Search

Uvod. Dnevne bolnice postaju sve češći oblik liječenja osoba s mentalnim poremećajima u mnogim psihijatrijskim klinikama u Hrvatskoj, ali istraživanja koja ispituju njihovu učinkovitost još uvijek su rijetka. Cilj. Cilj ovog istraživanja bio je usporediti zadovoljstvo liječenjem i kvalitetu života pacijenata liječenih unutar programa dnevne bolnice i pacijenata hospitaliziranih na psihijatrijskom odjelu. Metode. Istraživanje je oblikovano kao presječna studija s dvije mjere ishoda: zadovoljstvo liječenjem i kvaliteta života. Uzorak se sastojao od 120 odraslih pacijenata Klinike za psihijatriju Kliničkoga bolničkog centra Rijeka. Prvu skupinu činilo je 60 pacijenata uključenih u psihosocijalni program dnevne bolnice, dok je drugu grupu činilo 60 pacijenata hospitaliziranih na bolničkom odjelu. Rezultati. Pacijenti dnevne bolnice izvijestili su o značajno višem stupnju ukupnog zadovoljstva liječenjem u odnosu na hospitalizirane pacijente (srednji rang: 55 vs. 17, p = 0,000) i bili su značajno zadovoljniji u četiri od sedam različitih područja liječenja: objašnjenja o liječenju (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,013), pažljivost i preciznost liječničkog pregleda (srednji rang: 72 vs. 49, p = 0,000), izbor liječenja (srednji rang: 67 vs. 57, p = 0,027) i osjećaj poštovanja (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,010). Pacijenti dnevne bolnice također su izvijestili o značajno višoj razini ukupne subjektivne kvalitete života (aritmetička sredina: 4,26 vs. 3,71, p = 0,005). Zadovoljniji su životom općenito (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,018), financijskom situacijom (srednji rang: 67 vs. 54, p = 0,046), smještajem (srednji rang: 67 vs. 54, p = 0,041), osobnom sigurnošću (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,014), osobama s kojima žive ili time što žive sami (srednji rang: 71 vs. 50, p = 0,001), odnosima s obitelji (srednji rang: 72 vs. 49, p = 0,000) te mentalnim zdravljem (srednji rang: 69 vs. 52, p = 0,008). Zaključak. Pacijenti tretirani unutar dnevne bolnice i oni hospitalizirani na odjelu razlikovali su se, kako u zadovoljstvu tretmanom tako i u subjektivnoj kvaliteti života. Buduća istraživanja trebala bi se usredotočiti na različite segmente programa dnevnih bolnica te širi skup ishoda., Introduction. Day hospitals are becoming an increasingly common method of treatment for people with mental disorders in many Croatian psychiatric hospitals, but research examining their effectiveness is still rare. Aim. The aim of this study was to compare treatment satisfaction and quality of life between patients enrolled in a day hospital program and patients hospitalized on a psychiatric ward. Methods. The study design was cross-sectional with two outcome measures: treatment satisfaction and quality of life. The study sample consisted of 120 adult patients of the Clinic for Psychiatry of the University Hospital Centre Rijeka. The first group consisted of 60 patients included in the day hospital psychosocial program, while the second group consisted of 60 patients hospitalized on the inpatient ward. Results. Day hospital patients reported a significantly higher level of overall treatment satisfaction compared to hospitalized patients (mean rank: 55 vs. 17, p=0.000) and were significantly more satisfied in four out of seven different treatment domains: the explanations about treatment (mean rank: 68 vs. 53, p=0.013), carefulness and precision of medical examination (mean rank: 72 vs. 49, p=0.000), choices about treatment (mean rank: 67 vs. 57, p=0.027) and feeling of respect (mean rank: 68 vs. 53, p=0.010). Day hospital patients also reported a significant psychopaly higher level of overall subjective quality of life (mean: 4.26 vs. 3.71, p=0.005), being more satisfied with life in general (mean rank: 68 vs. 53, p=0,018), financial situation (mean rank: 67 vs. 54, p=0.046), accommodation (mean rank: 67 vs. 54, p=0.041), personal safety (mean rank: 68 vs. 53, p=0.014), people they live with or living alone (mean rank: 71 vs. 50, p=0.001), relationship with their family (mean rank: 49 vs. 53, p=0.000) and their mental health (mean rank: 69 vs. 52, p=0.008). Conclusion. Patients treated in the day hospital differed in the observed variables from those hospitalized on the ward, reporting higher levels of treatment satisfaction and higher subjective quality of life. Future studies should focus on different segments of day hospital programs and a broader set of outcomes.

