Search

U radu je obrađena tema Osoba i vjera u fenomenologiji religije Bernharda Weltea (1906. – 1983.). Temeljni okvir, a koji je ujedno poslužio i kao podloga prvom dijelu rada, jest Welteovo djelo Gesammelte Schriften I/1 Person objavljeno 2006. godine. U cjelini o Osobi istog djela Welte predstavlja svoje viđenje ljudskog postojanja i fenomene koji su uz to postojanje vezani te slijedom toga iznosi originalni koncept ljudske osobe u cjelini. Taj je koncept na tragu aristotelovsko-kršćanske ideje o čovjeku, međutim Welte ovu sliku o čovjeku u bitnom obogaćuje i posuvremenjuje, pri čemu to obogaćenje ni po čemu ne odudara od netom navedene klasične ideje. To se obogaćenje sastoji u Welteovoj razradbi osobe u kontekstu razgovora, jezika, kršćanstva i svijeta općenito, pri čemu čitavim izlaganjem dominira tema dijaloga. Nadalje se iznimno važnom pokazala tema odlučnosti i slobode još jednog istoimenog Welteova spisa Odlučnost i sloboda iz 1966. godine gdje on promišlja o slobodi kao čovjekovoj duhovnoj kategoriji i uz nju vezanoj savjesti kao čovjekovu duhovnom putokazu prema dobru. Teme nade, straha i tjeskobe također su kod Weltea vezane uz ljudsko postojanje. U konačnici ovaj filozof promišlja o ljudskom postojanju kroz prizmu igre i sreće. Sloboda je vezana u Weltea uvijek uz ljudsko postojanje i neodvojiva je od njegova bivstvovanja. U drugom dijelu rada krucijalno Welteovo djelo koje se obrađuje jest Filozofija religije koja je objavljena na hrvatskom jeziku 2016. godine. Welte ovdje promišlja o temeljnim pojmovima i stvarnostima vezanim uz pojam vjere i poglavito njezina izvršenja. Na samom početku drugog dijela riječ je o trenutku kada Welteova filozofija religije 1949. godine postaje fenomenologijom religije, pri čemu je dan svojevrsni uvod u fenomenološku filozofiju uopće. Srž drugog dijela, odnosno cjeline rada jest tema Boga kao začetnika religije te s njim čovjekova odgovora koji je sadržan u vjeri i njezinu izvršenju. Ovdje se također dotičemo i njemačkog mistika M. Eckharta koji je u svojim filozofsko-teološkim djelima predstavljao nadahnuće Bernhardu Welteu. Kao istinski filozof religije, Welte nije zaobišao ni njezine suprotnosti od kojih je ateizam najizraženiji. Stoga završne dijelove rada posvećujemo upravo ovoj temi, pokušavajući dati barem djelomičan odgovor na tako staro, ali i tako novo pitanje je li govor o Bogu i vjerovanje Njemu (još) uvijek moguć unatoč kaotičnosti i zlu koje je prisutno u svijetu. S Bernhardom Welteom smo zaključili da je to moguće. This disertation wishes to explore the topic of The Person and The Faith in Bernhard Welte’s Phenomenology of Religion (1906-1983). The basic framework used as the basis for the first part of the paper is Welte's work Gesammelte Schriften I / 1 Person published in 2006. In Wlete’s work in the part where he talks about the person, Welte presents his view of human existence and the phenomena associated with that existence, which consequently amount, to Welte’s original concept of the human person, a person as a whole. Welte’s concept is in line with the Aristotelian-Christian idea of man, and as Welte explores the classical idea of man as a person, he polishes the classical idea which philosophically speaking brings it up to date, enriching it by expanding it and making it more modern. The enrichment Welte brings consists in the dialogue in which one can elaborate the person in the context of Conversation, Language, Christianity, and The World. In regard to the person the theme of determination and freedom proved to be extremely important, which is discussed in another of Welte's 1966 writings, entitled Determination and Freedom, where Welte reflects on freedom as man's spiritual category and with it associated conscience as man's spiritual compass towards good. With that, in Welte’s philosophy the themes of hope, fear, and anxiety also relate to human existence. Ultimately, Welte contemplates human existence through the prism of games and happiness, where freedom is tied with human existence and is inseparable from man’s existential situation. In the second part of this disertation, Welte's crucial work Philosophy of Religion is examined, where Welte reflects on the concepts and realities related to faith especially those that relate to exercising faith. At the beginning of the second part, Welte's coining the term The Philosophy of Religion, being examined, as the term since he coined in 1949. later becomes known as the phenomenology of religion, which provides a good basis to introduce a philosophical- phenomenological of perspective of The Person and The Faith. The core of the second part of this dissertation explores the theme of God as the originator of religion and Man as the one whose answer to God’s call is contained in faith and its execution. In this part the philosophy of the German mystic M. Eckhart will be explored as his philosophical and theological works were an inspiration to Bernhard Welte. As a true philosopher of religion, Welte also examined atheism, in terms of religious expression, to which the last parts of this work will be dedicated to, in trying to give, at least in part, an answer to the phenomenon of atheism, and to the question whether talking about God and believing in Him is (still) possible despite the chaos and evil that is present in the world.

