This paper presents the relationship between the establishment of the Church and Israel. The author tries to answer a question that is important for contemporary theology: Did the Church replace Israel? The paper also poses another question that correlates with the first: Were the chosen people of the Old Testament “disinherited” upon the foundation of the Ecclesia? Of fundamental importance for understanding the Church–Israel relations is the teaching of the Second Vatican Council, mainly its Declaration on the relations of the Church with non-Christian religions Nostra aetate (No. 4). It treats these relations from the history of salvation perspective, indicating a continuum between God’s old and new people. The document does not specify the mutual reference or deals with the soteriological status of the people of Old Covenant. In order to reveal the Church’s attitude to Israel, the author examined Jesus’ reference to the Torah and the key events in the work of the Church foundation: constituting of the Twelve and establishing of the Eucharist. They provide grounds for the claim that the Church is the Israel of the ultimate times. Regarding the Church-Israel relations from the perspective of the history of salvation provides the conclusion that God did not reject Israel, nor did He cancel its mission of the tradent of the revelation. The people of the Old Testament remained the carrier of what was fulfilled in Jesus Christ in the economy of salvation. Israel’s “disinheritance” did not occur upon the Ecclesia foundation., Ovaj članak prikazuje odnos između ustanovljenja Crkve i izraelskog naroda. Autor nastoji odgovoriti na pitanje koje je važno za suvremenu teologiju: je li Crkva nadomjestila izraelski narod? U članku se također obrađuje drugo pitanje povezano s prvim: Je li izabrani narod Staroga zavjeta »razbaštinjen« nakon utemeljenja Crkve (Ecclesia)? Za razumijevanje odnosa između Crkve i izraelskog naroda ima temeljnu važnost nauk Drugoga vatikanskog sabora, prvenstveno u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate (br. 4). Ona obrađuje ovaj odnos iz perspektive povijesti spasenja, pokazujući kontinuitet između Božjega naroda Staroga i Novoga saveza. Ovaj dokument ne obrađuje pobliže međusoban odnos ili detalje o soteriološkom položaju naroda Staroga saveza. Radi otkrivanja odnosa Crkve prema izraelskom narodu, autor je istražio Isusovo oslanjanje na Toru i ključne događaje u utemeljenju Crkve: uspostavu Dvanaestorice i ustanovu Euharistije. Dvanaestorica i Euharistija daju temelj tvrdnji da je Crkva Izrael posljednjega vremena. S obzirom na odnos između Crkve i Izraela, iz perspektive povijesti spasenja, autor zaključuje da Bog nije odbacio izraelski narod niti je dokinuo njegovo poslanje da prenosi objavu. Narod Staroga saveza i dalje nosi ono što je ispunjeno po Isusu Kristu i ekonomiji spasenja. Nakon ustanovljenja Crkve nije se dogodilo »razbaštinjenje« izraelskoga naroda.