The evaluation of the effects of antipsychotics on sexual function in patients with schizophrenia is complex because it is difficult to discern whether a particular dysfunction is a consequence of the disease itself or it is a side effect of a particular medication. One of such dysfunctions is priapism. We will present a case of a patient who has been in treatment for schizophrenia for the last 26 years. As extrapyramidal side effects have occurred over the past two years, the first generation antipsychotics were replaced with olanzapine. At the same time the patient was involved in a multidisciplinary psychosocial treatment program consisting of psychoeducation, social skills training and therapeutic community. After three months of group treatment, he mentioned painful penile erection. Olanzapine was reduced and risperidone introduced by gradual titration (4 mg daily). Four weeks after having administered risperdone, the painful erection subsided completely. This case illustrated the importance of psychosocial interventions, especially psychoeducation, in timely recognition and reporting all symptoms/side effects. Also, in cases of possible antipsychotic-induced priapism, a medication with less alpha-1 antagonism should be considered and used at the lowest effective dose.

Alkoholizam se odnosi na svaku konzumaciju alkohola koja negativno utječe na psihičko i fizičko zdravlje pojedinca. Kronična je i recidivirajuća bolest, sve češća u mlađoj populaciji. Poznati komorbiditet alkoholizmu je depresija. Depresija je sekundarno stanje, odnosno posljedica alkoholizma. Zlouporaba alkohola povezana je s težom kliničkom slike depresije. Cilj rada je ispitati učestalost depresije kao komorbiditeta u osoba koje se liječe radi ovisnosti o alkoholu, te ispitati odnos komorbiditeta i sociodemografskih obilježja i korištenih mjera liječenja. Ispitanici i metode: u istraživanju je sudjelovao 481 ispitanik. Rad je o bolesnicima koji su liječeni na Klinici za psihijatriju KBC Rijeka. Metoda istraživanja je retrospektivna. Prikupljeni podaci uključivali su dob, spol, radni status, komorbidne psihijatrijske dijagnoze, te učestalost hospitalizacija i ambulantnih pregleda. Analiza podataka napravljena je za 445 osoba s nekom od dijagnoza iz spektra alkoholizma, u rasponu od F10.0 do F10.7. Raspon dobi ispitanika je između 23 i 83 godine, a prosječna dob 54,6 godina. Rezultati: Bolničko liječenje prisutno je kod 34,3% muškaraca i 40% žena. Prisustvo bolničkoga liječenja ne razlikuje se statistički značajno s obzirom na spol. Svaka druga žena (51,2%) ima barem jedan dolazak u dnevno-bolnički program u odnosu na svakog trećeg muškarca (35%). Žene imaju statistički značajno veći broj dolazaka u dnevno-bolničke programe u odnosu na muškarce. Najučestalija dijagnoza je srednje teška depresivna epizoda koja je prisutna kod 41,8% bolesnika. Zaključak: Na temelju dobivenih rezultata može se zaključiti da je depresija kao komorbiditet alkoholizmu češća kod žena nego kod muškaraca. Ispitanici koji imaju depresiju u komorbiditetu s alkoholizmom ne razlikuju se prema dobi, te obrazovnom i radnom statusu u odnosu na ispitanike bez depresije u komorbiditetu. Žene s dijagnozom depresivnog poremećaja imaju zabilježeno više dolazaka u dnevno – bolničke programe, u odnosu na muškarce.

