitive restraint and problem-focused coping was obtained, but only in females.

Zrela religioznost uključuje kritičnost prema tradicionalnim religijskim vrijednostima i simbolima, otvorenost prema drugim religijama, snošljivost prema onima čija je religijska denominacija i orijentacija drukčija. Religioznost se često povezivala s moralom, a jedna od sastavnica morala jest i moralno rasuđivanje odnosno razmatranje moralnosti postupaka te odabir moralno najopravdanijeg. Fokusirajući se na dobro poznatu Kolbergovu teoriju moralnog rasuđivanja, neki istraživači su povezali zrelu religioznost s moralnim rasuđivanjem gdje se pokazalo da viši stupanj zrelosti religioznosti znači i viši stupanj moralnog rasuđivanja. Nadalje, neka istraživanja su pokazala da je moralno rasuđivanje pozitivno povezano s obrazovanjem odnosno s pohađanjem fakulteta te da obrazovanje igra ulogu u oblikovanju veze između religioznosti i moralnog rasuđivanja. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati postoji li povezanost između zrelosti religioznosti i moralnog rasuđivanja s obzirom na pohađanje odnosno nepohađanje fakulteta. Pri tomu se na uzorku od 112 osoba starosti od 21-24 godine (69 studenata zadarskog, splitskog te zagrebačkog sveučilišta i 43 pojedinca srednjoškolskog stupnja obrazovanja) nakon popunjavanja Upitnika sociodemografskih karakteristika primijenila Skala zrelosti religioznosti (modificirana hrvatska verzija Skale globalne razvijenosti vjere) te Test moralnog rasuđivanja (hrvatska verzija Testa moralnih kompetencija). Rezultati su pokazali da pohađanje fakulteta dovodi do zrelijeg moralnog rasuđivanja, ali i zreliju religioznost u odnosu na nepohađanje fakulteta. Uočen je i trend porasta procjene opravdanosti argumenata u funkciji faza moralnog razvoja kod obje skupine ispitanika te davanje veće procjene valjanosti argumentima koji odgovaraju nižim fazama moralnog rasuđivanja kod ispitanika koji ne pohađaju fakultet u odnosu na one koji ga pohađaju, dok su ispitanici koji pohađaju fakultet pokazali trend većeg uvažavanja argumenata koji odgovaraju kasnijim fazama moralnog razvoja u usporedbi s onima koji ne pohađaju fakultet. Utvrđena je i značajna negativna povezanost procijenjene religioznosti te zrelosti religioznosti. Nije utvrđena značajna povezanost moralnog rasuđivanja i zrelosti religioznosti. Religious maturity includes criticism of the traditional religious values and symbols, openness to other religions, tolerance towards those whose religious denomination and orientation is different. Religiosity is often associated with morality and one of the components of morality is moral reasoning or, in other words, consideration of morality of actions and therefore selection of morally justified ones. Focusing on well-known Kohlberg's theory of moral development, some researchers have linked religious maturity with moral reasoning and it has been shown that a higher level of religious maturity indicates a higher level of moral reasoning. Furthermore, some studies have shown that moral reasoning is positively correlated with education i.e. attending faculty and that education plays a role in shaping correlation between religiosity and moral reasoning. The aim of this study was to investigate whether there is a correlation between religious maturity and moral reasoning considering the attendance or non-attendance of the faculty. This was investigated on a sample of 112 participants aged from 21 to 24 (69 participants who attend Universities in Zadar, Split and Zagreb and 43 participants who do not attend faculty). Firstly, they filled Sociodemographic Questionnaire, after which Religious maturity scale (modified Croatian version of Faith Development Scale) and the Moral judgement test (Croatian version of Moral Competence Test) were applied. Results showed that attending faculty provides more mature moral judgement and also more mature religiosity unlike nonattendance of faculty. Furthermore, in both groups of participants there has been an upward trend of estimated justification of arguments as a function of stages of moral development. Focusing on participants who do not attend faculty, there has been a trend of giving higher estimates to the arguments that correspond to lower stages of moral reasoning in comparison to those who attend faculty, while participants who attend faculty showed a trend to a greater appreciation of the arguments that correspond to higher stages of moral development in comparison to those who do not attend faculty. A significant negative correlation was found between estimated level of religiosity and religious maturity. No significant correlation was found between moral reasoning and religious maturity.