Tema ovog završnog rada jest Descartesova racionalistička metafizika. Cilj je prikazati najvažnije elemente Descartesove metafizike, s posebnim naglaskom na novosti koje on uvodi u ovu granu filozofije. Pritom je korištena metoda filozofske analize najvažnijih Descartesovih djela. Rad započinje Descartesovom biografijom, u kojoj se može vidjeti kako su tri sna napravila preokret u njegovom životu i utjecala na njegov rad. Za početak je uveo novu metodu u filozofiju, krenuvši od sumnje i odbacivši sve u što se može i najmanje posumnjati. Potom dolazi do nesumnjive istine, koju izriče iskazom Cogito, ergo sum i na kojoj će početi graditi svoju filozofiju. Nakon što je spoznao izvjesnost vlastitog postojanja, donosi dokaze za Božje postojanje, a nakon toga dokazuje postojanje materijalnog svijeta, oslanjajući se na Boga kao jamca istinite spoznaje. Na kraju donosi zaključak kako se čovjek sastoji od protežne i misleće supstancije, ne uspijevajući do kraja objasniti njihov odnos. The topic of this paper is Descartes' rationalist metaphysics. The aim is to present the most important elements of Descartes' metaphysics, with special emphasis on the novelties he introduces into this branch of philosophy. The method of philosophical analysis of the most important works of Descartes was used. The work begins with Descartes’ biography, in which one can see how three dreams made a turnaround in his life and influenced his work. To begin with, he introduced a new method into philosophy, starting from doubt and rejecting everything that can be doubted in the least. Then comes the undoubted truth, which he expresses with the statement of Cogito, ergo sum, and on which he will begin to build his philosophy. After realizing the certainty of his own existence, he brings evidence for God's existence, and then proves the existence of the material world, relying on God as the guarantor of true knowledge. In the end, he concludes that man consists of a protracted and thinking substance, failing to fully explain their relationship.

U radu su prikazana dva različita metafizička sistema u kojima je vidljivo razlikovanje nužnosti boga. Aristotelova metafizika supstancije boga pojmi kao najvišu supstanciju, čistu formu, on je pojam koji predstavlja apodiktičku nužnost. Misleći isključivo sebe samoga on nema direktnog utjecaja na svijet. Akvinčeva metafizika bitka izgrađena je na temeljima Aristotelove metafizike pod utjecajem kršćanstva što ga je dovelo do drukčijih zaključaka. Svijet nije vječan, on je stvoren, a stvorio ga je svemogući Bog pojmljen kao osoba, Bog koji ima volju i nalazi se izvan stvorenog svijeta kojeg ontološki podržava. Bitak je osnova njegove metafizike jer sva stvorenja participiraju na Božjem bitku koji im omogućuje da jesu jer jedino su u Bogu bit i bitak izjednačeni što ga čini nužnim. The paper describes two different metaphysical systems in which the distinction between the necessity of god is visible. Aristotle's metaphysics of substance conceives god as the supreme substance, pure form, within the eternal and uncreated world, he is a concept that represents apodictic necessity. Considering solely himself he does not influence the world as such. Aquinas' metaphysics of being was built on the foundations of Aristotle's metaphysics under the influence of Christianity which led him to different conclusions. The world is not eternal, it was created, and it was created by an almighty God conceived as a person, a God who has a will and is outside the created world that he ontologically supports. Being is the basis of his metaphysics because all creatures participate in God’s being which allows them to exist because only in God are essence and being equal which makes him a necessity.