Cilj istraživanja: Osnovni cilj istraživanja je utvrditi u kojoj mjeri osobe liječene od opijatske ovisnosti osjećaju stigmatizaciju od strane zdravstvenih djelatnika i ostalih ljudi (obitelj, prijatelji, mediji) te utvrditi u kojoj mjeri osjećaju samostigmatizaciju. Ispitanici i metode: U istraživanju su bili uključeni muškarci i žene koji se liječe od opijatske ovisnosti u Centru za izvanbolničko liječenje bolesti ovisnosti pri Nastavnom Zavodu za javno zdravstvo Primorsko- goranske županije (PGŽ). Istraživanje je uključivalo ukupno 100 ispitanika (N=100), a provedeno je u razdoblju od 15. ožujka 2019. do 15. svibnja 2019. godine. Za istraživanje je sastavljen upitnik za samoevaluaciju koji sadrži 15 pitanja, a čiji su odgovori podijeljeni na skali od 1 do 5, s tim da je 1 „uopće se ne slažem“, a 5 „slažem se u potpunosti“. Prikupljeni podaci statistički su obrađeni statističkim programom Statistica (Dell Inc, SAD), a za potrebe prikaza podataka korištene su osnovne deskriptivne mjere učestalosti, aritmetičke sredine i standardne devijacije. Rezultati: Rezultati pokazuju da osobe ovisne o opijatima u velikoj mjeri osjećaju stigmatizaciju u društvu. Također, rezultati ukazuju da zdravstveni djelatnici u nedovoljnoj mjeri pokazuju suosjećanje prema ovisnicima o opijatima. Prijatelji i obitelj većini su podrška. Samostigmatizacija je izražena u manjoj mjeri i rezultati ukazuju da su opijatski ovisnici mišljenja da je njihovo mišljenje bitno i da u životu imaju očekivanja poput drugih ljudi. Zaključak: Prema dobivenim rezultatima najveći stupanj stigmatizacije ispitanici percipiraju od strane društva, potom od strane zdravstvenih djelatnika, a najmanje od samih sebe.

The rates of sexual dysfunctions among patients with PTSD are much higher than in the general population. An increasing body of scientific research has confirmed clinically relevant sexual problems (Letourneau et al. 1997, Kotler et al. 2000, Hossain et al. 2013, Yehuda et al. 2015, Tran et al. 2015), among which erectile dysfunction (ED) and premature ejaculation (PE) were the most frequent (Letourneau et al. 1997). It is important to underline that patients, particularly military veterans with PTSD, have an increased risk of sexual dysfunction independent of the use of psychiatric medications (Benjamin et al. 2014). Considering the utilization of pharmacotherapy, data indicate that over 80% of the veterans treated for PTSD in the USA have been receiving at least one of the psychotropic medications (Bernardy et al. 2012). A drug utilization study conducted in Croatia revealed that the annual frequency of drug use among pharmacologically treated PTSD patients was the highest for anxiolytics (75.83% patients), antidepressants (61.36%), hypnotics (35.68%) and antipsychotics (30.21%) in 2012 (LeticaCrepulja et al. 2015). In this context, it is very important to highlight that a variety of psychotropic medications recommended for the treatment of PTSD can induce sexual function disorders (Clayton & Shen 1998, Labbate 2008). Most practice guidelines for the treatment of PTSD highlight antidepressants as the first-line pharmacotherapeutic agents, particularly selective serotonin reuptake inhibitors (SSRIs) (Ballenger et al. 2000, American Psychiatric Association 2004, National Institute for Clinical Excellence (NICE) 2005, Baldwin et al. 2005, Forbes et al. 2007) and serotonin-norepinephrine reuptake inhibitors (SNRIs) (Bandelow et al. 2008, Benedek et al. 2009, Stein et al. 2009, Department of Veterans Affairs 2010, World Health Organization 2013, Baldwin et al. 2014). Since the introduction of these medications, increasing attention has been given to the side effects, such as sexual dysfunction (Labbate 2008, Corona et al. 2009, Serretti & Chiesa 2011). SSRIs can negatively affect all domains of sexuality (desire-arousal-orgasm-resolution) (Corona et al. 2009). A study of sexual functioning in war veterans with posttraumatic stress disorder conducted in Croatia showed that these patients had less sexual activity, hypoactive sexual desire and more frequent ED compared with healthy volunteers. These problems might be associated with the antidepressant therapy (Anticevic & Britvic 2008). Another Croatian study revealed that the population exposed to traumatic event(s) had the same level of sexual functioning (or the same incidence of sexual dysfunction) regardless of the absence or presence of PTSD symptoms and their severity (Arbanas 2010). The aim of this report was to present a patient with PTSD and comorbid sexual dysfunctions.