Test uvjetovanog rezoniranja za agresivnost (CRT-A) je noviji instrument za mjerenje implicitne ličnosti koji se dovodi u vezu s nepoželjnim organizacijskim ponašanjem (James i dr., 2004, James i Le Breton, 2012.). Test se temelji na pretpostavci da pojedinci skloni agresivnom ponašanju rezoniraju drugačije od pojedinaca sklonih neagresivnom, socijalno adaptivnom ponašanju. U skladu s tim, implicitno agresivni pojedinci trebali bi biti kognitivno pristrani pri odgovaranju na zadatke koji prividno mjere logičko rezoniranje jer koriste različite mehanizme opravdanja za agresivno ponašanje implementirane u predloženim „logičkim“ rješenjima testa. Budući da se agresivne tendencije nalaze u osnovi različitih oblika nepoželjnog organizacijskog ponašanja (NOP) za očekivati je povezanost implicitne agresivnosti i NOP-a. U prilog tome govore i nalazi jedne novije meta-analize (Berry, Sackett i Tobares, 2010) u kojoj je utvrđeno da je CRT-A povezan s NOP-om. Međutim, pošto su s NOP-om povezane i druge osobine ličnosti pitanje je kakva je njegova dodana valjanost. Da bismo odgovorili na to pitanje proveli smo istraživanje čiji je cilj bio ispitati ima li CRT-A dodanu valjanost u predviđanju NOP-a povrh eksplicitno mjerene agresivnosti i osobina obuhvaćenih petfaktorskim modelom ličnosti. Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku zaposlenika (N=355) iz različitih organizacija javnog i privatnog sektora. Zaposlenici su anonimno rješavali hrvatsku verziju CRT-A, petfaktorski upitnik ličnosti IPIP-50, Buss- Perryev upitnik agresivnosti (Buss i Perry, 1992) i na kraju upitnik nepoželjnog organizacijskog ponašanja (CWB-C ; Spector i dr., 2006.). Podatke o nepoželjnim organizacijskim ponašanjima zaposlenika prikupili smo i od njihovih kolega s posla koji su također anonimno ispunili CWB- C. Na taj način smo valjanost CRT-A mogli provjeriti u odnosu na dvije kriterijske mjere NOP-a: samoprocjene i procjene drugih. Te su provjere pokazale da je CRT-A značajno povezan sa samoprocjenama NOP-a te da ima dodanu valjanost i u odnosu na eksplicitno mjerenu agresivnost i u odnosu na dimenzije petfaktorskog modela ličnosti. Međutim, za razliku od eksplicitnih mjera ličnosti, CRT-A nije bio značajno povezan s drugom kriterijskom mjerom – procjenama NOP-a od strane drugih.