Glavna tema ovog završnog rada je otkriti na koji je način Toma Akvinski shvatio spoznaju i istinu. Nadalje, izlaže se da čovjek kad spoznaje postiže svrhu, a ta svrha je istina. Prema ovome vidimo da su istina i spoznaja nerazdvojni. Navodi se kako spoznajemo, kakva je čovjekova metafizička strukura. Toma Akvinski ljudsku strukturu shvaća hilemorfistički, dakle, čovjek je sastavljen od duše i tijela kao forme i materije. Pri takvoj strukturi vidimo spoj osjetilnih i razumskih moći. Obrazlaže se kako jedno s drugim funkcioniraju. Kad spoznajemo, stremimo ka ostvarenju istine, a ta istina je sam Bog. Bog je vrhovna, prva istina. Ističemo kako dolazimo do istine. Nadalje, izlažemo da čovjek pošto je slobodan ima pravo izbora hoće li živjeti po istini ili živjeti u laži. The main subject of this final thesis is to discover in which way did Thomas Aquinas understood the truth and cognition. Furthermore, it is stated that when cognition attains a purpose, that purpose is true. According to this, we see that truth and cognition are inseparable. It states how we come to know what the human structure is. Thomas Aquinas understands the human structure hylomorphistically, therefore, man is composed of soul and body. With such a structure, we see a combination of sensory and rational powers. It explains how they work with each other. When we know, we strive for the realization of truth, and that truth is God himself. God is the supreme, first truth. We emphasize that we come to the truth. Furthermore, we state that since he is free, man has the right to choose whether to live the truth or to live in a lie.

Pitanje volje jedno je od najvažnijih pitanja u povijesti filozofije. Prvi filozof koji je na sustavan način razradio nauk o volji bio je Aurelije Augustin. Njegov je postulat taj da čovjek ima slobodnu volju koja se nalazi u središtu samog ljudskog djelovanja i po kojoj se čovjek opredjeljuje za dobro ili zlo. Okreće li se prema vječnim stvarima dolazi do blaženstva, a okrene li se prema vremenitim stvarima dolazi do nepravednosti i neistine. U moć volje spada to da svatko može izabrati za čime želi ići što znači da čovjek čini zlo po slobodnoj odluci volje. Bog kao Stvoritelj svega, u Augustinovu sustavu ima predznanje o svemu, no time se ne ukida čovjekova slobodna volja. Iako Bog ima predznanje, ne sili nikoga da učini ono što je buduće, čime Augustin odbacuje determinizam i uvodi voluntarizam. The question of the will is one of the most important questions in the history of philosophy. The first philosopher who systematically elaborated the doctrine of the will was Aurelius Augustinus. The human has free will which is located at the centre of human behaviour and by which we choose to do good or evil. If we turn towards eternal things we come to the state of bliss. If we turn towards temporal things we come to the injustice and falsehood. The power of the will entails the ability to go after the things we will. That means the human is capable of doing evil deeds by his own free will. The God as a Creator of everything has the foreknowledge about everything, but this fact doesn't abolish human free will. Although God has the foreknowledge, he doesn't force anybody to do that what is future. With the concept of free will, Augustinus dismisses the determinism and introduces the voluntarism.

G. W. Leibniz poznat je po svom metafizičkom optimizmu, odnosno učenju prema kojem je ovo najbolji mogući svijet, koji je između mnogo drugih Bog izabrao i stvorio jer posjeduje najveći stupanj savršenstva. Najveći prigovor koji se Leibnizu pritom upućuje je postojanje zla. Na pitanje odakle zlo ako je ovo najbolji mogući svijet Leibniz odgovara razlikujući tri vrste zla: metafizičko, fizičko i moralno te pritom argumentira da je Bog ovaj svijet stvorio po principu ponajboljeg i da ako bi u svijetu nedostajao samo dio postojećeg zla tada to više ne bi bio najbolji mogući svijet jer bi bila narušena njegova harmonija. U ovom završnom radu cilj nam je kritički izložiti problematiku zla u filozofiji G. W. Leibniza. U tu svrhu obrađujemo njegova temeljna djela Teodiceju i Monadologiju, kao i relevantnu sekundarnu literaturu te filozofske enciklopedije i rječnike. G. W. Leibniz is noted for his metaphysical optimism, that is, his belief that this is the best possible world, chosen and created among all the others by God because it possesses the highest degree of perfection. However, the main objection to this belief concerns the existence of evil. How did evil come into the world if this is the best of all possible worlds? The answer to the question, according to Leibniz, lies in the fact that there are three different types of evil: metaphysical, physical and moral. Leibniz argues that God created this world by the principle of the best, claiming that if the world lacked only a part of the existing evil, it would not be the best possible world anymore because its harmony would be disrupted. The aim of this paper is to critically expose the problem of evil in the philosophy of G. W. Leibniz. For that reason his fundamental writings, such as Theodicy and the Monadology are discussed, as well as the relevant secondary literature, including encyclopaedias and dictionaries of philosophy.

Rad ne sadrži sažetak.