Cilj istraživanja: Ispitati utjecaj socioterapijskih postupaka u okviru socioterapijskog dnevno bolničkog programa na kvalitetu života i suradljivost bolesnika oboljelih od shizofrenije i depresije. Ispitanici i metode: U istraživanje su bili uključeni muškarci i žene oboljeli od shizofrenije i depresije. Ukupno je kontaktirano 232 bolesnika, a njih 200 je završilo istraživanje. Ispitanici su bili raspoređeni u četiri skupine (dvije ispitne i dvije kontrolne), u svakoj skupini bilo je 50 ispitanika. Ispitanici ispitnih skupina osim medikamentne terapije, bili su uključeni i u socioterapijski program dnevne bolnice tijekom četiri mjeseca, dok kod kontrolnih skupina takav oblik tretmana nije bio primijenjen. Svi ispitanici su bili uključeni u istraživanje u okviru mjesec dana po završetku bolničkog liječenja. Instrumentarij je kod svih ispitanika bio primijenjen u tri navrata: prvo mjerenje bilo je prvog dana intenzivnog socioterapijskog (dnevno-bolničkog) programa za ispitne skupine bolesnika, odnosno tijekom zadnjeg tjedna hospitalizacije za kontrolne skupine. Drugo mjerenje bilo je zadnjeg dana socioterapijskog (dnevno-bolničkog) programa, tj. nakon četiri mjeseca za ispitnu skupinu, odnosno četiri mjeseca nakon hospitalizacije za kontrolnu skupinu, a treće je bilo šest mjeseci nakon drugog mjerenja. U istraživanju je kod svih ispitanika bio primijenjen slijedeći instrumentarij: upitnik općih podataka, skala za procjenu kvalitete života (MANSA, prema engl. Manchester Short Assessment of Quality of Life), skala za procjenu općeg socijalnog funkcioniranja (GAF, prema engl. Global Assessment of Functional Scale), skala za procjenu suradljivosti u uzimanju medikacije (MARS, prema engl. Medication Adherence Rating Scale), upitnik subjektivne procjene zadovoljstva liječenjem, skala za procjenu općeg kliničkog utiska (CGI-S, prema engl. Clinical Global Impression- Severity of illness scale), skala za procjenu poboljšanja općeg kliničkog utiska (CGI-I, prema engl. Clinical Global Impression- Improvement Scale). U oboljelih od shizofrenije bio je primijenjen upitnik za procjenu simptoma shizofrenije (PANSS, prema engl. Positive and Negative Symptoms Scale), a u oboljelih od depresije upitnik za procjenu depresivnih simptoma (MADRS, prema engl. Montgomery -Ǻsberg Depression Rating Scale). Rezultati: Socioterapijski postupci kao metoda liječenja provedeni u dnevnoj bolnici u oboljelih od shizofrenije rezultirali su poboljšanjem kvalitete života ali ne i razine općeg socijalnog funkcioniranja, dok je u oboljelih od depresije zabilježeno suprotno. Kod oboljelih od shizofrenije nije registrirana značajna povezanost razine općeg funkcioniranja i kvalitete života dok je kod oboljelih od depresije ta povezanost zabilježena, no ne može se dovesti u vezu sa provedenim socioterapijskim programom. Klinička procjena poboljšanja u oboljelih od shizofrenije i u oboljelih od depresije povezana je s višom kvalitetom života. Ispitanici obje socioterapijske skupine pokazali su bolju suradljivost u uzimanju psihofarmaka što je povezano s višom kvalitetom života. Socioterapijski postupci imaju relativno brz i razmjerno dugotrajan utjecaj na ukupnu razinu simptoma i kod oboljelih od shizofrenije i kod oboljelih od depresije. Zaključak: Rezultati ovog istraživanja pokazali su da socioterapijski postupci kao metoda liječenja provedeni u dnevnoj bolnici djeluju na smanjenje razine simptoma i na poboljšanje suradljivosti u uzimanju psihofarmaka u oboljelih od shizofrenije i u oboljelih od depresije. Socioterapijski postupci kao metoda liječenja provedeni u dnevnoj bolnici utječu na poboljšanje kvalitete života oboljelih od shizofrenije Background: The basic aim of this prospective research was to establish the effects of psychosocial interventions in psychosocial day care programme on the quality of life and adherence to treatment of the patients with schizophrenia and depression. Subjects and methods: Both male and female patients affected by schizophrenia and depression participated in the research. A total number of 232 patients were recruited of whom 200 completed the study. The participants were subdivided into four groups (two experimental groups and two control groups) of 50 patients. In addition to pharmacotherapy, the experimental groups only were integrated into a day-hospital-based psychosocial day care programme for four months, while such treatment was not applied to the patients of the control groups. All the participants took part in the research within one month after the inpatient treatment. The instruments were applied in three phases: the first measurement for experimental groups took place on the first day of psychosocial day care programme, while for the control group subjects the same was performed during the last week of their inpatient care. The second measurement for the experimental groups was performed on the last day of psychosocial day care programme which lasted for four months, while for the patients of the control groups