Na uzorku od 313 ispitanika, pacijenata Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, ispitana je ovezanost rezultata na Wartegg testu crteža s rezultatima baterije 6 upitnika ličnosti nastalih na osnovi kibernetičke teorije konativnog funkcioniranja, koji mjere intenzitet neurotske astenije, agresivnosti, konverzivnosti, psihotičke disocijacije, regresije i intro-ekstroverzije, te 2 testa sposobnosti, testa šifriranja SR-1, koji mjeri sposobnost sekvencijalne obrade, i testa SM-7, koji mjeri sposobnost simultane obrade. Podaci upitnika ličnosti su izračunati kao ponderirane standardne vrijednosti na pojedinim skalama, rezultati testova sposobnosti su standardizirani po dobi ispitanika, a podaci s projektivnog testa su normalizirani i standardizirani. Faktorska analiza glavnih komponenata je rezultirala s 5 značajnih faktora, odgovornih za 60% ukupne varijance, pri čemu su pojedini faktori definirani kao 1. generalna psihopatologija (s manjim udjelom neobičnih reakcija na projektivnom testu), 2. faktor neobičnih reakcija na Wartegg testu (s manjim udjelom testa sposobnosti), 3. rezultati testova sposobnosti, s manjim udjelom neobičnih reakcija na projektivnom testu, što sugerira dozu kreativnosti), 4. faktor primarne (ekstrovertne) agresivnosti, blago povezan s nekim neobičnim reakcijama na nekim stimulusima projektivnog testa i 5. faktor introverzije, blago povezan s neobičnim reakcijama na nekim drugim stimulusima Wartegg testa. Metodom kanoničke korelacijske analize nađena je jedna niska no značajna kanonička korelacija od 0, 334. Kanonička diskriminativna analiza u Mahalanobisovom prostoru, koja omogućuje određivanje nezavisnog doprinosa svake pojednine varijable ukupnoj razlici između grupa, rezultirala je jednom značajnom diskriminativnom dimenzijom, odgovornom za 80% varijance razlika između promatranih grupa (tri grupe: pacijenti s poremećajem osobnosti, oni koji su došli zbog zlouporabe opojnih droga, te osobe bez postavljene dijagnoze). Može se zaključiti da postoji niska, ali značajna povezanost rezultata na Wartegg projektivnom testu s rezultaima uobičajnihpsihodijagnostičkih tenika. Osim toga vidljivo je da rezultati na Wartegg testu ne ovise samo o psihopatološkim simptomima, već su dijelom i mjera kreativnosti, odnosno originalnosti ispitanika.

Cilj istraživanja bio je usporediti valjanost dviju verzija Testa implicitnih asocijacija (IAT) za mjerenje implicitnog motiva za moći. U prvoj verziji IAT-a kao kategorije atributa koristili smo prirodne antonime “moć” i “nemoć”, dok smo u drugoj verziji IAT-a koristili evaluativno ujednačenije kategorije “dominacija” i “suradnja”. U istraživanju je sudjelovao uzorak studenata psihologije (N=73). Uz podatke na dvije verzije IAT-a, prikupili smo samoprocjene na eksplicitnoj mjeri motiva za moći, dvije mjere intrinzične i ekstrinzične motivacije te procjene dominantnosti od strane bliskih osoba. Iako su obje verzije IAT-a imale zadovoljavajuću pouzdanost, IAT “dominacija- suradnja” pokazao se valjanijom mjerom implicitnog motiva za moći. Za razliku od IAT-a “moć-nemoć” koji nije značajno korelirao ni s jednom od korištenih mjera, IAT “dominacija- suradnja” je imao značajne i umjereno visoke korelacije sa samoprocjenama i procjenama dominantnosti te obje mjere intrinzične motivacije.

Jezična obrada kod odraslih slabo je istraženo područje posebice kada su u pitanju istraživanja hrvatskog jezika. Odnos različitih aspekata izvršnih funkcija i jezika nije dostatno istraživan, a najveći broj istraživanja usmjerio se na istraživanje odnosa radnog pamćenja i jezika i to najčešće kod djece školske dobi. Iako je odnos radnog pamćenja i jezika uglavnom istražen, istraživanja koja bi ispitivala povezanosti inhibicijske kontrole kao i kognitivne fleksibilnosti i jezika su rijetka. Cilj ovog rada je utvrditi postoji li povezanost između pojedinih izvršnih funkcija (radno pamćenje, kognitivna fleksibilnost, kognitivna inhibicija, planiranje) i jezičnih sposobnosti te koja od izvršnih funkcija je najbolji prediktor jezičnih sposobnosti. U istraživanju je sudjelovalo 30 sudionika odrasle dobi urednih kognitivnih sposobnosti. Izvršne funkcije su procijenjene Kembričkom automatiziranom neuropsihološkom baterijom testova (eng. Cambridge Neuropsychological Test Automated Battery-CANTAB) koja se sastoji od niza zadataka kojima se procjenjuju različite kognitivne funkcije. Osim putem kompjuterskih zadataka, radno pamćenje je procijenjeno i zadatkom ponavljanja brojeva unazad. Jezične sposobnosti su ispitane jezičnim testovima: Peabody slikovnim testom rječnika (PPVT-III-HR) i Testom razumijevanja gramatike (TROG-2:HR). Rezultati pokazuju da su različite izvšne funkcije značajno povezane s različitim jezičnim sposobnostima te daju uvid koji od različitih procesa izvršnih funkcija predstavljaju najbolji prediktor jezičnih sposobnosti. Navedeni rezultati su važni za razumijevanje međuodnosa različitih kognitivnih funkcija u urednom razvoju kao i podloge razumijevanja međuodnosa kognitivnih funkcija u različitim kliničkim stanjima.

Mogućnost međugrupnog oprosta nakon ratnog sukoba izazovno je i vrlo važno pitanje ne samo za stručnjake, već i za širu zajednicu. Riječ je o društvenom procesu psihološkog zatvaranja sukoba, kojeg određuje prestanak neprijateljstva prema drugoj grupi, čime se omogućuje ponovna izgradnja funkcionalnih odnosa i socijalna rekonstrukcija pogođenih zajednica (Tomić, 2014). Važan prediktor sklonosti oprostu je viktimizacija, koja podrazumijeva zadobivanje povreda, trpljenje štete, gubitaka, boli i patnje te implicira nesrazmjer snage i gubitak ravnoteže moći između počinitelja i žrtve. Završetak Domovinskog rata otvorio je u našem društvu pitanje mogućnosti obnavljanja odnosa s ranije uprotstavljenom stranom. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos između različitih mjera viktimizacije, te u kojoj mjeri one predviđaju sklonost oprostu. Provedeno je online anketno istraživanje na uzorku studenata hrvatskih sveučilišta (N=786) prosječne dobi 22, 4 godina. Ispitanici su procijenili vrstu stresnih i traumatskih događaja koje su doživjeli članovi njihove obitelji tijekom rata kao i ukupnu obiteljsku ratnu viktimizaciju, uzimajući u obzir sve što je obitelj tijekom rata doživjela. Kao dodatna mjera viktimizacije korišten je i stupanj pogođenosti ratom mjesta u kojem su ispitanici odrasli, prema službenim podacima koji su navedeni u Zakonu o područjima posebne državne skrbi. Individualna sklonost oprostu ispitana je Upitnikom individualne sklonosti oprostu (Tomić, 2014). Rezultati pokazuju kako su sve četiri mjere viktimizacije međusobno značajno povezane, pri čemu su najniže korelacije između pojedinih mjera samoprocjene i geografske podjele prema ratnoj pogođenosti. Nadalje, sve mjere viktimizacije su značajno negativno povezane s mjerom sklonosti oprostu. Rezultati regresijske analize pokazuju da je percipirana obiteljska viktimizacija jedini značajni prediktor sklonosti oprostu. U skladu s očekivanjima, osobe koje su procijenile da su njihove obitelji veće žrtve rata bile su manje sklone oprostiti suprotstavljen oj grupi. Ovaj nalaz pokazuje da je subjektivna ili doživljena viktimizacija koja se, vjerojatno, prenosi obiteljskim narativom, prediktivnija za sklonost opraštanju od objektivnih mjera. Rezultati će se raspraviti u kontekstu međugeneracijskog prijenosa traume, posebno naglašavajući njihovu društvenu relevantnost i ulogu u poslijeratnom društvenom oporavku.