it occurred four months after their inpatient treatment. The third measurement was carried out six months after the second one. The following instruments were administered to all the participants: General Demographic Questionnaire, Manchester Short Assessment of Quality of Life (MANSA), Global Assessment of Functional Scale (GAF), Medication Adherence Rating Scale (MARS), Subjective Treatment Satisfaction Questionnaire, Clinical Global Impression-Severity of Illness Scale (CGI), Clinical Global Impression Improvement Scale (CGI-I). Positive and Negative Symptoms Scale (PANSS) was used to asses patients affected by schizophrenia, while Montgomery-Asberg Depression Rating Scale (MADRS) was administered to those with depression Results: The results obtained indicate that as to the patients with schizophrenia, the adjuvant treatment of psychosocial interventions in day care programme has a positive effect on the quality of life, but not on the general social functioning, while the results regarding the patients with depression reveal the opposite. Statistically significant correlation between the general functioning and quality of life was not found in patients affected by schizophrenia, while such correlation was present with regard to the patients with depression although it can’t be related to the psychosocial day care programme. Clinical assessment of improvement in patients affected by schizophrenia and depression is related to higher quality of life. Both patients with schizophrenia and depression who participated in the psychosocial day care programme showed greater medication adherence which is related to the better quality of life. Psychosocial interventions therefore have relatively fast and long-term effects on the overall symptom intensity in patients affected with schizophrenia and depression. Conclusion: The results of this research have showed that psychosocial day care programme has a positive effect on the reduction of symptom levels and that it contributes to better treatment adherence in patients affected by schizophrenia and depression. Psychosocial day care programme affects the quality of life improvement in patients affected by schizophrenia

U članku je prikazano pet recentnih istraživanja u području psihoterapije iz časopisa objevljenih zadnjih pola godine.Dani su kratki prikazi i rezultati.

Poremećaji autističnog spektra skupina su neurorazvojnih poremećaja koji se javljaju u ranoj dobi, a glavne osobine su poremećaj socijalnih vještina, govora i komunikacije te ograničeni interesi i radnje. COVID-19 pandemija zahvaća većinu svjetske populacije, pa tako i djecu i mlade s poremećajima autističnog spektra i njihove obitelji. Tipični simptomi navedene dijagnoze dodatno im otežavaju suočavanje s pandemijom. Gubitak dnevne rutine, otežan pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti, zabrinuti i tjeskobni roditelj vežu se uz pogoršanje psihičkog zdravlja djece i veće probleme u ponašanju., Autism spectrum disorders are groups of neurodevelopmental disorders that occur at an early age and the main features are impaired social skills, speech and communication, and limited interests and actions. The COVID-19 pandemic affects the majority of the world's population, including children and young people with autism spectrum disorders and their families. The typical symptoms of this diagnosis make it even more difficult for them to cope with a pandemic. Loss of daily routine, difficult access to primary health care, and anxious parents are associated with deteriorating mental health of children and greater behavioral problems.

Granični poremećaj ličnosti spada u skupinu B poremećaja ličnosti. To je najčešći poremećaj ličnosti, a karakteriziran je emocionalnom nestabilnošću, odnosno nemogućnošću regulacije afekta, poremećenim obrascima mišljenja i ponašanja, impulzivnim ponašanjima, te intenzivnim ali nestabilnim odnosima sa drugima. Granični poremećaj ličnosti nerijetko je povezan s različitim komorbidnim psihijatrijskim entitetima, koji su često glavni otežavajući faktor u terapiji graničnog poremećaja ličnosti. Najčešća komorbidna stanja koja se susreću u bolesnika s graničnim poremećajem ličnosti su poremećaji raspoloženja, od kojih je najčešća depresija, zatim anksiozni poremećaji, bolesti ovisnosti, te psihotični poremećaji., Borderline personality disorder is one of the personality disorders from cluster B. It is the most common personality disorder, and is characterized by emotional instability, inability to regulate affect, disturbed patterns of thinking and behavior, impulsive behavior, and intense but unstable relationships with others. Borderline personality disorder is often associated with various comorbid psychiatric entities, which are often the main problem when treating borderline personality disorder. The most common comorbid conditions that can be seen in patients with borderline personality disorder are mood disorders, mostly depression, followed by anxiety disorders and addiction.

Ovisnost o alkoholu je kronična recidivirajuća bolest. Karakteriziraju ju: snažna želja za uporabom alkohola, oslabljena sposobnost kontrole nad konzumacijom, zaokupljenost aktivnostima povezanih s uporabom alkohola, razvoj tolerancije ka istim količinama alkohola te ustezanje prilikom odsustva uporabe alkohola. Rizični čimbenici za razvoj ovisnosti o alkoholu su: okolišni, genetski te psihosocijalni. Ukoliko se ovisnost razvije, potrebno je bolesnika čim prije uključiti u dnevno bolničke programe. Pri tome je nužno uključivanje obitelji u proces liječenja te edukacija članova obitelji i ovisnika vezano za bolest i liječenje. Većina ovisnika o alkoholu ima psihijatrijski komorbiditet. Najčešće se radi o: poremećajima uporabe drugih psihoaktivnih supstanci, anksioznim poremećajima, poremećajima raspoloženja te poremećajima osobnosti. Kada govorimo o poremećajima uporabe drugih psihoaktivnih supstanci, uporaba alkohola najčešće prethodi uporabi supstanci sa sve jačim psihoaktivnim djelovanjem. Budući da alkohol djeluje na sve organske sustave, tjelesni komorbiditeti, a posebice bolesti gastrointestinalnog sustava nisu rijetkost. Jetra je organ koji se najviše oštećuje uporabom alkohola, a dugogodišnjom konzumacijom može se razviti ciroza jetre i hepatocelularni karcinom . Nadalje, povećan je rizik za razvoj karcinoma u čitavoj probavnoj cijevi, ali i pankreasu, dojci i larinksu. Dugotrajna ovisnost o alkoholu dovodi do Wernicke-Korsakovljevog sindroma, centralne pontine mijelinolize i drugih poremećaja. Budući da je bolest izrazito invalidizirajuća, potrebno je spriječiti njezin nastanak. Mjerama primarne prevencije na svim razinama, naročito usmjerenim na djecu, adolescente i mlade, sprječavamo razvoj ovisnosti kao bolesti, a time održavamo i poboljšavamo zdravlje populacije., Alcohol dependence is a chronic relapsing disease. It is characterized by a strong desire to use alcohol, a weakened ability to control consumption; preoccupation with activities related to alcohol use, development of tolerance to the same amounts of alcohol and withdrawal symptoms in the absence of alcohol use. Risk factors for the development of alcohol dependence are environmental, genetic and psychosocial. If addiction develops, the patient should be included in daily hospital programs as soon as possible. Involvement of the family in the treatment process and education of family members and addicts related to the disease and treatment is necessary. Most alcohol addicts have psychiatric comorbidity. These are most often disorders of the use of other psychoactive substances, anxiety disorders, mood disorders and personality disorders. When we talk about disorders of the use of other psychoactive substances, the use of alcohol usually precedes the use of substances with increasing psychoactive effects. Because alcohol acts on all organ systems, bodily comorbidities, especially diseases of the gastrointestinal system are not uncommon. The liver is the organ that is most damaged by the use of alcohol, and long-term consumption can lead to liver cirrhosis and hepatocellular carcinoma. Furthermore, there is an increased risk for the development of cancer in the entire digestive tract, but also in the pancreas, breast and larynx. Long-term alcohol dependence leads to Wernicke-Korsakov syndrome, central pontine myelinolysis, and other disorders. Since the disease is extremely disabling, it is necessary to prevent its occurrence. Primary prevention measures at all levels, especially aimed at children, adolescents and young people, prevent the development of addiction as a disease, and thus maintain and improve the health of the population.